Psalam 143
Postoje razdoblja u životu kada imamo osjećaj da su neprijatelji, okolnosti ili problemi jednostavno jači od nas. Pritisak raste, snaga slabi, a pogled se sve lakše spušta prema „jami“ umjesto da se podigne prema Bogu.
Psalam 143 govori upravo iz takve situacije. David nije čovjek koji promatra patnju iz sigurnosti. On je iscrpljen, progonjen i gotovo slomljen. Ipak, usred svega toga pokazuje nam kako se vjernik može nositi s dubokom potištenošću.
Glavna poruka ovog psalma mogla bi se sažeti ovako:
Kada naši neprijatelji imaju prednost, možemo se sačuvati od očaja tako što ćemo ponovno usmjeriti pogled na Boga.
U Psalmu 143 vidimo četiri načina kako to učiniti.
David svoju bol ne skriva. Ne pokušava ostaviti dojam da je snažniji nego što jest. Njegova prva reakcija jest molitva:
„Čuj, GOSPODE, molitvu moju, poslušaj moja preklinjanja.“
David traži da ga Bog čuje i da mu odgovori. No zanimljivo je na čemu temelji svoju molbu. Ne govori: „Odgovori mi zato što sam to zaslužio.“ Poziva se na Božju vjernost i pravednost.
To je važna lekcija za molitvu. Naša sigurnost ne počiva na tome koliko smo mi jaki, dobri ili vrijedni, nego na tome kakav je Bog.
David je svjestan i vlastite grešnosti:
„I ne idi na sud sa slugom svojim, jer nitko živ nije pravedan pred tobom.“
On ne traži strogu pravdu prema sebi, nego milosrđe.
Istodobno otvoreno govori o djelovanju neprijatelja:
„Neprijatelj progoni dušu moju; život moj satro je do zemlje.“
Njegova unutarnja reakcija jednako je snažna:
„Duh moj malakše u meni; srce mi je u meni zaprepašteno.“
Biblijska vjera ne zahtijeva od nas da poričemo svoje osjećaje. David priznaje da je preplavljen. Razlika je u tome što svoju preplavljenost donosi Bogu.
Kada smo slomljeni, prvi korak nije uvijek pronaći rješenje. Ponekad je prvi korak jednostavno ponovno početi razgovarati s Bogom.
Nakon vapaja David počinje gledati unatrag:
„Spominjem se davnih dana, razmišljam o svim djelima tvojim.“
To nije bijeg u nostalgiju. David se namjerno podsjeća na ono što je Bog već učinio.
U trenucima duhovne suše vrlo lako zaboravljamo Božju vjernost. Trenutna bol postaje toliko velika da nam se čini kao da je ona cijela naša priča.
David čini suprotno.
On se sjeća.
Razmišlja.
Promatra Božja djela.
Pruža ruke prema Bogu.
A zatim kaže: „Duša moja čezne za tobom kao žedna zemlja.“
Slika je snažna. Ispucala zemlja ne treba ukras. Treba vodu. Tako ni duša u dubokoj nevolji prvenstveno ne treba još više aktivnosti, distrakcija ili praznih riječi. Ona treba Boga.
Kada duhovno presušimo, korisno je zastati i prisjetiti se konkretnih trenutaka Božje vjernosti.
Kako vas je Bog vodio?
Na koje je molitve odgovorio?
Kroz koje vas je nevolje proveo?
Što ste o njemu naučili u prošlosti?
Sjećanje na Božja djela može ponovno probuditi pouzdanje u njegovu prisutnost danas.
U nastavku psalma Davidova molitva postaje hitna:
„Brzo mi odgovori, Gospodine, duh moj malakše.“
On više ne govori samo o poteškoćama. Osjeća da se približava granici vlastite izdržljivosti.
„Ne skrivaj lica svojega od mene, da ne postanem kao oni koji silaze u jamu.“
A zatim izgovara jednu od najljepših molitava u cijelom psalmu:
„Daj mi da ujutro čujem o tvojoj dobroti i ljubavi, jer se u tebe uzdam.“
David ne traži samo promjenu okolnosti. Traži da ponovno čuje Božju ljubav.
To je posebno važno kada nas nevolje počnu uvjeravati u pogrešne zaključke o Bogu.
„Bog me je zaboravio.“
„Više mu nije stalo.“
„Sve je izgubljeno.“
David se tim mislima suprotstavlja vjerom: „Jer se u tebe uzdam.“
Ali njegovo pouzdanje nije pasivno. On želi i vodstvo: „Pouči me putu kojim trebam ići, jer k tebi uzdižem dušu svoju.“
U krizama često želimo samo izlaz. David želi i put.
Ne pita samo: „Kako da pobjegnem iz ovoga?“
Pita i: „Kako trebam hodati dok prolazim kroz ovo?“
To je znak duhovne zrelosti. Bog nas ne želi samo izbaviti iz nevolje nego nas kroz nju i oblikovati.
Završni dio Psalma 143 ispunjen je kratkim, snažnim molitvama:
Pouči me.
Vodi me.
Oživi me.
Izbavi me.
David moli:
„Pouči me vršiti volju tvoju, jer ti si Bog moj.“
Njegov cilj nije samo osjećati se bolje. Želi vršiti Božju volju.
To je važna razlika.
Kada smo u nevolji, prirodno je moliti: „Bože, makni ovo od mene.“
Ali David ide dalje: „Bože, pokaži mi kako da ti budem poslušan usred ovoga.“
Zatim moli: „Neka me tvoj dobri Duh vodi po ravnoj zemlji.“
David zna da mu nije dovoljna samo informacija. Potrebno mu je vodstvo.
Jedno je znati kojim putem treba ići. Drugo je imati snage njime hodati.
Zato moli i: „Oživi me radi imena svojega, Gospodine.“
To je molitva čovjeka kojem ne treba samo novi plan nego novi život, nova snaga i nova energija.
Samo Bog može dubinski obnoviti dušu.
Psalam 143 ne obećava život bez neprijatelja, pritiska ili trenutaka duboke potištenosti.
Pokazuje nam nešto drugo: kamo gledati dok prolazimo kroz njih.
Možemo cijelo vrijeme gledati prema jami koja nam prijeti.
Ili možemo podignuti pogled prema Gospodinu.
David čini upravo to.
Kada je slomljen — moli.
Kada je duhovno žedan — sjeća se.
Kada je na rubu — oslanja se na Božju ljubav.
Kada ne zna kamo dalje — traži Božje vodstvo.
To ne znači da problem odmah nestaje. Ali mijenja smjer srca.
Umjesto da nevolja postane središte svega, Bog ponovno zauzima svoje mjesto.
Psalam 143 daje nam realističnu sliku vjere. Vjernik može biti umoran, preplašen, pritisnut i gotovo bez snage, a ipak se okrenuti Bogu.
Nada ne nastaje zato što poričemo ozbiljnost svojih problema.
Nada raste kada se usred njih ponovno prisjetimo tko je Bog.
On je vjeran.
On je pravedan.
On je milosrdan.
On vodi.
On izbavlja.
I on može ponovno oživjeti umornu dušu.
Zato, kada vam se učini da nevolja ima posljednju riječ, učinite ono što čini David: vapite Bogu, sjećajte se njegovih djela, oslonite se na njegovu ljubav i tražite njegovo vodstvo.
„Ovo je molitva čovjeka kojega su njegovi neprijatelji doveli veoma nisko (stihovi 3 i dalje) i čija je patnja postala nepodnošljiva zbog osjećaja napuštenosti (stih 7). Prisjećajući se Božje vjernosti i njegovih prijašnjih djela spasenja (stihovi 1, 5), on počinje čeznuti za njegovom prisutnošću (stihovi 6–8) i moliti za izbavljenje (stihovi 9–12).
Njegova je molba usmjerena na milosrđe, a ne na pravdu, jer je itekako svjestan vlastite nedostojnosti (stih 2) i svoje potrebe za prisnijim hodom s Bogom (stihovi 8, 10). Zato je ovaj psalam u kršćanskoj tradiciji postao jedan od pokorničkih psalama, posljednji od njih sedam u Psaltiru. Izvorno se možda koristio tijekom noćnih bdjenja, jer je jedan od nekoliko psalama koji očekuju da Božja pomoć stigne ujutro (stih 8…).“
„Zašto je svrstan među sedam pokorničkih psalama, teško možemo reći; jer je više riječ o obrani njegove vlastite čestitosti i ogorčenoj molitvi protiv njegovih klevetnika nego o priznanju krivnje. (…) Nama se čini više ratničkim nego pokorničkim, više molbom za izbavljenje iz nevolje nego plačnim priznanjem prijestupa.“
„O, kad bismo imali više života, kao i više svjetla! Poučavanje i vodstvo zahtijevaju novu snagu, inače ćemo biti tromi učenici i spori hodočasnici. Jahve, Gospodin i davatelj života, jedini je od kojega može doći život koji nas obnavlja i oživljava — zato je molitva upućena samo njemu. Sluga bi možda mogao poučavati i voditi, ali samo Gospodar može oživjeti.“
„Davidova glavna briga odnosi se na nevolju u koju su ga doveli njegovi neprijatelji. Ako je u početku njegova pozornost uglavnom usmjerena na njegove nevolje, prema kraju je uvelike usmjerena na pronalaženje Božjega puta i hodanje njime…
Tri puta u stihovima 8–10 David moli za vodstvo, a svaka od tih molbi ima vlastitu nijansu. ‘Put kojim trebam ići’ (8b) blago naglašava činjenicu osobnog poziva i određenja, odnosno da je svatko od nas postavljen na jedinstveno mjesto i pozvan na jedinstven način (usp. Iv 21,21–22).
‘Pouči me vršiti volju tvoju’ (10a) postavlja ispravne prioritete: cilj nije samoostvarenje, nego ugoditi Bogu i dovršiti njegovo djelo. Riječi ‘vodi me’ (10b) izražavaju poniznost čovjeka koji zna da mu je potrebno pastirsko vodstvo, a ne samo da mu netko pokaže pravi put.
David nas, ništa manje od Pavla (Rim 8,14; Gal 5,18), uči da se za takvo vodstvo oslanjamo na Božjega dobroga Duha; drugim riječima, na unutarnje Božje djelovanje koje usmjerava volju i budi um.“
I. BOL MRAČNE DOLINE
A. r. 3 — Bol tame: nema pomoći
B. r. 4 — Bol potištenosti: nema snage u srcu
C. r. 7 — Bol očaja: nema nade
II. DOBITAK U MRAČNOJ DOLINI
A. r. 2 — Dobitak pokajanja: naši grijesi
B. r. 5 — Dobitak sjećanja: naš Vladar
C. r. 6 — Dobitak oslanjanja: mi sami
III. PUT IZ MRAČNE DOLINE
A. r. 1, 6, 8a, 9a, 11–12 — Put molitve: čekanje
B. r. 10b — Put slavljenja: štovanje
C. r. 8b, 9b, 10a — Put praktičnog života: hodanje
1) Ovaj je psalam bogat teologijom. Obratite pozornost na njegove implikacije za neke od glavnih kršćanskih nauka:
2) Bi li vas vaša obitelj opisala kao osobu koja ostaje vedra i puna pouzdanja u vrijeme pritiska? Gledate li gore prema Gospodinu, tražeći pomoć i izbavljenje, ili gledate dolje prema jami koja prijeti da vas proguta?
3) Kada biste se „spominjali davnih dana“ i „razmišljali o svim Božjim djelima“, što bi vam konkretno došlo na um?
4) Razmislite o svemu što Bog treba učiniti u našem životu kako bi nas oživio i dao nam obnovljeni život i snagu za služenje njemu. Jesmo li otvoreni da nas Bog poučava i vodi svojim dobrim Duhom?
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
