Moj život je dobar – zašto bi mi trebao Isus?

Približno vrijeme čitanja: 13 min

Jedan od najvećih izazova naviještanja Evanđelja u našem vremenu nije otvoreno neprijateljstvo prema Isusu Kristu, nego ravnodušnost prema njemu.

Mnogi ljudi ne odbacuju kršćanstvo nakon dugog razmišljanja o njegovim tvrdnjama. Ne žive svakodnevno u svjesnoj pobuni protiv Boga. Jednostavno ne vide razlog zbog kojega bi im Krist bio potreban.

Takav čovjek može sasvim iskreno reći:

„Moj život je dobar. Imam obitelj koju volim, prijatelje, posao, planove i stvari kojima se radujem. Nisam savršen, ali ne smatram se lošim čovjekom. Nastojim biti pošten, nikome svjesno ne nanosim zlo i trudim se pomoći drugima kada mogu. Zašto bi mi onda trebao Isus?“

To je ozbiljno pitanje.

I možda smo ponekad na njega davali pogrešan odgovor.

Kršćani često govore da u svakom čovjeku postoji praznina koju samo Bog može ispuniti. U toj tvrdnji postoji važna istina: čovjek je stvoren za zajedništvo s Bogom i ništa stvoreno ne može zauzeti mjesto Stvoritelja.

Problem nastaje kada Evanđelje predstavimo prvenstveno kao odgovor na emocionalnu prazninu, nezadovoljstvo ili nedostatak životnog smisla.

Jer što ćemo reći čovjeku koji odgovori:

„Ali ja se ne osjećam prazno. Zapravo sam prilično zadovoljan svojim životom.“

Hoćemo li ga pokušati uvjeriti da zapravo nije sretan? Hoćemo li tražiti skrivenu ranu, neuspjeh ili nezadovoljstvo kako bismo mu dokazali da mu nešto nedostaje?

Ne moramo.

Evanđelje ne počinje tvrdnjom da su svi ljudi nesretni.

Ono počinje mnogo dubljom tvrdnjom: stvoreni smo za Boga, sagriješili smo protiv njega i potrebno nam je pomirenje s našim Stvoriteljem.

Zato čovjekova potreba za Kristom ne ovisi o tome osjeća li je.

Ne trebamo Krista prvenstveno zato što nam je život loš, nego zato što smo stvoreni za Boga, od njega odvojeni grijehom i potrebno nam je pomirenje koje sami sebi ne možemo dati.

Čovjek može imati dobar život bez Krista

Kršćani se ne trebaju bojati priznati nešto što je očito: čovjek koji ne vjeruje u Krista može imati mnogo toga što s pravom nazivamo dobrim životom.

Može imati sretan brak, voljeti svoju djecu, njegovati duboka prijateljstva i biti uspješan u poslu. Može uživati u glazbi, umjetnosti, prirodi, hrani, putovanjima i stvaralaštvu. Može biti velikodušan, požrtvovan i osjetljiv prema patnji drugih ljudi.

U nekim područjima života može pokazivati čak i više moralne ozbiljnosti od nekoga tko se naziva kršćaninom.

Kršćanstvo od nas ne traži da to poričemo.

Isus kaže da Otac „daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima” (Mt 5,45). Pavao govori o Bogu koji čovječanstvu čini dobro dajući „s neba kišu i vremena plodonosna” te ljudska srca „napunja jelom i veseljem” (Dj 14,17).

Evanđelje, dakle, ne tvrdi da bez vjere u Isusa ne možemo imati sretan život. No Isus nam ne obećava samo sreću u ovozemaljskom smislu, nego nešto mnogo dublje – puninu života u zajedništvu s Bogom. Vjerovati u njega ne znači nužno živjeti bez patnje i teškoća, nego imati nadu koja nas nosi i onda kada život nije onakav kakav bismo željeli.

Svijet nakon pada nije prestao biti Božje stvorenje.

Ljepota nije nestala. Ljubav nije nestala. Prijateljstvo, stvaralaštvo, smijeh, obitelj i rad nisu prestali biti dobri darovi.

Zato nevjerniku ne trebamo govoriti da je sve u njegovu životu lažno i prazno. Ne trebamo umanjivati njegovu radost, obezvrjeđivati njegovu ljubav ili poricati dobro koje čini samo zato što ne dijeli našu vjeru.

Mnogo je smislenije postaviti dublje pitanje:

Odakle dolazi sve to dobro i kome za njega pripada zahvalnost?

Moguće je uživati u darovima, a ne poznavati Darivatelja.

Moguće je svakodnevno živjeti od Božje dobrote, a ipak živjeti kao da Boga nema.

Osjećajna potreba nije isto što i stvarna potreba

Postoji važna razlika između onoga što osjećamo da nam treba i onoga što nam je doista potrebno.

Čovjek može osjećati potrebu za boljim poslom, sigurnijim prihodima, kvalitetnijim odnosima, manjom količinom stresa ili većim osjećajem životnog smisla.

Sve su to stvarne ljudske potrebe i kršćanska vjera ih ne omalovažava.

Ali Biblija ide dublje od naših neposrednih osjećaja i govori o našem položaju pred Bogom.

Pavao ne kaže da su svi ljudi podjednako nesretni, usamljeni ili emocionalno neispunjeni.

Kaže:

„Svi su zaista sagriješili i lišeni su Božje slave“ (Rim 3,23).

Čovjek, dakle, može biti zadovoljan svojim životom, a ipak ne biti pomiren s Bogom.

Može imati mnogo toga što je dobro, a ipak ne poznavati Onoga od kojega svako dobro dolazi.

Može osjećati da mu ništa bitno ne nedostaje, a ipak imati problem koji njegov uspjeh, zdravlje, novac ili dobri odnosi ne mogu riješiti.

Naše subjektivno stanje ne određuje objektivnu stvarnost našega odnosa s Bogom.

„Ali ja sam dobar čovjek“

Tu se prirodno pojavljuje prigovor: „Razumijem što govoriš, ali nisam loš čovjek. Ne kradem, nisam nikoga ubio, brinem se za svoju obitelj i trudim se drugima činiti dobro. Zašto bi meni trebalo oproštenje?“

Kršćanski odgovor ne bi trebao biti pokušaj ponižavanja takvog čovjeka.

Ne moramo ga uvjeravati da je najgora osoba na svijetu kako bismo mu pokazali da treba Krista.

Problem je u mjerilu.

Ako se uspoređujem s drugim ljudima, uvijek mogu pronaći nekoga tko je moralno gori od mene.

Ali Biblija kao konačno mjerilo ne postavlja drugoga čovjeka.

Postavlja svetoga Boga.

„Budite sveti jer sam ja svet“ (1 Pt 1,16).

Pred njegovom svetošću pitanje više nije: „Jesam li bolji od svojega susjeda?“ nego: „Jesam li pravedan pred svetim Bogom?“

Pavao zato dolazi do zaključka da „nema pravedna ni jednoga“ (Rim 3,10).

To ne znači da su svi ljudi jednako zli niti da nitko nikada ne čini ništa dobro.

Znači da nitko od nas pred Bogom ne može stati na temelju vlastite moralne besprijekornosti.

Svi smo sagriješili.

Grijeh je dublji od naših pogrešaka

Kada suvremeni čovjek čuje riječ „grijeh“, često zamišlja popis loših stvari koje ljudi čine.

Ali Pavao u prvom poglavlju Poslanice Rimljanima opisuje čovjekov problem mnogo dublje. Govori o ljudima koji su „zamijenili istinu Božju lažju“ i iskazali štovanje i služenje stvorenju umjesto Stvoritelju (Rim 1,25).

Tu dolazimo do srži grijeha.

Grijeh znači uzeti život koji smo primili od Boga i živjeti ga kao da pripada samo nama.

Primati darove, a zaboraviti Darivatelja.

Dopustiti da nešto stvoreno – novac, karijera, ljubav, obitelj, seksualnost, uspjeh, ugled, ideologija ili vlastito „ja“ – zauzme mjesto koje pripada Bogu.

Čovjek možda nikada neće izgovoriti: „Bože, ne želim te.“

Ali svojim načinom života može govoriti: „Moj život pripada meni.“

Biblija odgovara: „Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive“ (Ps 24,1).

Ako je Bog naš Stvoritelj, temeljno pitanje našega postojanja nije samo: „Jesam li zadovoljan svojim životom?“ nego: „Živim li pred svojim Stvoriteljem onako kako sam stvoren živjeti?“

Zašto je meni oproštenje uopće važno?

Možda sada netko kaže: „Dobro. Recimo da prihvatim da nisam bez grijeha. Ali zašto je to toliko važno? Svi griješe. Zašto mi zbog toga treba Spasitelj?“

Zato što grijeh nije samo nesavršenost koju trebamo malo popraviti.

Grijeh nas čini krivima pred Bogom i odvaja nas od njega.

Biblija posljedicu grijeha opisuje vrlo ozbiljno: „Plaća je grijeha smrt“ (Rim 6,23).

Ta smrt nije samo činjenica da će naš zemaljski život jednoga dana završiti.

Biblija govori i o sudu nakon smrti: „Ljudima je određeno jednom umrijeti, a potom na sud“ (Heb 9,27). Isus također ozbiljno upozorava na konačni sud i pakao — konačnu propast čovjeka koji ostaje odvojen od Boga.

Zato pitanje našega odnosa s Bogom nije sporedno religijsko pitanje koje možemo beskonačno odgađati.

Ako smo sagriješili protiv Boga, tada nam nije potrebno samo životno poboljšanje.

Potrebno nam je spasenje.

I upravo ovdje kršćanstvo prestaje biti samo dijagnoza čovjekova problema i postaje ono što riječ Evanđelje znači: dobra vijest.

Bog nas želi vratiti k sebi

Biblijska poruka nije da Bog uživa u čovjekovoj propasti.

Bog otkriva ozbiljnost našega grijeha, ali istodobno otvara put pomirenja sa sobom.

Čovjek je otišao od Boga.

Ali Bog dolazi čovjeku.

Jedna od najpoznatijih rečenica Novoga zavjeta kaže: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16).

U toj jednoj rečenici nalazi se gotovo cijela drama Evanđelja.

Postoji stvarna opasnost — propast.

Postoji Božja ljubav — Bog je ljubio svijet.

Postoji Božji odgovor — dao je svoga Sina.

Postoji poziv čovjeku — vjerovati u njega.

I postoji obećanje — vječni život.

Bog nije ostao daleko i rekao čovjeku:

„Sam pronađi put natrag.“

On je učinio prvi korak prema nama.

To je srce Evanđelja.

Ne čovjekov pokušaj da se vlastitim naporima popne do Boga, nego Bog koji u Kristu dolazi spasiti čovjeka.

Ali zar ne mogu jednostavno od danas biti bolji?

Tu dolazimo do problema koji ne možemo riješiti sami.

Možemo odlučiti postati bolji ljudi.

Možemo žaliti zbog onoga što smo učinili.

Možemo pokušati ispraviti štetu koju smo nanijeli drugima.

I trebamo to činiti.

Ali buduća dobra djela ne mogu sama po sebi izbrisati prošlu krivnju.

Ako nekome dugujem milijun eura, činjenica da od danas više neću stvarati novi dug ne znači da je stari dug nestao.

Slično tome, odluka da ćemo od danas živjeti bolje ne može sama po sebi izbrisati našu krivnju pred Bogom.

Potrebno nam je oproštenje.

Potrebno nam je nešto što sami sebi ne možemo dati.

Potreban nam je Spasitelj.

Zato je došao Krist

Središte kršćanske poruke nije: „Pokušaj biti bolji.“

Nije ni: „Postani religiozniji.“

Niti: „Dovedi svoj život u red pa će te Bog možda prihvatiti.“

Središte Evanđelja je Isus Krist.

Bog nije čekao da čovjek pronađe put natrag k njemu.

Nije čekao da postanemo dovoljno moralni, religiozni ili svjesni svoje potrebe.

Krist je došao k nama.

Živio je u savršenoj poslušnosti Ocu. Na križu je dao svoj život za grešnike.

Pavao piše: „Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije“ (Rim 5,8).

Križ nam zato istodobno govori dvije stvari.

Govori nam koliko je naš grijeh ozbiljan.

Ali govori nam i koliko je velika Božja ljubav.

Bog naš grijeh ne proglašava nevažnim.

On ga rješava u Kristu.

Isus umire za grešnike i trećega dana ustaje od mrtvih.

Zato Evanđelje nije samo: „Kriv si.“

Nego: U Kristu postoji oproštenje.

Nije samo: „Daleko si od Boga.“

Nego: U Kristu postoji pomirenje s Bogom.

Nije samo: „Dolazi sud.“

Nego: U Kristu postoji spasenje.

Nije samo: „Umrijet ćeš.“

Nego: Krist je pobijedio smrt.

Nije samo: „Trebaš postati bolji.“

Nego: Možeš primiti novi život.

To je Evanđelje.

„Plaća je grijeha smrt, a dar Božji život vječni“

Pavlova rečenica koju smo ranije samo djelomično naveli zapravo prekrasno sažima cijelu poruku:

„Plaća je grijeha smrt, a dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našemu“ (Rim 6,23).

S jedne strane nalazi se ono što grijeh donosi — smrt.

S druge strane nalazi se ono što sami nikada ne bismo mogli zaslužiti — vječni život.

A između naše smrti i života koji Bog daje stoji Krist.

To je važno razumjeti.

Vječni život nije plaća za dobre ljude.

On je dar.

Spasenje nije medalja koju Bog daje ljudima koji su bili dovoljno moralni.

To je milost koju Bog daje grešniku koji se pouzda u Krista.

Kako onda čovjek može biti spašen?

Ovdje Evanđelje postaje vrlo osobno.

Ako je Krist umro i uskrsnuo, što ja trebam učiniti?

Novi zavjet poziva čovjeka na pokajanje i vjeru u Isusa Krista.

Pokajanje nije samo osjećaj žalosti zbog pogrešaka.

To je okretanje od života u kojem ja određujem kome pripadam prema Bogu kojemu pripadam.

A vjera nije samo intelektualno slaganje s tvrdnjom da Bog postoji.

Nije čak ni samo vjerovanje da je Isus povijesno postojao.

Vjerovati u Krista znači pouzdati se u njega — u ono što je učinio za nas svojom smrću i uskrsnućem.

To znači prestati polagati konačnu nadu u vlastitu dobrotu, moralnost, religioznost ili zasluge.

Pred Boga više ne dolazim govoreći:

„Prihvati me jer sam dovoljno dobar.“

Dolazim govoreći: „Nemam čime zaslužiti tvoje oproštenje. Pouzdajem se u Krista.“

Pavao piše: „Milošću ste spašeni po vjeri. To ne dolazi od vas; dar je Božji. Ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao“ (Ef 2,8–9).

I:

„Ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen“ (Rim 10,9).

Čovjek koji dolazi Kristu ne dolazi zato što je sebe dovoljno popravio.

Dolazi upravo zato što je shvatio da sam sebe ne može spasiti.

I Isus kaže: „Tko dolazi k meni, neću ga izbaciti“ (Iv 6,37).

Dobro, ali što to znači za mene?

Možda je to pitanje koje cijelo vrijeme stoji iza svega:

„Dobro, ali što se za mene mijenja ako vjerujem Kristu?“

Kršćanski odgovor nije da će od toga trenutka sve okolnosti života postati lakše.

Vjera u Krista nije jamstvo da nećeš oboljeti.

Nije jamstvo da nećeš izgubiti posao.

Nije jamstvo da se nećeš razočarati.

Nije jamstvo da će svaki tvoj problem nestati.

Isus nije proizvod koji dodajemo životu kako bi život bolje funkcionirao.

Ali prema Evanđelju događa se nešto mnogo dublje.

Tvoja krivnja može biti oproštena.

Možeš biti pomiren s Bogom.

Možeš prijeći iz osude u milost.

Možeš poznavati Boga kojemu pripadaš.

Možeš primiti novi život.

I možeš imati nadu koja se ne završava smrću.

To možda neće povećati tvoj bankovni račun.

Možda neće ukloniti svaku bolest.

Možda neće riješiti svaki problem.

Ali ako je Evanđelje istinito, mijenja ono najdublje:

tvoj odnos s Bogom i tvoju vječnu budućnost.

Zato pitanje oproštenja nije sporedna religijska tema.

Ako smo doista sagriješili protiv Boga, nema važnijeg pitanja od ovoga:

Kako mogu biti pomiren s njim?

Kršćanski odgovor glasi:

po Isusu Kristu.

Postoji problem koji nijedan dobar život ne može ukloniti

Čovjek može sasvim opravdano reći:

„Moj život je dobar.“

Kršćanin mu ne mora proturječiti.

Ali postoji granica preko koje nijedan uspjeh, zdravlje, bogatstvo, obitelj ili zadovoljstvo ne mogu prijeći.

Smrt.

Možemo je odgađati.

Možemo pokušavati ne misliti o njoj.

Ali ne možemo je ukloniti.

Odjednom pitanje o Isusu dobiva sasvim drukčiju težinu.

Ako je Isus samo učitelj koji nam pomaže da budemo bolji ljudi, možemo pronaći druge učitelje.

Ako je samo izvor emocionalne utjehe, postoje i drugi izvori utjehe.

Ako je samo moralni primjer, postoje i drugi ljudi kojima se možemo diviti.

Ali što ako je učinio ono što nitko od njih nije učinio?

Što ako je pobijedio smrt?

Sve ovisi o tome je li Krist uskrsnuo

Pavao u 1. Korinćanima 15 iznosi zapanjujuće iskren argument.

Ako Krist nije uskrsnuo, kršćanska vjera je uzaludna.

Kršćanstvo zato ne stoji ili pada prvenstveno na tome osjećaju li se kršćani nakon molitve bolje, jesu li moralno impresivniji od drugih ili čini li vjera njihov svakodnevni život lakšim.

Ono stoji ili pada na Kristu.

Ako Krist nije uskrsnuo, nemamo Evanđelje.

Ali ako jest, tada Isus više nije samo jedna od mogućnosti na tržištu religijskih ideja.

Isus kaže Marti: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će“ (Iv 11,25).

Zato možda nije najbolje cijeli razgovor započeti pitanjem:

„Trebaš li Isusa?“

Dublje pitanje glasi: „Tko je Isus?“

Jer odgovor na to pitanje određuje odgovor na prvo.

Ako je Isus samo religijski učitelj iz prvoga stoljeća, možemo proučavati njegove ideje ili ih ignorirati.

Ako je samo zanimljiva povijesna osoba, možemo mu se diviti bez poslušnosti.

Ako je samo životni trener, možemo odlučiti odgovaraju li nam njegovi savjeti.

Ali ako je Isus raspeti i uskrsli Gospodin, tada se više ne pitamo može li nešto korisno dodati našemu životu.

Tada se moramo pitati što naš život znači u odnosu prema njemu.

Isus nije sredstvo za bolji život

To je posebno važno za način na koji Crkva naviješta Evanđelje.

Ako čovjeku predstavimo Krista prvenstveno kao način da postane sretniji, uspješniji, emocionalno stabilniji ili zadovoljniji, ponudili smo mu nešto što Novi zavjet ne obećava.

Što ćemo mu reći kada postane kršćanin, a ipak izgubi posao?

Kada se razboli?

Kada molitva ne bude uslišana onako kako je očekivao?

Kada slijeđenje Krista donese nerazumijevanje, gubitak ili progonstvo?

Ako smo mu Isusa predstavili kao sredstvo za poboljšanje životnih okolnosti, mogao bi zaključiti:

„Pokušao sam s Isusom, ali nije djelovalo.“

Ali Isus nije proizvod koji treba „djelovati“.

On je Gospodin.

Njegov poziv nije: „Dodaj me svojem životu i vidjet ćeš koliko će ti biti bolje.“

Njegov poziv glasi: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Mt 16,24).

Kršćanstvo nije dodavanje religiozne komponente životu koji inače ostaje moj.

To je predavanje života Kristu.

Ne trebamo proizvoditi žeđ da bismo ponudili vodu

Iz svega toga proizlazi važna posljedica za evangelizaciju.

Kada razgovaramo s čovjekom koji ne vidi potrebu za Isusom, naš zadatak nije proizvesti emocionalnu krizu kako bismo mu zatim mogli ponuditi Krista kao rješenje.

Ne trebamo manipulirati njegovim strahovima.

Ne trebamo omalovažavati njegove radosti.

Ne trebamo zadovoljnog čovjeka uvjeravati da je potajno nesretan.

I ne trebamo čekati da mu se život raspadne kako bismo napokon mogli govoriti o Bogu.

Isto tako, govor o sudu, smrti i paklu ne smije biti tehnika zastrašivanja kojom ćemo čovjeka prisiliti na odluku.

Ako su te stvari istinite, o njima govorimo zato što čovjeka volimo i zato što su važne.

Ali ne završavamo na njima.

Jer središte Evanđelja nije pakao.

Središte Evanđelja je Krist.

Možemo priznati ono što je dobro u čovjekovu životu i istodobno ga pozvati da razmisli o dubljim pitanjima:

Odakle dolazi život koji imaš?

Što za tebe znači da si stvorenje, a ne Stvoritelj?

Na čemu temeljiš razliku između dobra i zla?

Što činiš s krivnjom koju ne možeš poništiti?

Što ćeš sa smrću?

Možeš li sam sebe pomiriti s Bogom?

I iznad svega:

Tko je za tebe Isus Krist?

Takva pitanja ne služe manipulaciji.

Ona pozivaju čovjeka da svoj život promatra u svjetlu veće stvarnosti.

Možda problem ponekad nije samo u svijetu

Prije nego što svijet optužimo da ne vidi svoju potrebu za Kristom, Crkva bi trebala postaviti neugodno pitanje samoj sebi:

Kakvog smo Krista pokazali svijetu?

Ako smo Isusa sveli na moralnog policajca koji postoji prvenstveno kako bi ljudima govorio što ne smiju činiti, ne trebamo se čuditi kada ga ljudi ne smatraju potrebnim.

Ako smo ga pretvorili u jamstvo zdravlja, uspjeha i prosperiteta, ponudili smo nešto što se teško može prepoznati kao Evanđelje Novoga zavjeta.

Ako smo ga sveli na terapeuta čija je glavna zadaća povećati naše samopoštovanje, učinili smo ga sredstvom našega projekta samoostvarenja.

Ako smo ga pretvorili u simbol neke kulture, nacije, političke opcije ili društvenoga identiteta, zamaglili smo univerzalnost njegova gospodstva.

Možda, dakle, problem ponekad nije samo u tome što svijet ne vidi potrebu za Kristom.

Možda mu Crkva nije dovoljno jasno pokazala Krista kakvoga naviješta Novi zavjet.

Raspetoga.

Uskrsloga.

Gospodina.

Spasitelja.

Obraćenje na kraju nije naše djelo

Sve nas to oslobađa još jedne pogreške: uvjerenja da nekoga moramo dovoljno dobro argumentacijski pritisnuti kako bi povjerovao.

Kršćanin treba biti sposoban dati razloge svoje nade.

Treba ozbiljno uzimati pitanja i prigovore drugih ljudi.

Treba slušati, razgovarati, svjedočiti i otvarati Pismo.

Kršćanska vjera ne zahtijeva bijeg od razuma.

Ali postoji granica preko koje nijedan naš argument ne može prijeći.

Mi ne možemo nekome dati novo srce.

Ne možemo proizvesti novo rođenje.

Ne možemo otvoriti duhovno slijepe oči.

Isus Nikodemu govori o Duhu koji „puše gdje hoće“ (Iv 3,8).

Zato kršćansko svjedočenje mora biti istodobno razumno i ponizno.

Govorimo, objašnjavamo, odgovaramo, volimo i molimo, ali znamo da konačno obraćenje nije rezultat naše retoričke sposobnosti.

To je Božje djelo.

Takvo razumijevanje evangelizacije oslobađa nas manipulacije.

Ne moramo čovjeka prisiliti da prizna prazninu koju možda ne osjeća.

Ne moramo ga prestrašiti kako bismo iznudili odluku.

Naš je zadatak vjerno pokazati Krista.

Što onda reći čovjeku koji kaže: „Meni Isus ne treba“?

Prije svega, trebamo ga saslušati.

Ne trebamo mu odmah dokazivati da je nesretan.

Možemo priznati njegove radosti, ljubav prema obitelji, njegov rad, prijateljstva, uspjehe i sve ono što je doista dobro u njegovu životu.

Ali možemo ga pozvati da ode korak dalje:

„Kažeš da ti je život dobar. Drago mi je zbog toga. Ali što ako pitanje nije samo je li tvoj život dobar? Što ako postoji Bog koji ti je dao taj život? Što ako si stvoren za njega? Što ako si, kao i ja, sagriješio protiv njega? Što ako ćeš jednoga dana stati pred njega? Što ako postoji oproštenje koje ne možeš zaraditi, ali ga možeš primiti? I što ako je Isus doista umro i uskrsnuo da bi grešnike pomirio s Bogom?“

Tada pitanje više nije: „Bi li Isus mogao moj dobar život učiniti još malo boljim?“

Pitanje postaje: „Ako je to istina, što ću učiniti s Isusom?“

Jer kršćanska vjera ne počiva na tvrdnji da je život bez Isusa uvijek emocionalno nepodnošljiv.

Počiva na mnogo većoj tvrdnji: Isus Krist je umro za grešnike i uskrsnuo od mrtvih.

Ako nije uskrsnuo, kršćanska je vjera prazna.

Ali ako jest, tada pitanje više nije sviđa li nam se kršćanstvo, odgovara li našemu životnom stilu ili osjećamo li trenutačno potrebu za njim.

Tada je pred nama pitanje stvarnosti.

Čovjek možda danas iskreno ne osjeća nikakvu potrebu za Isusom.

Možda je zdrav.

Uspješan.

Voljen.

Zadovoljan.

Kršćanin mu ne treba govoriti da je sve to laž.

Ali Evanđelje ga poziva da pogleda dalje.

Jer njegov život ima Izvor.

Njegovi darovi imaju Darivatelja.

Njegov grijeh traži oproštenje.

Njegova krivnja traži opravdanje.

Njegova smrt traži Pobjednika.

A njegov Stvoritelj nije ostao daleko.

Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga Sina.

Krist je došao.

Umro je za grešnike.

Uskrsnuo je od mrtvih.

I svakome tko se vjerom pouzda u Isusa Krista kao svojega Spasitelja, Bog daje ono što čovjek sam sebi nikada ne može dati: oproštenje grijeha, pomirenje s Bogom i vječni život.

Zato čovjeku koji kaže: „Ne osjećam da trebam Isusa“, ne moramo odgovoriti: „Čekaj dok ti se život ne raspadne.“

Možemo mu odgovoriti mnogo ozbiljnijim pitanjem: „Razumijem. Ali prije nego što odlučiš treba li ti Isus, moraš odgovoriti na jedno drugo pitanje: tko je Isus?“

Ako je samo učitelj, možemo prihvatiti ili odbaciti njegove savjete.

Ako je samo religijski simbol, možemo ga ostaviti onima kojima religija nešto znači.

Ako je samo pomoć za težak život, možemo zaključiti da nam trenutačno nije potreban.

Ali ako je Isus raspeti i uskrsli Gospodin koji grešniku nudi oproštenje, pomirenje s Bogom i vječni život, tada pravo pitanje više nije treba li se on uklopiti u naš život.

Pravo je pitanje pripada li naš život njemu.

A Evanđelje ne završava samo tim pitanjem. Ono završava i pozivom i obećanjem:

„Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen“ (Rim 10,13).

Zato Krist nije ponuđen samo ljudima čiji se život raspao, niti samo onima koji osjećaju prazninu. Poziv je upućen svakome.

I čovjeku koji je slomljen.

I čovjeku kojemu je život dobar.

Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen.

Hvala što čitaš Početni dizajn.

Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.

dr. Mihael Bermanec

Podržite ovaj rad

Ako vam je ovaj sadržaj bio koristan i želite podržati vrijeme, istraživanje i trud uložen u njegovu izradu, svoj doprinos možete dati dobrovoljnom donacijom.

Hvala na podršci.

Podržite rad – https://pocetnidizajn.com/donacije/