Psalam 130
Glavna misao: Budući da je Gospodin bogat opraštanjem, možemo s pouzdanjem čekati njegovo obilno otkupljenje.
Psalam 130 jedan je od najpoznatijih pokajničkih psalama. Nastaje iz dubine ljudske nevolje, ali završava na vrhuncu nade. Psalmist započinje vapajem iz tame, a završava sigurnim pouzdanjem u Božje milosrđe i otkupljenje. Ovaj psalam podsjeća da naša najveća potreba nije samo izbavljenje iz životnih teškoća, nego oproštenje grijeha i obnova zajedništva s Bogom.
Biblija govori o otkupljenju kao o stvarnosti koja ima više dimenzija.
S jedne strane, vjernici već sada imaju otkupljenje po Kristu. Oprošteni su im grijesi i pomireni su s Bogom. To je stvarnost koja je već ostvarena.
S druge strane, otkupljenje još nije dovršeno. Očekujemo dan kada će Krist obnoviti sve stvoreno, uključujući i naša tijela, te dovršiti djelo spasenja u punini.
Otkupljenje se također očituje u svakodnevnom životu. Bog nas izbavlja iz kušnji, vodi kroz patnje i daje snagu u različitim životnim okolnostima. Ipak, najveće izbavljenje ostaje oslobođenje od grijeha.
Psalam započinje riječima:
„Iz dubine vapim tebi, GOSPODE.“
Dubina može označavati različita iskustva – tugu, gubitak, osjećaj krivnje, duhovnu tamu ili teške životne okolnosti. Bez obzira na razlog, psalmist zna kome se treba obratiti.
Njegova molitva nije beznadni krik u prazninu. On se obraća Bogu koji sluša:
„Gospode, čuj glas moj! Neka uši tvoje budu pažljive na glas mojih molitava.“
Charles Spurgeon primjećuje prekrasan kontrast ovoga psalma: molitva može započeti u najvećim dubinama, ali se uzdiže do samoga Božjeg prijestolja.
Središnji dio psalma otkriva najveći razlog nade:
„Kad bi ti, Gospode, pamtio bezakonja, Gospode, tko bi mogao opstati? Ali u tebe je oproštenje.“
Nitko ne bi mogao opstati pred svetim Bogom kada bi nam sudilo isključivo prema našim djelima. Svi smo sagriješili i potrebna nam je Božja milost.
Oproštenje nije nešto što Bog daje nevoljko. Ono proizlazi iz njegova karaktera. Bog je milostiv i spreman oprostiti onima koji mu dolaze u vjeri i pokajanju.
Psalmist dodaje da je oproštenje dano „da bi te se ljudi bojali“. Strah Gospodnji ovdje ne znači strah od kazne, nego duboko poštovanje, zahvalnost i predano življenje pred Bogom.
Nakon molitve dolazi čekanje:
„Čekam na Gospoda, čeka duša moja i uzdam se u riječ njegovu.“
Biblijsko čekanje nije pasivnost. Ono znači ustrajno živjeti u vjeri dok očekujemo Božje djelovanje.
Eugene Peterson piše da čekanje ne znači ne raditi ništa, nego vjerno obavljati zadatke koje nam je Bog povjerio, uvjereni da će On ispuniti svoja obećanja.
Takvo čekanje temelji se na Božjoj riječi, a ne na našim osjećajima.
Psalmist uspoređuje svoje iščekivanje sa stražarima koji čekaju svitanje:
„Duša moja čeka Gospoda više nego stražari jutro.“
Stražar zna da će jutro sigurno doći. Ne može ga ubrzati, ali može čekati s pouzdanjem.
Na isti način i vjernik čeka Božje vrijeme. Božja obećanja neće zakasniti.
Psalam završava riječima velike sigurnosti:
„Jer je u Gospoda milosrđe i u njega je obilno otkupljenje. On će otkupiti Izraela od svih njegovih bezakonja.“
Kod čovjeka nalazimo grijeh, slabost i nemoć.
Kod Boga nalazimo oproštenje, milosrđe i obilno otkupljenje.
Izraz „obilno otkupljenje“ govori o punini Božje milosti. Bog ne oprašta djelomično niti spašava samo neke grijehe. Njegovo je otkupljenje dovoljno za svakoga tko mu dolazi vjerom i obuhvaća cijeli čovjekov život.
Psalam 130 vodi nas od dubine očaja do visine pouzdanja. Pokazuje da najveća čovjekova potreba nije pronaći izlaz iz svih životnih problema, nego pronaći Boga koji oprašta.
Onaj koji dolazi Gospodinu otkriva da je kod njega uvijek milosrđe, oproštenje i obilno otkupljenje. Zato možemo čekati s nadom, jer Božja obećanja nikada ne iznevjeravaju.
O izrazu „dubine“:
„To se može odnositi na:
(a) nevolju – dubine tuge zbog gubitka prijatelja, imovine ili zbog tjelesne patnje;
(b) grijeh – dubine u koje duša tone pod teretom svijesti o krivnji;
(c) duševnu tjeskobu – potištenost, melankoliju, tamu uma, gubitak duhovne utjehe, snažne kušnje, razočaranje, bol uzrokovanu nezahvalnošću, žalost zbog grijeha i patnji ljudi ili tugu zbog hladnoće, tvrdoće i duhovne neosjetljivosti naših prijatelja.“
„Gospodnji je narod oduvijek bio narod koji čeka: čekali su prvi Kristov dolazak, a sada čekaju drugi. Čekali su sigurnost oproštenja, a sada čekaju potpuno posvećenje. Čekali su iz dubina, i nisu se umorili čekati ni sada kada se nalaze u sretnijem stanju. Vapili su, i još uvijek čekaju; vjerojatno ih njihove prošle molitve održavaju u sadašnjem strpljenju.“
„Naša su bezakonja naša najveća opasnost. Ako smo od njih spašeni, tada smo potpuno spašeni. No od njih nema spasenja osim po otkupljenju. Kakav je blagoslov što je ono ovdje obećano riječima koje uklanjaju svaku sumnju: Gospodin će zasigurno otkupiti svoj vjerni narod od svih njegovih grijeha. S pravom se to otkupljenje naziva obilnim, jer obuhvaća sav Izrael i sva bezakonja. Ovaj se psalam u ovom retku uzdigao do velikih visina: to više nije vapaj iz dubina, nego pjesma s visina. Otkupljenje je vrhunac saveznih blagoslova. Kada ga iskusi sav Izrael, nastupit će slava posljednjih dana i Gospodnji će narod reći: ‘Što još čekamo, Gospodine?’ Nije li ovo jasno proročanstvo o prvom dolasku našega Gospodina Isusa Krista? I ne možemo li ga danas promatrati kao obećanje njegova drugog, još slavnijeg dolaska radi otkupljenja našega tijela? To je ono što naša duša iščekuje; za tim čeznu naše srce i naše tijelo s radosnim očekivanjem.“
„Čekati ne znači ne raditi ništa. To nije fatalističko mirenje sa sudbinom. Čekati znači vjerno obavljati zadatke koji su nam povjereni, uvjereni da će Bog dati smisao i dovršiti ono što je započeo. To nije pokušaj održavanja privida nekom lažnom duhovnošću. To je suprotnost očajničkim i paničnim pokušajima da sve kontroliramo, stalnoj užurbanosti i zabrinutosti.
A nadati se ne znači sanjariti. To nije stvaranje maštovitih iluzija kako bismo pobjegli od dosade ili boli. Nadati se znači s pouzdanim i budnim očekivanjem vjerovati da će Bog učiniti ono što je obećao. To je mašta stavljena u službu vremena. To je suprotnost stvaranju vlastitih planova koje zatim zahtijevamo od Boga da ostvari, određujući mu kako i kada to treba učiniti. To nije nada u Boga, nego pokušaj da Boga prisiljavamo na svoju volju.“
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
