Kada nas “znam već to“ sprječava da učimo

Približno vrijeme čitanja: 5 min

Znanje kao prepreka učenju

Kada ste posljednji put rekli: “To već znam”?

Većina ljudi voli imati odgovore. Volimo osjećaj sigurnosti koji dolazi kada mislimo da razumijemo situaciju, osobu ili problem. Lijepo je osjećati se pametno, sigurno i uvjereno da znamo kako stvari stoje.

No upravo se tu skriva jedna od najvećih prepreka duhovnom i životnom rastu.

Ponekad ono što mislimo da znamo postaje najveća prepreka onome što nas Bog želi naučiti.

Pravo učenje i uvjerenje da već sve znamo teško mogu postojati zajedno. Čovjek koji je uvjeren da već ima sve odgovore rijetko postavlja nova pitanja. A bez pitanja nema ni rasta.

Apostol Pavao upozorava:

“Ako tko misli da što zna, još ne zna kako treba znati.” (1. Korinćanima 8,2)

Problem nije samo u tome što malo znamo. Problem je što često mislimo da znamo dovoljno.

To se događa češće nego što mislimo. Supružnik nam pokušava nešto reći, ali mi već unaprijed mislimo da znamo što želi reći. Dijete nam nešto objašnjava, a mi ga prekinemo jer vjerujemo da već znamo odgovor. Na propovijedi čujemo poznati biblijski tekst i pomislimo: “To sam već čuo.” Upravo tada lako propustimo ono novo što nas Bog želi naučiti. Upravo tada često prestajemo slušati.

Korijen problema seže do Edena

Ova opasnost nije nova.

Još u Edenskom vrtu čovjek je poželio biti sam sebi mjerilo istine. Grijeh nije započeo neznanjem, nego uvjerenjem da čovjek može određivati dobro i zlo neovisno o Bogu.

Od tada ljudsko srce prirodno teži samodostatnosti.

Želimo imati kontrolu.
Želimo imati odgovore.
Želimo biti sigurni da razumijemo.

Ali Bog nas poziva na drugačiji put – put poniznosti.

Prava mudrost počinje onda kada priznamo da još uvijek trebamo učiti.

Zato Mudre izreke kažu:

“Strah Gospodnji početak je mudrosti.” (Izreke 9,10)

Mudrost ne počinje samouvjerenošću nego poniznim priznanjem da nam je Bog potreban.

Učenje počinje riječima: “Ne znam“

Nitko ne može naučiti nešto novo ako je unaprijed uvjeren da već zna sve što treba znati.

To vidimo kroz cijelo Sveto pismo.

Mojsije je morao naučiti da ne može voditi narod vlastitom snagom.

Job je morao naučiti da ne razumije sve Božje putove.

Petar je morao naučiti da samopouzdanje nije isto što i duhovna zrelost.

Samo nekoliko sati prije Isusove muke Petar je bio uvjeren da poznaje sebe bolje nego što ga poznaje Isus. Govorio je: “Ako se svi sablazne, ja neću.” Tek nakon pada bio je spreman učiti.

Pavao je morao naučiti da ga njegovo religiozno znanje ne može spasiti.

Isusovi učenici.

Tri godine hodaju s Isusom.

I opet nakon uskrsnuća Isus ih mora poučavati.

To pokazuje da pravi učenik nikada ne prestaje biti učenik.

Bog najviše poučava ljude koji su spremni reći:

“Gospodine, pokaži mi ono što još ne vidim.”

Farizeji – ljudi koje je znanje učinilo slijepima

Možda najbolji primjer nalazimo u farizejima.

Nitko u Isusovo vrijeme nije poznavao Pisma bolje od njih. Poznavali su Zakon, proroke i tradiciju. Imali su znanje koje je nadmašivalo većinu ljudi.

Ali upravo ih je uvjerenje da već znaju spriječilo da prepoznaju Mesiju.

Kada je pred njih stao Isus Krist, oni nisu bili spremni učiti.

Njihov problem nije bio nedostatak znanja.

Njihov problem bila je zatvorenost srca.

Ponekad najveća prepreka istini nije neznanje nego uvjerenje da već imamo sve odgovore. 

Problem nije znanje.

Problem nastaje kada znanje prestane biti put prema poniznosti, a postane razlog samopouzdanja.

Znanje koje ne vodi poniznosti lako prerasta u duhovni ponos.

Opasnost etiketiranja

Naš um voli prečace.

Koliko smo puta za nekoga rekli:

• “On se nikada neće promijeniti.”
• “Takva je ona.”
• “Znam kakav je njegov karakter.”

Možda smo u pravu u nekim zapažanjima, ali možda upravo tada prestajemo primjećivati što Bog čini u životu te osobe.

Vidimo osobu i odmah donosimo zaključak.

Čim nekoga smjestimo u određenu kategoriju, često prestajemo slušati.

Etikete su način da pojednostavimo ljude kako ih više ne bismo morali upoznavati.

Kada kažemo:

“Znam kakav je on.”

često zapravo kažemo:

“Ne želim ga više razumjeti.”

Onoga trenutka kada prestanemo upoznavati ljude, prestajemo ih istinski voljeti.

To nije samo intelektualni problem.

To je i problem ljubavi.

Jer ljubav sluša.
Ljubav promatra.
Ljubav pokušava razumjeti.

Ljudi su više od etiketa

Isus je neprestano razbijao etikete koje su ljudi lijepili jedni drugima.

Farizeji su vidjeli carinika.
Isus je vidio budućeg učenika.

Mnoštvo je vidjelo grešnicu.
Isus je vidio osobu kojoj je potrebna milost.

Ljudi su vidjeli obične ribare.
Isus je vidio apostole.

Svaki čovjek nosi dubinu koju ne možemo vidjeti na prvi pogled.

Iza svakoga postoji priča.

Postoje rane.

Postoje borbe.

Postoje pitanja.

Postoji duša koju Bog poznaje mnogo bolje nego što je mi poznajemo.

Kada mislimo da nekoga potpuno poznajemo, često zatvaramo vrata suosjećanju.

A suosjećanje raste upravo tamo gdje smo spremni ponovno slušati i ponovno učiti.

Kada prestanemo učiti od Boga

Možda najveća opasnost za kršćane nije da prestanu učiti o svijetu.

Možda je veća opasnost da prestanu učiti od Boga.

Godinama čitamo iste biblijske tekstove.

Otvorimo Psalam 23 ili Ivan 3,16 i pomislimo: “To znam napamet.” Ali pitanje nije znamo li tekst napamet. Pitanje je dopuštamo li da taj tekst ponovno govori našem srcu.

Slušamo iste propovijedi.

Poznajemo poznate stihove.

I lako počnemo misliti da smo ih već razumjeli.

Ali Božja riječ nije iscrpljena našim dosadašnjim razumijevanjem.

Svaki put kada otvorimo Bibliju, stojimo pred beskonačnom mudrošću Boga.

Čovjek koji misli da više nema što naučiti iz Evanđelja zapravo je prestao diviti se Kristu.

Duhovna zrelost nije uvjerenje da smo stigli.

Duhovna zrelost je spoznaja koliko još trebamo rasti.

Duh Sveti – naš Učitelj

Isus nije ostavio svoje učenike da sami otkrivaju Božju istinu. Obećao im je Duha Svetoga koji će ih voditi i poučavati.

Rekao je:

“A Branitelj, Duh Sveti… poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.“ (Ivan 14,26)

I još:

“A kada dođe On, Duh Istine, upućivat će vas u svu istinu.“ (Ivan 16,13)

Duhovna zrelost ne znači da više ne trebamo učiti. Naprotiv, što više rastemo u vjeri, to više postajemo svjesni koliko nam je potrebno vodstvo Duha Svetoga. On otvara naše razumijevanje Božje riječi, razotkriva slijepe točke našega srca i vodi nas prema sve dubljem poznavanju Krista.

Krist nije samo primjer nego i Spasitelj

Isus je živio u savršenoj ovisnosti o Ocu.

Neprestano je slušao Oca.

Neprestano je tražio njegovu volju.

Neprestano je bio vođen Duhom Svetim.

Ali Krist nije samo naš primjer.

On je i naš Spasitelj.

Dok smo mi često zatvoreni za istinu, On je savršeno slušao Oca.

Dok mi često mislimo da znamo dovoljno, On je živio u savršenoj poniznosti.

Dok mi često propuštamo učiti, On je bio savršeno poslušan.

Naša nada zato ne počiva na našoj poniznosti nego na Njegovoj poslušnosti.

U Kristu nalazimo oproštenje za svoj ponos i snagu za novi način života.

Zaključak

Možda najveća prepreka rastu nije neznanje.

Možda je to uvjerenje da već znamo dovoljno.

Kada mislimo da sve razumijemo, prestajemo slušati.

Kada prestajemo slušati, prestajemo učiti.

A kada prestajemo učiti, prestajemo rasti.

Duhovno sazrijevanje ne počinje kada imamo sve odgovore.

Počinje kada ponovno stanemo pred Boga kao učenici.

Najopasniji trenutak nije kada ne znamo dovoljno, nego kada pomislimo da više nemamo što naučiti.

Najveći neprijatelj učenja nije neznanje.

To je uvjerenje da više nemamo što naučiti.

Bog i danas govori. Pitanje nije govori li On, nego imamo li još uvijek srce učenika koje želi slušati.

Kada ste posljednji put otvorili Bibliju s molitvom:

“Gospodine, pokaži mi nešto što još nisam razumio?”

Bog i danas poučava one koji mu dolaze s otvorenom Biblijom, otvorenim srcem i poniznim priznanjem:

“Gospodine, još uvijek me uči.”

Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.