Psalam 129
Zašto Bog dopušta da njegov narod prolazi kroz patnju? Zašto se ponekad čini da zli pobjeđuju, a pravedni trpe? Psalam 129 odgovara na ta pitanja podsjećajući nas na iskustvo Izraela.
Glavna poruka Psalma 129 glasi: progonitelji mogu raniti Božji narod, ali ga ne mogu konačno poraziti. Konačan poraz pripada onima koji se protive Bogu i njegovu djelu. Božja vjernost nadživljava svaku nevolju, a njegova pravda na kraju dolazi do izražaja.
Psalam 129 govori iz iskustva dugotrajne patnje. Izrael se osvrće na svoju povijest i prisjeća brojnih progona, tlačenja i neprijateljskih napada. Ipak, usprkos svemu što je pretrpio, narod može posvjedočiti da ga neprijatelji nisu uspjeli uništiti.
Ovaj psalam zato nije samo pjesma žalosti. On je i pjesma ustrajnosti, pouzdanja i konačne pobjede.
Psalmist započinje riječima:
„Mnogo su me puta tlačili od moje mladosti, ali me nisu nadvladali.“
Izraelova povijest bila je obilježena brojnim sukobima, ropstvom, ratovima i progonima. Patnja nije bila kratkotrajna ni površna. Ona je pratila narod gotovo od njegovih početaka.
Ipak, ključna rečenica glasi:
„Ali me nisu nadvladali.“
Neprijatelji su mogli nanijeti bol. Mogli su porobiti, opljačkati i poniziti narod. Mogli su ga privremeno potisnuti, ali ga nisu mogli konačno uništiti.
To je važna poruka i za svakog vjernika. Teške okolnosti mogu nas iscrpiti. Protivljenje ljudi može nas povrijediti. Nepravda može ostaviti duboke tragove. Ipak, ništa od toga ne mora imati posljednju riječ nad našim životom.
Naša sigurnost ne počiva na tome da smo dovoljno snažni, nego na tome da je Bog vjeran.
Psalmist zatim koristi snažnu sliku:
„Orači su orali po mojim leđima, produžili su svoje brazde.“
Izrael je prikazan poput zemlje po kojoj orači prolaze plugom. Brazde predstavljaju duboke rane koje su neprijatelji ostavili svojim nasiljem i tlačenjem.
To nije opis lake neugodnosti, nego ozbiljne i bolne patnje. Narod je bio zlostavljan, ponižavan i lomljen.
Spurgeon ovu sliku opisuje kao prikaz naroda čija su leđa bila izbrazdana tlačenjem, poput polja koje je razrezano plugom.
Ipak, psalam se ne zaustavlja na ranama.
„Pravedan je Gospodin; presjekao je užad opakih.“
Bog vidi patnju svojega naroda. On nije ravnodušan prema nepravdi. U pravo vrijeme prekida vlast tlačitelja i oslobađa one koji mu pripadaju.
Psalmist ne govori samo da je Bog moćan, nego i da je pravedan. Njegovo izbavljenje proizlazi iz njegova karaktera.
Jedna od najvećih kušnji u teškim vremenima jest pitanje Božje pravednosti.
Kada ne razumijemo zašto patnja traje, lako možemo pomisliti da nas je Bog zaboravio. Kada nepravedni napreduju, a vjerni trpe, možemo se pitati upravlja li Bog doista događajima.
Psalam 129 odgovara jasnim svjedočanstvom:
„Pravedan je Gospodin.“
To nije izjava čovjeka koji nikada nije patio. To je izjava naroda čija su leđa bila preorana nevoljama.
Vjera ne poriče bol. Ona usred boli priznaje da Bog ostaje vjeran, dobar i pravedan.
Možda ne razumijemo kamo nas vodi, ali možemo odlučiti da nećemo suditi njegovu karakteru na temelju svojih trenutačnih okolnosti.
Drugi dio psalma usmjerava pogled prema onima koji mrze Sion, odnosno prema onima koji se protive Božjem narodu i Božjem djelu.
Psalmist moli:
„Neka se postide i uzmaknu svi koji mrze Sion.“
Njihova konačna sudbina opisana je s dvije riječi: sramota i poraz.
Možda se neko vrijeme čini da nepravedni imaju uspjeha. Mogu imati moć, utjecaj i prividnu sigurnost. Ipak, njihov uspjeh neće trajati.
Suprotstavljanje Božjem naumu u konačnici vodi u prazninu.
Psalmist progonitelje uspoređuje s travom koja raste na krovovima:
„Neka budu kao trava na krovovima, koja se osuši prije nego što naraste.“
Kuće u starom Izraelu često su imale ravne krovove prekrivene zemljom. Nakon kiše na njima je mogla izrasti trava, ali zbog plitkoga tla i nedostatka vlage brzo bi uvenula.
Takva trava može nakratko izgledati zeleno i živo, ali nema dubok korijen i ne donosi plod.
To je slika života koji se protivi Bogu. Izvana može izgledati uspješno, ali nema trajnost. Ono što nema korijen u Bogu brzo nestaje.
Leupold ističe da je život onih koji se protive Božjem narodu potpuno uzaludan. Može se nakratko pojaviti i procvjetati, ali ne ostavlja trajan trag.
Psalmist nastavlja:
„Njome žetelac ne napuni svoje ruke, niti skupljač snopova svoja njedra.“
Trava na krovovima ne može dati pravu žetvu. Nema dovoljno ploda da bi je žetelac mogao sakupiti.
Ova slika postavlja važno pitanje svakome od nas: kakav će plod ostati iza našega života?
Bog nije namijenio naš život praznini i besplodnosti. Pozvani smo donositi rod koji će ostati: rod ljubavi, vjernosti, poslušnosti, služenja i svetosti.
Na kraju naših dana neće biti najvažnije koliko smo bili poznati, uspješni ili utjecajni. Bit će važno postoji li duhovna žetva koju je Bog proizveo kroz naš život.
Psalam završava riječima:
„Niti prolaznici govore: ‘Blagoslov Gospodnji neka bude na vama; blagoslivljamo vas u ime Gospodnje.’“
U vrijeme žetve prolaznici su mogli pozdraviti radnike i zazvati na njih Božji blagoslov. No nad besplodnom travom na krovovima nitko ne izgovara blagoslov.
Oni koji odbacuju Boga na kraju ostaju bez onoga što je najvažnije: njegove naklonosti i blagoslova.
Božji blagoslov nije prazna vjerska fraza. On označava Božju prisutnost, zaštitu, milost i djelovanje u životu čovjeka.
Zato Gospodnje ime ne trebamo upotrebljavati površno ni olako. Trebamo ozbiljno tražiti njegov blagoslov nad svojim domom, obitelji, crkvom i svakodnevnim životom.
Peterson ističe da kršćanska ustrajnost nije prvenstveno rezultat naše odlučnosti, nego Božje vjernosti.
Mi ne opstajemo zato što imamo iznimnu snagu. Opstajemo zato što je Bog pravedan i zato što je njegova predanost prema nama nepromjenjiva.
Kršćanski život zato nije neprestano promatranje vlastitih osjećaja, raspoloženja i sposobnosti. To je učenje da sve više gledamo Božju vjernost, njegove naume i njegovu pravednost.
Kada se osvrnemo unatrag, možemo prepoznati tragove njegove pomoći. Upravo nam sjećanje na njegovu vjernost u prošlosti daje snagu za sadašnje kušnje.
Onaj koji nas je do sada čuvao može nas čuvati i dalje.
Psalam 129 podsjeća nas da patnja Božjega naroda može biti stvarna, duboka i dugotrajna. Neprijatelji mogu ostaviti brazde na našim leđima, ali ne mogu poništiti Božju vjernost.
Vjernik može biti ranjen, ali nije napušten. Može biti pritisnut, ali nije konačno poražen.
Bog ostaje pravedan. On prekida užad opakih, čuva svoj narod i na kraju donosi pravdu.
Zato naš bojni poklič nije izraz samopouzdanja, nego pouzdanja u Boga:
Mogu me napasti, ali me ne mogu konačno pobijediti, jer je Gospodin pravedan i vjeran.
Neprijatelji mogu raniti Božji narod, ali ga ne mogu konačno pobijediti. Bog ostaje pravedan, vjeran i na kraju donosi pravedan sud.
„Vjernik može biti ranjen, ali nikada nije izvan dosega Božje vjernosti. Neprijatelji mogu ostaviti brazde na njegovim leđima, ali ne mogu poništiti Božja obećanja.“
„Pravedan je Gospodin; presjekao je užad opakih.“
(Psalam 129,4)
„Misao je da ovakve nevolje nisu ništa novo. To se događalo mnogo puta. To je dio dugog i gotovo neprekidnog iskustva. Naši su nas neprijatelji često pokušavali uništiti, ali uzalud. Ono što danas proživljavamo već smo mnogo puta iskusili, i svaki put kad smo bili tako kušani, Bog nas je izbavio. Zato se ni sada nemamo čega bojati. Ne trebamo smatrati neobičnim što smo u nevolji niti klonuti duhom kao da nas naši neprijatelji mogu pobijediti, jer su to već mnogo puta bezuspješno pokušavali. Onaj koji nas je do sada štitio može nas zaštititi i sada.“
„Ova tužaljka svojevrsni je sažetak svih nacionalnih katastrofa koje su zadesile Izrael od ruke njegovih neprijatelja. Još od svoje mladosti Izrael je mnogo trpio zbog neprijateljstva drugih naroda.“
„Život onih koji se protive Božjem narodu, a time i samome Bogu, bit će potpuno uzaludan. Bit će poput busena trave koji u proljeće nikne na blatnim krovovima tipičnih palestinskih kuća iz davnih vremena. Takva se trava povremeno pojavljivala, ali prije nego što bi je vlasnik stigao počupati, već bi uvenula zbog nedostatka vlage.“
„Mučitelji su razdirali tijelo kao što orači paraju zemlju. Narod je bio zlostavljan poput osuđenika predanog krvnicima s okrutnim bičevima; leđa naroda bila su izbrazdana tlačenjem. To je veličanstvena slika sažeta u nekoliko riječi.“
„Pogledajte kako pobožni ljudi bivaju grubo preorani od svojih protivnika, a ipak iz toga dolazi žetva koja ostaje i donosi blagoslov. Nasuprot tome, bezbožnici, premda neko vrijeme cvatu i uživaju prividnu sigurnost, misleći da su izvan dosega svake nevolje, ubrzo nestanu i za sobom ne ostave nikakav trag.“
„Središnja stvarnost za kršćane jest osobna, nepromjenjiva i ustrajna predanost koju Bog pokazuje prema nama. Ustrajnost nije rezultat naše odlučnosti, nego Božje vjernosti. Na putu vjere opstajemo ne zato što posjedujemo iznimnu izdržljivost, nego zato što je Bog pravedan. Kršćansko učeništvo proces je u kojem sve više usmjeravamo pozornost na Božju pravednost, a sve manje na svoju vlastitu; smisao života ne pronalazimo analizirajući svoja raspoloženja, motive i moralnost, nego vjerujući Božjoj volji i njegovim naumima. Umjesto da bilježimo uspone i padove vlastitoga oduševljenja, iscrtavamo kartu Božje vjernosti. Upravo iz takve stvarnosti raste ustrajnost.“
1) Izraelski narod tijekom povijesti mnogo je puta prolazio kroz patnju, ratove i progonstva. Bog je ponekad dopuštao da ga drugi narodi kazne zbog njegove neposlušnosti. Ipak, poslije je sudio i tim narodima zbog njihove okrutnosti i zla. Razmislite: tko je na kraju bolje prošao — Božji narod koji je bio discipliniran ili narodi koji su ga tlačili?
2) Kada prolazimo kroz teška vremena ili čak progonstva, možemo li i dalje svjedočiti da je „Gospodin pravedan“? Odlučimo nikada ne prigovarati Gospodinu zbog njegovih putova, čak ni onda kada ne razumijemo kamo nas vodi.
3) Naši životi trebaju donositi rod. Hoće li na kraju naših dana žetelac i skupljač snopova imati što ubrati iz našega života?
4) Osmi redak podsjeća nas koliko je dragocjen Božji blagoslov. Zato nikada nemojmo olako izgovarati Gospodnje ime niti ga koristiti uzalud. Umjesto toga, molimo da njegov blagoslov počiva na našoj obitelji, našoj crkvi i svima koji pripadaju njegovu narodu.
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
