Ne očekujemo od djece odgovornost koju još ne mogu nositi. Ne osuđujemo ih zato što tek uče hodati kroz život. Razumijemo da je za rast potrebno vrijeme, da se karakter oblikuje postupno i da zrelost ne dolazi preko noći.
No posljednjih desetljeća dogodilo se nešto gotovo jednako pogrešno.
Počeli smo odrasle ljude tretirati kao djecu.
Iz želje da ih zaštitimo preuzimamo njihove odgovornosti. Iz straha da ih ne povrijedimo prešućujemo istinu. Kako bismo sačuvali mir, spuštamo mjerila koja Bog nije spustio. Ono što nazivamo brigom nerijetko postaje zaštita od odgovornosti, a ono što nazivamo suosjećanjem ponekad zadržava ljude upravo ondje odakle ih Bog želi povesti dalje.
Na prvi pogled takav pristup izgleda kao ljubav.
Ali pravo pitanje nije izgleda li nešto kao ljubav. Pravo je pitanje vodi li čovjeka prema zrelosti.
Jer nije svaka pomoć ujedno i izgradnja. Postoje oblici pomoći koji kratkoročno olakšavaju teret, ali dugoročno slabe karakter. Umjesto da osposobljavaju ljude za život s Kristom, čine ih sve ovisnijima o tuđim odlukama, tuđoj snazi i tuđoj vjeri.
Zato ovaj tekst nije kritika empatije. Naprotiv, suosjećanje pripada samom srcu evanđelja. Bez njega Crkva više ne bi nalikovala Kristu. Ali suosjećanje prestaje biti biblijsko kada se odvoji od istine.
Ljubav koja više ne poziva na obraćenje nije ljubav kakvu susrećemo u evanđeljima. Vodstvo koje više ne vodi prema zrelosti prestaje biti biblijsko vodstvo, ma koliko dobronamjerno bilo.
Apostol Pavao piše:
„Kad sam bio dijete, govorio sam kao dijete, mislio kao dijete, rasuđivao kao dijete; ali kad sam postao čovjek, odbacio sam dječje.“
(1 Korinćanima 13,11)
Te riječi ne govore samo o ljudskom odrastanju. One opisuju put svakoga Kristova učenika.
Bog nas nije spasio da bismo zauvijek ostali duhovna djeca. Pozvao nas je da rastemo, učimo razlikovati dobro od zla, preuzimamo odgovornost i u svemu sazrijevamo za Krista. Duhovna zrelost nije dodatak kršćanskom životu; ona je jedan od njegovih ciljeva.
Krist je mjerilo svega o čemu će ovaj tekst govoriti.
U Njegovu životu ne nalazimo sukob između milosti i istine. Ondje gdje ih ljudi često razdvajaju, On ih savršeno sjedinjuje.
Samarijanki vraća dostojanstvo, ali ne prešućuje njezin način života.
Petra kori zbog njegova razmišljanja, ali ga ne prestaje oblikovati za službu.
Bogatoga mladića ljubi upravo onda kada pred njega stavlja najteži zahtjev njegova života.
Krist nikada nije spuštao zahtjeve učeništva. Ali nikada nije uskratio milost potrebnu da čovjek na njih može odgovoriti.
To je obrazac koji želimo slijediti.
Ovaj tekst nije napisan kako bi zagovarao strože vodstvo niti kako bi kritizirao one koji žele biti suosjećajni. Napisan je iz uvjerenja da biblijsko vodstvo nikada ne odvaja milost od istine, niti suosjećanje od odgovornosti. Ono ne stvara ljude koji ovise o vođi, nego učenike koji iz dana u dan sve više nalikuju Kristu.
Ako nas stranice koje slijede potaknu da iskreno preispitamo vlastito vodstvo, ali i vlastiti hod s Bogom, tada će ovaj tekst ispuniti svoju svrhu.
Jer Crkva ne raste kada ljudi postanu sve ovisniji o svojim vođama.
Crkva raste kada ih vjerno vodstvo uči živjeti od Božje riječi, oslanjati se na Duha Svetoga i slijediti Krista.
To je, u konačnici, cilj svakoga biblijskog vodstva.
Ne okupiti što više sljedbenika.
Nego oblikovati što više Kristovih učenika.
Empatija je jedna od riječi koje najčešće čujemo u našem vremenu.
Govorimo o potrebi da razumijemo tuđu bol, prepoznamo osjećaje drugih i stvorimo prostor u kojem će se ljudi osjećati prihvaćenima. Kao kršćani, nemamo razloga odbacivati takve vrijednosti. Naprotiv, u Isusu Kristu susrećemo najsavršeniji primjer suosjećanja.
Ipak, svaka vrijednost može izgubiti svoje pravo značenje kada se odvoji od istine.
Tada empatija prestaje biti put prema ozdravljenju i postaje način izbjegavanja onoga što čovjeku doista treba.
To se događa mnogo češće nego što smo spremni priznati.
Iz želje da nikoga ne povrijedimo počinjemo prešućivati ono što može donijeti promjenu. Iz straha da ne izgubimo nečije povjerenje izbjegavamo razgovore koji traže iskrenost. Kako bismo pokazali razumijevanje, ponekad prestanemo razlikovati prihvaćanje osobe od prihvaćanja svega što osoba čini.
Naizgled postajemo ljubazniji.
U stvarnosti postajemo manje vjerni.
Takva empatija zvuči privlačno jer ne traži gotovo ništa. Ne traži pokajanje. Ne traži promjenu. Ne traži odgovornost. Dovoljno je razumjeti, suosjećati i potvrditi osjećaje.
Ali Kristovi učenici moraju postaviti drukčije pitanje.
Ne osjećaju li se ljudi bolje nakon susreta s nama?
Nego:
Vodi li ih naš način ljubavi bliže Kristu ili ih ostavlja ondje gdje već jesu?
To nije pitanje metode.
To je pitanje ljubavi.
Jer biblijska ljubav nikada nije ravnodušna prema onome što čovjeka udaljava od Boga.
Kad promatramo Isusa u evanđeljima, otkrivamo nešto što i danas izaziva naše predodžbe o ljubavi.
Njegovo suosjećanje nikada nije bilo površno. Nije služilo tome da čovjek na trenutak osjeti olakšanje, nego da doživi istinsku promjenu.
Zato Isus nikada nije morao birati između ljubavi i istine.
Uvijek je donosio oboje.
Kada susreće Samarijanku na Jakovljevu zdencu, ne započinje razgovor njezinim grijesima. Najprije joj vraća dostojanstvo. Razgovara s njom kao s osobom koju drugi zaobilaze. Strpljivo sluša njezina pitanja i budi u njoj žeđ za živom vodom.
Tek kada je osjetila da pred sobom ima nekoga tko je istinski vidi i poznaje, Isus dotiče ono što je godinama nosila u sebi.
„Imala si pet muževa, a ni ovaj kojega sada imaš nije ti muž.“
Te riječi nisu izgovorene kako bi je posramile.
Izgovorene su kako bi je oslobodile.
Istina u Isusovim ustima nikada nije bila oružje. Bila je put prema slobodi.
Isto vidimo u susretu s bogatim mladićem.
Evanđelist Marko bilježi jednu kratku, ali iznimno važnu rečenicu: „Isus ga pogleda i zavoli.“
Tek nakon toga Isus izgovara ono što mladić najteže može čuti.
Poziva ga da ostavi ono za što je najviše vezan.
Ne zato što želi nešto oduzeti.
Nego zato što želi osloboditi njegovo srce.
Koliko je značajno da evanđelist najprije govori o Isusovoj ljubavi, a tek potom o Njegovu zahtjevu. Time nas podsjeća da Krist ne postavlja teške zahtjeve unatoč tome što ljubi čovjeka, nego upravo zato što ga ljubi.
Ljubav koja nikada ne poziva na promjenu možda može pružiti utjehu.
Ali ne može donijeti slobodu.
U pastoralnoj službi granica između suosjećanja i popustljivosti ponekad je tanja nego što želimo priznati.
Nitko ne započinje služenje s namjerom da ljude učini nezrelima. Naprotiv, želimo pomoći onima koji pate, ohrabriti obeshrabrene i pokazati da u Crkvi nitko nije odbačen.
Ali tu može nastati opasnost.
Ako iz želje da zaštitimo čovjeka prestanemo govoriti o grijehu, odgovornosti i obraćenju, tada više ne liječimo njegove rane. Samo odgađamo trenutak u kojem će se morati suočiti s istinom.
Šutnja tada počinje nalikovati milosrđu. A zapravo postaje oblik odustajanja.
Ponekad mislimo da ljude štitimo od boli. U stvarnosti ih štitimo od promjene.
No bez promjene nema ni rasta.
Krist nikada nije koristio ljubav kao razlog da izbjegne istinu. Ljubio je ljude dovoljno da ih prihvati onakvima kakvi jesu, ali ih je ljubio i previše da ih ondje ostavi.
To je razlika između ljudske popustljivosti i biblijske ljubavi.
Popustljivost želi ukloniti svaku nelagodu.
Ljubav želi ukloniti ono što čovjeka udaljava od Boga.
A ponekad izgovoriti riječ koju nije lako ni reći ni čuti. Ali u svemu tome cilj ostaje isti.
Ne pobijediti u raspravi. Ne dokazati da smo u pravu. Nego pomoći čovjeku da učini još jedan korak prema Kristu.
Prava ljubav ne mjeri svoj uspjeh time koliko je ljudi učinila ovisnima o sebi.
Mjeri ga time koliko je ljudi osposobila da samostalno hodaju s Kristom.
I za svakoga tko je dobio priliku utjecati na nečiji život.
Najlakše je biti potreban.
Mnogo je teže postupno se povlačiti kako bi drugi naučili oslanjati se na Boga.
No upravo je to činio Isus.
Tri godine poučavao je svoje učenike. Hodao je s njima, ispravljao ih, ohrabrivao, opominjao i strpljivo podnosio njihovu sporost u razumijevanju.
Ali nije ih pripremao da zauvijek ovise o Njegovoj tjelesnoj prisutnosti.
Pripremao ih je za dan kada će ostati sami.
Zato im govori: „Bolje je za vas da ja odem.“ (Ivan 16,7)
Te su riječi učenicima sigurno bile teške. Nama danas otkrivaju nešto važno.
Kristovo vodstvo nikada nije stvaralo ovisnost o Njegovoj prisutnosti, nego povjerenje u prisutnost Duha Svetoga.
Ako je sam Isus pripremao učenike da nauče živjeti bez Njegove vidljive prisutnosti, koliko više i naše služenje treba ljude voditi prema tome da njihova vjera ne počiva na nama.
Najveći uspjeh kršćanskog vodstva nije kada ljudi ne mogu bez nas.
Nego kada, zahvaljujući našem služenju, mogu vjerno hodati s Kristom i onda kada nas više nema pokraj njih. To je prava ljubav koja vodi prema zrelosti.
Možda je to jedno od najiskrenijih pitanja koje si svaki kršćanski vođa može postaviti:
Postaju li ljudi kroz moje služenje sve više vezani uz mene ili sve više vezani uz Krista?
Odgovor na to pitanje često će otkriti više o našem načinu vođenja nego svi naši uspjesi, programi i rezultati zajedno.
Bog nas ne voli tako da uklanja svaki izazov iz našega života.
Voli nas tako da ostaje s nama usred izazova i kroz njih oblikuje naš karakter.
Zato nas Sveto pismo ne poziva očekivati život bez kušnji. Naprotiv, uči nas da Bog kušnje koristi kako bi u nama izgradio ustrajnost, duhovnu zrelost i dublje pouzdanje u Njega. Jakov piše: „Smatrajte čistom radošću, braćo moja, kad padnete u razne kušnje, znajući da kušanje vaše vjere proizvodi postojanost. A postojanost neka dovrši svoje djelo, da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka“ (Jakovljeva 1,2-4).
Slično tome, apostol Pavao kaže da se i nevoljama hvalimo jer nevolja rađa ustrajnošću, ustrajnost prokušanošću, a prokušanost nadom (Rim 5,3-5).
Ako je to način na koji Krist postupa sa svojom djecom, zašto bismo mi, u svom služenju, ljudima nudili nešto manje od onoga što nudi sam Gospodin?
Ako svojom brigom pokušavamo ukloniti svaki teret, svaku borbu i svaku odgovornost, možda ćemo steći dojam da smo pomogli. Ali moguće je da smo ih lišili prilike da iskuse Božju vjernost, Njegovu dostatnu milost i snagu koja se očituje u slabosti.
Prava empatija ne nastoji čovjeku po svaku cijenu olakšati život. Ona ga ne čini ovisnim o našoj pomoći, nego ga usmjerava prema Kristu. Ona ga uči da se usred kušnje osloni na Boga, a ne na čovjeka.
To je ljubav koja ne stvara ovisnost.
To je ljubav koja vodi prema duhovnoj zrelosti.
To je ljubav koja, poput Kristove, ne uklanja uvijek križ, ali nikada ne ostavlja čovjeka samog dok ga nosi.
Ono što vidimo u Kristovu životu potvrđuje i apostol Pavao.
Pišući o službama u Crkvi, kaže da je Krist dao različite darove i službe „da priprave svete za djelo služenja… dok svi ne prispijemo do zrela čovjeka, do mjere uzrasta punine Kristove“ (Efežanima 4,11–13).
To znači da svrha svakog kršćanskog služenja nije zadržati ljude u duhovnom djetinjstvu, nego ih voditi prema zrelosti.
Pastiri, starješine, učitelji i svi koji služe Crkvi nisu pozvani okupiti što više ljudi oko sebe, nego pomagati ljudima da rastu u Kristu.
Kada služenje prestane voditi ljude prema zrelosti u Kristu, ono propušta svrhu zbog koje ga je Krist dao svojoj Crkvi.
To je razlog zbog kojega ljubav i istina ne mogu biti suprotstavljene.
Ljubav bez istine ne vodi prema zrelosti. A istina bez ljubavi ne vodi prema Kristu. Krist nas poziva da živimo oboje.
Krist nas poziva na drukčiji put.
On pokazuje da nije potrebno birati između milosti i istine.
Njegova ljubav nikada nije ponižavala čovjeka.
Ali ga nikada nije ni ostavljala ondje gdje jest. Ne uživa u razotkrivanju tuđih slabosti.
Ne koristi istinu kao oružje. Ali je ni ne skriva.
Jer vjeruje da je Božja milost dovoljno snažna da čovjek može pogledati istini u oči i ipak ostati voljen.
U tome je razlika između biblijske empatije i onoga što danas često nazivamo empatijom.
Jedna želi da se čovjek osjeća bolje.
Druga želi da čovjek postane nov.
Krist nije došao samo ublažiti posljedice grijeha.
Došao je osloboditi čovjeka od njegove vlasti.
Zato ni naše služenje ne može imati manji cilj.
Lažna empatija želi ukloniti svaku nelagodu. Prava empatija želi pomoći čovjeku da sazrije, čak i kada rast uključuje bol.
Empatija bez istine nije ljubav. Ona čovjeku uskraćuje ono što mu je možda najpotrebnije – priliku da raste.
Ali ni istina bez ljubavi nije biblijski odgovor. Ona može razotkriti grijeh. Ali neće izliječiti srce.
Krist nikada nije razdvajao ljubav i istinu. Upravo zato su ljudi uz Njega mogli biti istodobno razotkriveni i obnovljeni.
To je ljubav koja ne traži lakši put. To je ljubav koja vodi prema novom životu.
Istinska empatija ne štiti čovjeka od istine. Ona ga vodi kroz istinu prema milosti koja jedina može promijeniti život.
Možda će ti ova pitanja pomoći da zastaneš i iskreno preispitaš vlastito služenje.
To nisu pitanja samo za pastore, starješine ili voditelje.
To su pitanja za svakoga tko želi ljubiti ljude onako kako ih ljubi Krist.
Rijetko koja zajednica odjednom skrene s puta na koji ju je Krist pozvao.
Takve se promjene događaju polako.
Ne nastaju zbog jedne pogrešne odluke, nego zbog niza malih izbora koji s vremenom postanu uobičajeni. Ono što je počelo kao iskrena želja da pomognemo ljudima može se neprimjetno pretvoriti u način služenja koji ih čini sve manje samostalnima u njihovom hodu s Kristom.
Upravo zato ovo poglavlje nije poziv da promatramo druge.
Poziv je da iskreno pogledamo vlastito služenje.
Jer opasnost ne proizlazi uvijek iz loših motiva.
Ponekad proizlazi iz dobre želje koja je izgubila svoj biblijski smjer.
Krist nije pozvao svoju Crkvu da odgaja ljude koji ovise o vođama.
Pozvao ju je da oblikuje učenike koji će živjeti u sve dubljem zajedništvu s Njim.
Sljedećih pet znakova mogu nam pomoći prepoznati kada smo, možda i nesvjesno, počeli graditi prvo umjesto drugoga.
Kada čitamo evanđelja, iznenađuje koliko često Isus odgovara pitanjem.
Učenici Mu postavljaju pitanja. Ljudi traže gotove odgovore.
A On ih iznova uči razmišljati, rasuđivati i tražiti Očevu volju. Ne zato što ne želi pomoći.
Nego zato što ih želi osposobiti. To je jedno od obilježja svakoga zdravog vodstva. Ne rješava svaki problem umjesto drugih.
Uči druge kako živjeti s Bogom. Zato je prvi znak nezdravoga služenja vrlo suptilan. Ljudi više ne vjeruju da mogu donositi odluke pred Bogom bez našega odobrenja.
Traže dopuštenje ondje gdje bi trebali tražiti mudrost.
Traže naš glas prije nego što traže Božji. Naravno, Pismo nas potiče da tražimo savjet. Ali savjet nije zamjena za odgovornost.
Dobar pastir ne donosi odluke umjesto ljudi. On ih poučava kako donositi mudre odluke u poslušnosti Kristu.
Ako nakon godina služenja ljudi ne mogu učiniti ni osnovne korake bez našega odobrenja, vrijedi se zapitati jesmo li ih doista osnažili.
Ili smo ih, možda sasvim nenamjerno, naučili da ovise o nama.
Pavao nije odgajao zajednice koje su ga trebale za svaku odluku. Učio ih je razmišljati, razlučivati i živjeti pod vodstvom Duha Svetoga.
To je razlika između vodstva koje okuplja sljedbenike i vodstva koje oblikuje učenike.
Zrelo vodstvo ne stvara ljude koji trebaju naše dopuštenje, nego ljude koji uče živjeti pred Bogom.
Apostol Pavao poziva vjernike da „govore istinu u ljubavi“ (Ef 4,15).
Zanimljivo je da ne bira između toga dvoga.
Ne kaže samo da govorimo istinu. Ne kaže ni samo da ljubimo.
Poziva nas na oboje. Jer tek kada su ljubav i istina zajedno, Crkva može rasti prema Kristu.
Zato je jedan od prvih znakova nezdravoga služenja trenutak kada zbog želje za mirom počnemo izbjegavati razgovore koje bismo trebali voditi.
Nitko ne voli teške razgovore.
Ali mir koji počiva na šutnji nije biblijski mir. To je samo odgođeni sukob.
Ponekad upravo šutnja nanese veću štetu nego iskreno izgovorena riječ. Pastir koji nikada ne opominje možda će izbjeći neugodne razgovore.
Ali neće pomoći ljudima da sazriju. Jer ljubav nije odsutnost nelagode.
Ljubav je vjernost dobru drugoga čovjeka. Čak i onda kada to dobro prolazi kroz razgovore koje bismo najradije izbjegli.
Mir koji se kupuje šutnjom nikada nije mir koji gradi Kristovu Crkvu.
Poštovanje prema duhovnim vođama dobro je i biblijsko.
Pismo nas poziva da cijenimo one koji služe, poučavaju i bdiju nad Božjim narodom. Ali postoji granica koju nijedan vođa ne smije prijeći.
Poštovanje ne smije prerasti u ovisnost. Nijedan iskren pastir ne želi zauzeti Kristovo mjesto u nečijem životu.
Ipak, to se može dogoditi polako. Ne zato što vođa to planira.
Nego zato što ljudi postupno počnu više vjerovati njegovu glasu nego Božjoj riječi.
To je trenutak u kojem služenje više ne vodi prema slobodi. Počinje stvarati ovisnost.
Apostol Pavao upravo se zato usprotivio podjelama u korintskoj crkvi.
Jedni su govorili: „Ja sam Pavlov.“ Drugi: „Ja Apolonov.“ Treći: „Ja Kefin.“
Pavao ih ne pohvaljuje zbog njihove odanosti. Naprotiv, vraća im pogled na Krista. „Zar je Krist razdijeljen?“
Tim pitanjem podsjeća da nijedan čovjek, ma koliko ga Bog koristio, ne smije postati središte nečije vjere.
Služba koja ljude veže uz vođu prije ili kasnije će ih razočarati.
Služba koja ih uči oslanjati se na Krista ostat će čvrsta i onda kada se okolnosti promijene. To je razlog zbog kojega zdravo vodstvo ne gradi osobnu važnost. Gradi povjerenje u Krista.
Najveći uspjeh pastira nije da ljudi kažu: „Ne mogu bez njega.“
Najveći je uspjeh kada mogu iskreno reći: „Zahvalan sam za njegovo služenje, ali moj život počiva na Kristu.“
Najsigurniji znak zdravoga služenja jest da ljudi nakon susreta s nama više vjeruju Kristu nego nama.
Jedina nezamjenjiva osoba u Crkvi jest Isus Krist.
Sve ostalo što Bog gradi, gradi tako da traje i onda kada se ljudi mijenjaju.
To je važno zapamtiti jer se upravo ovdje krije jedna od najsuptilnijih kušnji svakoga tko vodi druge. Nitko ne želi postati nezamjenjiv. Ali lako počnemo živjeti kao da zajednica ne može bez nas.
Takve misli često izgledaju kao izraz predanosti.
Ali ponekad otkrivaju da smo na svoja ramena stavili teret koji nam Krist nikada nije dao nositi.
Glava Crkve nije pastor. Nije starješina. Nije voditelj.
Glava Crkve je Krist.
Zato je zdravo služenje uvijek usmjereno prema tome da zajednica sve više uči živjeti od Njegove prisutnosti, a ne od prisutnosti jednoga čovjeka.
Dobar se pastir raduje kada ljudi rastu. Još se više raduje kada vidi da njihova vjera ostaje čvrsta i onda kada njega nema. To nije znak da je postao manje važan.
To je znak da je njegovo služenje donijelo plod.
Ljude je lako brojiti. Karakter je mnogo teže prepoznati.
Brojevi mogu biti korisni. Govore nam koliko je ljudi došlo.
Ali ne govore koliko ih je sazrelo. Isus nikada nije rekao svojim učenicima da okupe što više sljedbenika.
Rekao im je: „Pođite i učinite mojim učenicima sve narode.“
To nije ista zapovijed. Mnoštvo se može okupiti oko snažne osobnosti.
Učenici nastaju samo ondje gdje ljudi uče živjeti u poslušnosti Kristu.
Zato najvažnije pitanje nije: Koliko ljudi dolazi?
Nego: Koliko ljudi raste?
Postaju li ljudi strpljiviji? Ponizniji? Odgovorniji? Sve sličniji Kristu? Ako je odgovor potvrdan, možda rast neće uvijek biti brz ni vidljiv. Ali ide u pravom smjeru. Jer ono što Duh Sveti gradi u čovjeku uvijek traje dulje od svakoga ljudskog uspjeha.
Naša je zadaća voditi ljude tako da iz dana u dan sve manje ovise o nama, a sve više o Kristu.
Svih ovih pet znakova može imati zajednički korijen. Počnemo vjerovati da je naša zadaća držati ljude uz sebe. Krist nas, međutim, poziva na nešto sasvim drugo.
Naša je zadaća voditi ljude tako da iz dana u dan sve manje ovise o nama, a sve više o Njemu.
Tek tada naše služenje ispunjava svrhu zbog koje ga je Krist dao svojoj Crkvi.
Pet znakova nisu popis prema kojem procjenjujemo druge. Prije svega, oni su poziv da preispitamo sebe.
Svaki pastor, starješina, voditelj male skupine, roditelj ili mentor može se postupno naći u obrascima koji ljude čine ovisnima umjesto slobodnima. To se rijetko događa iz loše namjere. Češće je riječ o umoru, strahu, potrebi za kontrolom ili iskrenoj želji da zaštitimo one koji su nam povjereni.
Ali Krist nas poziva na drukčiji put.
On nije došao stvoriti ljude koji će zauvijek ostati oslonjeni na Njegovu vidljivu prisutnost.
Došao je oblikovati učenike koji će, osnaženi Duhom Svetim, nastaviti živjeti vjerno i onda kada Ga više ne mogu slijediti očima, nego vjerom.
To ostaje i mjerilo svakoga biblijskog vodstva. Mjerilo je koliko su, zahvaljujući našem vodstvu, postali manje ovisni o nama, a više o Kristu.
Uspjeh vodstva ne mjeri se brojem ljudi koji nas slijede, nego brojem ljudi koji su, zahvaljujući našem služenju, naučili slijediti Krista.
Prije nego ove znakove počnemo tražiti kod drugih, pošteno je postaviti nekoliko pitanja sebi.
To nisu pitanja koja osuđuju.
To su pitanja koja čuvaju srce svakoga tko vodi druge.
Nakon što smo prepoznali znakove vodstva koje stvara ovisnost, ostaje važnije pitanje.
Kako izgleda vodstvo koje ljude oslobađa? Odgovor ne nalazimo u suvremenim modelima upravljanja, nego u Kristu.
Nitko nije imao veći autoritet od Njega.
A ipak nitko nije tako dosljedno koristio autoritet da bi druge osposobio, a ne učinio ovisnima o sebi.
Isus nije okupljao ljude oko sebe kako bi ovisili o Njegovoj tjelesnoj prisutnosti. Vodio ih je u zajedništvo s Ocem i učio ih živjeti u poslušnosti Njegovoj volji. Svojim je učenicima davao jasne upute i zapovijedi, ali ih je istodobno pripremao za vrijeme kada više neće biti s njima na isti način. Zato im je obećao Duha Svetoga koji će ih voditi u svu istinu, podsjećati ih na sve što ih je naučio i osposobiti ih da ostanu vjerni Kristu.
Isus nije svoje učenike trajno vezao uz svoju vidljivu prisutnost. Pripremao ih je za dan kada će, nakon Njegova uzašašća, nastaviti živjeti i služiti u sili Duha Svetoga. Time im nije dao manju sigurnost, nego veću, jer će Krist po Duhu biti trajno prisutan sa svojom Crkvom.
Upravo zato Kristovo vodstvo ostaje trajni uzor svakom kršćanskom služenju. Cilj biblijskog vođe nije vezati ljude uz sebe, nego ih voditi u takvo zajedništvo s Kristom da, i kada ljudski vođa više nije uz njih, nastave vjerno hoditi s Gospodinom.
Kad razmišljamo o vodstvu u Crkvi, lako se usredotočimo na metode. Pitamo se kako organizirati zajednicu, kako poučavati, kako donositi odluke ili kako pomoći ljudima u njihovim životnim borbama. Sve su to važna pitanja, ali nijedno od njih nije polazište Novoga zavjeta.
Polazište je uvijek Krist.
Prije nego što je Crkva dobila svoje pastire, starješine i učitelje, dobila je Dobroga Pastira. Prije nego što su napisane poslanice o vodstvu, učenici su godinama promatrali kako Isus vodi ljude. Njegov život nije samo primjer koji treba oponašati; on je objava Božjega srca. Želimo li razumjeti što znači voditi druge, moramo najprije gledati kako vodi Krist.
Ono što posebno privlači pozornost u Njegovu načinu vođenja jest cilj.
Isus nije okupljao ljude kako bi trajno ostali vezani uz Njega. Od samoga početka pripremao ih je za dan kada će nastaviti živjeti i služiti bez Njegove vidljive prisutnosti.
To se jasno vidi u odnosu prema učenicima.
Tri godine bili su uz Njega. Promatrali su Njegove riječi, djela i molitvu. Postavljali pitanja, griješili, nerazumjeli i ponovno učili. Isus ih nije oblikovao tako da uvijek čekaju Njegovu sljedeću uputu. Učio ih je razmišljati, rasuđivati i živjeti u zajedništvu s Ocem.
Zato neposredno prije svoje muke kaže:
„Bolje je za vas da ja odem.“
(Ivan 16,7)
Isus govori nešto što nijedan manipulator nikada ne bi rekao. On kaže: Dobro je da više ne budete ovisni o mojoj fizičkoj prisutnosti.
To je nevjerojatno. Savršeni Učitelj priprema učenike na svoju odsutnost.
Ne zato što ih napušta. Nego zato što ih vodi prema zrelosti.
Na prvi pogled te riječi zvuče gotovo nevjerojatno. Kako bi moglo biti bolje da Isus ode?
Ali upravo se u tome otkriva dubina Njegova vodstva.
Njegov cilj nije bio stvoriti zajednicu koja će ovisiti o Njegovoj tjelesnoj prisutnosti. Poslao je Duha Svetoga kako bi svaki učenik mogao živjeti u trajnom zajedništvu s Bogom. Ono što je dotad bilo vezano uz Njegovu fizičku prisutnost postalo je stvarnost u srcima svih koji vjeruju.
To je obrazac koji ostaje mjerilo svakoga kršćanskog vodstva.
Naša služba ne smije ljude vezivati uz sebe. Mora ih voditi prema sve dubljem oslanjanju na Krista.
Apostol Pavao piše da je Krist dao Crkvi apostole, proroke, evanđeliste, pastire i učitelje “radi opremanja svetih za djelo služenja, za izgrađivanje Kristova tijela”.
Važno je primijetiti što Pavao ne kaže.
Ne kaže da su službe dane kako bi sve obavljale umjesto drugih.
Njihova je zadaća osposobiti druge.
Riječ koju koristi za “opremanje” nosi značenje pripravljanja, osposobljavanja i dovođenja u stanje sposobnosti za službu. Drugim riječima, pravi vođa ne stvara promatrače, nego suradnike. Ne okuplja ljude oko vlastite sposobnosti, nego ih priprema da i sami služe darovima koje im je Bog povjerio.
To mijenja način na koji promatramo uspjeh.
Ako nakon godina služenja sve još uvijek ovisi o jednoj osobi, možda smo izgradili organizaciju, ali nismo oblikovali učenike.
Ako zajednica raste samo dok je vođa prisutan, tada njezina snaga počiva na čovjeku, a ne na Kristu.
Biblijsko vodstvo uvijek teži suprotnome.
Jer svrha vodstva nije biti nezamjenjiv.
Svrha je pomoći drugima da sazriju.
Pavao piše da je svrha službe:
“…dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do zrela čovjeka, do mjere uzrasta punine Kristove.” (Ef 4,13)
To je mjerilo uspjeha.
Crkva nije pozvana proizvoditi oduševljene posjetitelje, nego zrele učenike.
To je sporiji put. Ali jedini koji donosi trajan plod.
Kada govorimo o duhovnoj zrelosti, lako je pomisliti na ljude koji više ne griješe, nemaju sumnji ni slabosti. Takva slika ne odgovara Novomu zavjetu.
Petar je bio zreo apostol, ali je i dalje učio poniznost.
Pavao priznaje da još nije dosegnuo cilj kojemu teži.
Timoteju treba ohrabrenje kako ne bi dopustio da ga njegova mladost obeshrabri.
Duhovna zrelost ne znači da smo završili put. Ona znači da smo naučili kome pripadamo, komu vjerujemo i komu se uvijek iznova vraćamo kada padnemo.
Zreo kršćanin nije čovjek koji više ne treba milost. Zreo je onaj koji je naučio živjeti od milosti.
Upravo zato zrelost nije suprotnost ovisnosti. Pitanje je samo o kome ovisimo.
Bog nas ne oslobađa svake ovisnosti. Oslobađa nas lažnih oslonaca kako bismo potpuno ovisili o Kristu.
To je jedina ovisnost koja čovjeka čini slobodnim.
Čitajući evanđelja, lako ćemo primijetiti nešto zanimljivo.
Isus nije odgovorio na svako pitanje.
Nije riješio svaki sukob.
Nije spriječio svaku pogrešku svojih učenika.
Zašto?
Zato što je znao da se karakter ne oblikuje samo odgovorima, nego i procesom.
Koliko puta i mi, iz dobre namjere, požurimo riješiti ono što Bog možda želi iskoristiti za nečiji rast?
Ponekad najveća pomoć nije dati odgovor. Ponekad je najveća pomoć ostati uz čovjeka dok ga Bog uči.
Postoji zanimljiv paradoks.
Što je vodstvo zdravije, ljudi postaju manje ovisni o vođi. Što je vodstvo nezdravije, ljudi postaju sve ovisniji o njegovoj prisutnosti.
Jedna od najljepših osobina Ivana Krstitelja sažeta je u jednoj rečenici:
„On treba rasti, a ja se umanjivati.“
(Ivan 3,30)
To nije izraz lažne poniznosti. To je srce svakoga biblijskog vodstva.
Svaki pastor, mentor, roditelj ili učitelj prije ili kasnije mora prihvatiti da nije konačno odredište ničije vjere.
Ljudi koji su nam povjereni ne pripadaju nama. Pripadaju Kristu.
Naša je radost vidjeti kako sve manje trebaju našu sigurnost, a sve više pronalaze sigurnost u Njemu.
To nije gubitak službe. To je njezin najveći uspjeh.
Dok promatram Kristov način vođenja, ne mogu izbjeći nekoliko pitanja.
Vodim li ljude prema sebi ili prema Kristu?
Osnažujem li ih da samostalno rastu u vjeri ili nesvjesno učvršćujem njihovu ovisnost o svojoj prisutnosti?
Radujem li se kada drugi preuzimaju odgovornost ili osjećam nelagodu kada više nisam u središtu?
Na ta pitanja ne odgovaramo riječima.
Na njih odgovara način na koji živimo i služimo.
Pravo biblijsko vodstvo nije uspješno onda kada ljudi trebaju vođu. Uspješno je onda kada ljudi, zahvaljujući njegovoj službi, nauče živjeti u sve dubljem zajedništvu s Kristom.
Jedna od najtežih riječi u svakom odnosu jest riječ ne.
Ne zato što ne znamo što bi trebalo učiniti, nego zato što se bojimo posljedica. Bojimo se da ćemo biti pogrešno shvaćeni, da ćemo izgubiti nečije povjerenje ili da će nas drugi doživjeti kao osobe bez suosjećanja.
Zbog toga se često događa nešto paradoksalno.
Lakše nam je nositi tuđi teret nego pomoći čovjeku da ga nauči nositi sam.
Lakše nam je privremeno sačuvati mir nego proći kroz razgovor koji može donijeti ozdravljenje.
Ali ljubav koja nikada ne zna reći ne s vremenom prestaje biti ljubav koja gradi.
Postaje ljubav koja štiti od rasta.
Kada čitamo evanđelja, iznenađuje koliko je Isus bio blag prema slomljenima, a koliko jasan kada je trebalo pozvati na promjenu.
Ženi uhvaćenoj u preljubu najprije vraća dostojanstvo.
Ne dopušta da bude kamenovana. Ne pridružuje se onima koji osuđuju. Ali razgovor ne završava riječima oproštenja.
Završava pozivom: „Idi i odsada više nemoj griješiti.“
Te se dvije rečenice ne mogu razdvojiti.
U Kristu se milost i istina ne natječu. One zajedno liječe čovjeka.
Isto vidimo kada Petar pokušava odgovoriti Isusa od križa.
Isus ga oštro kori: „Nosi se od mene, sotono!“
Na prvi pogled te riječi zvuče gotovo šokantno. Ali Isus ne odbacuje Petra. Odbacuje način razmišljanja koji bi Petra odveo daleko od Božje volje.
Ponekad najteže riječi nisu znak udaljavanja. One su znak da nam je do nekoga duboko stalo.
Milost nije Božja dozvola da ostanemo isti. Milost je Božja snaga da postanemo ono na što nas je pozvao.
Zato Novi zavjet milost uvijek povezuje s promjenom života.
Bog nas prihvaća bezuvjetno. Ali nas ne ostavlja nepromijenjene.
Kada starješina, vodstvo… stalno spuštaju očekivanja, ljudi mogu pomisliti da ih se voli.
Ali biblijska ljubav ne spušta poziv. Ona pruža ruku kako bi čovjek mogao odgovoriti na taj poziv. To je razlika između popustljivosti i milosti.
Ljubav koja postavlja granice
Granice nisu suprotnost ljubavi. One su jedan od njezinih izraza.
Bog je već na početku čovjeku dao slobodu, ali i granice. Nisu bile postavljene kako bi umanjile čovjekovu radost, nego kako bi je sačuvale. Granica nije kazna. Ona pokazuje prostor u kojem život može cvjetati.
I u ljudskim odnosima vrijedi isto načelo.
Pastir koji nikada ne postavlja granice ubrzo će otkriti da zajednicom više ne upravlja mudrost, nego trenutačni osjećaji.
Roditelj koji nikada ne kaže ne neće odgojiti slobodno dijete, nego dijete koje teško prihvaća odgovornost.
Prijatelj koji izbjegava svaku neugodnu istinu možda će sačuvati prividan mir, ali će izgubiti priliku pomoći drugome da raste.
Granice same po sebi nikoga ne mijenjaju.
Ali stvaraju prostor u kojem odgovornost može sazrijeti.
Ponekad zato što smo i sami iskusili grubost.
Ne želimo ponoviti pogreške koje su drugi činili nama. To je razumljivo. Ali postoji razlika između grubosti i jasnoće.
Grubost ranjava čovjeka. Jasnoća ga poštuje dovoljno da mu kaže istinu.
U drugim situacijama razlog može biti strah.
Takva pitanja otkrivaju da se u našim odlukama često isprepliću ljubav i vlastita nesigurnost.
Tada više ne štitimo samo drugoga. Počinjemo štititi i sebe. Krist nas oslobađa i od toga.
On nije dopuštao da Njegove odluke određuje strah od odbacivanja. Ljubio je svakoga, ali nije prilagođavao istinu kako bi zadržao nečiju naklonost.
Biblijsko ne nikada nije posljednja riječ.
Njegov je cilj uvijek otvoriti put prema Božjem da.
To mijenja i naš način služenja.
Ne govorimo ne kako bismo dokazali autoritet. Ne govorimo ga zato što uživamo u pravilima. Govorimo ga onda kada vjerujemo da je Božji put bolji od svakoga drugog.
Zato svako naše ne mora biti izgovoreno s poštovanjem, poniznošću i iskrenom željom da čovjek pronađe život u Kristu.
Ako nakon našega razgovora osoba osjeti samo odbacivanje, nismo govorili kao Krist. Ako osjeti samo prihvaćenost, ali ne i poziv na promjenu, također nismo govorili kao Krist.
Kristova ljubav uvijek čini oboje. Prima čovjeka. I poziva ga da više ne ostane isti.
Kada je Isus razgovarao sa Samarijankom, nije započeo njezinim grijesima.
Najprije joj je dao dostojanstvo. Razgovarao je s njom. Slušao ju je. Otvorio joj srce.
Ali nije završio razgovor prije nego što je dotaknuo ono što je razaralo njezin život.
Istina nije bila prva riječ. Ali je bila neizostavan dio razgovora. To je važna lekcija za svakoga tko služi ljudima. Istina bez odnosa često zatvara srce.
Ali odnos bez istine ostavlja čovjeka zarobljenim.
Krist pokazuje drugačiji put. Najprije gradi most. Zatim vodi preko njega.
Postoje ljudi kojima je potrebno vrijeme.
Petar je bio jedan od njih. Brz na riječima, spor u razumijevanju. Pun obećanja, ali i bolnih padova.
Kad je zatajio Isusa, činilo se da je sve izgubljeno. No Isus ga nije odbacio. Ali nije se ni pravio da se ništa nije dogodilo.
Na obali Galilejskog jezera tri puta ga pita: „Ljubiš li me?“ Ne da bi ga posramio, nego da bi ga obnovio. Svako pitanje postaje korak prema ozdravljenju i novo povjerenje koje mu Isus daruje.
Prava ljubav ne briše prošlost. Ona je ne poriče niti je skriva. Ona je preobražava i daje joj novi smisao.
Voditi kao Isus ne znači biti blag prema svakom izboru.
Ne znači izbjegavati teške razgovore. Ne znači svima ugoditi.
Voditi kao Isus znači voljeti dovoljno da kažeš istinu. Ostati dovoljno blizu da čovjek ne ostane sam. I vjerovati dovoljno u Božje djelovanje da ne preuzmeš odgovornost koju Bog želi razviti u drugome.
Isus nikada nije manipulirao ljudima da ostanu uz Njega.
Kada su mnogi otišli nakon teškog govora o kruhu života, nije ublažio svoju poruku kako bi ih zadržao.
Okrenuo se Dvanaestorici i pitao: “Da možda i vi ne kanite otići?” (Ivan 6,67)
Ljubav ne prisiljava. Istina ne manipulira.
Krist poziva. Čovjek odgovara. Takvo vodstvo ostavlja prostor slobodi, ali i odgovornosti.
I apostol Petar opisuje isto načelo kada poziva pastire da pasu Božje stado koje im je povjereno “ne kao gospodari onih koji su vam povjereni, nego kao uzori stadu” (1 Petrova 5,2–3). Autoritet koji Krist daje svojim slugama nikada nije poziv na vladanje nad ljudima, nego na služenje koje vlastitim primjerom vodi prema Njemu.
U pastoralnoj službi često mislimo da je postavljanje granica suprotno ljubavi.
Ali granice nisu zidovi.
One pokazuju gdje završava odgovornost vođe, a gdje počinje odgovornost osobe koju vodi. Ako starješina… stalno spašava ljude od posljedica njihovih odluka, možda će se osjećati potrebnim. Ali neće ih naučiti odgovornosti.
Bog često koristi posljedice kako bi probudio čovjeka. Mi ih ponekad, iz suosjećanja, pokušavamo ukloniti. Time možda uklanjamo upravo ono kroz što Bog želi djelovati.
Granice nisu kazna. One štite prostor u kojem čovjek može sazrijeti.
Prije nego nastavimo dalje, zapitaj se:
Ta pitanja nisu poziv na osjećaj krivnje.
Ona su poziv na povratak Isusovu načinu vođenja.
Vrijedi također zastati i postaviti još nekoliko pitanja.
Na ta pitanja nije lako odgovoriti. Ali upravo nas ona čuvaju od dvije krajnosti: od grubosti koja ranjava i od popustljivosti koja zarobljava.
Krist nas poziva na bolji put. Put na kojem ljubav nikada ne odustaje od istine, a istina nikada ne prestaje biti prožeta ljubavlju.
Ljubav koja nikada ne kaže “ne” može čovjeku pružiti utjehu, ali samo ljubav koja se usuđuje reći “ne” može ga dovesti do slobode koju Krist daruje.
Postoje kušnje koje lako prepoznajemo. Znamo ih imenovati.
Znamo da su pogrešne.
Ali postoje i druge.
Ne dolaze glasno. Ne predstavljaju se kao zlo.
Dolaze prerušene u revnost, požrtvovnost i odgovornost. Zato mogu biti mnogo opasnije. One ne napadaju službu izvana. Polako ulaze u srce onoga koji služi.
I ondje počinju mijenjati način na koji gleda sebe, druge ljude i Boga.
Jedna od njih jest potreba da budemo nezamjenjivi. Rijetko će je netko izgovoriti naglas.
No može se polako nastaniti u srcu svakoga tko vodi druge.
Počinjemo vjerovati da zajednica ne može bez nas, da ljudi trebaju naše odgovore, našu prisutnost i naše odluke.
Isprva to izgleda kao predanost službi. S vremenom se lako pretvori u teret koji Bog od nas nikada nije tražio. Nitko od nas nije pozvan nositi mjesto koje pripada Kristu.
Postoji pitanje koje si svaki vođa s vremena na vrijeme treba postaviti.
Tko sam ja kada mi se oduzme služba?
Što ostaje kada utihnu propovijedi, sastanci, odgovornosti i svi zadaci kojima ispunjavamo svoje dane?
Odgovor na to pitanje otkriva gdje smo tražili svoj identitet.
Ako svoju vrijednost crpimo iz onoga što radimo za Boga, tada će svaki neuspjeh postati prijetnja, svaka kritika rana, a svaki gubitak službe osjećaj da smo izgubili sami sebe.
Ali evanđelje nas uči drukčije. Prije nego što nas je Krist pozvao da Mu služimo, pozvao nas je da budemo Njegovi.
Naš identitet ne počiva na službi. Počiva na milosti. Služba je dar koji nam je povjeren. Ali nikada nije bila temelj naše vrijednosti.
Kada smo umorni, na površinu često izlazi ono što je u našem srcu dugo bilo skriveno.
Dok imamo snage, lakše skrivamo svoje slabosti. Strpljiviji smo, mirniji i spremniji saslušati druge. No kada smo iscrpljeni, naše obrane popuštaju i na površinu izlazi ono što nas uistinu pokreće.
Zato umor nije samo tjelesno stanje.
On često postaje duhovno ogledalo. Pokazuje gdje još uvijek pokušavamo nositi ono što nikada nije bilo povjereno nama.
Otkriva koliko nam je teško prepustiti odgovornost drugima. I koliko nam je teško ponovno povjerovati da Crkva pripada Kristu, a ne nama.
Nakon velike pobjede na Karmelu prorok Ilija ne doživljava novo duhovno uzdignuće.
Nalazimo ga iscrpljenog, uplašenog i spremnog odustati.
Sjedi pod pustinjskim grmom i moli da umre. Zanimljivo je kako Bog odgovara.
Ne započinje ukorom. Ne govori mu da mora imati više vjere. Najprije mu daje odmor. Daje mu hrane.
Daje mu vremena. Tek nakon toga ponovno govori o njegovu pozivu.
To je važna pouka za svakoga tko služi. Bog zna da iscrpljeno srce ne treba uvijek najprije novo zaduženje.
Ponekad najprije treba Njegovu blizinu. Tek tada može ponovno jasno čuti Njegov glas.
Kada smo umorni, lakše posežemo za kontrolom.
Teže vjerujemo drugima.
Imamo osjećaj da će sve krenuti po zlu ako nešto ne učinimo sami.
Tada postaje vidljivo koliko zapravo vjerujemo Bogu.
Vjerujemo li da On vodi svoju Crkvu i onda kada mi zastanemo?
Ili duboko u sebi nosimo uvjerenje da sve ovisi o nama?
Umor ne stvara takve misli.
On ih razotkriva.
S vremenom vođa može početi nositi teret koji mu Bog nikada nije povjerio.
To se dogodilo i Mojsiju.
Nakon dugog razdoblja vođenja Izraela kroz pustinju, našao se okružen neprestanim pritužbama naroda. Iscrpljen odgovornošću koju je osjećao, u jednom trenutku vapije Bogu:
„Zar sam ja začeo sav ovaj narod? Zar sam ga ja rodio pa mi govoriš: ‘Nosi ga u svome krilu kao što dojilja nosi dojenče…?’“ (Brojevi 11,12)
To je jedan od najupečatljivijih primjera emocionalne iscrpljenosti vođe u Svetome pismu. Mojsije više ne govori samo o težini službe; osjeća da je teret koji nosi postao nepodnošljiv.
No njegove riječi otkrivaju nešto još dublje od samoga umora.
Na trenutak je počeo nositi narod kao da pripada njemu. A nije.
Narod je pripadao Bogu. Bog je Mojsija pozvao da vodi narod, ali nikada nije očekivao da bude njegov spasitelj.
Upravo se u tome krije opasnost svakoga služenja. S vremenom možemo početi vjerovati da sve ovisi o nama.
U takvim trenucima umor nije naš najveći problem.
Najveći je problem što smo zaboravili komu pripada Crkva.
Onoga dana kada povjerujemo da ona počiva na našim ramenima, počet ćemo nositi teret koji nas prije ili kasnije mora slomiti.
Zanimljivo je kako Bog odgovara Mojsiju. Ne kori ga zbog njegove slabosti niti ga poziva da se više potrudi. Umjesto toga, zapovijeda da se okupe sedamdesetorica starješina te na njih stavlja dio Duha koji je bio na Mojsiju, kako bi zajedno nosili teret naroda (Br 11,16–17).
Bog time pokazuje da služba nikada nije bila zamišljena kao teret jednoga čovjeka. On poziva svoj narod da nosi odgovornost zajedno. Tereti koje je namijenio cijelom tijelu Kristovu ne smiju ostati na ramenima jednoga vođe.
To je važna pouka za svakoga tko služi u Crkvi. Bog od nas ne traži da budemo nezamjenjivi. On od nas traži da budemo vjerni.
Crkva nije naša. Nikada nije ni bila.
Ona pripada Kristu. A ono što pripada Kristu najsigurnije je upravo u Njegovim rukama, a ne u našima.
Malo je ljudi u Svetome pismu koji tako jasno pokazuju slobodu istinskoga duhovnog vođe kao Ivan Krstitelj.
Godinama okuplja mnoštvo. Ljudi dolaze slušati njegovo propovijedanje. Poštuju ga, traže njegov savjet i prihvaćaju njegov poziv na obraćenje. Sve upućuje na to da njegova služba doživljava vrhunac.
A onda se pojavljuje Isus.
Njegovi učenici ubrzo primjećuju da se nešto mijenja. Ljudi sve više odlaze za Isusom, a sve manje ostaju uz Ivana. Njihova je zabrinutost razumljiva. Boje se da njihov učitelj gubi utjecaj i da njegova služba polako blijedi.
No upravo u tom trenutku dolazi do izražaja Ivanova duhovna veličina.
Dok njegovi učenici osjećaju nesigurnost, Ivan ne pokazuje ni strah ni ljubomoru. Ne pokušava zadržati ljude uz sebe. Ne uspoređuje se s Isusom niti svoju vrijednost gradi na broju sljedbenika.
Naprotiv, izgovara riječi koje ostaju trajno mjerilo svakoga biblijskog vodstva:
„On treba rasti, a ja se umanjivati.“ (Ivan 3,30)
Te riječi nisu izraz lažne poniznosti. One su izraz duboke sigurnosti.
Ivan nije morao biti u središtu da bi znao tko je. Njegova vrijednost nije ovisila o broju učenika koji su ga slijedili, niti o važnosti koju je imao u očima ljudi.
Znao je da je njegov poziv bio pripremiti put Kristu. Kada je Krist došao, Ivan nije osjećao da gubi. Osjećao je da se ispunjava ono zbog čega ga je Bog poslao.
To je sloboda koju može imati samo vođa čiji identitet počiva u Bogu, a ne u službi.
Ivan nije svoj uspjeh mjerio brojem ljudi koji su ostali uz njega. Njegova je radost bila u tome što su ljudi pronašli Mesiju. Znao je da nikada nisu pripadali njemu – pripadali su Kristu.
U tome se krije srce svakoga biblijskog vodstva. Pravi vođa ne gradi sljedbenike za sebe, nego učenike za Krista. Njegova najveća radost nije da ljudi ostanu uz njega, nego da sve više upoznaju i slijede Gospodina.
Takva sloboda moguća je samo kada je Krist uistinu središte našega života i služenja.
Možda se upravo ovdje krije jedna od najvećih kušnji svakoga tko služi.
Ne želimo biti važniji od Krista. Ali lako možemo postati previše važni sami sebi.
Ne želimo da ljudi ovise o nama. Ipak, njihova zahvalnost, povjerenje i osjećaj da smo potrebni mogu početi hraniti naše srce više nego što smo spremni priznati.
Ne želimo graditi vlastito kraljevstvo. Ali pohvale, priznanje i utjecaj mogu nas polako odvesti putem kojim nikada nismo namjeravali krenuti.
Zato svoje srce moramo neprestano vraćati Kristu. Ne zato što smo loši ljudi, nego zato što smo ljudi kojima je svakoga dana potrebna Njegova milost. Samo nas Evanđelje može sačuvati od toga da služenje, gotovo neprimjetno, počne služiti nama umjesto da mi služimo Kristu.
Postoji posebna sloboda koju Bog želi darovati svakome tko Mu služi.
Takav vođa može iskreno reći:
Takve riječi nije lako izgovoriti.
One su moguće samo kada je Krist postao veći od našega ugleda, naše službe i naših uspjeha.
Tada više ne osjećamo potrebu dokazivati svoju vrijednost, jer znamo da je naš identitet već siguran u Kristu.
Takva sloboda ne umanjuje službu – ona je pročišćuje.
Tek tada prestajemo graditi vlastito ime i počinjemo graditi Kristovo kraljevstvo.
A to je, u konačnici, cilj svakoga istinskog duhovnog vodstva: da ljudi ne ostanu zadivljeni vođom, nego da sve jasnije vide Krista.
“Gospodine, gdje sam ja u svemu ovome?”
Vrijedi zastati pred nekoliko iskrenih pitanja.
To nisu pitanja koja nas trebaju obeshrabriti. Ona nas vraćaju na mjesto gdje svako zdravo vodstvo započinje. Pred Krista.
Jer samo vođa koji je slobodan od potrebe da bude u središtu može druge istinski voditi prema Onome koji to središte jedini jest.
Najsigurniji znak zreloga vođe nije koliko ljudi ovise o njemu, nego koliko ih je svojim služenjem naučio živjeti u pouzdanju u Krista.
Riječi koje koristimo oblikuju način na koji razmišljamo.
Ako promijenimo jezik, s vremenom ćemo promijeniti i pogled na stvarnost.
To vrijedi u svakodnevnom životu, ali još više u duhovnom.
Kada grijeh prestanemo nazivati grijehom, ne mijenja se samo naš rječnik. Mijenja se naše razumijevanje Boga, čovjeka i potrebe za evanđeljem.
Posljednjih desetljeća sve češće tražimo blaže izraze.
Umjesto grijeha govorimo o slabostima, pogreškama, ranama, životnim izazovima ili osobnim borbama. U mnogim slučajevima ti izrazi imaju svoje mjesto. Ljudi doista nose rane. Prolaze kroz teške okolnosti. Bore se s vlastitim slabostima.
Ali nije svaka slabost grijeh. I nije svaki grijeh tek slabost.
Kada izgubimo sposobnost razlikovanja, gubimo i jasnoću evanđelja. Jer ako više nema grijeha, čemu onda križ?
U evanđeljima ne nalazimo Krista koji umanjuje ozbiljnost grijeha. Nalazimo Spasitelja koji grješniku prilazi s milošću, ali grijeh naziva njegovim pravim imenom.
To se jasno vidi u susretu sa ženom uhvaćenom u preljubu.
Isus je ne osuđuje zajedno s mnoštvom.
Ali nakon što joj daruje milost, kaže: „Idi i odsada više nemoj griješiti.“
Te riječi pokazuju da oproštenje nije kraj puta. Ono je početak novoga života. Krist ne oslobađa čovjeka kako bi ostao isti. Oslobađa ga da može živjeti drukčije.
U tome je ljepota evanđelja. Bog ne umanjuje ozbiljnost grijeha. On pokazuje veličinu svoje milosti.
Ponekad se ponašamo kao da moramo birati između milosti i istine.
Ako govorimo o grijehu, bojimo se da ćemo izgubiti suosjećanje. Ako naglašavamo milost, bojimo se da će nestati poziv na svetost.
Ali u Kristu toga sukoba nema. Milost ne postoji zato da bi grijeh izgledao manjim.
Postoji zato što je grijeh toliko ozbiljan da ga čovjek nije mogao sam pobijediti. Križ nije dokaz da grijeh nije važan. On je dokaz koliko je njegova cijena velika.
Zato svaka propovijed koja umanjuje ozbiljnost grijeha na kraju umanjuje i veličinu Kristove žrtve. A svaka propovijed koja govori samo o grijehu, a ne vodi prema Kristu, ostavlja čovjeka bez nade.
Evanđelje uvijek čini oboje. Razotkriva. I iscjeljuje.
U našem vremenu često se smatra da je ljubav prije svega potvrđivanje.
Ali Isus kaže nešto sasvim drugo: „Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.“
Ne osjećaj. Ne ljudsko odobravanje. Istina. To ne znači da je svaku istinu dovoljno izgovoriti.
Način na koji govorimo jednako je važan kao i ono što govorimo. Istina bez ljubavi može raniti. Ali ljubav bez istine ne može osloboditi.
Krist nas poziva na put na kojem jedno nikada ne isključuje drugo.
Kada Crkva izgubi jezik pokajanja, prije ili kasnije izgubit će i jezik milosti.
Jer milost ima smisla samo ondje gdje postoji svijest da nam je oproštenje potrebno.
Ako više nema potrebe za obraćenjem, križ postaje tek simbol ljubavi, a ne mjesto na kojem je Krist ponio naše grijehe.
To nije mala promjena. To mijenja samo srce evanđelja.
Zato je odgovornost pastira i učitelja velika. Ne zato da ljudima neprestano govore koliko su grešni. Nego da ih uvijek iznova vode prema Onome koji jedini može oprostiti grijeh.
Naš cilj nikada nije proizvesti osjećaj krivnje. Naš je cilj otvoriti vrata pokajanju koje vodi u život.
Vrijedi iskreno zastati pred nekoliko pitanja.
Kada Crkva izgubi hrabrost govoriti o grijehu, ne postaje milosrdnija. Postaje siromašnija za poruku koja jedina može donijeti istinsku slobodu. Jer Krist nije došao tek ublažiti posljedice grijeha. Došao je slomiti njegovu vlast.
Tek kada grijeh nazovemo njegovim pravim imenom, milost može zasjati u svoj svojoj punini.
Kada govorimo o duhovnoj zrelosti, lako je pomisliti na pojedinca.
Razmišljamo o osobnoj vjeri, molitvi, karakteru i duhovnim navikama. Sve je to važno. Ipak, Novi zavjet gotovo nikada ne govori o rastu izvan zajednice. Bog nije zamislio da kršćanin sazrijeva sam. Raste u Kristovu tijelu, među braćom i sestrama koji ga ohrabruju, opominju, nose njegove terete i zajedno s njim uče živjeti evanđelje.
Zato pitanje ovoga teksta nije samo kakvi trebaju biti pastiri.
Pitanje je i kakva treba biti Crkva.
Jer način na koji zajednica živi oblikuje ljude jednako snažno kao i propovijedi koje slušaju.
U zdravoj obitelji roditelji ne odgajaju djecu kako bi zauvijek ostala djeca.
Svaka godina njihova odrastanja trebala bi ih voditi prema većoj odgovornosti, većoj slobodi i većoj sposobnosti da jednoga dana samostalno nose vlastiti život.
Nitko ne smatra uspjehom roditeljstvo koje nakon trideset godina još uvijek donosi sve odluke umjesto odrasloga djeteta.
Zašto bismo onda drukčije razmišljali o Crkvi?
Ako nakon mnogo godina vjere čovjek još uvijek ne zna otvoriti Božju riječ bez tuđega tumačenja, ne zna moliti bez tuđega poticaja ili ne zna donositi odluke bez tuđega odobrenja, tada nešto nije sazrelo onako kako je Bog zamislio.
To ne znači da više ne trebamo jedni druge.
Naprotiv.
Zreli vjernici još više cijene zajedništvo. Ali ono više ne počiva na ovisnosti, nego na uzajamnom služenju.
Ponekad zrelost poistovjećujemo sa znanjem.
Ali Isus nas uči drukčijem mjerilu. Stablo se poznaje po plodu. Plod Duha nije prije svega količina znanja, nego preobrazba života. Ljubav. Radost. Mir. Strpljivost. Dobrota. Vjernost. Krotkost. Uzdržljivost. To su obilježja čovjeka koji raste u Kristu. Zrela Crkva zato ne slavi samo darovitost. Ona jednako cijeni karakter.
Ne divi se samo onima koji dobro govore.
Prepoznaje i one koji vjerno služe, opraštaju, ostaju ponizni i ustraju kada ih nitko ne vidi. Jer upravo se u takvim životima najjasnije očituje Kristovo djelo.
Nitko ne raste u praznini. Svi rastemo u kulturi zajednice kojoj pripadamo.
Ali ako je uobičajeno opravdavati grijeh, izbjegavati teške razgovore ili očekivati da vođe rješavaju sve probleme, takvi će obrasci postupno postati dio života zajednice.
Zato kultura nije nešto sporedno. Ona svakoga dana, često neprimjetno, oblikuje način na koji ljudi razmišljaju, vjeruju i žive.
Postoje zajednice u kojima ljudi skrivaju svoje padove jer se boje osude. Postoje i zajednice u kojima se grijeh više ne naziva grijehom jer se boje izgubiti ljude.
Ni jedno ni drugo nije slika Kristove Crkve. U zdravoj zajednici čovjek može priznati svoj pad bez straha da će biti odbačen.
Ali jednako tako zna da će biti pozvan na obraćenje. Ondje se ljudi ne odbacuju zbog istine.
Ali se ni istina ne odbacuje zbog ljudi. Takva zajednica nije savršena. Ali je sigurno mjesto za rast. Ne zato što u njoj nema grijeha. Nego zato što se grijeh ne skriva, nego donosi Kristu.
Duhovna zrelost nikada nije cilj sama sebi. Bog nas ne oblikuje samo radi nas. Oblikuje nas kako bismo i druge mogli ohrabriti na istom putu.
Zato Pavao ne govori samo o osobnom rastu, nego o cijelom tijelu koje “samo sebe izgrađuje u ljubavi”. Zrela Crkva nije zajednica u kojoj nekoliko ljudi nosi sav teret.
To je zajednica u kojoj svaki član prepoznaje da ima mjesto, dar i odgovornost.
Primamo. Rastemo. Predajemo dalje.
Crkva sazrijeva onda kada svaki naraštaj oblikuje sljedeći, a oni koji su primili milost postanu ljudi kroz koje će drugi susresti istu tu milost.
Postoji još jedno obilježje zrele zajednice.
U njoj nitko nije nezamjenjiv. To ne znači da ljudi nisu dragocjeni. Naprotiv. Svaki je dar važan. Svaka je služba vrijedna zahvalnosti. Ali svi zajedno znaju da je samo jedan Gospodin Crkve. Krist.
Pastiri mogu otići. Starješine se mogu promijeniti. Službe se mogu razvijati. Ali Crkva ostaje jer njezin temelj nije čovjek. Njezin je temelj Krist. To je njezina sigurnost. I mjerilo svakoga vodstva.
Na kraju, vrijednost jedne zajednice neće se mjeriti veličinom njezine zgrade, brojem programa ili količinom aktivnosti.
Pitanje će biti mnogo jednostavnije.
Ako jesu, Crkva je ispunila svoje poslanje. Jer njezina najveća ostavština nisu projekti.
Njezina najveća ostavština jesu ljudi u kojima se prepoznaje Krist.
Kada razmišljam o zajednici kojoj pripadam, pitam se:
I još jedno pitanje vrijedi postaviti svakome tko služi: Ako danas više ne bih mogao voditi ovu zajednicu, bi li ljudi nastavili rasti zato što poznaju Krista?
Ako je odgovor potvrdan, tada je vodstvo ispunilo svoju svrhu.
Zrela Crkva ne odgaja ljude koji samo mnogo znaju o Kristu. Ona odgaja ljude u kojima drugi mogu prepoznati Krista.
Jedan od najtežih zadataka u pastoralnoj službi nije pronaći pravi biblijski odgovor.
Mnogo je teže prepoznati što određena osoba u ovom trenutku doista treba.
Dvije osobe mogu doći s istim problemom. Obje mogu izgovoriti iste riječi. Ali njihova srca mogu biti na potpuno različitim mjestima.
Jedna iskreno traži Boga. Druga traži način da izbjegne Njegov poziv. Ako to ne prepoznamo, postoji opasnost da ćemo objema ponuditi isti odgovor. A isti odgovor nije uvijek i pravi odgovor.
Pastoralna mudrost ne sastoji se u tome da svakoga tretiramo jednako. Sastoji se u tome da svakoga vodimo prema Kristu na način koji odgovara stanju njegova srca.
To je jedna od najljepših osobina Njegove službe.
Nikodem dolazi noću. Isus s njim strpljivo razgovara. Postavlja pitanja. Korak po korak vodi ga prema razumijevanju novoga rođenja.
Samarijanki pristupa drukčije. Najprije gradi odnos. Budi žeđ za živom vodom. Tek potom otvara pitanje njezina života.
S bogatim mladićem razgovor je drukčiji. Ne ulazi u dugu raspravu. Jednim pitanjem dotiče mjesto na kojemu se nalazi njegovo srce.
Farizejima govori drukčije nego učenicima.
Slomljenima drukčije nego oholima.
Petru drukčije nego Judi.
Ne zato što se istina mijenja. Nego zato što ljubav zna da različita srca trebaju različit pristup. Krist nikada nije mijenjao evanđelje. Mijenjao je način na koji je ljude vodio prema njemu.
Jedna od najvećih pogrešaka u pastoralnoj službi jest kada ne razlikujemo čovjeka koji se bori od čovjeka koji se opire.
Postoji velika razlika između onoga tko pada, ali želi ustati, i onoga tko svoj grijeh više ne želi nazvati grijehom.
Prvome treba ohrabrenje. Drugome opomena.
Prvome treba pomoći da ne izgubi nadu. Drugoga treba pozvati da ne otvrdne srce.
Ako ta dva stanja pomiješamo, učinit ćemo nepravdu objema osobama.
Onoga koji se iskreno bori možemo nepotrebno opteretiti. A onoga koji odbija poslušnost možemo ostaviti u lažnom miru.
Pastoralna mudrost ne znači biti blag prema svima. Niti biti strog prema svima. Ona znači prepoznati što ljubav u tom trenutku traži.
Često nije najvažnije pitanje: “Što se dogodilo?”
Nego: “Što sada želiš učiniti?”
Jer upravo tu postaje vidljivo srce.
Ili način da zadrži svoj dosadašnji život?
Na ta pitanja ne odgovaraju riječi. Odgovara stav.
Pastoralni razgovor u tri koraka
Prije nego što ponudiš odgovor, zastani i razluči.
1. Što osoba zapravo traži?
Traži li promjenu ili zaštitu?
Ne traži svatko tko dolazi po pomoć istu stvar. Neki žele ozdravljenje. Drugi žele opravdanje. Pastoralna mudrost počinje upravo ovdje.
2. Kakav je stav srca?
Promatraj. Ne samo riječi.
Pitaj se:
Odgovori na ta pitanja važniji su od samoga problema.
Bog uvijek gleda na srce. Starješina, vodstvo… mora učiti gledati istim očima.
3. Što toj osobi sada najviše treba?
Ako vidiš pokajanje, pruži:
Ako vidiš tvrdokorno odbijanje promjene, pruži:
Milost bez istine može uspavati savjest. Istina bez milosti može slomiti čovjeka.
Krist daje oboje.
Nikada ne reci “DA” onome što Bog poziva na pokajanje.
Nikada ne reci “NE” onome što Bog želi iscijeliti.
I nije svako suosjećanje ljubav.
Pastoralna mudrost nije u tome da prema svima postupamo jednako.
Pastoralna mudrost je prepoznati što pojedinoj osobi, u svjetlu Božje riječi i djelovanja Duha Svetoga, u tom trenutku najviše treba.
Ponekad mislimo da moramo birati između ohrabrenja i opomene.
Ali u Kristu toga izbora nema. Njegova istina uvijek ostavlja otvorena vrata milosti. Njegova milost nikada ne umanjuje ozbiljnost istine. To je put na koji poziva i nas. Neće uvijek biti najlakši. Ali jedini vodi prema zrelosti.
Postoji još jedna istina koju nijedan starješina ne smije zaboraviti.
Ali ne možemo promijeniti ljudsko srce.
To pripada Duhu Svetomu. Ta nas istina oslobađa. Ne moramo imati odgovor na svako pitanje. Ne moramo riješiti svaki problem. Naš je poziv biti vjerni. Božji je dati rast. To ne umanjuje ozbiljnost službe. Oslobađa nas iluzije da je sve na nama.
Prije sljedećeg razgovora zastani i postavi sebi nekoliko pitanja.
Na kraju svakog pastoralnog razgovora najvažnije nije pitanje: “Jesam li uspio riješiti problem?”
Važnije je pitanje:
“Je li ovaj čovjek, nakon našeg razgovora, napravio barem jedan korak bliže Kristu?”
Dok razmišljam o svojim razgovorima s ljudima, pitam se: Slušam li dovoljno da razumijem srce ili prebrzo nudim odgovore?
Jesam li skloniji opomenuti nego ohrabriti? Ili ohrabriti ondje gdje bi trebalo pozvati na obraćenje? Jesam li spreman vjerovati da Duh Sveti djeluje i onda kada ne vidim neposredne rezultate?
Pravi vođa ne mjeri uspjeh time koliko je dobrih savjeta dao. Mjeri ga time koliko je vjerno pomagao ljudima približiti se Kristu.
Pastoralna mudrost ne sastoji se u tome da uvijek znamo što reći. Ona se očituje u tome da dovoljno ljubimo čovjeka kako bismo tražili ono što će ga u ovom trenutku najviše približiti Kristu.
Možda nikada nećeš propovijedati. Možda nećeš biti starješina. Možda nećeš voditi kućnu grupu.
Ali nitko od nas ne živi bez utjecaja.
Roditelji oblikuju svoju djecu. Supružnici oblikuju jedno drugo. Prijatelji ostavljaju trag jedni u drugima. Stariji vjernici oblikuju mlađe. Čak i oni koji misle da nikoga ne vode, svojim životom nekoga poučavaju.
Zato ovo nije poglavlje samo za službenike u Crkvi. Ono je za svakoga tko želi slijediti Krista.
Svatko od nas nekoga oblikuje.
Zato je pitanje jednostavno:
Vodim li ljude prema Kristu ili ih, možda nesvjesno, vezujem uz sebe?
Kad čitamo evanđelja, lako previdimo jednu važnu činjenicu.
Isus nikada nije gradio odnos u kojem će ljudi trajno ovisiti o Njegovoj vidljivoj prisutnosti.
Pripremao ih je za dan kada će hodati vjerom.
Govorio im je o Duhu Svetome. Poučavao ih je moliti. Učio ih je slušati Oca. Nakon uskrsnuća nije ostavio zajednicu koja zna sve odgovore. Ostavio je zajednicu koja zna komu pripada.
To je velika razlika.
Jer cilj učeništva nije stvoriti ljude koji sve znaju. Cilj je oblikovati ljude koji znaju komu vjeruju.
To ostaje i cilj svakoga biblijskog vodstva.
Pravo vodstvo ne mjeri se brojem ljudi koji slijede vođu, nego brojem ljudi koji i bez njega vjerno slijede Krista.
Najveći uspjeh kršćanskoga vođe nije imati mnogo sljedbenika, nego ostaviti iza sebe ljude koji će samostalno živjeti s Bogom, hraniti se Njegovom riječju i ostati vjerni Kristu.
Duhovna zrelost ne znači da nam ljudi više nisu potrebni. Ona znači da nijedan čovjek više ne zauzima mjesto koje pripada Kristu. Ova teskt nije poziv na odbacivanje duhovnog vodstva, nego na njegovo vraćanje Kristovu obrascu.
Kroz cijeli ovaj tekst uvijek smo se vraćali istoj Osobi.
Isusu Kristu.
On nije birao između ljubavi i istine. Nije birao između milosti i odgovornosti. Nije birao između suosjećanja i svetosti.
Sve je to bilo savršeno sjedinjeno u Njegovu životu.
Takva je i ljubav na koju je pozvana Crkva.
Ljubav koja prima čovjeka, ali ga ne ostavlja tamo gdje jest. Ljubav koja govori istinu, ali nikada bez milosti.
To nije lakši put. Ali to je Kristov put.
Kada razmišljam o Crkvi kakvu bih želio ostaviti iza sebe, ne pomišljam najprije na zgrade.
Ni na broj ljudi. Ni na projekte. Mislim na ljude.
Naslijeđe Crkve ne čine prvenstveno građevine ni programi. Čine ga ljudi koje je Evanđelje oblikovalo.
Ako takvi ljudi ostanu iza našega služenja, ostavili smo mnogo više od uspješne službe.
Ostavili smo učenike. A upravo je to Krist povjerio svojoj Crkvi.
Kao pastiri, starješine, roditelji i vođe, svi ćemo pogriješiti.
Nitko ne vodi savršeno.
Ali najveća opasnost nije u tome da pogriješimo.
Najveća je opasnost prestati dopuštati Kristu da oblikuje naše srce.
Pastir koji više ne uči teško će druge voditi prema rastu.
Vođa koji više ne dopušta da ga ispravlja Božja riječ s vremenom će početi ispravljati druge vlastitim mjerilima.
Zato svaka obnova službe počinje obnovom srca.
Bog ne traži savršene vođe.
Traži ponizne ljude koji će ostati spremni učiti, kajati se i dopustiti da ih Njegova riječ iz dana u dan mijenja.
Takvi ljudi neće biti savršeni. Ali će biti vjerodostojni. A upravo preko takvih ljudi Krist nastavlja graditi svoju Crkvu.
Ako si stigao do ovoga mjesta, možda si tijekom čitanja prepoznao nekoga drugoga.
Možda si se prisjetio pastora, voditelja, roditelja ili prijatelja. Možda si u nekom trenutku pomislio: „Da je barem ovo pročitao.“
To je prirodna pomisao.
Ali prije nego što zatvoriš ovaj tekst, želio bih te pozvati na nešto važnije. Vrati se sebi.
Jer nijedna obnova u Crkvi ne počinje time što se promijeni netko drugi. Počinje onda kada dopustimo da Bog mijenja nas.
Zastani na nekoliko trenutaka. Ne da bi procijenio druge, nego da bi dopustio Bogu da govori tvome srcu.
Zapitaj se:
Na ta pitanja ne odgovaraš autoru ovoga teksta.
Ne odgovaraš ni ljudima.
Odgovaraš Onome koji te je pozvao.
Ako te je neka od ovih stranica uznemirila, neka to ne bude razlog da je zatvoriš, nego prilika da otvoriš svoje srce. Bog ne traži savršene vođe. Traži ponizne ljude koji će mu dopustiti da ih iz dana u dan oblikuje na svoju sliku.
Tu počinje svaka istinska promjena.
Gospodine Isuse,
sačuvaj me od straha koji me navodi na šutnju kada trebam govoriti. Sačuvaj me od ponosa koji govori kada trebam slušati.
Daj mi srce koje će ljubiti ljude dovoljno da im govori istinu. I ljubiti istinu dovoljno da je nikada ne prilagođava ljudima.
Nauči me razlikovati slabost od pobune. Milost od popustljivosti.
Daj da svojim životom ne gradim ljude koji ovise o meni, nego učenike koji žive od Tvoje prisutnosti. I kada jednoga dana završim svoju službu, neka iza mene ne ostane moje ime.
Neka ostanu ljudi koji više nalikuju Tebi.
Amen.
Crkva raste onda kada, zahvaljujući vjernom vodstvu, ljudi sve manje ovise o ljudima, a sve više žive iz zajedništva s Kristom.
Ovaj tekst nije napisan kao kritika biblijskog autoriteta, nego kao poziv da ga ispravno razumijemo i živimo. Novi zavjet nipošto ne umanjuje važnost pastira, starješina i učitelja. Naprotiv, Krist je svojoj Crkvi dao te službe kako bi osposobljavale svete za djelo služenja i vodile ih prema duhovnoj zrelosti, a ne kako bi ih trajno vezivale uz sebe.
Ove stranice nisu nastale zato što mislim da sam naučio sve o vodstvu. Nastale su zato što sam kroz vlastiti život i službu više puta otkrio koliko je lako, čak i s najboljim namjerama, ljude vezati uz sebe više nego uz Krista. Ta opasnost ne dolazi uvijek iz loših motiva. Često proizlazi iz iskrene želje da pomognemo, zaštitimo ili ohrabrimo. No ako ne pazimo, možemo postupno početi nositi teret koji nam Bog nikada nije dao i zauzimati mjesto koje pripada jedino Gospodinu.
Zato je ovaj tekst prije svega podsjetnik meni samome. On me iznova vraća jednostavnoj, ali oslobađajućoj istini da Crkva pripada Kristu. On je jedini Spasitelj, jedini Glava Crkve i jedini koji može nositi teret ljudskih srca. Naša je zadaća vjerno služiti, poučavati, ohrabrivati i voditi, ali uvijek tako da ljudi nakon susreta s nama više vjeruju Kristu, a ne nama.
Duhovna zrelost ne znači da nam više nisu potrebni pastiri, učitelji ili braća i sestre u vjeri. Naprotiv, Bog nas je stvorio za zajedništvo i međusobno služenje. Ali znači da nijedan čovjek ne zauzima mjesto koje pripada Kristu. Svaka služba u Crkvi ispunjava svoju svrhu tek kada ljude vodi prema dubljem pouzdanju u Njega.
Ako ovaj tekst pomogne barem jednom pastiru, starješini, voditelju, roditelju ili mentoru da služi s više poniznosti, ili barem jednom vjerniku da svoje pouzdanje dublje usmjeri prema Kristu, svrha će biti ispunjena.
Jer cilj svakoga biblijskog vodstva nije da ljudi ostanu zadivljeni vođom, nego da sve jasnije vide Isusa Krista.
Njemu neka bude sva slava u Crkvi i u Kristu Isusu kroz sve naraštaje, u vijeke vjekova. Amen. (Efežanima 3,21)
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
