JEDNO ČINIM – Raščišćavam život za ono najvažnije

Približno vrijeme čitanja: 7 min

Filipljanima 3,4–14

• 4 premda bih ja mogao imati pouzdanje i u tijelo. Ako tko drugi misli da se može pouzdati u tijelo, ja još više:
• 5 obrezan osmoga dana, od roda Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebrejā, po Zakonu farizej,
• 6 po revnosti progonitelj crkve, po pravednosti koja je u Zakonu besprijekoran.
• 7 Ali što god mi bijaše dobitak, to poradi Krista smatrah gubitkom.
• 8 Štoviše, i sve smatram da je gubitak zbog onog najvećeg — spoznaje Krista Isusa, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i smatram da je smeće, da Krista zadobijem
• 9 i u njemu se nađem — ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego onom po vjeri u Krista, pravednošću od Boga, na vjeri utemeljenoj:
• 10 da upoznam njega i silu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, suobličujući se sa smrću njegovom,
• 11 ne bih li kako dospio do uskrsnuća od mrtvih.
• 12 Ne kao da sam već polučio ili čak postigao savršenstvo, nego težim ne bih li ga dohvatio, jer je i mene dohvatio Krist Isus.
• 13 Braćo, ja za sebe ne mislim da sam ga već dohvatio. Jedno samo: zaboravljam što je za mnom, a sežem se za onim što je preda mnom.
• 14 Prema cilju težim, k nagradi višnjega poziva Božjeg u Kristu Isusu.

Postoje stvari koje posjedujemo. Ali postoje i stvari koje, nakon nekog vremena, počnu posjedovati nas.

Koliko nas ima pune kuće, garaže, podrume i skladišta. Stvari koje godinama ne koristimo. Ne trebaju nam, ali ih ne možemo pustiti.

Čovjek može imati urednu kuću, puno stavri i pretrpan život.

Možemo biti zatrpani stvarima, previše ambicija, starim identitetima, strahovima, prošlim uspjesima i neuspjesima. Možemo nositi stare povrede, potrebu za priznanjem, dokazivanjem i kontrolom.

A postoji još nešto čime možemo zatrpati život: borbama.

Borimo se u bitkama koje možda više nisu naše.

Moramo odgovoriti na svaku provokaciju.

Ispraviti svakoga tko nije u pravu.

Dokazati tko je kriv.

Sačuvati poziciju. Obraniti reputaciju. Dobiti posljednju riječ.

I čovjek se jednoga dana može probuditi potpuno iscrpljen — ne zato što je vjerno trčao svoju utrku, nego zato što je trošio snagu na utrke koje nikada nisu bile njegove.

Zato želim postaviti jednostavno pitanje:

Što zauzima prostor u tvom životu koji bi trebao pripadati onome najvažnijem?

Pavao otvara svoj životopis

U Filipljanima 3 Pavao radi nešto zanimljivo.

Kao da pred nas stavlja svoj životopis.

Govori o podrijetlu, pripadnosti, obrazovanju, revnosti, religijskoj disciplini i reputaciji.

Drugim riječima: ako se čovjek želi dokazivati svojim postignućima, Pavao ima čime.

I onda dolazi nevjerojatan obrat.

Ono što je nekada smatrao dobitkom, sada smatra gubitkom u usporedbi s jednom stvari: poznavanjem Krista.

To ne znači da je sve što je prije postigao bilo loše.

Upravo je tu dubina.

Ponekad problem nisu loše stvari.

Ponekad su problem dobre stvari (prenatrpan raspored) koje su zauzele mjesto najboljega.

Karijera može biti dobra. Ali ne može biti tvoj identitet.

Novac može biti koristan. Ali ne može biti tvoja sigurnost.

Reputacija može biti vrijedna. Ali ne može određivati tvoju vrijednost.

Uspjeh može biti blagoslov. Ali ne smije postati gospodar.

Čak i prošla postignuća mogu postati teret ako zbog njih više ne možemo krenuti tamo kamo nas Bog danas zove.

Pavao ne kaže da ništa nema vrijednost.

On kaže: Pronašao sam nešto s čime se ništa drugo ne može usporediti. Krista.

„Da upoznam njega“

I onda Pavao govori što zapravo želi:

„Da upoznam njega…“

To govori čovjek koji već godinama slijedi Krista.

Apostol. Propovjednik. Čovjek koji je osnivao crkve i patio zbog Evanđelja.

I još uvijek govori:

Želim još više upoznati Krista.

To znači da kršćanstvo nije samo pitanje koliko znamo o Bogu.

• Možemo znati teologiju.
• Možemo poznavati Bibliju.
• Možemo imati službu.
• Možemo godinama biti u crkvi.

A ipak izgubiti ono najvažnije:

• 9 I za ovo molim: da ljubav vaša sve više i više obiluje spoznajom i svakim oštroumljem
• 10 te uzmognete prosuditi što je najbolje, da biste bili čisti i besprijekorni za dan Kristov,
• 11 puni plodova pravednosti koji su po Isusu Kristu — na slavu i hvalu Božju.

Filipljanima 1,9-11

Zato nam je povremeno potrebno duhovno raščišćavanje.

Ne samo pitati: Što još trebam dodati svom životu?

nego: Što moram ukloniti kako bi ono najvažnije ponovno dobilo prostor?

I onda Pavao kaže: „Jedno činim“

Možda je to jedna od najmoćnijih rečenica ovog teksta.

„Jedno činim…“

Mi činimo puno stvari. Brinemo o puno stvari.

Reagiramo na sve. Imamo mišljenje o svemu.

Borimo se oko svega.

Pavao kaže: Jedno činim.

To je fokus čovjeka koji je shvatio što je najvažnije.

I možda duhovna zrelost nije samo naučiti za što se treba boriti.

Jednako je važno naučiti: za što se više ne treba boriti.

• Ne moraš pobijediti u svakoj raspravi.
• Ne moraš odgovoriti na svaku provokaciju.
• Ne moraš ispraviti svakoga.
• Ne moraš dokazati svoju vrijednost ljudima koji su je odlučili ne vidjeti.
• Ne moraš sačuvati svaki položaj.
• Ne moraš dobiti posljednju riječ.
• Neke borbe zahtijevaju hrabrost da u njih uđeš.

A neke zahtijevaju mudrost da iz njih izađeš.

Jer možeš pobijediti u deset nevažnih bitaka, a izgubiti snagu za ono na što te Bog stvarno pozvao.

„Zaboravljam ono što je iza mene“

Pavao nastavlja:

„Zaboravljajući ono što je iza, pružam se prema onome što je ispred.“

On nije izgubio pamćenje.

Upravo je ispričao svoju prošlost. Ali prošlosti više ne dopušta da određuje njegovu budućnost.

I postoje dva načina na koja nas prošlost može zarobiti.

Jedne zarobljava neuspjeh.

• Pogriješio sam.
• Propao sam.
• Netko me povrijedio.
• Izgubio sam priliku.
• Drugi su zarobljeni uspjehom.
• Nekada sam bio važan.
• Nekada sam imao položaj.
• Nekada su me ljudi trebali.
• Nekada smo imali velike rezultate.

I jedni i drugi gledaju unatrag.

Pavao kaže:

Ja idem naprijed.

Ne zato što prošlost nije važna.

Nego zato što prošlost više nije njegov gospodar.

Ne možeš trčati naprijed stalno gledajući unatrag

Zamisli trkača koji pokušava trčati prema cilju, ali svakih nekoliko metara okreće glavu prema startnoj liniji.

Neće dugo trčati dobro.

A neki upravo tako žive.

Tijelo je ovdje, ali srce je godinama unatrag.

• Još razgovaramo sa starom povredom.
• Još nešto dokazujemo osobi koja možda više nije ni dio našeg života.
• Još pokušavamo ponoviti staru pobjedu.
• Još kažnjavamo sebe zbog stare pogreške.
• Još vodimo bitku koja je završila prije deset godina.

A Bog govori:

Kreni dalje.

Što trebaš pustiti?

Možda danas ne trebaš pitati:

Što još trebam postići?

Možda trebaš pitati:

Što trebam pustiti?

• Možda ambiciju koja je počela upravljati tobom.
• Možda potrebu za priznanjem.
• Možda povredu.
• Možda strah.
• Možda titulu.
• Možda prošli uspjeh.
• Možda prošli neuspjeh.
• Možda potrebu da svima objasniš svoju stranu priče.
• Možda bitku koju više ne trebaš voditi.

Bog nas ne poziva da odbacimo odgovornosti koje nam je povjerio. Pitanje nije samo koliko toga imamo u životu, nego što nam nepotrebno uzima prostor, snagu i srce.

Možda trebamo bolje urediti ono što nosimo i odložiti ono što ne moramo nositi – nepotrebne borbe, dokazivanje, uspoređivanje, zamjeranje, beskrajno skrolanje, potrebu da budemo svugdje i odgovorimo na sve.

Jer ne možemo objema rukama prihvatiti ono što je ispred nas ako se objema rukama držimo onoga što je iza nas.

Hitam prema cilju

Pavao ne pušta prošlost zato što ona ništa ne vrijedi.

On je pušta zato što pred sobom ima cilj, zato što mu više ne smije određivati smjer.

To je presudno.

Pred njim je cilj – Krist.

Upravo zato Hebrejima 12 govori da odložimo svaki teret i grijeh koji nas sputava i ustrajno trčimo utrku koja je pred nama.

Primijetite: nije samo grijeh ono što treba odložiti – postoji i teret. Nešto možda nije grijeh, ali je postalo breme. Teret oduzima vrijeme, snagu, pažnju i prostor koji pripadaju onome najvažnijem.

Zato kršćansko odricanje nije samo odustajanje od nečega. Puštamo ono što nas zadržava kako bismo se mogli potpuno usmjeriti prema onome što je vrjednije.

Puštamo ono manje jer smo u Kristu pronašli ono veće.

Zato možda najveći korak vjere koji danas možeš napraviti nije da uzmeš još nešto.

Možda je najveći korak: otvoriti ruku.

Pustiti.

• Prestati dokazivati.
• Prestati se vraćati.
• Prestati voditi svaku bitku.

I ponovno reći s Pavlom:

„Jedno činim.“

Zaboravljam ono što je iza mene.

Pružam se prema onome što je ispred mene.

Hitam prema cilju.

Jer na kraju nije najvažnije koliko smo stvari prikupili, koliko smo ljudi pobijedili u raspravama, koliko smo položaja sačuvali ili koliko smo postignuća mogli nabrojiti.

Najvažnije je:

Jesmo li u svemu tome sačuvali prostor za Krista?

Zato pogledaj što nosiš u svoj život.

Pogledaj za što se boriš.

Pogledaj čega se još uvijek držiš.

I postavi sebi posljednje pitanje:

Što moram pustiti da bih slobodnije trčao prema onome na što me Bog još uvijek poziva?

Ponekad vjera znači držati se. Ali ponekad je jednako velika vjera znati — kada je vrijeme pustiti i krenuti dalje.

Pavao ne kaže: „Stigao sam.“ Kaže: „Idem dalje.“

Duhovna zrelost nije misliti da smo završili, nego znati što trebamo ostaviti iza sebe i prema kome trebamo nastaviti.

Krist nas nije pozvao da živimo od jučerašnjih pobjeda ili poraza, nego da danas ponovno krenemo prema cilju.

Možda problem današnjeg čovjeka nije što nema Krista u svom životu, nego što je njegov život toliko ispunjen svime drugim da za Krista ostaje premalo prostora.

Toliko smo zauzeti poslom, ambicijama, ekranima, brigama, dokazivanjem i tuđim borbama da nam ponestaje vremena za molitvu, Riječ, tišinu, zajedništvo i jednostavno biti s Kristom.

Zato ponekad ne trebamo još nešto dodati u život – trebamo ga bolje urediti, nešto pustiti i ponovno napraviti prostor za ono najvažnije. Jer ono čemu dajemo svoje vrijeme, pažnju i srce, tome se na kraju i približavamo.

Problem je što je život toliko pun svega drugoga da Krist više nije središte.

Imamo vremena za informacije, ali malo za tišinu.

Imamo vremena za tuđe živote, ali malo za vlastitu dušu.

Imamo energije za rasprave, ali malo za molitvu.

Imamo ambicije za ono što želimo postati, ali premalo pitanja o tome na što nas Krist poziva da postanemo.

Zato Pavlovo „Jedno činim“ zvuči gotovo proročki našem vremenu.

Jer možda najveća duhovna borba današnjeg čovjeka nije između toga da čini dobro ili zlo.

Možda je prava borba između tisuću stvari koje traže njegovu pažnju i Jednoga koji traži njegovo srce.

Jer te tisuće stvari obično su glasne, hitne i stalno prisutne.

Traže odgovor odmah, još jedan pogled, još jednu obvezu, još jednu brigu. A Bog često ne viče. On poziva tiho i čeka da mu čovjek svjesno napravi prostor.

Zato problem možda nije u tome što čovjek ne želi Boga, nego što mu tijekom dana sve drugo uspije uzeti pažnju prije nego što srce stigne čuti Njega.

To je borba između tisuću stvari koje traže našu pažnju i Jednoga koji traži naše srce.

„Što trenutno ima moje srce?“

Što najviše okupira moje misli?

Čega se najviše bojim izgubiti?

Bez čega mislim da ne mogu biti sretan?

Čije odobravanje trebam?

Što mi daje osjećaj vrijednosti?

Jer ono čemu stalno dajemo pažnju polako dobiva pristup našem srcu.

Zato moramo paziti čemu dajemo svoju pažnju

Nije svaka rastresenost grijeh. Ali ono što nam stalno uzima pažnju može s vremenom početi zauzimati prostor koji pripada Bogu. Kamo ide pažnja, tamo ide i srce.

Rastresenost može postati mjesto na kojem se odnos s Bogom polako hladi.

Ne zato što smo jednog jutra odlučili napustiti Boga.

Nego zato što smo svaki dan imali nešto hitnije.

• Još jedna poruka.
• Još jedan sastanak.
• Još jedna obveza.
• Još jedan video.
• Još jedna briga.
• Još nešto što moramo riješiti.

I Bog nije nestao.

Samo je stalno ostajao za poslije.

A „poslije“ se pretvorilo u dane. Dani u mjesece.

I jednoga dana čovjek može shvati:

Nisam prestao vjerovati u Boga. Ali sam prestao živjeti blizu Boga.

Pitanja za osobno razmišljanje:

1. Što danas zauzima najviše moje pažnje, vremena i srca, i je li zbog toga Krist prestao biti središte?
2. Čega se još uvijek držim, a Bog me možda poziva da pustim – stare povrede, dokazivanja, ambicije, strahove ili borbe koje više nisu moje?
3. Što konkretno trebam promijeniti ili ukloniti iz svog života kako bih ponovno napravio prostor za Krista i mogao s Pavlom reći: „Jedno činim“?

Hvala što čitaš Početni dizajn.

Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.