Psalam 149
Psalam 149 poziva Božji narod na slavlje. To nije tiha i suzdržana radost, nego hvala koja se čuje u zajednici, izražava pjesmom i glazbom te proizlazi iz spoznaje da Bog voli svoj narod, izbavlja potlačene i na kraju uspostavlja pravdu.
Psalam istodobno sadrži i riječi koje današnjem čitatelju mogu zvučati vrlo oštro: govori o maču, osveti, vezivanju kraljeva i izvršavanju suda. Kako razumjeti spoj radosnog slavljenja i Božjega suda?
Središnja poruka psalma glasi: Božji narod ima razloga pjevati novu pjesmu jer konačna pobjeda pripada Gospodinu.
Psalam počinje poznatim pozivom:
„Slava GOSPODU!“
Odmah nakon toga slijedi:
„Pjevajte Gospodu pjesmu novu, i hvalu njegovu u zajednici pobožnih.“
Zašto nova pjesma?
Ne zato što su stare pjesme izgubile vrijednost, nego zato što Božja milost uvijek iznova daje razlog za novu zahvalnost.
Leupold primjećuje da su nove Božje milosti razlog za novu pjesmu. Kada Bog ponovno pokaže svoju vjernost, stare riječi ponekad kao da više nisu dovoljne. Novo iskustvo njegove dobrote traži novi odgovor srca.
To postavlja osobno pitanje: je li naše štovanje postalo samo navika ili još uvijek prepoznajemo nove razloge za zahvalnost?
Psalmist nastavlja:
„Neka se Izrael raduje svome Stvoritelju; neka se sinovi Siona vesele svome Kralju.“
Ovdje se susreću dvije velike istine o Bogu: on je Stvoritelj i on je Kralj.
Kao Stvoritelj, izvor je našega života. Kao Kralj, ima vlast nad našim životom.
Božji narod zato ne slavi samo ono što je Bog učinio. Slavi samoga Boga.
Postoji velika razlika između radovanja Božjim darovima i radovanja Bogu koji ih daje. Psalam nas vodi prema ovom drugom. Najdublji razlog naše radosti nije pobjeda, blagoslov ili izbavljenje, nego Gospodin.
Radost Psalma 149 nije samo unutarnji osjećaj:
„Neka hvale ime njegovo plesom; neka mu pjevaju hvale uz bubanj i liru.“
Pjesma, glazba i pokret postaju izrazi zahvalnosti.
Božje spasenje izaziva odgovor cijelog čovjeka.
U središtu ipak nije način na koji se slavi, nego Onaj koji se slavi. Glazba, pjesma i drugi izrazi radosti imaju svoje pravo mjesto kada usmjeravaju srce prema Gospodinu.
U središtu prvog dijela psalma nalazi se iznimno nježna izjava:
„Jer Gospodin uživa u svome narodu.“
Božji narod ne raduje se samo Bogu. Na određen način, Bog se raduje svome narodu.
To je zadivljujuća istina.
Bog nije hladni i udaljeni vladar koji samo tolerira svoje ljude. Psalam govori o njegovoj naklonosti prema njima.
Posebno je značajno ono što slijedi:
„On će nevoljnike ukrasiti spasenjem.“
Oni koji su bili poniženi, potlačeni i prezreni neće takvi ostati zauvijek. Bog ih „ukrašava“ spasenjem.
Njihova čast ne proizlazi iz vlastite moći, nego iz Božjega izbavljenja.
Drugi dio psalma donosi zanimljivu promjenu:
„Neka se pobožni raduju u slavi; neka kliču od radosti na svojim posteljama.“
Hvala koja je počela u zajednici nastavlja se u privatnosti.
Božja radost nije ograničena na javno bogoslužje.
Pjesma se nastavlja i kada nema publike. Nastavlja se na postelji, u tišini doma i u trenucima kada čovjek ostaje sam sa svojim mislima.
To je važan test našega štovanja: slavimo li Boga samo kada smo među drugima ili je hvala dio našega osobnog života s njime?
Tada dolazimo do najtežeg dijela psalma:
„Neka uzvišene hvale Bogu budu u njihovim ustima i dvosjekli mač u njihovoj ruci.“
Slijede riječi o osveti nad narodima, kazni, vezivanju kraljeva i izvršavanju „zapisanog suda“.
Te se riječi ne smiju izdvojiti iz njihova biblijskog i povijesnog konteksta i pretvoriti u opravdanje za osobnu ili vjersku osvetu.
Spurgeon upravo na to snažno upozorava. Izrael je kao narod imao posebnu povijesnu ulogu u izvršavanju Božjih sudova. Kršćani, međutim, nisu dobili nalog da fizičkom silom izvršavaju osvetu nad svojim bližnjima.
Kako sažima Spurgeon:
„Mi nismo izvršitelji suda, nego navjestitelji milosrđa.“
Kršćanin zato ne smije Psalam 149 koristiti kao opravdanje za nasilje, osobnu osvetu ili obračunavanje s protivnicima.
Kako onda razumjeti govor o osveti?
Polazište je u tome da konačna pravda pripada Bogu.
To je zapravo dobra vijest za potlačene.
Ako nema konačnog Božjeg suda, tada mnoge nepravde u ljudskoj povijesti nikada neće biti ispravljene. Mnogi zločinci nikada neće odgovarati, a mnoge žrtve nikada neće vidjeti pravdu.
Biblijska nada nije da će zlo zauvijek prolaziti nekažnjeno.
Bog vidi.
Bog zna.
I Bog će suditi pravedno.
Zato Božji narod ne mora preuzeti osvetu u svoje ruke. Može je prepustiti pravednom Sucu.
Psalam završava riječima:
„To je čast svim njegovim pobožnima. Hvalite Gospodina!“
Početak i kraj psalma isti su: Slava GOSPODU.
Između ta dva poziva nalazi se priča o radosti, izbavljenju, nevoljnicima, neprijateljima, pravdi i konačnoj pobjedi.
Sve to usmjerava prema jednoj istini: posljednja riječ ne pripada zlu.
Pripada Bogu.
Zato Božji narod može pjevati čak i prije nego što vidi konačni ishod. Njegova pjesma nije utemeljena samo na trenutačnim okolnostima, nego na karakteru Boga koji je Stvoritelj, Kralj, Spasitelj i pravedni Sudac.
Psalam 149 postavlja zanimljivo pitanje suvremenom vjerniku.
Je li naše slavljenje Boga izgubilo svježinu?
Moguće je izgovarati poznate riječi, pjevati poznate pjesme i sudjelovati u poznatim oblicima bogoslužja, a ipak izgubiti osjećaj čuđenja pred Bogom.
Rješenje možda nije prvenstveno u novoj glazbi.
Potrebno nam je novo prepoznavanje Božjega djelovanja.
Kada ponovno vidimo njegovu milost, vjernost, zaštitu, oproštenje i spasenje, hvala ponovno dobiva život.
Nova pjesma rađa se iz obnovljenog pogleda na Boga.
Psalam 149 nije samo poziv na glasnije slavljenje. To je poziv na dublje pouzdanje.
Bog uživa u svome narodu. Poniženima daje spasenje. Zlo neće zauvijek ostati nekažnjeno, a nepravda neće imati posljednju riječ.
Zato se Božji narod može radovati.
Ne zato što je uvijek snažan.
Ne zato što su okolnosti uvijek povoljne.
Ne zato što nikada neće biti potlačen.
Nego zato što zna kome pripada konačna pobjeda.
Kada znamo tko na kraju pobjeđuje, uvijek imamo razlog za novu pjesmu.
Slava GOSPODU!
Barnes:
„Biti Božjim oruđem u ovom velikom procesu izvršavanja suda, daleko od toga da bude sramota ili teret, čast je koja je pridržana svima koji su primili njegovu milost i koji žive pod njegovom milošću.“
Leupold:
„Potrebna je ‘nova pjesma’, jer nove milosti čine da osjetimo nedostatnost svojih prijašnjih pokušaja hvaljenja (usp. Ps 33,3; 96,1). Pjesma treba biti ‘hvala’ prinesena u zajednici pobožnih jer se ondje to čini na pravi način; ondje želja za hvaljenjem Gospodina najbolje napreduje.“
Spurgeon, o 8. i sljedećim redcima:
„Izrael je kao narod imao zadaću to činiti, i činio je to, a zatim se radovao Bogu koji je njihovom oružju dao uspjeh.
Mi svoga Boga hvalimo na drukčiji način; mi nismo izvršitelji suda, nego navjestitelji milosrđa.
Bilo bi žalosno kada bi netko zloupotrijebio ovaj tekst. Kako nijedan ratoborni vjernik ne bi bio naveden da to učini, podsjećamo ga da izvršenje ne smije ići dalje od izrečene presude i danog ovlaštenja; a mi nismo primili nikakvo ovlaštenje za izvršavanje kazne nad svojim bližnjima.
Kršćani nemaju nalog za osvetu; njihov je zadatak izvršavati zapovijed milosrđa – i samo nju.“
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
