Napomena autora
Tijekom proteklih 25 godina mnogo su me puta pitali što kao kršćanin mislim o natjecateljskim borilačkim sportovima u kojima je nokaut jedan od načina pobjede. To pitanje za mene nije samo teorijsko.
Ovaj tekst ne pišem kao netko tko borilačke sportove poznaje samo iz gledališta ili s televizije. I sam sam se bavio kickboksom, iza sebe imam niz mečeva i dobro poznajem svijet borilačkih sportova iznutra – trening, disciplinu, odricanje, strah, adrenalin, udarce, poštovanje prema protivniku i snažnu želju za pobjedom. Znam što se događa u glavi borca prije ulaska u ring i što se događa kada borba počne.
Danas, s vremenskim odmakom i nakon godina promišljanja o vjeri i borilačkom sportu, na to iskustvo gledam i iz druge perspektive. Upravo zato želim postaviti pitanje koje možda dok sam se borio nisam postavljao dovoljno duboko: možemo li ono što činimo protivniku u natjecateljskom ringu pripisati Kristu i reći: „Isus me vodio do pobjede“?
Zato ovaj tekst nije osuda boksača, MMA boraca niti pojedinih sportaša, niti pokušaj da se dovede u pitanje iskrenost njihove vjere. Mnogi od njih mogu biti iskreni vjernici i ljudi vrijedni dubokog poštovanja.
Ovo je prije svega moralno-teološko i osobno propitivanje jednoga mnogo užeg pitanja: možemo li nokaut, namjerno nanošenje tjelesne ozljede ili fizičko onesposobljavanje protivnika radi pobjede izravno pripisati Božjoj volji i reći: „Isus me vodio do toga“?
Ne želim, dakle, suditi čovjeku u ringu. Želim ispitati tvrdnju koju izgovaramo o Bogu.
A budući da sam i sam stajao u ringu, ovo pitanje ne postavljam samo današnjim borcima. U određenom smislu, postavljam ga i nekadašnjem sebi.
Jer jedno je zahvaliti Bogu za život, zdravlje, talent, snagu i disciplinu. Nešto je sasvim drugo tvrditi da Božji dar automatski znači i Božje odobravanje svakog načina na koji smo taj dar upotrijebili.
Zato temeljno pitanje ovoga teksta nije:
„Je li boksač ili MMA borac pravi kršćanin?“
nego:
„Možemo li ono što činimo u ringu pripisati Kristu – i po kojem biblijskom kriteriju možemo tvrditi da je nešto doista bilo Božja volja?“
Ovo nije tekst protiv boraca.
Ovo je poziv na razlučivanje – počevši od samoga sebe.
Može li kršćanin nakon boksačkog ili MMA meča reći:
„Bog mi je dao snagu.“
„Isus je bio u meni.“
„Isus me vodio do pobjede.“
Na prvi pogled, takve rečenice mogu zvučati sasvim pobožno. Vjernik zahvaljuje Bogu za život, zdravlje, tijelo, disciplinu i sposobnosti. U zahvalnosti Bogu nema ničega spornog.
Ali problem postaje mnogo dublji kada se ne zahvaljuje samo za darove, nego se tvrdi da je Bog htio i vodio konkretan čin pobjede nad drugim čovjekom, osobito ondje gdje se pobjeda postiže udarcima, ozljeđivanjem ili nokautom.
Tu više ne govorimo samo o zahvalnosti.
Govorimo o Božjoj volji.
I upravo tu kršćanin mora biti krajnje oprezan.
Ovaj tekst ne pokušava dokazati da je svaki boksač loš čovjek, da svaki MMA borac živi bez Boga ili da je svaki oblik tjelesnog natjecanja grijeh.
Pitanje je uže i ozbiljnije: Može li kršćanin pripisati Isusu čin u kojem je fizičko povređivanje tijela drugog čovjeka sredstvo sportske pobjede?
Čovjek može s pravom zahvaliti Bogu za:
Ali iz toga ne slijedi da je svaka uporaba tih darova Božja volja.
Čovjek može dobiti izvrstan dar govora i njime lagati.
Može imati inteligenciju i njome manipulirati.
Može imati novac i od njega napraviti idola.
Može imati fizičku snagu i upotrijebiti je na način koji nije dobar.
Zato postoji velika razlika između:
„Bože, hvala Ti za snagu koju imam.“
i:
„Bože, Ti si htio da tom snagom učinim upravo ovo.“
Prva rečenica priznaje dar.
Druga tvrdi da poznajemo Božju namjeru u konkretnom događaju.
To nije mala razlika.
Jedna od najvećih duhovnih zabluda jest vjerovati da iskrenost automatski jamči istinu.
Ne jamči.
Čovjek može iskreno biti uvjeren da ga Bog vodi, a ipak pogriješiti u razlučivanju.
Biblija to pokazuje više puta.
Petar je možda najbolji primjer.
On govori Isusu:
„Ti si Krist, Sin Boga živoga.“
(Mt 16,16)
Nekoliko redaka poslije pokušava Isusa odvratiti od puta križa.
Isus mu odgovara:
„Nije ti na pameti što je Božje, nego što je ljudsko.“
(usp. Mt 16,23)
To je nevjerojatno važan tekst.
Petar nije ateist.
Nije neprijatelj Isusa.
Nije licemjer.
On ljubi Isusa.
I upravo zato je njegova pogreška toliko poučna.
Moguće je ljubiti Krista i u određenom trenutku ljudsko zamijeniti za Božje.
Zato tvrdnja nekog sportaša:
„Osjećao sam da je Bog bio sa mnom“ nije sama po sebi dokaz da je njegova interpretacija događaja ispravna.
Borac tijekom meča može doživjeti:
Vjernik takvo iskustvo može protumačiti religiozno.
Može reći: „Osjetio sam da je Isus bio u meni.“
To iskustvo ne treba ismijavati.
Ali treba ga razlučiti.
Pavao piše:
„Sve provjeravajte: dobro zadržite.“
(1 Sol 5,21)
Ivan kaže:
„Ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga.“
(1 Iv 4,1)
Dakle, kršćanska vjera ne kaže: „Snažno sam nešto osjetio, dakle bilo je od Boga.“
Nego: „Snažno sam nešto osjetio; sada to trebam provjeriti u svjetlu Krista.“
Ne po pobjedi.
Ne po emociji.
Ne po tome koliko je ljudi pljeskalo.
Ne po tome je li protivnik završio na podu.
Ne po tome je li sportaš nakon meča spomenuo Boga.
Kršćanski kriterij je Krist.
Ako tvrdim: „Isus me vodio“
onda moram pitati: Je li ono što pripisujem Isusu u skladu s Isusom kojega nam pokazuju Evanđelja?
Isus govori:
„Blago krotkima.“
(Mt 5,5)
Grčki izraz praÿs označava krotkost i blagost.
To ne znači slabost.
Krotkost nije nemoć.
Krotak čovjek može biti snažan.
Ali njegova snaga nije usmjerena prema dominaciji nad drugim.
Isus upravo sebe opisuje riječima:
„Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“
(usp. Mt 11,29)
Kršćansko pitanje zato nije samo: „Koliko sam jak?“
nego: „Što moja snaga čini drugome?“
Isus također govori:
„Blago mirotvorcima.“
(Mt 5,9)
Grčki izraz eirēnopoioi označava one koji stvaraju mir.
To nije pasivnost.
Mirotvorstvo je aktivno oblikovanje odnosa prema dobru, pomirenju i nenasilnom rješavanju sukoba.
Naravno, sportski protivnici nisu nužno neprijatelji.
Ali upravo zato pitanje postaje još zanimljivije.
Ako kršćanin treba tražiti dobro čak i neprijatelja, koliko više treba paziti na dobro čovjeka koji mu uopće nije neprijatelj?
Isus kaže:
„Ljubite svoje neprijatelje.“
(Mt 5,44)
Boksački protivnik nije „neprijatelj“ u kontekstu Govora na gori.
To treba priznati.
Ali iz toga slijedi još ozbiljnije pitanje:
ako sam pozvan ljubiti čovjeka koji me mrzi, što znači ljubiti čovjeka s kojim sam samo sportski suparnik?
Može li se ljubav prema njemu pomiriti s namjerom da moj udarac proizvede dovoljno snažan učinak da ga onesposobi?
Tu se nalazi moralna napetost koju riječ „sport“ ne može automatski ukloniti.
Ovo je jedan od najvažnijih tekstova cijele rasprave.
Kada dolaze uhititi Isusa, jedan učenik izvlači mač i udara slugu velikog svećenika.
On to ne čini radi zabave.
Ne čini radi novca.
Čini to da obrani Isusa.
Ako bi ikada postojala situacija u kojoj bi se moglo reći:
„Udaram za Boga“
onda bi to bila ova.
Ali Isus ga zaustavlja:
„Vrati mač na njegovo mjesto.“
(Mt 26,52)
Luka dodaje da Isus liječi ranjenika:
dotaknuo mu je uho i ozdravio ga.
(usp. Lk 22,51)
Slika je nevjerojatna.
Učenik ranjava čovjeka u ime Isusa.
Isus liječi čovjeka kojega je učenik ranio.
To bi trebalo duboko zabrinuti svakog kršćanina koji olako govori: „Isus je vodio moju ruku.“
Jer postoji i druga mogućnost: možda bi Isus tu ruku zaustavio.
Točno.
To je važan prigovor.
Ulični napad i sportski meč moralno nisu isto.
U boksu i MMA-u oba sudionika: dobrovoljno ulaze, poznaju pravila, treniraju, pristaju na rizik, mogu imati veliko međusobno poštovanje.
To treba jasno priznati.
Ali iz toga još ne slijedi da je svaka radnja unutar dobrovoljnog natjecanja automatski moralno neutralna.
Pristanak je važan.
Ali pristanak nije jedini kriterij dobra.
Kršćanska etika nikada nije govorila:
„Ako dvije odrasle osobe pristanu, onda je stvar moralno riješena.“
Pristanak odgovara na jedno pitanje:
„Je li čovjek prisiljen?“
Ali ne odgovara nužno na drugo:
„Je li ono na što su pristali dobro?“
Dvoje ljudi može se dobrovoljno dogovoriti oko nečega što i dalje zaslužuje moralnu prosudbu.
Zato argument: „Ali protivnik je pristao na udarce“ mijenja okolnosti čina, ali ne uklanja potrebu da se procijeni sam čin.
Tu treba biti maksimalno konkretan.
Nokaut nije samo „osvojeni bod“.
On označava stanje u kojem je protivnik nakon udarca fizički nesposoban nastaviti borbu.
Drugim riječima, u određenoj mjeri želim da moj udarac proizvede fizičko onesposobljavanje.
Ne moram ga mrziti.
Ne moram željeti trajnu ozljedu.
Ali želim da moj udarac bude dovoljno učinkovit da borbu završi.
Tu se postavlja ozbiljno pitanje:
Mogu li željeti dobro svome bližnjemu i istodobno željeti fizički učinak kojim ga onesposobljavam radi svoje pobjede?
Pavao piše:
„Ljubav bližnjemu zla ne čini.“
(Rim 13,10)
Pavao ovdje ne govori o boksu.
Ne treba praviti lošu egzegezu i tvrditi da je Rim 13,10 „redak protiv MMA-a“.
Ali tekst daje temeljno načelo: dobro bližnjega moralno je relevantno za moje djelovanje prema njemu.
Zato pitanje nije samo: „Je li udarac dopušten pravilima?“
nego: „Što činim tijelu čovjeka koji je moj bližnji?“
Kršćanstvo nije religija koja prezire tijelo.
Bog stvara čovjeka na svoju sliku (Post 1,27).
Sin Božji postaje tijelom.
Kršćanstvo vjeruje u uskrsnuće tijela.
Pavao govori:
„Tijelo vaše hram je Duha Svetoga.“
(1 Kor 6,19)
Neposredni kontekst nije sport nego spolni moral, pa taj tekst ne treba vaditi iz konteksta.
Ali šira antropologija ostaje jasna:
tijelo pripada dostojanstvu osobe.
Čovjekova glava nije samo sportska meta.
Iza rukavica je osoba.
Ovo također treba reći.
Borilački sportovi mogu razvijati:
Bilo bi nepošteno ignorirati te vrline.
Mnogi borci svojim karakterom mogu posramiti ljude koji ih olako osuđuju.
Ali činjenica da neka djelatnost sadrži stvarne vrline ne znači da je svaki njezin element moralno opravdan.
Možemo cijeniti borčevu disciplinu i istodobno postaviti pitanje o moralnoj naravi nokauta.
Ta dva stava nisu proturječna.
U 1 Kor 9,26 Pavao koristi sliku boksa:
govori o borbi „ne kao da udara zrak“.
To ne znači da Pavao daje moralno odobrenje profesionalnom boksu.
On koristi poznatu atletsku sliku kao metaforu duhovne discipline.
I odmah zatim naglasak stavlja na discipliniranje vlastitoga tijela.
To je zanimljiv obrat.
Kršćanska borba nije prvenstveno pitanje:
„Kako pobijediti tijelo drugoga?“
nego: „Kako gospodariti sobom?“
Pavao govori o plodu Duha:
ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost i uzdržljivost.
(Gal 5,22–23)
Posebno su važni:
prautēs – blagost, krotkost,
enkrateia – samosvladavanje.
Zato kada netko kaže: „Duh mi je dao snagu“
kršćanin mora pitati: „Odgovara li način na koji je ta snaga uporabljena plodu Duha?“
Fizička snaga sama po sebi nije dokaz duhovne snage.
Pavao piše:
„Sve je dopušteno, ali sve ne koristi.“
(usp. 1 Kor 6,12; 10,23)
To je posebno važno za pitanja o kojima Biblija nema izravnu zabranu.
Ne postoji redak: „Ne boksaj.“
Ali kršćanska etika ne funkcionira samo traženjem izričitih zabrana.
Pita:
Je li ovo korisno za moj duhovni život?
Čini li me sličnijim Kristu?
Pomaže li mi ljubiti bližnjega?
Što ovo oblikuje u mom srcu?
Možda je cijela rasprava previše usmjerena na borce.
Što je s nama koji gledamo?
Što se događa u nama kada čekamo nokaut?
Zašto publika eruptira upravo kada jedan čovjek brutalno pogodi drugoga?
Što točno slavimo?
Vještinu?
Hrabrost?
Ili trenutak fizičkog sloma drugoga?
To nije nevažno.
Isus kaže:
„Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.“
(Mt 6,21)
Kršćanstvo ne oblikuje samo ponašanje.
Oblikuje i želje.
Naravno.
Ali ne samo sport.
Idol može biti:
Pavao čak pohlepu naziva idolopoklonstvom (Kol 3,5).
Idolopoklonstvo počinje kada stvoreno zauzme mjesto koje pripada Bogu.
Ali postoji još suptilniji oblik.
Ne odbacimo Boga, nego Boga stavimo u službu idola.
Tada govorimo:
„Bog želi moju pobjedu.“
„Bog je na strani moje nacije.“
„Bog je blagoslovio moj uspjeh.“
„Isus je vodio moj udarac.“
Tada više ne tražimo Božju volju.
Tražimo da Bog potpiše našu.
Zamislimo:
Jedan nokautira drugoga.
Pobjednik kaže:
„Bog mi je dao pobjedu.“
Što to znači?
Je li Bog odbio drugoga?
Je li pobjednik bio duhovniji?
Je li Božja volja bila da jedan pretrpi nokaut?
Pokazuje li rezultat meča kome je Bog naklonjen?
Ako tu logiku prihvatimo, vrlo brzo dobivamo opasnu teologiju:
pobjeda = Božja naklonost.
Ali to je upravo ono što križ ruši.
Središnji simbol kršćanstva nije trofej.
Nije podignuta šaka.
Nije poraženi protivnik.
To je čovjek pribijen na križ.
Po kriterijima svijeta Isus je poražen.
Njegovi protivnici su slobodni.
On je raspet.
Oni imaju moć.
On izgleda nemoćno.
I upravo tu kršćanstvo vidi konačnu pobjedu.
Zato kršćanin ne može jednostavno govoriti: „Pobijedio sam, dakle Bog me podržao.“
Ponekad je upravo poraženi bliže Bogu nego pobjednik.
Najčešći odgovor glasi:
„Ali Isus je imao bič.“
Ivan opisuje čišćenje Hrama (Iv 2,13–17).
Isus pravi bič od užeta i istjeruje iz Hrama.
Ali tekst ne kaže izričito da je njime premlaćivao ljude.
U sceni su i ovce i volovi.
Još važnije: događaj je proročki čin čišćenja Hrama i suda nad njegovom zlouporabom.
To nema moralnu strukturu sportskog nokauta.
Iz rečenice: „Isus je u Hramu koristio bič“
ne slijedi: „Isus odobrava udaranje čovjeka radi sportskog nadvladavanja.“
To je logički skok.
Mt 10,34 često se izdvaja iz konteksta.
Ali Isus odmah govori o podjeli među članovima obitelji zbog njega.
„Mač“ označava razdvajanje koje će njegova poruka izazvati.
Nije zapovijed na fizički napad.
To potvrđuje Getsemani.
Kada stvarni mač iziđe iz korica, Isus ga vraća natrag.
Lk 22,36 složen je tekst.
Postoji više tumačenja.
Ali sigurno ne možemo zanemariti ono što se događa nekoliko redaka kasnije.
Učenici stvarno pokušaju upotrijebiti mač.
Isus ih zaustavlja.
I liječi ranjenoga.
Zato taj tekst teško može služiti kao jednostavno opravdanje fizičkoga nasilja u Isusovo ime.
Da, Stari zavjet sadrži ratove i tekstove u kojima se rat povezuje s Božjim djelovanjem.
To je ozbiljan teološki problem i nije ga pošteno ignorirati.
Ali kršćanin ne čita Stari zavjet odvojeno od Krista.
Poslanica Hebrejima kaže:
Bog je nekoć govorio po prorocima, a sada nam je progovorio u Sinu.
(usp. Heb 1,1–2)
Krist je za kršćanina konačna norma tumačenja Božjega karaktera.
A njegovi učenici nisu poslani osvajati narode mačem.
Poslani su naviještati Evanđelje.
Ovo je važno razlikovati.
Kršćani kroz povijest nisu jednoglasni o uporabi sile.
Postoji kršćanski pacifizam.
Postoji i tradicija pravednog rata i dopuštene samoobrane.
Ali čak i ako prihvatimo legitimnost proporcionalne sile radi zaštite nedužnih, to ne znači da su svi oblici fizičkoga nasilja automatski moralno isti.
Ako zaustavljam čovjeka koji napada dijete, cilj je: zaštititi život.
Ako nokautiram čovjeka u ringu, cilj je: pobijediti u natjecanju.
Moralna struktura nije ista.
Točno.
Ozljede se događaju u mnogim sportovima.
Nogomet, ragbi, hokej, skijanje i automobilizam nose ozbiljne rizike.
Ali postoji važna razlika između:
ozljede kao neželjene posljedice sporta
i:
fizičkog udara protivnikovom tijelu kao sastavnog sredstva pobjede.
Nogometaš ne pobjeđuje tako da protivniku izazove potres mozga.
Ako to učini namjerno, kažnjava se.
Kod boksa je udaranje glave protivnika unutar pravila same discipline.
To ne znači automatski da je boks moralno nedopušten.
Ali znači da ga ne možemo potpuno poistovjetiti sa sportovima u kojima je ozljeda samo nesretna posljedica.
Tu treba razlikovati.
Nisu svi borilački sportovi identični.
Postoje velike razlike u:
Nije isto:
Zato moralnu prosudbu treba proporcionalno prilagoditi konkretnom obliku sporta.
Naravno.
To treba izgovoriti jasno.
Čovjek može biti boksač i istodobno:
A netko tko osuđuje boks može biti:
Zato ovaj tekst nije dozvola da se sportaše proglasi „bezbožnicima“.
Isus nas ne poziva na lako osuđivanje ljudi.
Ali činjenica da ne smijem osuđivati osobu ne znači da ne smijem moralno prosuđivati čin.
To je važna razlika.
Kršćanska etika mora znati razlikovati:
vrijednost osobe
od
moralne vrijednosti određenog postupka.
Čovjek može biti dragocjen Bogu i učiniti nešto loše.
Može biti iskren vjernik i pogriješiti.
Može imati plemenite namjere i loše razlučiti.
Zato reći: „Mislim da ovaj čin nije u skladu s Evanđeljem“
nije isto što i reći: „Ti nisi pravi kršćanin.“
To drugo ne možemo olako suditi.
Treba razlikovati najmanje četiri stvari:
Božju prisutnost.
Božju ljubav.
Božje dopuštenje.
Božje odobravanje.
Bog može biti prisutan uz mene dok griješim.
Može me ljubiti dok griješim.
Može dopustiti da koristim svoju slobodu.
Ali iz toga ne slijedi da odobrava moj čin.
To je možda najvažniji odgovor na rečenicu:
„Ali osjećao sam Boga tijekom meča.“
Možda jesi.
Ali Božja prisutnost uz tebe ne znači automatski da Bog odobrava svaki tvoj postupak.
Kršćanstvo vjeruje da Bog može djelovati i kroz nesavršene situacije.
Može iz zla izvesti dobro.
Može koristiti naše pogreške da nas pouči.
Može nekoga susresti upravo u okolnostima koje nisu idealne.
Zato činjenica da se nakon nekog događaja dogodilo nešto dobro ne dokazuje da je svaki element tog događaja bio Božja volja.
To je važno.
Inače bismo svaki uspjeh morali proglasiti Božjom potvrdom.
A Biblija to ne čini.
Takva teologija nije problem samo u sportu.
Pojavljuje se u:
Čovjek pobijedi i kaže:
„Bog je potvrdio da sam bio u pravu.“
Ali povijest je prepuna ljudi koji su pobjeđivali i činili strašne stvari.
Pobjeda nije sakrament Božje naklonosti.
„Pobjeda sama po sebi nije dokaz Božje naklonosti niti potvrda da Bog odobrava ono što smo učinili.“
Može reći:
„Hvala Bogu za život.“
„Hvala Bogu za zdravlje.“
„Hvala za snagu i disciplinu.“
„Hvala što sam ostao sabran.“
„Molim da ostanem ponizan.“
„Molim za zdravlje protivnika.“
Takva zahvalnost ne pretvara rezultat u objavu Božje volje.
Mnogo je poniznije reći:
„Bog mi je dao život i sposobnosti; ja sam odgovoran kako ih koristim.“
nego:
„Bog je htio da ja pobijedim ovoga čovjeka.“
Rečenica:
„Bog mi je dao snagu da ga nokautiram“
nekome može zvučati normalno.
Ali recimo:
„Isus iz Nazareta vodio je moju ruku da udarcem u glavu onesposobim ovoga čovjeka.“
Je li i dalje tako lako izgovoriti?
Sada pred nama nije apstraktna viša sila.
Pred nama je Isus:
Zato je pitanje:
Mogu li ovaj konkretni čin pripisati tom konkretnom Kristu?
Ako pitanje glasi:
„Može li Isus biti uz boksača ili MMA borca?“
Da.
Krist nije prisutan samo uz savršene ljude.
Inače ne bi bio uz nikoga od nas.
Ako pitanje glasi:
„Može li boksač biti iskren vjernik?“
Da.
Kršćanin može imati slijepe točke.
Svi ih imamo.
Ako pitanje glasi:
„Može li kršćanin zahvaliti Bogu za snagu, talent i disciplinu?“
Naravno.
Ali ako pitanje glasi:
„Možemo li tvrditi da Isus moralno vodi udarac čiji je cilj fizički onesposobiti drugoga čovjeka radi sportske pobjede?“
Tu dolazimo do ozbiljnog problema.
Takvu tvrdnju ne možemo temeljiti samo na:
Moramo je staviti pred Evanđelje.
Kršćanin se ne bi trebao zadovoljiti pitanjem:
„Mogu li ovo raditi?“
Niti samo:
„Postoji li izričita zabrana?“
Zrelije pitanje glasi:
„Što ovaj čin čini od mene?“
„Što čini od mog odnosa prema drugom čovjeku?“
„Mogu li ga bez prisile savjesti staviti pred Krista?“
„Nalikuje li ovo Njegovu načinu postojanja?“
To je puno teže od traženja jednog retka „za“ ili „protiv“.
Možda je najveća pogreška cijele rasprave koja se vodi po društvenim mrežama pitanje:
„Je li Bog bio na mojoj strani?“
Kršćanstvo ne postoji da bi Bog postao navijač našega tima.
Ne postoji da bi blagoslovio naš ego.
Ne postoji da bi našoj pobjedi dao religioznu legitimaciju.
Kršćanin bi trebao pitati obrnuto:
„Jesam li ja bio na Božjoj strani?“
I još dublje:
„Je li ono što sam učinio bilo nalik Kristu?“
Jer možemo nositi križ oko vrata i istodobno ne razumjeti križ.
Možemo govoriti Isusovo ime i istodobno živjeti logikom potpuno drukčijom od njegove.
Možemo pobjedu nazvati blagoslovom, snagu nazvati Duhom, adrenalin nazvati pomazanjem i vlastitu volju nazvati Božjom voljom.
Upravo zato vjernik mora biti ponizan.
Ne smijemo svaki uspjeh sakralizirati.
Ne smijemo svaku pobjedu teologizirati.
Ne smijemo svaki osjećaj snage pripisati Duhu Svetomu.
I osobito ne smijemo olako govoriti u Božje ime kada je tijelo drugoga čovjeka cijena naše pobjede.
Možda je najbolja molitva nakon svake pobjede zato ne:
„Bože, hvala Ti što si bio na mojoj strani.“
nego:
„Gospodine, pokaži mi jesam li ja bio na Tvojoj.“
Jer na kraju kršćanskog života neće biti najvažnije koliko smo puta pobijedili.
Bit će važno:
koliko smo nalikovali Onome čije smo ime izgovarali.
Ovaj tekst nije osuda pojedinih sportaša, nego moralno-teološko propitivanje tvrdnje da se nokaut ili nanošenje ozljede može izravno pripisati Božjoj volji.
Prije konačnog zaključka potrebno je zastati pred najozbiljnijim prigovorima koji se mogu uputiti svemu dosad rečenom. Ako želimo pošteno kršćansko razlučivanje, nije dovoljno navesti samo argumente koji potvrđuju naš zaključak. Treba ozbiljno uzeti i ono što bi rekao boksač, MMA borac ili kršćanin koji smatra da je natjecateljski borilački sport moralno dopušten.
Zato ćemo razmotriti tri važna pitanja: je li namjera borca doista ozlijediti protivnika ili jednostavno pobijediti prema pravilima; zašto svako svjesno nanošenje boli nije moralno isto; te što ovaj argument zapravo tvrdi, a što iz njega ne možemo zaključiti.
Tek nakon toga možemo se vratiti središnjem pitanju: možemo li konkretan čin kojim u natjecateljskoj borbi fizički nadvladavamo drugoga čovjeka pripisati Kristovu pozitivnom vodstvu?
Ovdje treba pošteno razmotriti možda najsnažniji prigovor cijelom ovom tekstu.
Prije svega, potrebno je jasno odrediti o čemu govorimo.
Ovaj tekst ne govori o samom treniranju borilačkih vještina, rekreativnom boksu ili kickboksu, radu na vreći, učenju tehnike, razvijanju kondicije, samodiscipline ili sposobnosti samoobrane.
Govorimo prvenstveno o natjecateljskom boksu i MMA-u, odnosno o borbi u kojoj se pobjeda ostvaruje fizičkim nadvladavanjem protivnika, pri čemu je nokaut ili drugo fizičko onesposobljavanje protivnika dopušten i poželjan način završetka borbe.
Upravo ovdje boksač ili MMA borac može s pravom prigovoriti:
„Moj cilj nije ozlijediti protivnika. Moj cilj je pobijediti. Ne mrzim čovjeka preko puta sebe, ne želim mu trajnu ozljedu i ne želim mu zlo. Obojica smo dobrovoljno ušli u borbu, obojica poznajemo pravila i obojica smo prihvatili rizik.“
To je ozbiljan argument i ne treba ga ni omalovažavati ni karikirati.
Doista postoji velika moralna razlika između čovjeka koji na ulici napadne drugoga s namjerom da mu naudi i sportaša koji se bori protiv drugoga sportaša unutar unaprijed prihvaćenih pravila.
Namjera nije ista.
Odnos prema protivniku nije isti.
Okolnosti nisu iste.
Pristanak nije isti.
Borac može iskreno poštovati protivnika. Može se brinuti za njega nakon borbe. Može se s njim zagrliti. Može mu željeti zdravlje i uspjeh. Može biti iskreno potresen ako protivnik pretrpi ozbiljnu ozljedu.
Zato bi bilo nepravedno natjecateljski boksački ili MMA meč jednostavno nazvati „premlaćivanjem dvojice ljudi“.
Ali time moralno pitanje još nije riješeno.
Borac može potpuno iskreno reći:
„Ne želim ga ozlijediti. Želim samo pobijediti.“
Ali tada treba postaviti sljedeće pitanje:
Kako želim pobijediti?
U moralnom prosuđivanju nije važna samo moja daljnja namjera – „želim pobjedu“ – nego i konkretno sredstvo kojim tu pobjedu pokušavam ostvariti.
Ako pobjeđujem na bodove boljom tehnikom, preciznošću i taktikom, jedno je pitanje.
Ali ako pokušavam ostvariti nokaut, tada želim da moj udarac proizvede vrlo konkretan fizički učinak na tijelo protivnika: da ga učini nesposobnim nastaviti borbu.
Tu treba biti vrlo precizan.
Borac u pravilu ne misli: „Želim ovom čovjeku trajno oštetiti zdravlje.“
To bi bilo nepravedno pripisivati mu.
Ali može misliti: „Želim ga pogoditi dovoljno snažno i precizno da više ne može nastaviti borbu.“
Te dvije namjere nisu iste.
I upravo se u toj razlici nalazi središnja moralna napetost.
Potrebno je, dakle, razlikovati: „Želim mu trajno nauditi.“
od: „Želim da moj udarac proizvede dovoljno snažan fizički učinak da ga zaustavi i donese mi pobjedu.“
Prvo većina sportaša zasigurno ne želi.
Ali drugo pripada logici nokauta.
Zato nije sasvim dovoljno reći:
„Moja namjera nije ozljeda, moja namjera je pobjeda.“
Jer kršćanska etika tada postavlja još jedno pitanje:
„Što sam spreman učiniti tijelu drugoga čovjeka kako bih ostvario tu pobjedu?“
Drugim riječima, dobra krajnja namjera ne rješava automatski moralno pitanje sredstva kojim se cilj ostvaruje.
To također treba ozbiljno uzeti.
Pristanak dvojice odraslih sportaša moralno je važan.
On upravo razlikuje sportski meč od napada na ulici.
Ali pristanak sam po sebi nije konačni kriterij kršćanskoga morala.
Pristanak odgovara na pitanje:
„Je li druga osoba dobrovoljno prihvatila da se ovo događa?“
Ali ne odgovara nužno na pitanje: „Je li ono što smo obojica dobrovoljno prihvatili samo po sebi dobro?“
To su dva različita pitanja.
Kršćanska etika nikada se ne može svesti na načelo: „Ako smo obojica pristali, onda moralnog problema više nema.“
Pristanak mijenja okolnosti.
Dobra namjera mijenja okolnosti.
Pravila natjecanja mijenjaju okolnosti.
Zaštitna oprema, liječnički nadzor, težinske kategorije i pravila kojima se pokušava smanjiti mogućnost teških ozljeda također su moralno važni.
Sve to natjecateljski sport jasno razlikuje od običnoga nasilja.
Ali nijedna od tih činjenica sama po sebi ne odgovara na temeljno pitanje:
Može li svako dopušteno sredstvo sportske pobjede samim time biti proglašeno moralno dobrim – i još više, može li ga se pripisati Kristovu neposrednom vodstvu?
Zato treba još jednom naglasiti: ovaj tekst prvenstveno ne raspravlja o tome smije li kršćanin učiti borilačku vještinu, trenirati kickboks, udarati vreću, razvijati kondiciju ili naučiti kako zaštititi sebe i drugoga.
Govorimo o natjecateljskoj borbi.
I još preciznije, govorimo o teološkoj tvrdnji koja se može pojaviti nakon takve borbe:
„Isus mi je dao snagu.“
„Isus je bio u meni.“
„Isus me vodio do pobjede.“
Tu dolazimo do središnjeg pitanja:
Možemo li konkretno sredstvo pobjede u natjecateljskoj borbi – primjerice udarac kojim svjesno nastojimo nokautirati i time fizički onesposobiti drugoga čovjeka za nastavak borbe – pripisati pozitivnom Kristovu vodstvu i reći da je upravo to bila Njegova volja?
To je mnogo uže pitanje od: „Smije li kršćanin trenirati borilačke sportove?“
Čak je uže i od pitanja: „Smije li kršćanin sudjelovati u natjecateljskoj borbi?“
Jer možemo razlikovati najmanje tri tvrdnje:
Prva: Bog mi je dao tijelo, zdravlje, talent, snagu i sposobnost treniranja.
Druga: Kao kršćanin smatram da mogu u savjesti sudjelovati u određenom natjecateljskom borilačkom sportu.
Treća: Krist je pozitivno htio i vodio konkretan udarac kojim sam nokautirao protivnika i ostvario pobjedu.
Te tri tvrdnje nisu isto.
Prva je zahvalnost za dar.
Druga je moralni sud čovjekove savjesti o sudjelovanju u određenom sportu.
Ali treća je tvrdnja o Božjoj volji.
I upravo zato zahtijeva najstrože razlučivanje.
Jer tada više ne govorim samo o sebi i svojoj odluci da uđem u ring.
Govorim u Božje ime.
Tada više ne kažem samo: „Ja sam odlučio boriti se.“
Nego, barem posredno: „Krist je htio da upravo ovim sredstvom ostvarim pobjedu nad čovjekom preko puta sebe.“
I tu se ponovno vraćamo na temeljno pitanje cijeloga članka:
Mogu li taj konkretni čin staviti pred Isusa iz Evanđelja – pred njegovu krotkost, mirotvorstvo, ljubav prema bližnjemu, Getsemani i križ – i s teološkom sigurnošću reći: „Da, Isus me upravo u tome vodio“?
Možda je upravo ovdje potrebna najveća poniznost.
Jer jedno je reći: „Vjerujem da je Bog bio sa mnom.“
A nešto sasvim drugo: „Vjerujem da je Bog odobravao sve što sam učinio.“
I još nešto ozbiljnije: „Vjerujem da je Bog htio upravo ono što sam učinio tijelu čovjeka preko puta sebe.“
Božja prisutnost, Božje dopuštenje i Božje moralno odobravanje nisu isto.
Upravo tu razliku ovaj članak želi sačuvati.
Netko bi mogao prigovoriti:
„Ako je problem u tome što čovjek drugome svjesno nanosi bol ili tjelesnu štetu, onda bi i kirurg bio moralno problematičan. I kirurg reže čovjekovo tijelo.“
Upravo taj primjer pokazuje zašto nije dovoljno gledati samo fizički opis čina.
Kirurg može rezati, izazvati bol, odstraniti dio tijela ili izvršiti zahvat koji bi izvan medicinskog konteksta izgledao kao teško nasilje.
Ali njegov cilj nije oštećenje osobe.
Oštećenje tkiva podnosi se kao nužan ili razmjeran put prema ozdravljenju i dobru pacijenta.
Zato dva izvana slična fizička čina mogu imati potpuno različitu moralnu strukturu.
Isto vrijedi za samoobranu.
Čovjek koji fizički zaustavlja napadača ne mora željeti njegovu ozljedu. Njegov cilj može biti prekid nepravednog napada i zaštita nedužnoga, uz uporabu samo one sile koja je potrebna.
Kod sportskog nokauta situacija je drugačija.
Protivnika ne udaram radi njegova ozdravljenja.
Ne udaram ga da bih zaštitio nedužnu osobu od neposrednog napada.
Udaram ga jer je fizičko nadvladavanje njega dio puta prema mojoj sportskoj pobjedi.
To ne znači da ga mrzim.
Ne znači da želim njegovu trajnu ozljedu.
Ne znači da je boksački udarac moralno jednak uličnom nasilju.
Ali znači da analogija s kirurgom ili nužnom samoobranom ne rješava problem.
Ključno pitanje nije samo: „Je li nastala bol?“
nego: „Zašto je nanosim, što njome želim postići i kakvo mjesto tijelo drugoga čovjeka ima u ostvarenju moga cilja?“
Radi poštenja prema čitatelju potrebno je jasno reći i što ovaj tekst ne dokazuje.
Ne tvrdim da u Bibliji postoji redak koji izrijekom kaže: „Kršćanin se ne smije baviti boksom ili MMA-om.“ Takav redak ne postoji.
Ali odsutnost izričite zabrane još ne znači da o nekom postupku ne možemo donijeti moralni sud. Biblija ne daje katalog svakoga mogućeg ljudskog postupka, nego kršćaninu daje dublji kriterij: Krista, njegov nauk, njegov karakter i način na koji nas poziva odnositi se prema drugom čovjeku.
Zato pitanje ovoga teksta nije samo: „Gdje u Bibliji piše da je boks zabranjen?“ Pitanje je zahtjevnije:
„Je li namjerni udarac kojim u natjecateljskoj borbi nastojim fizički onesposobiti drugoga čovjeka u skladu s Kristom kojega nam Evanđelje objavljuje – i mogu li takav čin pripisati njegovu pozitivnom vodstvu?“
Drugim riječima, ne tvrdim da postoji izravna biblijska zabrana boksa ili MMA-a. Tvrdim da kršćanin mora ispitati može li samu moralnu strukturu takve natjecateljske borbe pomiriti s Kristom – osobito prije nego što kaže: „Isus me vodio da to učinim.“
Ne tvrdim da je svaki oblik borilačkog treninga moralno jednak.
Ne tvrdim da je svaki udarac u sportskom kontekstu jednak nasilnom napadu na ulici.
Ne tvrdim da svaki borac želi ozbiljno ozlijediti protivnika.
Ne tvrdim da kršćanin koji se bavi boksom ili MMA-om zbog toga prestaje biti kršćanin.
Ne tvrdim da mogu prosuditi nečiju savjest, osobnu odgovornost ili odnos s Bogom.
I ne tvrdim da su disciplina, hrabrost, samokontrola i međusobno poštovanje koje nalazimo među borcima bez vrijednosti. Naprotiv, te vrline treba priznati.
Moja je tvrdnja uža:
što je nanošenje tjelesne štete protivniku neposrednije ugrađeno u samo sredstvo kojim se ostvaruje pobjeda, to postaje teže takav čin bez ozbiljnog moralnog razlučivanja pripisivati pozitivnoj Božjoj volji.
A tvrdnja: „Isus me vodio da tim udarcem nokautiram protivnika“
još je ozbiljnija od tvrdnje: „Smatram da kao kršćanin mogu sudjelovati u ovom sportu.“
To nisu ista pitanja.
Kršćanin može doći do zaključka da je određeni oblik borilačkog sporta dopušten, a ipak odbiti govoriti kao da sportski rezultat neposredno otkriva Božju volju.
Upravo je ta razlika jedna od glavnih teza ovoga teksta.
Zato cilj nije donijeti presudu o srcu sportaša.
Možemo prosuđivati tvrdnju, a da ne presuđujemo čovjeku.
Na kraju, pitanje nije samo bi li Isus doslovno ušao u boksački ili MMA ring. Pitanje je dublje: je li moralna logika onoga što činimo drugom čovjeku u tom ringu sukladna Kristu kojega nam objavljuje Evanđelje – i možemo li taj konkretni čin doista pripisati njegovoj volji i reći: „Isus me vodio“?
Hvala što čitaš Početni dizajn.
Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.
dr. Mihael Bermanec
