Približno vrijeme čitanja: 6 min

Kada izgovori zvuče mudro, ali zapravo skrivaju neposlušnost

Bog kroz cijelu Bibliju poziva svoje ljude na korake vjere. Gotovo svaki put prepreka nije bila otvorena pobuna, nego oklijevanje.

Mojsije je smatrao da nije dovoljno sposoban. Gideon je tražio još jedan znak. Jeremija je mislio da je premlad. Jona je pobjegao u suprotnom smjeru. Bog je govorio, a čovjek je pronalazio razloge za čekanje.

Ni danas nije mnogo drukčije.

Većina vjernika neće reći:

“Ne želim poslušati Boga.”

To zvuči previše iskreno.

Umjesto toga kažemo:

• “Još nisam spreman.”
• “Treba još malo pričekati.”
• “Ne želim se isticati.”

Sve to može zvučati razumno, odgovorno pa čak i duhovno.

Ali iza tih riječi često se krije nešto dublje.

Problem nije prvenstveno nedostatak hrabrosti.

Problem je nedostatak povjerenja.

Svaka od ove tri laži zapravo je različit oblik nepovjerenja u Boga.

1. “Još nisam spreman. Treba mi još malo informacija.”

Mudrost je biblijska vrijednost.

Bog nas ne poziva na nepromišljenost. Potiče nas da računamo trošak, tražimo savjet i razmišljamo (Izr 21,5).

Ali postoji trenutak kada dodatne informacije više ne služe donošenju bolje odluke, nego odgađanju poslušnosti.

Koliko ljudi godinama govore:

• još moram proučiti,
• još moram moliti,
• još nije pravo vrijeme,
• još nisam dovoljno sposoban.

Pitanje je:

Što ako problem nije nedostatak znanja nego strah od pogreške?

Mojsije je imao odgovor na svaki Božji poziv.

“Nisam dovoljno rječit.”

“Tko sam ja?”

“Neće mi vjerovati.”

Na kraju mu Bog nije dao još argumenata.

Rekao mu je:

“Ja ću biti s tobom.” (Izl 3,12)

To je često odgovor koji i nama nedostaje.

Mi želimo više sigurnosti.

Bog nam daje svoju prisutnost.

Vjera ne znači da imamo odgovor na svako pitanje.

Vjera znači da vjerujemo Onome koji ima odgovore.

Bog rijetko otkriva cijeli put odjednom.

Najčešće osvijetli tek sljedeći korak.

2. “Polako. Ne treba žuriti.”

Ovo može biti vrlo mudar savjet.

Ali može biti i vrlo opasan izgovor.

Nisu svi koji idu polako mudri.

Neki jednostavno izbjegavaju rizik.

Postoji velika razlika između strpljenja i odugovlačenja.

Mudrost čeka kada Bog kaže: “Čekaj.”

Strah čeka i onda kada Bog kaže: “Kreni.”

Kada je Isus pozvao učenike:

“Pođite za mnom”

nije im dao godinu dana za razmišljanje.

Oni su ostavili mreže i krenuli.

Koliko je službi ostalo nikada započeto?

Koliko je ljudi ostalo bez ohrabrenja jer smo šutjeli?

Koliko je razgovora s nevjernicima ostalo neobavljeno?

Koliko je poziva ostalo neostvareno jer smo čekali “pravi trenutak”?

Naravno da nije svaka žurba od Boga.

Ali nije ni svako čekanje mudrost.

Ponekad riječ “jednom” postane najopasnija riječ u našem duhovnom životu.

Jednom ću…

• početi služiti,
• oprostiti,
• svjedočiti,
• pokrenuti ono na što me Bog zove,
• više moliti,
• ozbiljnije živjeti za Krista.

Ali Bog vrlo često govori:

“Danas, ako glas njegov čujete…” (Heb 3,15)

3. “Ne želim privlačiti pozornost.”

Ova rečenica zvuči vrlo ponizno.

Ali nije uvijek poniznost.

Ponekad je to samo drugačije lice straha.

Isus je osudio one koji su činili dobra djela kako bi ih ljudi vidjeli (Mt 6).

Ali isti Isus rekao je:

“Vi ste svjetlost svijeta… neka tako zasvijetli vaša svjetlost pred ljudima.” (Mt 5,14-16)

Nema proturječja.

Razlika je u motivu.

Jedni žele da ljudi vide njih.

Drugi žele da ljudi vide Krista.

Ako zbog straha od ljudi skrivamo darove koje nam je Bog dao, tada naš problem više nije poniznost.

Naš problem postaje neposlušnost.

Izreke kažu:

“Strah od čovjeka postavlja zamku, a tko se uzda u Gospodina, siguran je.” (Izr 29,25)

Najveće pitanje nije:

“Hoće li ljudi primijetiti mene?”

Nego:

“Hoće li zbog moje šutnje manje ljudi upoznati Krista?”

4. “Nemam vremena.”

Ovo je možda najprihvaćeniji izgovor našega vremena.

Većina nas doista živi ubrzanim tempom. Posao, obitelj, obveze, služenje, poruke, sastanci i neprestani osjećaj da nešto još treba obaviti lako nas uvjere da jednostavno nemamo vremena.

Ali vrijedi se zapitati:

Je li problem doista nedostatak vremena ili način na koji određujemo svoje prioritete?

Svi ljudi imaju isti broj sati u danu.

Razlika nije u količini vremena, nego u onome što smatramo najvažnijim.

Često kažemo:

• Nemam vremena za molitvu.
• Nemam vremena čitati Božju riječ.
• Nemam vremena služiti.
• Nemam vremena razgovarati s djecom.
• Nemam vremena svjedočiti.
• Nemam vremena pomoći nekome u potrebi.

A zapravo ne kažemo da nemamo vremena.

Kažemo da je nešto drugo dobilo prednost.

Isus je živio život ispunjen zahtjevima. Ljudi su ga neprestano tražili, mnoštvo ga je okruživalo, bolesnici su čekali, učenici postavljali pitanja, a protivnici ga pokušavali uhvatiti u riječi.

Pa ipak, Evanđelja više puta pokazuju da je pronalazio vrijeme za molitvu i zajedništvo s Ocem.

Nije dopuštao da hitno postane važnije od onoga što je najvažnije.

Marta je bila zauzeta mnogim poslovima, dok je Marija sjedila kraj Isusovih nogu. Isus nije rekao da je Martino služenje bilo pogrešno, nego da je Marija “izabrala bolji dio” (Lk 10,42).

To je ključna razlika.

Problem nije što imamo mnogo obveza.

Problem nastaje kada nam obveze postupno zauzmu mjesto koje pripada Bogu.

Ponekad govorimo da nemamo vremena, a zapravo se bojimo usporiti. Ako stanemo, morat ćemo se suočiti s vlastitim srcem, s Božjim glasom ili s odlukama koje već dugo odgađamo.

Ponekad kažemo:

• Nemam vremena.
• Nemam novca.
• Nemam mogućnosti.

Naravno, postoje stvarna ograničenja koja ne možemo zanemariti. No vrijedi se iskreno zapitati: je li problem doista u okolnostima ili u tome što čekam da mi bude potpuno ugodno prije nego što poslušam Boga?

Zato pitanje nije:

“Imam li dovoljno vremena?”

Nego:

“Za što uvijek pronađem vrijeme?”

Naši kalendari često otkrivaju ono što naše usne ne žele priznati.

Jer ono što nam je doista važno, za to gotovo uvijek pronađemo vrijeme.

Bog ne traži od nas da zanemarimo odgovornosti koje nam je povjerio. Ali nas poziva da njega stavimo na prvo mjesto, vjerujući da će se pobrinuti za ono što slijedi.

Isus nas podsjeća:

“Tražite najprije Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a sve će vam se ostalo nadodati.“ (Mt 6,33)

Nije slučajno da Isus nije rekao: “Kad budete imali vremena, tražite Kraljevstvo.”

Rekao je: “Tražite najprije.”

Jer problem našeg vremena najčešće nije manjak sati u danu, nego manjak ispravnih prioriteta.

5. “Umoran sam.”

Ovo je jedan od najčešćih razloga koje danas čujemo.

I često je potpuno istinit.

Ljudi su umorni.

Umorni od posla.

Od obiteljskih obveza.

Od stresa.

Od neprospavanih noći.

Od razočaranja.

Od dugotrajnih borbi.

Bog to zna.

Isus nikada nije osuđivao ljude zato što su bili umorni.

Naprotiv, rekao je:

“Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.“ (Mt 11,28)

Problem nije u tome što smo umorni.

Problem nastaje kada umor postane trajno opravdanje da prestanemo činiti ono na što nas Bog poziva.

Koliko smo puta rekli:

• danas neću moliti, preumoran sam,
• danas neću otvoriti Božju riječ,
• danas neću otići u crkvu,
• danas neću nazvati osobu kojoj sam trebao biti ohrabrenje,
• danas neću služiti.

Ponekad je odmor upravo ono što nam treba.

Ali ponekad nije tijelo ono koje je najumornije.

Umorno je srce.

Iscrpljenost može biti posljedica života bez dovoljno odmora, ali može biti i posljedica života u kojem pokušavamo nositi terete koje nam Bog nikada nije namijenio.

Zanimljivo je da je Isus, i kada je bio fizički iscrpljen, uvijek iznova tražio zajedništvo s Ocem. Povlačio se na molitvu ne zato što je imao višak vremena ili energije, nego zato što je znao odakle dolazi njegova snaga.

Ponekad mislimo da ćemo se Bogu vratiti kada se malo odmorimo.

Ali često upravo u njegovoj prisutnosti pronalazimo odmor koji nam nedostaje.

Prorok Izaija piše:

“A oni koji se u Gospodina uzdaju dobivaju novu snagu; podižu krila kao orlovi, trče i ne sustaju, hode i ne malakšu.“ (Iz 40,31)

To ne znači da vjernik nikada neće biti umoran.

To znači da Bog može obnoviti čovjeka koji dolazi k njemu.

Zato pitanje nije samo:

“Jesam li umoran?”

Nego:

“Tražim li obnovu na pravom mjestu?”

Ponekad nam treba san.

Ponekad godišnji odmor.

Ponekad razgovor s prijateljem.

Ali iznad svega, treba nam Krist.

Jer postoji umor koji liječi krevet i postoji umor koji može izliječiti samo Božja prisutnost.

Što zapravo štitimo?

Ako skinemo sve naše razloge i objašnjenja, često ostane samo srce.

Što zapravo čuvamo?

Možda svoj ugled.

Možda sigurnost.

Možda osjećaj kontrole.

Možda želimo izbjeći neuspjeh.

Možda se bojimo da ćemo biti odbačeni.

Ali Isus nas nije pozvao da sačuvamo svoj komfor.

Pozvao nas je da uzmemo svoj križ i slijedimo njega.

Najveći neprijatelj poslušnosti često nije otvorena pobuna protiv Boga.

To su naši dobro uređeni izgovori.

Krist je učinio ono što mi često izbjegavamo

Isus nije čekao savršene okolnosti.

Nije tražio ljudsko odobravanje.

Nije birao lakši put.

Njegova je hrana bila vršiti volju Očevu (Iv 4,34).

Ta ga je poslušnost odvela sve do križa.

Ljudskim očima križ je izgledao kao poraz.

Božjim očima bio je najveća pobjeda u povijesti.

Na križu je Isus podnio odbacivanje ljudi kako se mi više ne bismo morali bojati njihova mišljenja.

Ondje je ponio našu nevjeru, naš strah i naše propuštene prilike.

Zato kršćanski život nije poziv da postanemo neustrašivi.

To je poziv da sve više vjerujemo Kristu.

Jer sigurnost ne nalazimo u vlastitoj hrabrosti, nego u njegovoj vjernosti.

Zaključak

Sotona rijetko govori:

“Nemoj poslušati Boga.”

Mnogo češće šapće:

“Pričekaj još malo.”

“Još nisi spreman.”

“Ne ističi se.”

“Budi razuman.”

“Nemaš vremena za to.”

“Umoran si.”

Godine mogu proći u tim tihim izgovorima.

Na kraju života možda nećemo najviše žaliti zbog pogrešaka koje smo napravili služeći Kristu.

Možda ćemo više žaliti zbog prilika koje nikada nismo iskoristili jer smo čekali trenutak koji nikada nije došao.

Zato se vrijedi iskreno zapitati:

• Čekam li još “više informacija”, iako mi je Bog već pokazao dovoljno da učinim sljedeći korak?
• Nazivam li svoj oprez mudrošću, iako se zapravo bojim neuspjeha?
• Šutim li o Kristu iz poniznosti ili iz straha od ljudi?
• Što bih danas učinio kada bih više vjerovao Božjim obećanjima nego vlastitim izgovorima?

Vjera nije odsutnost straha. Vjera je poslušnost Bogu usred straha. A upravo tada njegova se snaga najjasnije očituje u našoj slabosti. (2 Kor 12,9)

Molim, poijelite dalje – neka se istina širi.