Psalam 150
Psaltir završava onako kako je i živio – hvalom.
Nakon molitava, vapaja, pitanja, suza, borbi, zahvaljivanja i pobjeda, posljednja riječ knjige Psalama nije strah, bol ni nevolja. Posljednja riječ je:
„Hvalite Gospoda!“
Psalam 150 kratak je, ali veličanstven završetak cijelog Psaltira. U samo šest redaka odgovara na četiri jednostavna pitanja: Gdje trebamo hvaliti Boga? Zašto ga trebamo hvaliti? Kako ga trebamo hvaliti? I tko ga treba hvaliti?
Odgovor završava pozivom koji obuhvaća sve:
„Neka sve što ima dah hvali Gospodina.“
Psalmist započinje:
„Hvalite Boga u njegovu svetištu; hvalite ga na svodu sile njegove.“
Hvala počinje u Božjem svetištu, ali se ondje ne zaustavlja.
Pogled se odmah podiže prema nebeskom svodu. Kao da psalmist želi reći da ne postoji prostor koji je premalen ili prevelik za slavljenje Boga.
Bog nije ograničen na jedno mjesto.
Isus će stoljećima poslije u razgovoru sa Samarijankom pokazati da pravo štovanje nije prvenstveno pitanje određene zemljopisne lokacije. Dolazi vrijeme kada će se pravi štovatelji klanjati Ocu „u duhu i istini“ (Iv 4).
To mijenja način na koji razmišljamo o „Domu Gospodnjem“.
Crkvena zgrada može biti mjesto okupljanja Božjeg naroda i zajedničkog štovanja, ali Boga ne zatvaramo među njezine zidove. Hvala pripada njemu u zajednici vjernika, ali i u našem domu, na poslu, u prirodi, u tišini osobne molitve i usred svakodnevnoga života.
Gdje god se nalazi Božji narod, postoji mjesto za hvalu.
Psalam zatim daje dva velika razloga:
„Hvalite ga zbog njegovih silnih djela; hvalite ga prema njegovoj neizmjernoj veličini.“
Hvalimo Boga zbog onoga što čini i zbog onoga tko jest.
Njegova silna djela obuhvaćaju stvaranje, providnost, izbavljenje i otkupljenje. Cijela povijest Božjeg djelovanja daje njegovu narodu razlog za hvalu.
Ali postoji nešto još dublje.
Čak i kada ne razumijemo što Bog čini, još uvijek ga možemo hvaliti zbog toga tko on jest.
Njegova dobrota nije velika samo onda kada primimo ono što želimo. Njegova veličina ne ovisi o našim okolnostima.
Spurgeon je, razmišljajući o ovom retku, napisao:
„U Bogu nema ničega malenog, a izvan njega nema ničega istinski velikog.“
Zato naša hvala ne bi trebala biti određena samo veličinom primljenog blagoslova, nego veličinom Boga kojemu se klanjamo.
Psalmist kaže:
„Hvalite ga prema njegovoj neizmjernoj veličini.“
Možemo li ikada Boga hvaliti onoliko koliko on to zaslužuje?
Ne možemo.
Njegova je veličina neizmjerna, a naše su riječi ograničene. Njegova slava nadilazi naše razumijevanje, a naše pjesme nikada je ne mogu potpuno izraziti.
Ali upravo nas to treba potaknuti da mu damo najbolje što možemo.
Ako je Bog velik, naše štovanje ne bi trebalo biti ravnodušno.
Ako je njegova milost velika, zahvalnost ne bi trebala biti površna.
Ako su njegova djela veličanstvena, naša hvala ne bi trebala biti bez života.
Kako kaže Spurgeon:
„Takva veličanstvena djela zaslužuju veličanstvenu hvalu.“
Sljedeća tri retka zvuče poput velikog orkestra koji se postupno uključuje:
„Hvalite ga zvukom trube; hvalite ga harfom i lirom.
Hvalite ga bubnjem i plesom; hvalite ga žičanim glazbalima i sviralom.
Hvalite ga cimbalima zvučnim; hvalite ga cimbalima gromkim.“
Truba. Harfa. Lira. Bubanj. Žičana glazbala. Svirala. Cimbali.
A uz njih – ples.
Slika nije slika hladnog i suzdržanog događaja. To je eksplozija radosti.
Kao da psalmist poziva svaki raspoloživi zvuk da se uključi u slavljenje Boga.
Psalam 150 može biti koristan korektiv kada se određeni glazbeni instrumenti sami po sebi proglašavaju neprikladnima za štovanje.
Ovaj psalam pokazuje izvanrednu širinu izražavanja. Tu su glasni i tihi instrumenti, žičani i puhački, udaraljke, pa čak i ples.
Naglasak nije na tome da je jedan instrument „svet“, a drugi „svjetovan“.
Pitanje je: Kome je hvala usmjerena?
Instrument sam po sebi ne čini štovanje duhovnim. Ali ga sam po sebi ne čini ni neduhovnim.
Možemo imati veličanstvenu glazbu, a srce daleko od Boga. Isto tako možemo imati vrlo jednostavnu pjesmu koja dolazi iz srca potpuno predanog Gospodinu.
Psalam 150 ne stavlja instrument u središte.
U središtu je Bog.
Za neke će možda upravo riječi „hvalite ga bubnjem i plesom“ biti najizazovniji dio psalma.
Biblija poznaje tjelesno izražavanje radosti pred Bogom. To ne znači da svaka kultura, zajednica ili pojedinac mora svoju hvalu izražavati na potpuno jednak način.
Ali Psalam 150 postavlja korisno pitanje: jesmo li možda toliko oprezni u izražavanju svoje vjere da smo izgubili radost?
Biblijsko štovanje uključuje um, srce, glas, pa i tijelo.
Netko će radost izraziti podignutim rukama, netko klečanjem, netko glasnim pjevanjem, a netko tihim suzama zahvalnosti.
Vanjski izraz nije cilj sam sebi.
Cilj je da cijeli čovjek odgovori na Božju veličinu.
Nakon svih instrumenata dolazi vrhunac.
Psalmist više ne nabraja glazbala. Sada poziva svakoga tko može udahnuti:
„Neka sve što ima dah hvali Gospodina.“
To je veličanstvena završna slika cijele knjige Psalama.
Ako imaš dah, imaš razlog za hvalu.
Dah koji upravo sada ulazi u naša pluća nije nešto što smo sami sebi dali. Život je dar.
Zato svaki novi udah može postati podsjetnik:
Još sam ovdje. Bog mi je dao još jedan trenutak života. Imam još jednu priliku zahvaliti mu.
Ne moramo čekati savršene okolnosti.
Ne moramo čekati da svi problemi nestanu.
Ne moramo čekati da život postane jednostavan.
Dok imamo dah, možemo hvaliti Gospodina.
Leupold primjećuje koliko je prikladno da upravo ovaj psalam zaključuje Psaltir. Kako se knjiga približava kraju, ton hvale postaje sve snažniji dok napokon ne preraste u veliki završni crescendo.
Spurgeon Psalam 150 uspoređuje s posljednjim vrhom velikog planinskog lanca Psalama — vrhom obasjanim svjetlošću vječnog svijeta štovanja.
To je prekrasna slika cijeloga Psaltira.
Psalmi nas nisu doveli do hvale tako što su zanemarili životnu bol.
U njima smo susreli strah, grijeh, progonstvo, bolest, izdaju, samoću, nepravdu, pokajanje i smrt.
Psalmisti su plakali.
Pitali su Boga: „Zašto?“
Vapili su: „Dokle?“
Tražili su izbavljenje.
Ali nakon svega — knjiga završava hvalom.
To znači da hvala nije poricanje životnih teškoća. Ona je izjava da teškoće nemaju posljednju riječ.
Posljednja riječ pripada Bogu.
Psalam 150 počinje riječima:
„Hvalite Gospodina!“
I završava:
„Hvalite Gospodina!“
Između ta dva poziva nalazi se sve što nam je potrebno za razumijevanje života štovanja.
Hvalimo ga svugdje.
Hvalimo ga zbog njegovih silnih djela.
Hvalimo ga zbog njegove neizmjerne veličine.
Hvalimo ga svim prikladnim sredstvima koja su nam dostupna.
I hvalimo ga dok god imamo dah.
Psalam 150 ne završava Psaltir složenim teološkim objašnjenjem.
Završava pozivom.
Nakon svega što smo vidjeli o Bogu — njegovoj svetosti, milosti, pravdi, vjernosti, stvaranju, providnosti i spasenju — odgovor je jednostavan:
Hvali ga.
Hvali ga kada razumiješ.
Hvali ga kada još čekaš odgovor.
Hvali ga u zajednici.
Hvali ga kada si sam.
Hvali ga glasom i glazbom.
Hvali ga životom.
Jer svaki dah koji imamo još je jedna prilika da priznamo kome taj život pripada.
Dok imamo dah, imamo razlog za hvalu.
„Neka sve što ima dah hvali Gospodina. Hvalite Gospodina!“
Barnes:
„Kakva veličanstvenost i uzvišenost u ovom završetku! Hvala se sabire od svakoga stvorenja; svako glazbalo radosti, veselja, pobjede i slavlja pozvano je da glasno odjekuje hvalom; a svako srce i svaki glas uključeni su kako bi se pridružili zboru.“
Leupold:
„Već se na prvi pogled može prepoznati koliko je prikladno da ovaj psalam služi kao zaključak Psaltira. Ton hvale postaje sve snažniji kako se knjiga približava kraju, da bi naposljetku izbio u ovom crescendu punom snage i radosti.
Svaka od prethodne četiri knjige završavala je doksologijom (vidi Ps 41,13; 72,18–20 itd.). Što bi onda moglo biti prikladnije nego imati jednu osobitu doksologiju za sam završetak?“
Spurgeon:
„Sada smo stigli do posljednjega vrha planinskoga lanca Psalama. On se visoko uzdiže prema vedrom nebeskom plavetnilu, a njegov je vrh obasjan svjetlošću vječnoga svijeta štovanja.
To je ushit. Pjesnik-prorok ispunjen je nadahnućem i oduševljenjem. Ne zaustavlja se kako bi raspravljao, poučavao ili objašnjavao, nego žarkim riječima kliče:
‘Hvalite ga! Hvalite ga! Hvalite Gospodina!’“
Spurgeon, o 2. retku:
„Ovdje nalazimo razlog za hvalu. U tim djelima sile vidimo njega samoga. Djela njegove svemoći uvijek su u službi istine i pravednosti.
Njegova djela stvaranja, providnosti i otkupljenja pozivaju na hvalu; to su njegova djela, i to djela njegove sile, zato neka bude hvaljen zbog njih.
‘Hvalite ga prema njegovoj neizmjernoj veličini.’
Njegovo je biće bez granica i naša bi hvala trebala tome odgovarati. On posjeduje puninu veličine i zato treba biti silno hvaljen.
U Bogu nema ničega malenog, a izvan njega nema ničega istinski velikog.
Kada bismo uvijek pazili da naše štovanje bude dostojno i primjereno našem velikom Gospodinu, koliko bismo bolje pjevali! Koliko bismo ga pobožnije štovali!
Takva veličanstvena djela zaslužuju veličanstvenu hvalu.“
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
