TIRANIJA SAMOMOTIVACIJE: Mora li se čovjek motivirati da bi živio?

Približno vrijeme čitanja: 8 min

„Bog je onaj koji u vama izvodi i htjeti i djelovati po svojoj dobrohotnosti.“
(Fil 2,13)

Postoji gotovo neupitna pretpostavka suvremenog čovjeka: da bi nešto učinio, moraš se motivirati.

Ako nemaš motivacije, moraš je proizvesti. Pronaći razlog. Postaviti cilj. Stvoriti pritisak. Zamisliti posljedice neuspjeha. Obećati sebi nagradu ili zaprijetiti gubitkom. Čovjek kao da stoji pred samim sobom i pokušava samoga sebe pokrenuti.

Ali iza toga se skriva neobično pitanje:

Tko zapravo koga pokreće?

Ako moram motivirati sebe, tko je taj „ja“ koji motivira i tko je taj drugi „ja“ kojega treba pokrenuti? I zašto se u meni nešto pojavljuje kao želja prije nego što sam pronašao razloge kojima ću je opravdati?

Možda velik dio onoga što nazivamo motivacijom nije izvor djelovanja, nego pokušaj da steknemo osjećaj kontrole nad sobom, svojim životom i ishodom svojih djela.

To više nije samo psihološko pitanje.

Ono zadire u samu biblijsku antropologiju: u pitanje želje, volje, straha, slobode, milosti i Božjega djelovanja.

Pavao u Poslanici Filipljanima izriče rečenicu koja na prvi pogled gotovo proturječi sama sebi:

„Sa strahom i trepetom radite oko svoga spasenja. Da, Bog je onaj koji u vama izvodi i htjeti i djelovati po svojoj dobrohotnosti.“ (Fil 2,12–13)

Čovjek djeluje.

A Bog djeluje u čovjeku.

Čovjek hoće.

A Bog djeluje i u njegovu htijenju.

U toj napetosti nalazi se nešto mnogo dublje od suvremenog pitanja motivacije.

Prije djela postoji htijenje

Grčki tekst Fil 2,13 glasi:

Theos gar estin ho energōn en hymin kai to thelein kai to energein hyper tēs eudokias.

Ključan je glagol energeō – djelovati, biti djelatan, proizvoditi učinak. Pavao ga najprije ne pripisuje čovjeku, nego Bogu: Bog je ho energōn, Onaj koji djeluje.

Ali što Bog djeluje?

Pavao odgovara izvanredno precizno: to thelein kai to energein – „htjeti i djelovati“.

Božje djelovanje, dakle, nije smješteno tek na kraj ljudskoga napora, kao da čovjek najprije sam proizvede volju, zatim uloži napor, a onda Bog eventualno priskoči u pomoć.

Pavao Božje djelovanje smješta dublje.

Ono zahvaća i samo htijenje.

Ovdje je potrebna važna razlika. Želja, volja i motivacija nisu isto. Želja označuje ono prema čemu osjećamo privlačnost ili čežnju. Volja uključuje htijenje, pristajanje i usmjerenje osobe prema djelovanju. Motivacija obuhvaća razloge, pobude i poticaje koji nas pokreću ili kojima pokušavamo sebe pokrenuti.

Pavlovo thelein nije jednostavno svaka spontana želja koja se u nama pojavi.

Zato Fil 2,13 ne znači da je sve što poželimo izraz Božjega djelovanja.

Znači nešto radikalnije: čak ni ljudsko htijenje nije zatvoren, autonoman prostor u koji Bog može ući tek nakon što mu čovjek otvori vrata.

Čovjek stvarno hoće.

Čovjek stvarno djeluje.

Ali čovjek nije vlastiti prvi uzrok.

Je li želja dovoljna?

Postoji istina koju kultura neprestanog samomotiviranja često zaboravlja: želja već u sebi nosi pokret.

Ne moramo sebe nagovarati da budemo žedni. Žeđ se pojavljuje prije odluke da pijemo. Glad prethodi traženju hrane. Ljubav prethodi mnogim djelima koja zbog nje činimo.

U tom smislu motivacija često dolazi nakon želje, a ne prije nje.

Razlog kojim sebi objašnjavam zašto nešto trebam učiniti nije nužno uzrok zbog kojega sam to počeo željeti.

Ali Biblija ovdje uvodi presudnu korekciju.

Ona nikada ne govori o želji kao nečemu što je samo po sebi nepogrešivo.

Jakov piše:

„Svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom.“ (Jak 1,14–15)

Želja može pokretati čovjeka, ali činjenica da me nešto pokreće još ne znači da me vodi prema životu.

Zato biblijsko pitanje nije jednostavno:

Što želim?

Nego: Odakle dolazi ono što želim?

Što oblikuje moje htijenje?

I naposljetku: Što moja želja čini od mene?

Kršćanstvo zato ne može biti filozofija spontanosti: „Želiš li nešto, slijedi to.“

Čovjekov problem mnogo je dublji.

Čovjek podijeljenih želja

Pavao u Rimljanima 7 opisuje čovjeka koji očito nema problem s nedostatkom želje:

„Htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro.“ (Rim 7,18)

To je gotovo laboratorijski čist prikaz razlike između htijenja i djelovanja.

Čovjek hoće, ali ne čini.

A zatim Pavao ide još dalje: „Ne činim dobro koje hoću, nego zlo koje neću – to činim.“ (Rimljanima 7,19)

Prema tome, biblijski odgovor ne može glasiti: „Samo slijedi svoju želju.“

Čovjek je biće podijeljenih želja.

Želim oprostiti i želim se osvetiti.

Želim služiti i želim biti priznat.

Želim istinu, ali ne uvijek kada istina razotkriva mene.

Želim moliti i želim pobjeći.

Želim Boga, ali želim i svijet kojim mogu upravljati bez Boga.

Ponekad istodobno želim dvije međusobno nespojive stvari.

Problem čovjeka zato nije samo kako ostvariti ono što želi.

Problem je preobrazba samoga htijenja.

Kršćanska duhovnost zbog toga nije tehnika motivacije.

Ona je obraćenje želje.

Nije pitanje imamo li motivaciju, nego što nas pokreće

Ovdje treba izbjeći drugu krajnost.

Nije svaka motivacija strah niti je motivacija sama po sebi nešto pogrešno. Čovjeka uvijek nešto pokreće. Ljubav je motiv. Zahvalnost je motiv. Nada pokreće. Suosjećanje pokreće. Istina može pokrenuti čovjeka.

Pravo pitanje zato nije:

Kako da prestanem biti motiviran?

Nego: Što me pokreće?

Velik dio onoga što nazivamo motivacijom ipak može počivati na strahu.

Ako ovo ne napravim, zaostat ću.

Ako ne uspijem, manje vrijedim.

Ako nisam dovoljno produktivan, drugi će me prestići.

Ako ne ostvarim cilj, razočarat ću sebe, obitelj, zajednicu ili Boga.

Takav strah može proizvesti golemu količinu aktivnosti.

Ali aktivnost još nije život.

Čovjek može desetljećima biti iznimno produktivan, a da ga zapravo pokreće bijeg.

Može čak i religiozno djelovati iz straha: moliti više, služiti više, postiti više, dokazivati se više — ne zato što je zahvaćen ljubavlju, nego zato što pokušava osigurati vlastitu vrijednost pred Bogom.

Tu Evanđelje udara u samo središte mehanizma samomotivacije: „U ljubavi nema straha, nego savršena ljubav izgoni strah.“ (1 Iv 4,18)

To ne znači da ljubav proizvodi pasivnog čovjeka.

Naprotiv.

Pavao kaže: „Ljubav nas Kristova obuzima.“ (2 Kor 5,14)

Postoji, dakle, djelovanje koje ne nastaje iz prijetnje.

Postoji poslušnost koja nije rezultat biča.

Postoji pokret koji ne treba strah da bi se održao.

Ne pogonjen strahom, nego vođen Duhom

Pavao u Rim 8 ide korak dalje od opisa podijeljenoga čovjeka iz sedmoga poglavlja.

Ne daje mu bolju tehniku samokontrole.

Govori o Duhu.

„Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.“ (Rim 8,14)

To je presudna razlika.

Kršćanski odgovor na tiraniju samomotivacije nije čovjek koji više ničim nije pokrenut.

To je čovjek koji dopušta da bude vođen.

I odmah nakon toga Pavao povezuje vodstvo Duha upravo sa slobodom od straha:

„Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva.“ (Rim 8,15)

Nasuprot strahu, dakle, ne stoji pasivnost.

Stoji posinstvo.

Rob djeluje jer se boji gospodara.

Sin može djelovati iz pripadnosti.

Rob pita: „Što će mi se dogoditi ako ne učinim dovoljno?“

Sin zna komu pripada.

To ne ukida njegovo djelovanje.

Mijenja njegov izvor.

Milost nije pasivnost

Ali sada se pojavljuje očit prigovor.

Ako Bog djeluje u nama, zašto bismo mi išta činili?

Pavao upravo tu mogućnost ne dopušta.

Fil 2,12–13 sastavljen je od dviju tvrdnji koje se ne smiju rastaviti:

„Radite… jer Bog djeluje.“

Ne kaže: „Radite kako bi Bog počeo djelovati.“

Ali ne kaže ni: „Budući da Bog djeluje, vi nemojte ništa raditi.“

Paradoks milosti nalazi se između tih dviju pogrešaka.

Božje djelovanje nije konkurencija ljudskom djelovanju.

Ono ga omogućuje.

Kršćanska tradicija tu je stvarnost nazivala prethodnom milošću – gratia praeveniens: prije nego što čovjek posegne za Bogom, već je zahvaćen Božjim djelovanjem.

Milost dolazi prije.

Ali milost ne pretvara čovjeka u predmet.

Ona ga osposobljava da postane istinski djelatan.

Zato milost nije suprotnost djelovanju.

Milost je suprotnost samospasenju.

I možda još preciznije: Milost ne ukida ljudsku volju; ona je oslobađa od potrebe da samu sebe proizvodi strahom.

Isus istu stvar izražava slikom trsa i loza:

„Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.“ (Iv 15,5)

Loza donosi rod.

Rod je stvaran.

Ali loza ne proizvodi život kojim donosi rod.

Ona ga prima.

To je možda jedna od najjednostavnijih slika kršćanskoga djelovanja: primati život i donositi plod.

Providnost nije determinizam

Odricanje od iluzije kontrole ipak može završiti u drugoj iluziji: u uvjerenju da se sve događa upravo onako kako se mora dogoditi, da nema stvarno pogrešnoga puta i da je svaki događaj nužan.

To nije biblijski nauk o providnosti.

Biblija ozbiljno shvaća pogrešne odluke, grijeh, neposluh i ljudsku odgovornost.

Isus nad Jeruzalemom govori: „Koliko li puta htjedoh okupiti djecu tvoju… i ne htjedoste.“ (Mt 23,37)

Postoji Božje: „Htjedoh.“

I postoji ljudsko: „Ne htjedoste.“

Biblija ne uklanja tu napetost.

Providnost zato ne znači da je sve što se dogodilo bilo dobro zato što se dogodilo.

Još manje znači da je svako ljudsko djelo izraz Božje moralne volje.

Josip svojoj braći kaže: „Vi ste namjeravali da meni naudite, ali je Bog ono okrenuo na dobro.“ (Post 50,20)

Braća su stvarno htjela zlo.

Njihova nakana nije naknadno proglašena dobrom.

Ali njihovo zlo nije bilo dovoljno veliko da poništi Božju vjernost.

To je nešto mnogo snažnije od determinizma.

Determinizam kaže: moralo se dogoditi.

Vjera u providnost kaže: ni ono što se dogodilo ne može Boga učiniti nemoćnim.

Bog može ostvarivati svoj naum čak i kroz ono što nije izraz njegove moralne volje.

Zato kršćanin može odustati od iluzije potpune kontrole, a da ne odustane od odgovornosti.

„Ne budite zabrinuti“

Možda se upravo zato jedno od najradikalnijih Isusovih učenja nalazi u Govoru na gori.

„Ne budite zabrinuti za život svoj: što ćete jesti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući.“ (Mt 6,25)

Isus pokazuje ptice.

One ne siju, ne žanju i ne sabiru u žitnice.

Pa ipak ih Otac hrani.

Pokazuje ljiljane.

Oni se ne muče oko vlastite ljepote.

Pa ipak su odjeveni veličanstvenije od Salomona.

Isus ne propovijeda lijenost.

Čovjek će i dalje sijati, žeti, graditi, raditi, planirati i služiti.

Isus napada nešto drugo: uvjerenje da zabrinutost održava život na okupu.

Kao da će se svijet raspasti prestanemo li ga držati vlastitim strahom.

Kao da tjeskoba nešto dodaje stvarnosti.

Kao da se brigom možemo pretvoriti u providnost.

Zato Isus ne kaže samo: „Nemoj se bojati.“

Daje razlog: „Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno.“ (Mt 6,32)

Tu se događa presudni prijelaz.

Kršćanin ne prestaje pokušavati kontrolirati život zato što vjeruje da će se „život nekako sam pobrinuti za sebe“.

On pušta kontrolu zato što vjeruje Ocu.

To je mala jezična, ali golema teološka razlika.

Mora li se, dakle, čovjek motivirati da bi živio?

Odgovor ovisi o tome što nazivamo motivacijom.

Ako motivacija znači razloge, ljubav, nadu, poziv i dobro koje čovjeka privlači – naravno da čovjek nije biće bez motiva.

Ali ako pod motivacijom mislimo na neprestano stvaranje unutarnjeg pritiska kojim sebe pokušavamo prisiliti da postanemo ono što mislimo da moramo biti, Evanđelje nudi nešto drugo.

Ne još jači pritisak.

Ne još uvjerljiviji cilj.

Ne još strašniju sliku neuspjeha.

Nego drukčiji izvor djelovanja: „Bog je onaj koji u vama izvodi i htjeti i djelovati.“

To mijenja redoslijed.

Ne djelujem da bih postao prihvaćen.

Djelujem jer sam prihvaćen.

Ne služim da bih proizveo Božju naklonost.

Služim jer mi je darovana.

Ne činim dobro da bih proizveo identitet sina.

Djelujem jer sam primio „Duha posinstva“.

Ne moram strahom proizvoditi život.

Život primam.

Kršćanski život zato ne slijedi logiku:

strah → prisila → djelovanje → vrijednost.

Njegova je logika drukčija:

milost → obnovljeno htijenje → djelovanje → plod.

I možda upravo zato čovjek koji prestane opsesivno motivirati sebe ne postaje manje djelatan.

Možda prvi put počinje djelovati slobodno.

Kad bi nestao strah…

Ostaje jedno neugodno osobno pitanje.

Što bi se dogodilo kada bi na trenutak nestao strah kojim sebe pokrećeš?

Bi li nestala i sva tvoja djela?

Kad bi ti Bog danas oduzeo strah od neuspjeha, što bi od svega što radiš sutra još uvijek želio činiti?

Kad se ukloni strah da nećeš biti dovoljno uspješan, dovoljno svet, dovoljno koristan, dovoljno priznat, dovoljno potreban – što ostaje?

Možda tek tada počinjemo otkrivati razliku između onoga što činimo iz života i onoga što činimo iz straha.

Zato pitanje više nije samo: Kako da se natjeram?

Dublje pitanje glasi: Što me pokreće?

A Evanđelje nas vodi još dublje: Tko djeluje u meni?

Tko djeluje u meni?

Evanđelje ne poziva čovjeka da prestane htjeti.

Poziva ga da dopusti Bogu da preobražava njegovo htijenje.

Ne poziva ga da prestane djelovati.

Poziva ga da prestane vjerovati kako je on posljednji izvor vlastitoga djelovanja.

Ne poziva ga u fatalizam.

Poziva ga u povjerenje.

Ne poziva ga da se prepusti nekom bezličnom „toku života“.

Poziva ga da ostane u Kristu i bude vođen Duhom.

Postoji golema razlika između rečenice: „Sve će nekako biti dobro.“

i Isusove rečenice: „Otac vaš zna što vam je potrebno.“

Prva se oslanja na neodređeni optimizam.

Druga se oslanja na Osobu.

Zato odgovor na pitanje „Mora li se čovjek motivirati da bi živio?“ nije jednostavno ni da ni ne.

Dublji odgovor glasi:

Čovjeku nije potrebno više straha da bi živio. Potreban mu je izvor života iz kojega njegovo htijenje može biti obnovljeno.

Prije našega djelovanja postoji milost.

U našemu htijenju djeluje milost.

Usred našega djelovanja postoji milost.

I plod koji donosimo moguć je zato što život nismo proizveli sami.

„Bog je onaj koji u vama izvodi i htjeti i djelovati po svojoj dobrohotnosti.“

Možda je zato najdublja kršćanska sloboda upravo ovo: ne moram sebe bičevati da bih postao živ.

Pozvan sam ostati u Onome koji jest Život.

Ne: Kako da se natjeram?

Nego: Što me pokreće?

I naposljetku: Tko djeluje u meni?

Hvala što čitaš Početni dizajn.

Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.

dr. Mihael Bermanec

Podržite ovaj rad

Ako vam je ovaj sadržaj bio koristan i želite podržati vrijeme, istraživanje i trud uložen u njegovu izradu, svoj doprinos možete dati dobrovoljnom donacijom.

Hvala na podršci.

Podržite rad – https://pocetnidizajn.com/donacije/