Svakog 15. kolovoza tisuće ljudi odlaze u marijanska svetišta. Sudjeluju u misama i procesijama, pale svijeće, mole krunicu i povjeravaju Mariji svoje potrebe, bolesti, djecu i obitelji. Za mnoge je to duboko ukorijenjena obiteljska i narodna tradicija.
Mariju su odmalena naučili doživljavati kao majku, zagovornicu, pomoćnicu i zaštitnicu kojoj se mogu obratiti kada nastupi nevolja.
Zato o ovoj temi ne treba govoriti s podsmijehom niti omalovažavati Mariju. Biblija je naziva blagoslovljenom među ženama i prikazuje je kao izniman primjer vjere, poniznosti i poslušnosti Bogu.
Ali upravo zato što je riječ o vjeri, moramo postaviti pitanje koje je važnije od naše tradicije:
Je li Bog ikada rekao kršćanima da svoju zaštitu traže od Marije?
Još osobnije:
Kada se bojim za sebe, svoje dijete, zdravlje ili budućnost – kome se obraćam? Kome govorim: „Čuvaj me“? Od koga očekujem nebesku pomoć?
Sveto pismo odgovara:
„Pomoć je moja od Gospodina koji stvori nebo i zemlju.“
(Psalam 121,2)
Velika Gospa zato otvara mnogo veće pitanje od rasprave o jednom katoličkom blagdanu:
Tko je zapravo naš Čuvar?
Rimokatolička Crkva 15. kolovoza slavi Uznesenje Blažene Djevice Marije. Prema katoličkom nauku, Marija je nakon završetka svojega zemaljskog života tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu.
Ovdje je važna povijesna preciznost.
Nije točno reći da je vjerovanje u Marijino uznesenje „izmišljeno 1950. godine“. Tradicija je mnogo starija. Prema samim vatikanskim izvorima, blagdan se 15. kolovoza obilježavao već u 5. stoljeću, u bizantskoj tradiciji bio je povezan s Marijinim „usnućem“ (Dormitio), a u Rimu se slavi od sredine 7. stoljeća. Tek je 1. studenoga 1950. papa Pio XII. Uznesenje svečano definirao kao dogmu. (Vatican News)
To razlikovanje je važno: 1950. nije početak tradicije, nego trenutak njezine konačne dogmatske definicije u Rimokatoličkoj Crkvi.
U apostolskoj konstituciji Munificentissimus Deus Pio XII. definirao je kao od Boga objavljenu dogmu da je Marija, nakon završetka zemaljskog života, tijelom i dušom uznesena u nebesku slavu. (Vatikanski sajt)
Munificentissimus Deus – izvorni dokument Vatikana
Ali tu dolazimo do problema iz protestantske perspektive.
Novi zavjet nigdje ne opisuje Marijino uznesenje.
Ne opisuje njezinu smrt.
Ne govori o njezinu praznom grobu.
Ne govori da je uskrsnula ili da je tijelom uznesena na nebo.
Zato temeljno pitanje nije koliko je neka predaja stara.
Pitanje je jesu li je Krist i njegovi apostoli predali Crkvi kao nauk koji svi kršćani moraju vjerovati.
Ovdje je potrebno biti posebno pošten.
Katolicima ne trebamo pripisivati nešto što njihova Crkva zapravo ne naučava. Ali jednako tako ne trebamo umanjivati ono što službeni katolički dokumenti doista govore.
U Munificentissimus Deus Pio XII. navodi da su gradovi, biskupije i pojedine regije bili stavljani pod posebno Marijino pokroviteljstvo i zaštitu. Još značajnije, papa govori da je vlastiti pontifikat povjerio Marijinu posebnom pokroviteljstvu, da joj se često utjecao u teškim vremenima te da je više puta iskusio njezinu snažnu zaštitu. (Vatikanski sajt)
Dakle, govor o Mariji kao zaštitnici nije nešto što protestanti izmišljaju kako bi lakše kritizirali katoličku vjeru.
Službeni Katekizam Katoličke Crkve ide dalje i govori da Marija nakon uznesenja nastavlja svojim mnogostrukim zagovorom donositi darove spasenja te da je Crkva zaziva naslovima poput Zagovornice, Pomoćnice, Dobročiniteljice i Posrednice. Istodobno, Katekizam izričito tvrdi da ta Marijina uloga ne umanjuje jedinstveno Kristovo posredništvo, nego da potpuno ovisi o njemu. (Vatikanski sajt)
To je važno priznati.
Katolički nauk ne tvrdi da je Marija božica niti da je neovisna o Kristu. Katolička teologija razlikuje klanjanje koje pripada samo Bogu od posebnog čašćenja Marije. (Vatikanski sajt)
Ali protestantsko pitanje ostaje:
Nalazimo li takvu ulogu Marije u apostolskom nauku Novoga zavjeta?
Novi zavjet Mariji daje časno mjesto.
Ona je Isusova majka.
Elizabeta joj govori:
„Blagoslovljena ti među ženama.“
(Luka 1,42)
Marija sama proročki govori:
„Odsad će me blaženom zvati svi naraštaji.“
(Luka 1,48)
Kada prima Božji poziv, odgovara:
„Evo službenice Gospodnje; neka mi bude po tvojoj riječi.“
(Luka 1,38)
To je biblijska Marija.
Blagoslovljena.
Ponizna.
Vjerna.
Poslušna.
Ali upravo njezine riječi pokazuju njezin položaj:
„Službenica Gospodnja.“
Ona nije Gospodin.
Marija u svojoj pjesmi govori:
„Veliča duša moja Gospodina i raduje se duh moj u Bogu, Spasitelju mojemu.“
(Luka 1,46–47)
To ne smijemo previdjeti.
Marija se raduje Bogu, svojemu Spasitelju.
Marija treba Spasitelja.
Ona nije Spasitelj.
Marija prima milost.
Ona nije izvor milosti.
Marija služi Gospodinu.
Ona nije Gospodin.
Marija vjeruje Bogu.
Ona nije predmet kršćanske vjere.
Njezina veličina proizlazi iz veličine onoga što je Bog učinio za nju i preko nje.
Posljednji jasan prikaz Marije u Novom zavjetu nalazimo u Djelima apostolskim.
Nakon Isusova uzašašća učenici su okupljeni u molitvi, zajedno s drugim ženama i Marijom, Isusovom majkom:
„Svi su oni bili jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom…“
(Djela 1,14)
Primijetimo jednostavnu, ali važnu činjenicu:
Marija moli zajedno s Crkvom.
Crkva ne moli Mariju.
Nigdje u Djelima apostolskim ne vidimo Petra, Pavla, Ivana ili prve kršćane kako zazivaju Mariju.
Nijedna novozavjetna poslanica ne govori:
„Utječite se Mariji.“
„Stavite se pod njezinu zaštitu.“
„Molite je da posreduje za vas.“
„Povjerite joj svoju djecu.“
„Zazivajte je kao pomoćnicu.“
To ne dokazuje samo po sebi sve što protestant želi dokazati, ali postavlja ozbiljno pitanje za praksu koja će poslije zauzeti tako veliko mjesto u kršćanskoj pobožnosti.
Jedan od tekstova koji se često povezuje s Marijinim zagovorom jest svadba u Kani u Ivanu 2.
Marija primjećuje da je ponestalo vina i govori Isusu o tome.
Ali posebno su zanimljive njezine riječi slugama:
„Što god vam rekne, učinite!“
(Ivan 2,5)
Te riječi gotovo savršeno sažimaju mjesto koje biblijska Marija zauzima.
Ne kaže:
„Dođite k meni.“
Pokazuje prema Kristu:
„Što god vam on rekne, učinite.“
Ako želimo poštovati Mariju, ozbiljno shvatimo upravo njezine riječi.
Idimo Kristu.
Ovdje Psalam 121 govori nevjerojatno snažno.
Psalmist podiže oči prema gorama i pita:
„Odakle će mi doći pomoć?“
Odgovor glasi:
„Pomoć je moja od Gospodina koji stvori nebo i zemlju.“
A zatim se jedna riječ neprestano ponavlja:
čuvati.
„Neće zadrijemati čuvar tvoj.“
„Gospodin je čuvar tvoj.“
„Gospodin će te čuvati od svakoga zla.“
„Gospodin će čuvati tvoj izlazak i tvoj dolazak od sada pa dovijeka.“
Psalmist ne ostavlja Božji narod bez zaštitnika.
Upravo suprotno.
Daje nam najboljeg mogućeg Čuvara.
Gospodin je čuvar tvoj.
Zato je opravdano pitati: ako Sveto pismo toliko jasno pripisuje čuvanje Božjega naroda Gospodinu, zašto bi kršćanin svoju duhovnu sigurnost stavljao pod zaštitu nekoga drugoga?
Katolički čitatelj ovdje može odgovoriti:
„Ne smatram Mariju Bogom. Samo je molim da moli za mene, kao što mogu zamoliti prijatelja da moli za mene.“
Taj argument treba ozbiljno shvatiti.
Biblija doista poziva kršćane da mole jedni za druge.
Ali ostaje pitanje:
Gdje Novi zavjet poučava živuće kršćane da se obraćaju preminulim vjernicima kako bi oni posredovali za njih?
Kada Novi zavjet govori o našem pristupu Bogu, naglasak je na Kristu.
„Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus.“
(1 Timoteju 2,5)
Poslanica Hebrejima govori da imamo velikoga Velikog svećenika, Isusa, Sina Božjega, a zatim zaključuje:
„Pristupajmo dakle smjelo prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pomoć u pravi čas.“
(Hebrejima 4,16)
Primijetite poziv:
Pristupajmo.
Ne:
„Pronađite nekoga tko će pristupiti umjesto vas.“
Kršćanin po Kristu ima otvoren pristup Ocu.
To je jedna od veličanstvenih istina evanđelja.
Ovdje trebamo biti vrlo ozbiljni, ali i vrlo pažljivi.
Ne bi bilo ispravno jednostavno reći:
„Svaki katolik koji izgovori molitvu Mariji automatski je idolopoklonik.“
Mi ne poznajemo srce svakoga čovjeka.
Netko slijedi tradiciju koju je naslijedio.
Netko nikada nije ozbiljno razmišljao o teologiji onoga što čini.
Netko pod Marijinim zagovorom razumije nešto mnogo ograničenije od onoga što drugi čovjek prakticira.
Ali možemo i moramo prosuđivati učenje i praksu prema Svetom pismu.
Biblijsko idolopoklonstvo nije samo klečanje pred kamenim ili drvenim kipom.
Njegova je srž zamjena.
Pavao piše o ljudima koji su:
„zamijenili istinu Božju lažju te štovali i služili stvorenju umjesto Stvoritelju.“
(Rimljanima 1,25)
To je srž problema.
Stvorenje počinje primati ono što pripada Stvoritelju.
Zato se ne trebamo pitati samo:
„Misli li osoba da je Marija Bog?“
Trebamo pitati:
„Što ta osoba od Marije očekuje?“
Ako netko svoje konačno duhovno pouzdanje polaže u Mariju;
ako od nje očekuje nadnaravnu zaštitu koja pripada Bogu;
ako nju zaziva kao svoj zaklon u nevolji;
ako joj pripisuje moć i pouzdanje koje Sveto pismo usmjerava prema Gospodinu;
ako Marija u praktičnom životu zauzme mjesto na kojem bi trebao stajati Krist;
tada takva pobožnost poprima obilježja idolopoklonstva.
Ne zato što je Marija zla.
Upravo suprotno.
Problem nastaje zato što dobrom i blagoslovljenom stvorenju dajemo mjesto koje pripada Stvoritelju.
Zato što se radi o njegovoj slavi i našem odnosu prema njemu.
Bog kaže:
„Ja sam Gospodin… slave svoje drugomu neću dati.“
(Izaija 42,8)
Bog nije samo jedan od mogućih izvora sigurnosti.
On je Stvoritelj.
On je Spasitelj.
On je naš zaklon.
On je naš Čuvar.
Zato idolopoklonstvo nije bezazlena teološka pogreška.
Ono zamjenjuje Boga nečim stvorenim.
A ta zamjena na kraju osiromašuje i našu sliku Boga.
Možda osoba u trenutku straha instinktivno zaziva Mariju, a gotovo nikada Krista.
Možda više sigurnosti nalazi u medaljici, slici, kipu, hodočašću ili određenoj pobožnosti nego u Božjim obećanjima.
Možda svoje dijete „predaje Gospi“ vjerujući da će ga ona posebno čuvati.
Možda vjeruje da je Marija pristupačnija i nježnija od Isusa.
A tu dolazimo do možda najdubljeg problema.
Kakvu sliku Isusa takvo vjerovanje stvara?
Krista kojemu je teško pristupiti?
Krista kojemu treba njegova majka kako bi ga nagovorila da nam pomogne?
Krista koji je strog, dok je Marija milosrdna?
Ako je to naša slika, onda više nije problem samo naše razumijevanje Marije.
Problem je naše razumijevanje Isusa.
Poslušajmo samoga Krista:
„Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“
(Matej 11,28)
Ne kaže:
„Pronađite moju majku pa neka me ona zamoli da vas primim.“
Kaže:
„Dođite k meni.“
Evanđelja prikazuju Krista koji prima grešnike.
Dodiruje gubavce.
Prima djecu.
Plače s ožalošćenima.
Oprašta.
Traži izgubljene.
Polaže život za svoje ovce.
A križ zauvijek ruši ideju da Isusa netko mora nagovoriti da nas voli.
„Bog pokazuje svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok još bijasmo grešnici, umro za nas.“
(Rimljanima 5,8)
Ne treba nam netko milosrdniji od Isusa kako bi nas doveo Isusu.
Tu možda dolazimo do same srži.
Problem nije samo u tome što Mariji možemo dati previše.
Problem je što time Kristu praktično možemo dati premalo.
Ako trebam Mariju da me približi Kristu – što to govori o Kristovoj dostupnosti?
Ako trebam Mariju da me čuva – što to govori o Gospodinu koji kaže da je on moj Čuvar?
Ako trebam Mariju kao dodatnog nebeskog posrednika – što činim s riječima:
„Jedan je… posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus“?
Ako se u nevolji radije obraćam Mariji nego Kristu – jesam li doista razumio Kristov poziv:
„Dođite k meni“?
Evanđelje nam ne daje Krista kao jednog člana velikog sustava nebeskih posrednika.
Daje nam dovoljnog Krista.
Ovo je vrlo važno pastoralno pitanje.
Ne smijemo zaključiti da je svaka osoba koja ima pogrešno razumijevanje Marije automatski nenanovorođena.
Spasenje ne dobivamo zato što smo položili ispit iz savršene teologije.
Spašeni smo milošću, po vjeri, zbog Krista.
Istinski kršćanin može imati pogrešna uvjerenja.
Može biti nedosljedan.
Može godinama sa sobom nositi ostatke religijske tradicije u kojoj je odrastao.
Može iskreno vjerovati Kristu, a još ne razumjeti sve posljedice njegove dostatnosti.
I novozavjetne crkve bile su pune ljudi kojima su trebali ispravci, pouka i duhovno sazrijevanje.
Zato takvoj osobi ne trebamo prvo reći:
„Ti sigurno nisi kršćanin.“
Bolje je otvoriti Sveto pismo i pitati:
„Ako imaš Krista, što ti još nedostaje?“
Ako je Krist tvoj Veliki svećenik;
ako je Krist tvoj Posrednik;
ako ti je njegovom krvlju otvoren pristup Ocu;
ako te Gospodin čuva;
ako Duh Sveti prebiva u tebi;
zašto ti je potreban još jedan nebeski zaštitnik ili posrednik?
Takvoj osobi nije potrebno samo reći čega se treba odreći.
Treba joj pokazati što već ima u Kristu.
Pogrešno učenje može čovjeku zakloniti dio bogatstva koje već ima u Kristu.
Umjesto slobodnog pristupa Ocu, može razviti osjećaj da treba dodatne posrednike.
Umjesto sigurnosti u Božjoj zaštiti, može ovisiti o predmetima, zavjetima, hodočašćima ili posebnim pobožnostima.
Umjesto jednostavnog pouzdanja u Kristovo dovršeno djelo, može živjeti u stalnoj potrebi da osigura dodatnu nebesku naklonost.
Zato teologija nije nevažna.
Ono što vjerujemo o Bogu određuje kako mu pristupamo.
A ono što vjerujemo o Kristu određuje hoćemo li živjeti u slobodi njegova dovršenog djela ili ćemo stalno tražiti još nešto što će nas učiniti sigurnima.
Ako čitajući Sveto pismo zaključite da ste od Marije tražili ono što trebate tražiti od Boga, odgovor nije očaj.
Odgovor je povratak Bogu.
Priznajte mu svoju pogrešku.
Ne trebate novu religijsku tehniku.
Ne trebate zamijeniti jednu složenu pobožnost drugom.
Vratite se jednostavnosti evanđelja.
Možete reći:
„Gospodine, svoje pouzdanje želim staviti u tebe. Ti budi moj Čuvar. Hvala ti što po Isusu Kristu mogu doći izravno k tebi. Oslobodi me svakoga pouzdanja koje pripada nekome drugome i nauči me počivati u Kristu.“
A zatim to počnite živjeti.
Kada se bojite – zazovite Gospodina.
Kada vam je dijete u nevolji – povjerite ga Gospodinu.
Kada ste bolesni – molite Gospodina.
Kada ne znate kojim putem krenuti – tražite Gospodnje vodstvo.
Kada sagriješite – dođite Kristu.
Kada vam treba milost – pristupite prijestolju milosti.
Protestantski odgovor na marijansku pobožnost ne bi smio biti omalovažavanje Marije.
Možda Mariju najbolje poštujemo upravo onda kada je ostavimo na mjestu koje joj daje Sveto pismo.
Poštujmo njezinu vjeru.
Učimo iz njezine poniznosti.
Divimo se njezinoj poslušnosti.
Nazovimo je blaženom, kao što Pismo kaže.
Ali nemojmo od nje tražiti ono što nas Sveto pismo uči tražiti od Boga.
I poslušajmo njezine riječi:
„Što god vam rekne, učinite!“
Biblijska Marija ne zaustavlja naš pogled na sebi.
Ona pokazuje prema Kristu.
Možda 15. kolovoza najvažnije pitanje nije:
„Vjeruješ li u Veliku Gospu?“
Možda je bolje pitanje:
„U koga se uzdaš?“
Koga zazivaš kada se bojiš?
Kome povjeravaš svoju djecu?
Koga smatraš svojim nebeskim Čuvarom?
Kome trčiš kada ti se život raspada?
Tko je tvoj Posrednik pred Bogom?
Odgovor Svetoga pisma nije skriven:
„Pomoć je moja od Gospodina koji stvori nebo i zemlju.“
„Gospodin je čuvar tvoj.“
„Jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus.“
Zato kršćaninu nije potrebna Gospa koja će ga čuvati.
Ima Gospodina koji ga čuva.
Nije mu potreban drugi nebeski posrednik.
Ima Isusa Krista.
Ne treba nekoga tko će uvjeriti Krista da mu bude milostiv.
Krist ga je već toliko ljubio da je za njega položio svoj život.
Mariju možemo poštovati kao blagoslovljenu Isusovu majku i izvanredan primjer vjere.
Ali naše molitve, naše konačno pouzdanje, naša nada i naša sigurnost pripadaju Bogu.
Zato nakon svih tradicija, hodočašća, rasprava i stoljeća crkvene povijesti ostaje jedno jednostavno pitanje:
Psalmist odgovara:
„Gospodin je čuvar tvoj.“
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
