Mora li molitva završiti riječima „U Isusovo ime“?

Približno vrijeme čitanja: 16 min

Kršćani često završavaju molitvu riječima: „U Isusovo ime. Amen.“ Te su riječi toliko poznate da ih lako možemo izgovoriti gotovo automatski. No što one zapravo znače?

Je li „u Isusovo ime“ formula koju moramo izgovoriti na kraju svake molitve? Hoće li Bog uslišati molitvu samo ako dodamo te riječi? Što ako kršćanin iskreno moli, ali na kraju kaže samo „amen“? I postoji li razlika između osobne i javne molitve?

Kratak odgovor glasi: ne, Biblija ne zapovijeda da svaka molitva mora završiti riječima „u Isusovo ime“. Ali svaki kršćanin Bogu pristupa po Isusu Kristu.

Zato moramo razlikovati dvije stvari:

moliti u Isusovo ime

i

izgovoriti riječi „u Isusovo ime“.

Prvo je srž kršćanske molitve. Drugo je dobar i smislen način da tu stvarnost izrazimo riječima.

Što znači moliti „u Isusovo ime“?

Jedan od ključnih tekstova nalazimo u Isusovu oproštajnom govoru učenicima:

„I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću.“

Ivan 14,13–14

Slične riječi nalazimo u Ivanu 15,16 i 16,23–24. Dakle, molitva „u Isusovo ime“ nije sporedna ideja. Ona pripada samoj Isusovoj pouci o molitvi.

Ali izraz „u moje ime“ ne treba razumjeti kao čarobnu formulu.

U biblijskom načinu govora ime predstavlja osobu, njezin autoritet, karakter i položaj. Kada Petar govori hromom čovjeku:

„U ime Isusa Krista Nazarećanina: hodaj!“

Djela 3,6

on ne koristi Isusovo ime kao magijsku lozinku. Djeluje oslanjajući se na Kristov autoritet.

Isto vrijedi za molitvu.

Moliti „u Isusovo ime“ znači pristupati Bogu po Kristu, oslanjati se na Krista i moliti u skladu s onim tko Krist jest.

Djela 19 daju posebno snažan primjer da samo izgovaranje Isusova imena nije formula koja automatski proizvodi duhovni učinak. Neki židovski zaklinjači pokušali su koristiti Isusovo ime bez stvarnog odnosa s Kristom:

„Zaklinjem vas Isusom koga Pavao propovijeda!“
To su činila sedmorica sinova nekog Skeve, židovskoga velikog svećenika. Zli im duh odvrati:
„Isusa poznajem i Pavla znam, ali tko ste vi?“

Djela 19,13–16

Ovaj događaj nije izravna pouka o tome kako završavati molitvu, pa ga ne trebamo koristiti kao da to jest. Ali vrlo jasno pokazuje jedno važno biblijsko načelo:

Isusovo ime nije čarobna formula.

Ti su ljudi izgovorili Isusovo ime. Čak su se pokušali pozvati na njegov autoritet. Ali samo izgovaranje imena nije značilo da stvarno djeluju u Kristovu autoritetu.

Isto načelo važno je i za molitvu.

Možemo na kraju svake molitve izgovoriti:

„U Isusovo ime. Amen“ a ipak moliti protivno Kristovoj volji, njegovu karakteru i njegovoj riječi.

Zato nije presudno samo pitanje:

„Jesam li izgovorio Isusovo ime?“

nego:

„Pristupam li doista Bogu po Kristu i molim li kao netko tko pripada Kristu?“

Kristovo ime nije lozinka kojom otključavamo Božju moć.

Moliti u Isusovo ime znači osloniti se na samoga Isusa.

Moliti u Isusovo ime znači podrediti svoju volju Božjoj

U Ivanu 14 često se citiraju riječi:

„Što god zaištete u moje ime, učinit ću…“

Ali Isus odmah govori i zašto:

„…da se proslavi Otac u Sinu.“

Ivan 14,13

To je ključno.

Cilj molitve nije prvenstveno ostvarenje mojih želja. Cilj je Božja slava.

Zato se prije molitve možemo pitati:

Mogu li ono što tražim iskreno staviti pod Kristovo ime?

Je li to u skladu s njegovim karakterom? Molim li iz ljubavi, vjere i poslušnosti ili iz zavisti, osvete, pohlepe i sebične ambicije?

Jakov upozorava:

„Ištete, a ne primate, jer zlo ištete: da u svojim požudama potrošite.“

Jakov 4,3

A Ivan piše:

„I ovo je pouzdanje koje imamo u njega: ako što ištemo po njegovoj volji, uslišava nas.“

1 Ivanova 5,14

Prema tome, reći „u Isusovo ime“ nije način da svoju volju nametnemo Bogu.

Upravo suprotno.

Moliti u Isusovo ime znači svoju volju staviti pod njegovu.

Isus je najbolji primjer toga. U Getsemaniju moli:

„Oče, ako hoćeš, otkloni ovu čašu od mene. Ali ne moja volja, nego tvoja neka bude!“

Luka 22,42

To nije nedostatak vjere.

To je savršena vjera.

Isus otvoreno iznosi svoju želju Ocu, ali svoju želju podređuje Očevoj volji.

Zato kršćanska molitva može biti istodobno smjela i ponizna.

Smjela je jer vjerujemo da nas Bog čuje.

Ponizna je jer vjerujemo da Bog zna bolje od nas.

Molitva za ozdravljenje: vjera nije zahtijevanje

To je posebno važno kada molimo za bolesne.

Kršćanin ima puno pravo moliti za ozdravljenje. Jakov piše:

„Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim…“

Jakov 5,14

Ali moliti s vjerom ne znači unaprijed odrediti kako Bog mora odgovoriti.

Pavao govori o svom „trnu u tijelu“ i kaže da je tri puta molio Gospodina da ga ukloni. Bog ga nije uklonio, nego mu je odgovorio:

„Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.“

2 Korinćanima 12,9

Pavao je molio.

Bog je odgovorio.

Ali odgovor nije bio ono što je Pavao prvotno tražio.

Zato moramo razlikovati vjeru u Boga od vjere u unaprijed zamišljen ishod.

Možemo smjelo moliti: „Gospodine, izliječi ovu osobu.“ Ali možemo istodobno reći: „Neka bude tvoja volja i neka se kroz sve ovo proslavi tvoje ime.“

Vjera nije sigurnost da će Bog učiniti upravo ono što ja želim. Vjera je pouzdanje u Boga čak i kada njegov odgovor nije onakav kakav sam želio.

Zašto uopće možemo pristupiti Bogu?

Najdublje značenje molitve „u Isusovo ime“ ne nalazi se u završnoj rečenici molitve, nego u tome tko nam omogućuje pristup Bogu.

Pavao piše:

„Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus.“

1 Timoteju 2,5

Poslanica Hebrejima govori o Isusu kao našem Velikom svećeniku:

„Imajući dakle velikoga Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere.“

Hebrejima 4,14

A zatim kaže:

„Pristupajmo dakle smjelo prijestolju milosti.“

Hebrejima 4,16

Zašto možemo pristupati smjelo?

Ne zato što smo dovoljno dobri.

Ne zato što smo dovoljno duhovni.

Ne zato što smo svoju molitvu pravilno formulirali.

Nego zato što imamo Velikoga svećenika.

Hebrejima 10 to još jasnije kaže:

„Imamo dakle, braćo, slobodan ulaz u Svetinju po krvi Isusovoj.“

Hebrejima 10,19

To je možda najdublje značenje riječi:

„U Isusovo ime.“

One zapravo znače:

„Oče, ne dolazim Ti na temelju vlastite dostojnosti. Dolazim po Kristu.“

Krist je umro.

Krist je uskrsnuo.

Krist je uzašao.

Krist je zdesna Ocu.

Krist je naš Veliki svećenik.

Krist se zauzima za svoje.

Po njemu imamo pristup Bogu.

Zato iza nekoliko jednostavnih riječi „u Isusovo ime“ stoji cijelo evanđelje.

Kršćanska molitva je trojstvena

Novi zavjet daje prekrasan sažetak kršćanskog pristupa Bogu:

„Jer po njemu jedni i drugi u jednom Duhu imamo pristup Ocu.“

Efežanima 2,18

U jednoj rečenici vidimo cijelu strukturu kršćanske molitve:

Ocu — po Sinu — u Duhu.

Pavao također piše:

„Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima.“

Rimljanima 8,26

Kršćanska molitva, dakle, nije samo izgovaranje određenih riječi.

Ona je pristup Ocu po Sinu, uz pomoć Duha Svetoga.

Mora li onda svaka molitva završiti riječima „u Isusovo ime“?

Ne.

Tu treba biti vrlo precizan.

Novi zavjet nas uči moliti u Isusovo ime, ali nigdje ne određuje da svaka molitva mora završiti jednom određenom verbalnom formulom.

Isus je učenike učio moliti:

„Oče naš, koji jesi na nebesima…“

Matej 6,9

Molitva koju im je dao ne završava formulom „u Isusovo ime“.

U Djelima 4,24–30 nalazimo dugu zajedničku molitvu prve Crkve. Ona je jasno kršćanska, ali opet nema propisane završne formule.

Pavao također bilježi svoje molitve u Efežanima 1 i 3 bez obveznog ponavljanja riječi „u Isusovo ime“.

Zato ponovno moramo razlikovati:

moliti u Isusovo ime

od

izgovoriti riječi „u Isusovo ime“.

Prvo je teološka stvarnost.

Drugo je lijep, koristan i smislen način da tu stvarnost izrazimo riječima.

Moguće je izgovoriti „u Isusovo ime“, a moliti sebično i protivno Kristovu karakteru.

I moguće je ne izgovoriti tu frazu, a cijelu molitvu stvarno prinijeti Ocu po Kristu.

Zato bi bilo pogrešno reći:

„Ako nisi završio molitvu riječima ‘u Isusovo ime’, Bog tvoju molitvu neće čuti.“

Pismo to ne kaže.

A što je s javnom molitvom?

Kod javne molitve postoji još jedan važan aspekt.

Kada molim sam, mogu završiti jednostavnim „amen“. Ne moram svaki put izgovoriti „u Isusovo ime“ da bi Bog znao po kome mu pristupam.

Ali kada molim javno pred drugim ljudima, preporučljivo je jasno pokazati da molim kao kršćanin i da Bogu pristupam po Isusu Kristu.

Zašto?

Zato što riječ „Bog“ sama po sebi ne govori uvijek dovoljno jasno što osoba pod njom podrazumijeva. Ljudi mogu imati vrlo različite predodžbe o Bogu.

Kršćanin se ne obraća neodređenoj višoj sili.

On pristupa Ocu po Sinu, u Duhu.

Zato bih u javnoj molitvi preporučio jasno spomenuti Isusa Krista — bilo tijekom same molitve bilo na njezinu završetku.

Možemo, primjerice, moliti:

„Oče, zahvaljujemo Ti za milost koju si nam pokazao u Isusu Kristu…“

ili završiti:

„Sve Te ovo molimo po Isusu Kristu, Gospodinu našem. Amen.“

ili jednostavno:

„U Isusovo ime. Amen.“

To ne znači da te riječi djeluju kao formula bez koje molitva ne vrijedi.

Razlog je drugi:

u javnoj molitvi dobro je da bude jasno kome se obraćamo i po kome pristupamo Bogu.

Javna molitva nije samo molitva pred Bogom. Ona je i svjedočanstvo pred ljudima.

Zato ne bih rekao:

„Ako u javnoj molitvi nisi izgovorio riječi ‘u Isusovo ime’, molitva nije valjana.“

Za takvu tvrdnju nemamo biblijsku zapovijed.

Ali rekao bih:

„Kada javno molim kao kršćanin, želim da bude jasno da Bogu pristupam po Isusu Kristu.“

To nije legalizam.

To je jasnoća.

Praktično: kada reći „u Isusovo ime“?

Situacija	Treba li doslovno reći „u Isusovo ime“?
Osobna molitva	Nije nužno. Možemo završiti jednostavnim „amen“.
Molitva u obitelji	Nije obvezna formula, ali je dobro da Krist prirodno bude prisutan u molitvi.
Molitva s drugim kršćanima	Nije obvezna formula, ali je sasvim prirodno i prikladno jasno moliti po Kristu.
Javna molitva pred ljudima	Preporučljivo je jasno spomenuti Isusa Krista, kako bi bilo jasno kome se obraćamo i po kome pristupamo Bogu.

Najjednostavnije možemo reći:

Privatno: nije nužno izgovoriti formulu.

Javno: preporučljivo je jasno ispovjediti Krista.

Uvijek: Bogu pristupamo po Kristu.

Pravo pitanje nije samo: „Jesam li rekao Isusovo ime?“

Moguće je završiti molitvu riječima:

„U Isusovo ime. Amen“ a da cijela molitva bude sebična.

Moguće je moliti iz zavisti, pohlepe, osvete ili taštine.

Moguće je izgovoriti Kristovo ime bez Kristova duha.

Zato prije pitanja:

„Jesam li izgovorio pravilne završne riječi?“

trebamo postaviti dublja pitanja:

Dolazim li Ocu po Kristu?

Je li ono što tražim spojivo s Kristovim karakterom?

Želim li Božju slavu ili samo svoju korist?

Jesam li spreman prihvatiti Božji odgovor ako nije onakav kakav želim?

Ostajem li u Kristu i dopuštam li njegovoj riječi da oblikuje moje želje?

A kada molim javno:

Je li iz moje molitve jasno da Bogu pristupam po Isusu Kristu?

Zaključak: možemo izostaviti formulu, ali ne i Posrednika

Molitva „u Isusovo ime“ nije magična formula.

Nije religijski dodatak koji se mora mehanički staviti na kraj svake molitve.

Ona je sažetak evanđelja.

Grešan čovjek može pristupiti svetome Bogu ne zato što je dovoljno dobar, dovoljno pobožan ili zato što je pravilno izgovorio molitvu, nego zato što mu je Isus Krist otvorio put.

Zato Poslanica Hebrejima kaže:

„Pristupajmo dakle smjelo prijestolju milosti.“

Hebrejima 4,16

Ta smjelost nije samouvjerenost.

To je pouzdanje u Krista.

Ne dolazimo zato što smo dovoljni.

Dolazimo zato što je On dovoljan.

Zato kršćanin ne mora svaku molitvu završiti riječima „u Isusovo ime“ da bi stvarno molio u Isusovo ime.

Ali nijednu istinski kršćansku molitvu ne može moliti neovisno o Kristu.

Može izostaviti formulu.
Ne može izostaviti Posrednika.

A kada moli javno, dobro je da se ne mora nagađati po kome pristupa Bogu. Zato je mudro i preporučljivo jasno ispovjediti Krista.

Tada riječi:

„U Isusovo ime. Amen“

prestaju biti samo navika i postaju ispovijest cijelog evanđelja:

Ocu pristupam po Sinu, u Duhu.

Ne u svoje ime, nego u Njegovo.

Ne oslanjajući se na svoju dostojnost, nego na Njegovu milost.

Ne tražeći prvenstveno svoju volju, nego Njegovu.

Ne radi svoje slave, nego da se Otac proslavi u Sinu.

U Isusovo ime. Amen.

Dodatak: možemo li se moliti Mariji ili svecima „u Isusovo ime“?

Ako smo razumjeli što Novi zavjet podrazumijeva pod molitvom „u Isusovo ime“, pojavljuje se još jedno važno pitanje:

Možemo li molitvene zazive upućivati Mariji ili preminulim svetima i istodobno tvrditi da time molimo „u Isusovo ime“?

Ovdje treba biti pošten prema onima koji prakticiraju takve molitve. Katolici i pravoslavni kršćani uglavnom ne tvrde da Marija ili sveci zamjenjuju Isusa Krista. Oni razlikuju klanjanje Bogu od čašćenja svetaca i svoje zazivanje svetaca objašnjavaju kao traženje njihova zagovora, slično kao kada kršćanin zamoli drugog kršćanina da moli za njega.

Zato pravo pitanje nije:

„Misle li oni da je Marija Bog?“

nego:

„Daje li nam Novi zavjet osnovu da svoje molitvene zazive upućujemo preminulim svetima i tražimo njihov zagovor?“

Tu moramo pustiti Pismo da odredi obrazac.

Novi zavjet nas usmjerava Ocu po Sinu

Isus kaže:

„I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu.“

Ivan 14,13

A zatim:

„Zaista, zaista, kažem vam: što god zaištete u Oca, dat će vam u moje ime.“

Ivan 16,23

Pavao sažima kršćanski pristup Bogu riječima:

„Jer po njemu jedni i drugi u jednom Duhu imamo pristup Ocu.“

Efežanima 2,18

Obrazac je iznimno jasan:

Ocu – po Sinu – u Duhu.

Kršćanin ne treba tražiti drugu osobu koja će mu otvoriti pristup Kristu ili Ocu. Krist je sam otvorio taj pristup.

Poslanica Hebrejima zato ne kaže da zbog svoje slabosti trebamo tražiti preminule svete da nam omoguće pristup, nego:

„Pristupajmo dakle smjelo prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas.“

Hebrejima 4,16

Zašto možemo pristupiti smjelo?

Zbog Isusa Krista, našega Velikog svećenika.

„Jedan je posrednik“

Pavao piše:

„Jer jedan je Bog, jedan je i posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus.“

1 Timoteju 2,5

Ovaj redak treba tumačiti pažljivo.

On ne znači da kršćani ne smiju moliti jedni za druge. Upravo nekoliko redaka ranije Pavao poziva na „prošnje, molitve, zagovore i zahvaljivanja za sve ljude“ (1 Tim 2,1).

Dakle, zagovor drugih kršćana ne konkurira Kristovu jedinstvenom posredništvu.

Ali upravo zato treba razlikovati dvije stvari.

Jedno je reći živom bratu ili sestri:

„Moli za mene.“

Drugo je obratiti se osobi koja je umrla:

„Sveta Marijo, moli za mene“ ili „Sveti Josipe, zagovaraj me.“

Za prvo u Novom zavjetu imamo mnoštvo jasnih primjera i zapovijedi.

„Molite jedni za druge.“

Jakov 5,16

Pavao više puta traži molitve drugih vjernika:

„Braćo, molite za nas!“

1 Solunjanima 5,25

Ali gdje Novi zavjet poučava kršćanina da se obrati preminulom vjerniku i zatraži njegov zagovor?

To je ključno egzegetsko pitanje.

Sveci na nebu jesu živi – ali iz toga još ne slijedi da im se trebamo obraćati

Netko može opravdano odgovoriti da oni koji su umrli u Kristu nisu prestali postojati.

Isus kaže:

„Ta nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive.“

Luka 20,38

Otkrivenje također prikazuje svete na nebu svjesne Božje prisutnosti (Otk 6,9–11), a u Otkrivenju 5,8 i 8,3–4 pojavljuju se molitve svetih pred Bogom.

To ne treba zanemariti.

Ali iz tvrdnje:

„Sveti na nebu žive pred Bogom“

ne slijedi automatski:

„Zato im kršćani na zemlji trebaju upućivati molitvene zazive.“

To su dvije različite tvrdnje.

Čak i ako prihvatimo da nebeski sveti na neki način sudjeluju u molitvama Božjeg naroda, još uvijek ostaje ključno pitanje:

Gdje Novi zavjet zapovijeda, preporučuje ili prikazuje vjernika na zemlji kako se obraća preminulom svetom i traži od njega zagovor?

Takav novozavjetni primjer ne nalazimo.

Novi zavjet više puta prikazuje vjernike kako mole Boga, kako pristupaju Ocu po Kristu i kako traže molitve drugih živih vjernika. Ali ne daje nam jasan primjer kršćanina koji svoju molbu upućuje Mariji, apostolu ili drugom preminulom svetom tražeći da ga zagovara pred Bogom.

Zato nije samo riječ o tome da je takvu praksu „teže pokazati“ iz Novog zavjeta. Na temelju novozavjetnog teksta nije moguće pokazati izričitu zapovijed ili nedvosmislen primjer takve molitvene prakse.

„Ali to je isto kao zamoliti prijatelja da moli za mene“

Na prvi pogled usporedba zvuči uvjerljivo, ali postoji važna razlika.

Kada kažem živom kršćaninu:

„Molim te, moli za mene“,

obraćam se osobi s kojom mogu normalno komunicirati i činim upravo ono na što nas Novi zavjet izričito poziva: da molimo jedni za druge.

Kada se obraćam preminulom svetom, pretpostavljam još nešto: da on može čuti moj zaziv.

Ako milijuni ljudi na različitim mjestima istodobno zazivaju Mariju ili nekog sveca, postavlja se dodatno pitanje:

Na temelju kojeg biblijskog teksta znamo da preminuli sveti mogu čuti velik broj pojedinačnih molitvenih zaziva ljudi diljem svijeta?

Pismo vrlo jasno govori da Bog poznaje srca.

Salomon moli:

„Jer ti jedini poznaješ srca svih sinova ljudskih.“

1 Kraljevima 8,39

Bog ne treba posrednika koji će ga obavijestiti o našoj potrebi.

Isus kaže:

„Zna Otac vaš što vam treba i prije negoli ga zaištete.“

Matej 6,8

To ne dokazuje samo po sebi da sveti na nebu ništa ne znaju o događajima na zemlji. Ali pokazuje nešto mnogo važnije za molitvu:

Otac, dakle, već zna naše potrebe prije nego što ih izgovorimo, a Novi zavjet kršćanina usmjerava da mu pristupa po Isusu Kristu.

Krist nam je svojim djelom otvorio izravan pristup Ocu:

„Jer po njemu jedni i drugi u jednom Duhu imamo pristup Ocu.“

Efežanima 2,18

Zato je novozavjetni obrazac molitve jasan: vjernik svoje molitve upućuje Bogu, pristupajući Ocu po Sinu, u Duhu.

Pitanje, dakle, nije treba li između nas i Boga pronaći još nekoga tko će prenijeti naše potrebe. Krist je već otvorio put Ocu i upravo smo po njemu pozvani pristupati Bogu.

Krist se već zauzima za nas

Novi zavjet ne predstavlja Krista samo kao onoga koji je nekada otvorio put Bogu, nego kao živoga Posrednika koji se sada zauzima za svoje.

„Zato i može do kraja spašavati one koji po njemu pristupaju k Bogu — uvijek živ da se za njih zauzima.“

Hebrejima 7,25

Pavao kaže:

„Krist Isus umrije, štoviše i uskrsnu, on je i zdesna Bogu — on se baš zauzima za nas!“

Rimljanima 8,34

A Duh Sveti:

„…zauzima se za svete po Božjoj volji.“

Rimljanima 8,27

Pogledaj koliko je novozavjetna slika potpuna:

Otac nas čuje.
Sin se zauzima za nas.
Duh nam pomaže u molitvi.

Što tom obrascu nedostaje?

Novi zavjet nigdje ne ostavlja dojam da je neposredan pristup Bogu po Kristu nedovoljan pa nam zato treba još jedan nebeski zagovornik kojemu ćemo se obratiti.

Upravo suprotno:

„Imamo dakle, braćo, slobodan ulaz u Svetinju po krvi Isusovoj.“

Hebrejima 10,19

To je nevjerojatna povlastica novoga saveza.

Imamo slobodan pristup.

Ima li onda smisla reći: „Marijo, moli za mene — u Isusovo ime“?

Tu dolazimo do samog pitanja ovog članka.

Ako „u Isusovo ime“ znači da po Kristu imamo pristup Ocu, tada se opravdano možemo pitati zašto bismo svoj molitveni zaziv najprije usmjeravali drugoj nebeskoj osobi kako bi ona zagovarala za nas.

Ne bih rekao da samo dodavanje riječi „u Isusovo ime“ automatski rješava to pitanje.

Jer, kao što smo vidjeli kroz cijeli članak, „u Isusovo ime“ nije formula koju možemo dodati bilo kojoj religijskoj praksi i time je učiniti biblijskom.

Pitanje je odgovara li sama praksa obrascu koji nam daje Novi zavjet.

A najjasniji novozavjetni obrazac jest:

molimo Boga,
Ocu pristupamo po Sinu,
Duh nam pomaže,
a živi vjernici mole jedni za druge.

Zato, ako me netko pita:

„Trebam li moliti Mariju ili svece da mole za mene?“

na temelju jasnih novozavjetnih tekstova to ne postoji.

Novi zavjet takvu posredničku molitvenu službu preminulih svetih ne postavlja kao dio obrasca kršćanske molitve.

Naprotiv, poziv vjerniku glasi:

„Pristupajmo dakle smjelo prijestolju milosti.“

Hebrejima 4,16

Ne kaže nam se da svoj zaziv najprije uputimo nekom svetom kako bi on za nas pristupio Bogu. Pozvani smo sami pristupiti prijestolju milosti, jer nam je Krist otvorio put.

U tome je veličina molitve u Isusovo ime:

ne dolazim Ocu preko Marije ili svetaca, nego po Isusu Kristu.

On je:

„jedan… posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus“

1 Timoteju 2,5

Zato svoju molitvu upućujem Bogu i pristupam mu po Kristu.

Ocu – po Sinu – u Duhu.

Ne zato što su vjernici koji su umrli u Kristu bezvrijedni.

Ne zato što ih Bog ne ljubi.

Ne zato što njihovu vjernost ne trebamo poštovati i nasljedovati.

Nego zato što je ono što imamo u Kristu dovoljno.

Kada sam slab – mogu doći Kristu.

Kada sam sagriješio – mogu doći Kristu.

Kada ne znam kako moliti – Duh mi pomaže.

Kada trebam milost – pozvan sam osobno pristupiti prijestolju milosti.

Kada trebam zagovor – Krist se već zauzima za mene, a mogu zamoliti i svoju braću i sestre u Kristu da mole sa mnom.

Zato pitanje nije prvenstveno:

„Smijem li se obratiti Mariji ili svecima?“

Još dublje pitanje glasi:

„Zašto bih tražio drugi put kada mi je Krist otvorio slobodan pristup Ocu?“

To je ljepota molitve u Isusovo ime.

Ne trebam nekoga tko će me dovesti do Krista kako bi me Krist doveo Ocu.

Krist me sam poziva da dođem.

Zato Poslanica Hebrejima ne kaže:

„Pronađite nekoga na nebu tko će za vas pristupiti prijestolju milosti.“

Nego:

„Pristupajmo dakle smjelo prijestolju milosti.“

Hebrejima 4,16

To nije nedostatak poštovanja prema Mariji ili svetima.

To je pouzdanje u ono što je Krist učinio.

Po Kristu imam pristup Ocu.
Krist se zauzima za mene.
Duh mi pomaže moliti.
Otac već zna što mi treba.

Zato mogu doći izravno.

U Isusovo ime.

Dodatak: Što ako netko vjeruje u Oca, ali niječe da je Isus Bog?

Postoji još jedno pitanje koje ide u samu srž izraza „u Isusovo ime“.

Što je s osobom koja kaže:

„Ja se molim Bogu Ocu. Vjerujem u Boga, ali ne vjerujem da je Isus Bog. Isus je samo čovjek, prorok, učitelj ili Božji poslanik.“

Može li takva osoba reći da se moli Bogu „u Isusovo ime“ u novozavjetnom smislu?

Problem ovdje nije prvenstveno u tome izgovara li ona na kraju molitve Isusovo ime.

Problem je mnogo dublji:

Tko je Isus po kojemu tvrdimo da pristupamo Ocu?

Novi zavjet ne dopušta odvojiti Oca od Sina

Isus kaže:

„Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“

Ivan 14,6

Isus ne predstavlja sebe samo kao učitelja koji ljudima govori nešto o putu prema Ocu.

On kaže:

„Ja sam Put.“

Ivan tu vezu između Oca i Sina izražava još izravnije:

„Tko god niječe Sina, nema ni Oca. Tko priznaje Sina, ima i Oca.“

1 Ivanova 2,23

To je izuzetno snažna tvrdnja.

Novi zavjet ne ostavlja mogućnost da kažemo:

„Želim Oca, ali Sina mogu odbaciti.“

Odnos prema Sinu nije nevažan dodatak odnosu prema Bogu.

Prema Ivanu, odnos prema Sinu određuje i naš odnos prema Ocu.

Isus također kaže:

„Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.“

Ivan 5,23

Dakle, nije dovoljno reći:

„Ja poštujem Boga Oca.“

Novozavjetno pitanje glasi:

„Što činiš sa Sinom?“

Ali kaže li Novi zavjet doista da je Isus Bog?

Da.

Ivan svoje Evanđelje otvara riječima:

„U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“

Ivan 1,1

A zatim kaže:

„I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“

Ivan 1,14

Na kraju Evanđelja Toma pred uskrslim Isusom izgovara:

„Gospodin moj i Bog moj!“

Ivan 20,28

Isus ga zbog toga ne ispravlja.

Pavao o Kristu govori kao o onome koji je:

„u obličju Božjem“

Filipljanima 2,6

a zatim opisuje kako će se pred Isusom prignuti svako koljeno i svaki jezik priznati da je:

„Isus Krist Gospodin“

Filipljanima 2,10–11

Hebrejima 1 ide još dalje. Govoreći o Sinu, tekst navodi:

„Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova.“

Hebrejima 1,8

Dakle, kada Novi zavjet govori o pristupu Ocu po Sinu, taj Sin nije predstavljen kao samo još jedan ljudski posrednik između nas i Boga.

On je utjelovljeni Sin, Gospodin i Bog.

Novi zavjet poznaje i molitvu upućenu Isusu

Ovo je posebno važno.

Novi zavjet ne prikazuje Isusa samo kao osobu čije ime dodajemo molitvi upućenoj Ocu.

Stjepan, dok ga kamenuju, moli:

„Gospodine Isuse, primi duh moj!“

Djela 7,59

A zatim:

„Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!“

Djela 7,60

To je izravan zaziv uskrsloga Isusa.

Pavao također opisuje kršćane kao one koji:

„prizivlju ime Gospodina našega Isusa Krista“

1 Korinćanima 1,2

To je važno za razumijevanje prve Crkve.

Isus nije samo povijesni učitelj kojega kršćani poštuju.

Oni zazivaju njegovo ime.

Isus nije konkurencija Ocu

Ovdje također moramo izbjeći pogrešan zaključak.

Kršćanska vjera ne uči da postoje Otac kao jedan Bog i Isus kao neki drugi Bog kojemu konkurira.

Isus kaže:

„Ja i Otac jedno smo.“

Ivan 10,30

A kršćanski pristup Bogu Pavao sažima:

„Jer po njemu jedni i drugi u jednom Duhu imamo pristup Ocu.“

Efežanima 2,18

Zato kršćanska molitva ima duboko trojstvenu strukturu:

Ocu — po Sinu — u Duhu.

Sin nas ne odvodi od Boga.

Po Sinu dolazimo Ocu.

Može li onda netko nijekati Kristovo božanstvo i moliti „u Isusovo ime“?

Ovdje moramo biti precizni.

Netko može izgovoriti riječi:

„u Isusovo ime“.

Ali samo izgovaranje tih riječi nije ono što Novi zavjet podrazumijeva pod molitvom u Isusovo ime.

Ako osoba svjesno odbacuje novozavjetno svjedočanstvo o tome tko je Isus, nastaje ozbiljna proturječnost.

Kako mogu tvrditi da Ocu pristupam po Sinu, a istodobno odbacivati identitet Sina koji mi Novi zavjet objavljuje?

Kako mogu tvrditi da častim Oca, a odbijati čast koja prema Isusovim riječima pripada Sinu?

„Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.“

Ivan 5,23

Kako mogu reći da „imam Oca“, a svjesno nijekati Sina, kada Ivan kaže:

„Tko god niječe Sina, nema ni Oca.“

1 Ivanova 2,23

Zato problem nije u nedostatku pravilne završne formule.

Problem je u tome što se odbacuje Onaj po kojemu Novi zavjet kaže da pristupamo Ocu.

A što je s njihovim molitvama?

Ovdje treba razlikovati dvije tvrdnje.

Jedno je pitati:

„Može li Bog čuti riječi takve osobe?“

Bog je sveznajući. Nije problem u tome može li Bog čuti ljudski glas.

Ali drugo, mnogo važnije pitanje jest:

„Je li to molitva Ocu po Sinu u smislu u kojem Novi zavjet opisuje kršćansku molitvu?“

Ako osoba svjesno niječe Sina kakvim ga Novi zavjet objavljuje, ne možemo jednostavno pretpostaviti da njezino obraćanje „Ocu“ ima isto teološko značenje kao novozavjetni pristup Ocu po Kristu.

Ivanova tvrdnja je previše jasna da bismo je zaobišli:

„Tko god niječe Sina, nema ni Oca.“

Zato kršćanska molitva nije samo vjerovanje da negdje postoji jedan Bog kojemu se obraćamo.

Ona je pristup Ocu po Sinu, u Duhu.

A što je s njihovim zagovorom za druge?

Isto načelo vrijedi i ovdje.

Novi zavjet svakako poziva kršćane da mole jedni za druge:

„Molite jedni za druge.“

Jakov 5,16

Ali snaga kršćanskog zagovora nije u posebnoj moći osobe koja moli. Kršćanin može pristupati Bogu zbog Krista.

Zato nije dovoljno samo reći:

„Netko se molio za mene Bogu.“

Novozavjetno pitanje ponovno glasi:

Na kojem temelju pristupamo Bogu?

Kršćanski odgovor nije:

na temelju vlastite pravednosti, duhovnosti ili zasluga osobe koja moli.

Odgovor je:

po Isusu Kristu.

„Imamo dakle, braćo, slobodan ulaz u Svetinju po krvi Isusovoj.“

Hebrejima 10,19

Zato kršćanski zagovor ne može biti odvojen od Krista. Vjernik moli za drugoga upravo kao netko čiji je pristup Ocu otvoren Kristovim djelom.

Sve se na kraju vraća na isto pitanje

Pitanje „u Isusovo ime“ zato je mnogo veće od završetka molitve.

Ne radi se samo o tome:

„Jesam li izgovorio Isusovo ime?“

nego:

„Tko je Isus čije ime izgovaram?“

Ako je Isus samo učitelj, prorok ili stvoreno biće, izraz „u Isusovo ime“ više nema ono značenje koje mu daje Novi zavjet.

Novi zavjet predstavlja Krista kao Sina po kojemu pristupamo Ocu, Gospodina čije ime kršćani zazivaju, Onoga koji se zauzima za nas i Onoga kojemu Toma govori:

„Gospodin moj i Bog moj!“

Zato se ne može sačuvati puno novozavjetno značenje molitve „u Isusovo ime“, a istodobno odbaciti novozavjetni identitet Isusa Krista.

Ne možemo odvojiti Isusovo ime od osobe kojoj to ime pripada.

I ne možemo odvojiti Oca od Sina:

„Tko priznaje Sina, ima i Oca.“

1 Ivanova 2,23

Kršćanska molitva zato ostaje:

Ocu – po Sinu – u Duhu.

Hvala što čitaš Početni dizajn.

Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.

dr. Mihael Bermanec

Podržite ovaj rad

Ako vam je ovaj sadržaj bio koristan i želite podržati vrijeme, istraživanje i trud uložen u njegovu izradu, svoj doprinos možete dati dobrovoljnom donacijom.

Hvala na podršci.

Podržite rad – https://pocetnidizajn.com/donacije/