Europa, proročanstvo i kraljevstvo koje neće proći

Približno vrijeme čitanja: 15 min

Kako kršćanin treba promatrati političke potrese našega vremena u svjetlu Daniela i Otkrivenja?

Europa prolazi kroz razdoblje ozbiljnih promjena. Rat u Ukrajini, pitanje sigurnosti, migracije, politička polarizacija, ponovno naoružavanje europskih država, rasprave o strateškoj neovisnosti i promjene u odnosima između Europe i drugih svjetskih sila stvaraju osjećaj da se poredak na koji smo desetljećima bili naviknuti mijenja.

Za kršćanina se pritom prirodno pojavljuje pitanje: imaju li takvi događaji neko mjesto u biblijskom proročanstvu? Govore li Daniel i Otkrivenje o političkim procesima kojima danas svjedočimo? Možemo li u suvremenoj Europi prepoznati obrise onoga što Biblija govori o posljednjim vremenima?

To su opravdana pitanja. Biblija nas ne poziva da živimo zatvorenih očiju prema svijetu oko sebe. Isus poziva svoje učenike na budnost: „Bdijte dakle“ (Mt 24,42). Istodobno ih upozorava: „Pazite da vas tko ne zavede“ (Mt 24,4).

Upravo zato područje biblijskog proročanstva zahtijeva i budnost i poniznost.

Nije dovoljno otvoriti novine, zatim otvoriti Daniela ili Otkrivenje i svaku suvremenu državu, političara, rat ili savez odmah smjestiti u određeni redak proročanstva. Jednako tako nije mudro proročanstva potpuno zanemariti samo zato što su tijekom povijesti često bila pogrešno tumačena.

Potrebno je postaviti jednostavnije i važnije pitanje:

Što biblijski tekst doista govori?

Ono što je objavljeno i ono što ostaje skriveno

Prije nego što pokušamo povezivati biblijsko proročanstvo sa suvremenim događajima, potrebno je prihvatiti granicu koju samo Pismo postavlja našem znanju:

„Što je sakriveno, pripada Gospodinu, Bogu našemu, a objava nama i sinovima našim zauvijek.“
(Pnz 29,29)

Ta rečenica daje nam važno načelo za čitanje proročanstva. Postoje stvari koje je Bog odlučio objaviti i postoje stvari koje nam nije objavio.

Naš zadatak nije popunjavati praznine vlastitim pretpostavkama, nego ozbiljno uzeti ono što nam je dano. Pavao upozorava na sličnu granicu kada govori da ne idemo „preko onoga što je pisano“ (usp. 1 Kor 4,6).

To ne znači da ne smijemo tumačiti proročanstva, uspoređivati tekstove ili promatrati događaje oko sebe. Znači da moramo razlikovati tri stvari: ono što Pismo izričito kaže, ono što iz njegova teksta možemo razumno zaključiti i ono što ostaje naše moguće tumačenje.

Ta razlika postaje posebno važna kada govorimo o Europi. Možemo ozbiljno razmotriti mogućnost da suvremeni politički procesi nalikuju nekim obrascima koje nalazimo u Danielu i Otkrivenju. Ali mnogo je veći korak tvrditi da određena današnja država, političar ili savez sigurno predstavljaju ispunjenje određenoga proročanstva.

Ondje gdje Pismo govori jasno, možemo govoriti jasno.

Ondje gdje Pismo ostavlja prostor, trebamo ostaviti prostor i mi.

Danielova kraljevstva i Kraljevstvo koje neće propasti

Jedan od najvažnijih biblijskih tekstova za razumijevanje odnosa između zemaljskih kraljevstava i Božjega kraljevstva nalazi se u drugom poglavlju Danielove knjige.

Babilonski kralj Nabukodonozor sanja golemi kip čija je glava od zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi, noge od željeza, a stopala djelomično od željeza i gline (Dn 2,31-33).

Daniel objašnjava da različiti dijelovi kipa predstavljaju slijed kraljevstava koja će se pojaviti u povijesti (Dn 2,36-43).

Međutim, vrhunac viđenja nije nijedno od tih kraljevstava.

Daniel kaže:

„U vrijeme ovih kraljeva Bog Nebeski podići će kraljevstvo koje neće nikada propasti.“
(Dn 2,44)

Upravo je to središte proročanstva.

Ljudska kraljevstva nastaju, dosežu svoju moć i nestaju. Politički sustavi koji se jednoj generaciji čine nepobjedivima sljedećoj mogu pripadati prošlosti. Granice se mijenjaju, savezi nastaju i raspadaju se, vladari dolaze i odlaze.

Božje kraljevstvo, međutim, neće proći.

Zato Daniel 2 nije prvenstveno poziv da pogodimo identitet svakoga budućeg političkog saveza. Njegova je temeljna poruka mnogo veća: nijedno ljudsko carstvo neće imati posljednju riječ nad poviješću.

Posljednja riječ pripada Bogu.

Ono što čovjek vidi kao carstvo, Daniel vidi kao zvijer

U sedmom poglavlju Daniel ponovno vidi niz zemaljskih kraljevstava, ali ovaj put slika je drukčija.

Umjesto veličanstvenoga kipa pojavljuju se četiri velike zvijeri koje izlaze iz mora (Dn 7,2-7). Sam tekst objašnjava:

„One četiri goleme zvijeri jesu četiri kralja koji će se dići na zemlji.“
(Dn 7,17)

Daniel 2 i Daniel 7 zato govore o sličnoj stvarnosti iz različitih perspektiva. U drugom poglavlju kraljevstva izgledaju poput veličanstvenoga kipa. U sedmom izgledaju poput zvijeri.

U toj razlici možemo prepoznati važnu teološku istinu. Ono što se čovjeku može činiti veličanstvenom političkom moći pred Bogom može poprimiti zvjersko lice kada se vlast odvoji od pravde, uzdigne samu sebe i počne proždirati one kojima bi trebala služiti.

Biblija ne tvrdi da je politička vlast sama po sebi zla. Naprotiv, Pavao govori o vlasti kao o Božjem službeniku koji treba promicati dobro i obuzdavati zlo (usp. Rim 13,1-4).

Ali vlast može prijeći granicu. Može prestati služiti i početi zahtijevati apsolutnu poslušnost. Može početi prisvajati ono što pripada Bogu.

Tada vlast poprima obilježja zvijeri.

Sin Čovječji dolazi nakon zvijeri

Međutim, ako se zaustavimo na zvijerima, promašit ćemo vrhunac Danielova viđenja.

Nakon zemaljskih kraljevstava Daniel vidi „kao Sina čovječjega“ koji dolazi s oblacima nebeskim (Dn 7,13). Njemu se daje „vlast, čast i kraljevstvo, da mu služe svi narodi, plemena i jezici. Vlast njegova vlast je vječna i nikada neće proći, kraljevstvo njegovo neće propasti“ (usp. Dn 7,13-14).

Za kršćanina je taj tekst posebno važan zato što Isus upravo taj jezik primjenjuje na sebe. Pred Velikim vijećem kaže:

„Gledat ćete Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Sile i dolazi s oblacima nebeskim.“
(usp. Mk 14,62)

Isus time izravno priziva Danielovo viđenje.

To potpuno mijenja središte našega čitanja proročanstva. Najvažnije pitanje Daniela 7 nije: „Koje je posljednje carstvo?“

Najvažnije pitanje glasi:

„Tko je konačni Kralj?“

Odgovor nije Rim, Europa, Amerika, Rusija, Kina niti bilo koja druga zemaljska sila.

Odgovor je Krist.

Deset rogova i deset kraljeva

Danielovo viđenje ipak sadrži pojedinosti koje su kroz povijest privlačile veliku pozornost.

Četvrta zvijer ima deset rogova (Dn 7,7), a Daniel kasnije dobiva objašnjenje da deset rogova predstavlja deset kraljeva (Dn 7,24).

Sličnu sliku ponovno nalazimo u Otkrivenju. Ivan vidi zvijer sa sedam glava i deset rogova (Otk 13,1), a u sedamnaestom poglavlju dobiva objašnjenje:

„Deset rogova što ih vidje deset je kraljeva; oni još ne primiše kraljevstva, ali će samo za jedan sat primiti kraljevsku vlast zajedno sa Zvijeri.“
(Otk 17,12)

Zatim slijedi:

„Jedne su misli: svu svoju silu i vlast predati Zvijeri.“
(Otk 17,13)

Dakle, sam biblijski tekst govori o političkim vlastima koje udružuju svoju moć i predaju je većoj vlasti.

Ali upravo ovdje moramo sačuvati granicu između teksta i našega tumačenja.

Biblija kaže da je riječ o deset kraljeva.

Biblija ne kaže da su oni deset članica Europske unije. Ne kaže da predstavljaju deset europskih država. Ne kaže da je Europska unija Zvijer. Ne kaže ni da će njihov konačni vođa biti Nijemac.

Takve tvrdnje pripadaju određenim eshatološkim interpretacijama. One se mogu proučavati i o njima se može raspravljati, ali ne bi ih trebalo izgovarati s istom sigurnošću kojom izgovaramo ono što sam tekst kaže.

Je li riječ o obnovljenom Rimskom Carstvu?

Postoji dobar razlog zbog kojeg mnogi tumači Daniela i Otkrivenja u tim poglavljima prepoznaju snažnu povezanost s Rimom.

Otkrivenje nastaje u svijetu u kojem Rimsko Carstvo predstavlja dominantnu političku silu, a slike Babilona i Zvijeri nose obilježja imperijalne moći koja se uzdiže protiv Boga i pritišće njegov narod.

Zato je rimski kontekst Otkrivenja važan.

Mnogo je veći korak, međutim, iz toga zaključiti da Biblija nedvosmisleno proriče određenu buduću političku strukturu današnje Europe. Još je veći korak tvrditi da će njezin konačni vođa nužno doći iz Njemačke.

Biblija to ne kaže.

Možda će budući događaji pokazati da su neka takva tumačenja bila blizu stvarnosti. Možda neće. Kršćanin ne mora unaprijed zatvoriti mogućnost određenoga ispunjenja proročanstva, ali jednako tako ne treba svoje pretpostavke predstavljati kao objavu.

To nije nedostatak vjere u proročanstvo.

To je poštovanje prema Pismu.

Ne želimo Bibliji pripisati ono što ona sama nije rekla.

Ali nisu li ljudi već mnogo puta mislili da je kraj blizu?

To je pitanje koje ne treba izbjegavati. Gotovo svaka velika kriza može izgledati apokaliptično generaciji koja kroz nju prolazi. Ratovi, epidemije, revolucije, raspadi carstava, gospodarske krize i društveni preokreti kroz povijest su iznova poticali ljude da pomisle kako upravo njihova generacija promatra posljednje događaje.

Isus nas upravo zato upozorava na preuranjene zaključke.

Govoreći o ratovima i glasovima o ratovima kaže:

„Pazite, ne uznemirujte se. Doista treba da se to dogodi, ali to još nije svršetak.“
(usp. Mt 24,6)

Te su riječi važne jer Isus ne govori samo što trebamo primijetiti. Govori nam i što ne smijemo prerano proglasiti krajem.

Rat je ozbiljan, ali svaki rat nije nužno posljednji rat. Politička kriza može biti povijesno važna, ali nije svaka politička kriza neposredno ispunjenje Otkrivenja. Novi savez među državama može biti vrijedan pozornosti, ali sama njegova pojava nije dovoljna da bismo ga poistovjetili s deset kraljeva iz Otkrivenja 17.

Kršćanska budnost zato nije isto što i neprestano očekivanje katastrofe.

Ona ozbiljno promatra događaje, ali odbija dopustiti strahu da tumači Pismo umjesto Pisma.

Možemo promatrati, ali ne moramo unaprijed identificirati

To je posebno važno kada promatramo današnju Europu.

Možemo pratiti jačanje vojne suradnje. Možemo promatrati političku centralizaciju ili decentralizaciju. Možemo pratiti promjene u odnosima Europe, Sjedinjenih Država, Rusije i drugih sila. Možemo promatrati nastajanje novih saveza i promjene u načinu na koji europske države razumiju vlastitu sigurnost.

Ali promatrati nije isto što i identificirati.

Biblija nam daje dovoljno da prepoznamo karakter sila koje se protive Bogu, ali ne uvijek dovoljno da unaprijed identificiramo svaku državu, savez i političkog vođu koji će imati ulogu u posljednjim događajima.

Zato trebamo razlikovati biblijsku budnost od proročke spekulacije.

Budnost pita: „Kako se ovo što gledam odnosi prema obrascima koje Pismo opisuje?“

Spekulacija unaprijed zaključuje: „Ovo je sigurno ono o čemu je prorok govorio.“

Prvo može biti čin mudrosti.

Drugo zahtijeva mnogo više opreza.

Rimljanima 13 i Otkrivenje 13: dvije slike vlasti

Biblijska politička teologija postaje posebno zanimljiva kada usporedimo Rimljanima 13 i Otkrivenje 13.

U Rimljanima Pavao govori o vlasti kao o Božjem službeniku:

„Božji je ona poslužitelj – tebi na dobro.“
(Rim 13,4)

Vlast, prema tome, ima legitimnu ulogu. Treba štititi društveni poredak, obuzdavati zlo i promicati dobro.

Ali Otkrivenje 13 pokazuje što se događa kada politička vlast prijeđe svoju Bogom danu granicu.

Zvijer više ne služi.

Ona zahtijeva štovanje.

Ljudi govore:

„Tko je kao Zvijer? Tko bi smio ratovati s njom?“
(Otk 13,4)

Ono što pripada Bogu počinje se pripisivati političkoj moći.

Tu se nalazi granica kršćanske poslušnosti vlastima.

Kršćanin poštuje legitimnu vlast, ali je nikada ne obožava. Može biti lojalan svojoj zemlji, ali nijednoj zemlji ne daje odanost koja pripada Kristu. Može poštivati političkog vođu, ali nijednoga vođu ne smije pretvoriti u spasitelja.

A kada ljudska vlast zahtijeva ono što pripada Bogu, vrijedi apostolsko načelo:

„Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima.“
(Dj 5,29)

Kršćanstvo zato nije ni pobuna protiv svake vlasti ni slijepa poslušnost svakoj vlasti.

Njegova konačna odanost pripada Kristu.

Čije ime nosimo?

Upravo tu Otkrivenje postavlja još dublje pitanje.

Trinaesto poglavlje govori o znaku Zvijeri koji ljudi primaju na ruku ili čelo (Otk 13,16-17). Ali odmah u sljedećem poglavlju Ivan vidi drugu skupinu:

„I gle: Jaganjac stoji na gori Sionu, a s njime sto četrdeset i četiri tisuće – na čelima im napisano ime njegovo i ime Oca njegova.“
(Otk 14,1)

Kontrast je snažan.

Jedni nose znak Zvijeri.

Drugi nose ime Jaganjca i Oca.

Zato možda temeljno pitanje Otkrivenja nije samo:

„Tko je Zvijer?“

Mnogo važnije pitanje glasi:

„Čije ime nosim i kome pripada moja konačna odanost?“

To pitanje nije samo za neku buduću generaciju koja će živjeti u posljednjim danima. Ono se tiče nas danas.

Čemu već sada dajemo sigurnost koju bismo trebali tražiti u Bogu? Što nas najviše plaši izgubiti? Čemu dopuštamo da određuje naš identitet, vrijednost i nadu?

Ako mi politička pobjeda daje veću nadu od Kristova kraljevstva, što to govori o mojoj odanosti? Ako zbog političkog vođe opravdavam ponašanje koje bih kod njegova protivnika bez oklijevanja nazvao grijehom, jesam li dopustio politici da zauzme mjesto koje joj ne pripada? Ako mi novac, karijera, društveni status ili ekonomska sigurnost određuju vrijednost, nisam li samo pronašao suvremeniji oblik staroga idolopoklonstva?

Ivan svoju Prvu poslanicu završava neobično kratkim upozorenjem:

„Dječice, klonite se idola!“
(1 Iv 5,21)

Idol ne mora imati oblik kipa.

Sve što od stvorenja traži ono što možemo primiti samo od Stvoritelja može postati idol.

Zato pitanje Otkrivenja nije samo hoćemo li jednoga dana prepoznati Zvijer.

Pitanje je i prepoznajemo li svoje idole danas.

„Možda se zato jedno od najvažnijih pitanja Otkrivenja ne svodi samo na to: ‘Hoćemo li prepoznati Zvijer kada se pojavi?’, nego i na mnogo osobnije pitanje: ‘Prepoznajemo li svoje idole danas?’

Otkrivenje nije dano samo da bismo pokušavali prepoznati buduće događaje, nego i da bi razotkrilo kome već sada pripada naše srce, gdje tražimo sigurnost i kome dajemo odanost koja pripada Kristu.“

Zvijer se čini nepobjedivom – ali nije

Otkrivenje namjerno prikazuje Zvijer kao zastrašujuće moćnu. Ljudi gledaju njezinu snagu i pitaju:

„Tko je kao Zvijer? Tko bi smio ratovati s njom?“
(Otk 13,4)

Iz ljudske perspektive odgovor se čini očitim: nitko.

Ali nekoliko poglavlja kasnije dolazi Božji odgovor. Deset kraljeva i Zvijer:

„Ratovat će protiv Jaganjca, ali će ih Jaganjac pobijediti jer on je Gospodar gospodara i Kralj kraljeva.“
(Otk 17,14)

To je jedan od velikih obrata Otkrivenja.

Ono što svijetu izgleda nepobjedivo pred Jaganjcem je prolazno.

Zato kršćanin ne treba umanjivati ozbiljnost zla, ali ga ne treba ni precjenjivati.

Zvijer nije posljednja riječ povijesti. Jaganjac jest.

Kako onda kršćanin treba promatrati Europu?

Kršćanin ne treba zatvoriti oči pred političkim promjenama.

Ali umjesto da samo pokušava pogoditi koja država odgovara kojem simbolu iz proročanstva, može postavljati dublja biblijska pitanja.

Promiče li vlast dobro i ograničava li zlo? (Rim 13,3-4)

Poštuje li dostojanstvo čovjeka stvorenoga na Božju sliku? (Post 1,26-27)

Traži li politička vlast od čovjeka odanost koja pripada samo Bogu? (Otk 13,4.8)

Progoni li one koji žele ostati vjerni Kristu? (Otk 13,7.10)

Uzdiže li samu sebe protiv Boga? (usp. Dn 7,25)

Postaje li država sredstvo služenja čovjeku ili čovjek postaje sredstvo države?

Ta pitanja nisu važna samo za Europu. Vrijede za svaku državu, svaki politički sustav i svako razdoblje povijesti.

Jer obilježja zvjerske vlasti ne prepoznajemo prvenstveno po zastavi, jeziku ili geografiji, nego po karakteru vlasti koja želi zauzeti mjesto koje pripada Bogu.

„Pazite da vas tko ne zavede“

Isusov govor o posljednjim vremenima također nam pomaže razumjeti kakva bi trebala biti kršćanska budnost.

Njegova prva upozorenja nisu poziv na izračunavanje datuma.

On kaže:

„Pazite da vas tko ne zavede.“
(Mt 24,4)

Zatim upozorava na ratove i glasove o ratovima, ali kaže:

„Pazite, ne uznemirujte se.“
(usp. Mt 24,6)

A kasnije dodaje:

„Tko ustraje do svršetka, bit će spašen.“
(Mt 24,13)

Na kraju poziva:

„Bdijte dakle.“
(Mt 24,42)

To nam pokazuje kakav odgovor eshatologija treba proizvesti.

Ne paniku.

Ne senzacionalizam.

Ne opsjednutost svakom novom političkom krizom.

Nego budnost, razlučivanje, ustrajnost i vjernost Kristu.

Ako Krist dolazi, zašto još nije došao?

Ovo pitanje nije novo.

Već su se u apostolsko vrijeme pojavljivali ljudi koji su ismijavali kršćansku nadu upravo zato što se Krist nije vratio onako brzo kako su neki očekivali.

Petar unaprijed opisuje njihovo pitanje:

„Gdje je obećanje njegova Dolaska? Jer otkad Oci pomriješe, sve ostaje kao što bijaše od početka stvorenja.“
(2 Pt 3,4)

Gotovo dvije tisuće godina poslije pitanje može zvučati još snažnije. Generacije su se rađale i umirale. Carstva su nastajala i nestajala. Ratovi su dolazili i prolazili. Kršćani su stoljećima molili: „Dođi, Gospodine Isuse“, a povijest se nastavila.

Je li Bog zaboravio svoje obećanje?

Petar odgovara upravo na to:

„Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju.“
(usp. 2 Pt 3,9)

To potpuno mijenja perspektivu.

Ono što čovjek naziva Božjim kašnjenjem, Petar naziva Božjom strpljivošću.

Svaki novi dan nije dokaz da Krist neće doći. Prema Petru, on je još jedan dan milosti, još jedan prostor za obraćenje, još jedna prilika da čovjek čuje evanđelje i okrene se Bogu.

Zato pitanje nije samo: „Zašto Krist još nije došao?“

Možda trebamo pitati i:

„Što činim s vremenom koje mi je njegovom strpljivošću još dano?“

Zašto onda ljudi žive kao da Krist nikada neće doći?

Isus daje iznenađujući odgovor.

Govoreći o svojem dolasku kaže:

„Kao u dane Noine, tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega.“
(Mt 24,37)

Što su ljudi radili u Noino vrijeme?

Jeli su, pili, ženili se i udavali (Mt 24,38-39).

Isus na drugome mjestu govori o Lotovu vremenu: ljudi su jeli, pili, kupovali, prodavali, sadili i gradili (Lk 17,28).

Zanimljivo je što na tom popisu nema ničega neobičnog.

Ljudi jednostavno žive.

Rade. Kupuju. Prodaju. Grade. Planiraju budućnost.

Problem nije u tome što čovjek radi, kupuje kuću, planira godišnji odmor, štedi za mirovinu, odgaja djecu ili razmišlja o poslu. Sve to može pripadati odgovornom ljudskom životu.

Problem nastaje kada privremeno počnemo živjeti kao da je vječno.

Čovjek se ujutro probudi, pogleda mobitel, ode na posao, odgovara na poruke, razmišlja o računu koji treba platiti, kreditu, novom automobilu, sljedećem godišnjem odmoru, školovanju djece, napredovanju i mirovini. Dan završi, zatim počne novi.

Ništa od toga samo po sebi nije pogrešno.

Ali godine mogu proći, a da čovjek nikada ozbiljno ne postavi pitanje:

„Za što zapravo živim?“

U tome se nalazi jedna od najvećih duhovnih opasnosti svakodnevice. Ne mora nas od Boga uvijek udaljiti otvorena pobuna.

Ponekad je dovoljna zaokupljenost.

Život postane toliko pun prolaznih stvari da više nema mjesta za vječne.

Treba li se kršćanin bojati posljednjih vremena?

Biblijski opisi posljednjih događaja mogu biti zastrašujući. Isus govori o ratovima, progonstvima i nevoljama. Otkrivenje koristi slike zvijeri, sukoba i suda.

Ali Isus svojim učenicima ne govori da žive u panici.

Naprotiv:

„Pazite, ne uznemirujte se.“
(usp. Mt 24,6)

A Luka prenosi još jednu izvanrednu Isusovu rečenicu:

„Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.“
(Lk 21,28)

Primijetimo razliku.

Strah čovjeka tjera da spusti glavu.

Krist svojim učenicima govori da je podignu.

Za čovjeka koji svu svoju sigurnost ima samo u sadašnjem svijetu njegov potres može izgledati kao gubitak svega. Za čovjeka čija je nada u Kristu posljednja riječ nije raspad svijeta, nego dolazak Kralja.

Kršćanska eshatologija zato nije teologija panike. Ona je teologija nade usred svijeta koji nije pod našom kontrolom.

Kršćanin ne iščekuje Zvijer – iščekuje Krista

Kada govorimo o posljednjim vremenima, lako se dogodi da našu pozornost potpuno zaokupe Zvijer, Antikrist, ratovi, politički savezi i katastrofe.

Ali Novi zavjet središte kršćanske nade stavlja drugdje.

Pavao govori o vjernicima koji iščekuju:

„blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.“
(Tit 2,13)

Kršćanska nada nije dolazak Zvijeri.

Kršćanska nada je dolazak Krista.

Zato kršćanin ne treba živjeti opsjednut pitanjem koliko je blizu Antikrist, nego vjerno iščekujući Krista.

To ne znači da zatvaramo oči pred zlom.

Znači da zlu ne dopuštamo da postane središte naše eshatologije.

Središte je Krist.

Kako izgleda budnost u ponedjeljak ujutro?

Možda je ovdje potrebno spustiti eshatologiju iz velikih političkih događaja u običan život.

Jer što zapravo znači Isusova zapovijed: „Bdijte“?

Znači li to svakoga jutra provjeravati vijesti i pokušavati ustanoviti koji se proročki događaj možda upravo ispunjava?

Isus nakon poziva na budnost govori o vjernom i razumnom sluzi kojega gospodar nalazi kako vjerno izvršava ono što mu je povjereno (usp. Mt 24,45-46).

To je iznenađujuće obična slika.

Sluga ne zna točno kada će se gospodar vratiti.

Ali zna što treba raditi dok ga nema.

Tu se možda nalazi jedan od najpraktičnijih odgovora cijele biblijske eshatologije:

najbolji način da se pripremimo za Kristov dolazak nije da pogodimo datum njegova dolaska, nego da nas, kada dođe, zatekne vjerne u onome što nam je povjerio.

Zato budnost izgleda mnogo običnije nego što ponekad zamišljamo.

Bdjeti znači pošteno raditi i kada nitko ne gleda, čineći svoj posao „kao Gospodinu“ (usp. Kol 3,23).

Bdjeti znači ne dopustiti da novac postane gospodar našega života, jer Isus kaže da ne možemo služiti i Bogu i bogatstvu (Mt 6,24).

Bdjeti znači pomiriti se s čovjekom s kojim smo u sukobu umjesto godinama njegovati gorčinu (usp. Mt 5,23-24).

Bdjeti znači ostati vjeran u braku kada kultura oko nas relativizira vjernost.

Bdjeti znači biti prisutan svojoj djeci, pošten u poslu, velikodušan prema potrebitima, spreman oprostiti, čuvati vlastito srce i odbiti grijeh čak i onda kada ga nitko drugi ne vidi.

Naša vjera ne provjerava se samo u tome koliko dobro razumijemo Daniela 7.

Provjerava se i u načinu na koji razgovaramo sa supružnikom, kako se ponašamo prema kolegi, što radimo s novcem, što gledamo kada smo sami i kako postupamo prema čovjeku koji nam ništa ne može uzvratiti.

Biblijska eshatologija mora sići iz geopolitike u kuhinju, ured, brak, bankovni račun i svakodnevne odluke.

Jer ondje se pokazuje vjerujemo li doista da Krist dolazi.

Što ako Krist dođe danas?

Isus u prispodobi o deset djevica govori o ljudima koji čekaju dolazak zaručnika (Mt 25,1-13).

Svi znaju da zaručnik dolazi.

Ali nisu svi spremni kada stigne.

Isus zaključuje:

„Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa.“
(Mt 25,13)

Smisao nije da živimo u nervoznom očekivanju svakoga zvuka s neba.

Smisao je da ne odgađamo vjernost.

Zato pitanje „Što ako Krist dođe danas?“ ne treba služiti zastrašivanju. Ono može poslužiti kao jednostavan test naših prioriteta.

Postoji li osoba kojoj već dugo trebam oprostiti?

Postoji li grijeh koji stalno opravdavam govoreći sebi da ću se jednoga dana promijeniti?

Postoji li dobro za koje znam da ga trebam učiniti, ali ga neprestano odgađam?

Postoji li odnos koji trebam popraviti?

Postoji li nešto što trebam priznati Bogu?

Jesam li toliko zaokupljen izgradnjom svojega života da sam zanemario svoj odnos s Onim koji mi je život dao?

I možda najjednostavnije:

Kada bi Krist danas došao, bi li me zatekao vjernoga u onome što mi je povjerio?

Ako vjerujemo da Krist dolazi, kako onda trebamo živjeti?

Možda je to pitanje koje najviše nedostaje mnogim raspravama o posljednjim vremenima.

Proročanstvo nije dano samo da zadovolji našu znatiželju o budućnosti.

Petar, nakon što govori o konačnim događajima, ne pita svoje čitatelje jesu li uspjeli sastaviti savršenu kronologiju svršetka.

Pita ih:

„Kakvi li onda morate biti svetim življenjem i pobožnošću?“
(usp. 2 Pt 3,11)

Ivan govori slično. Nakon što govori o budućoj Kristovoj objavi, kaže:

„Tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist.“
(1 Iv 3,3)

To je praktična eshatologija Novoga zavjeta.

Pravo pitanje proročanstva nije samo: „Što će se dogoditi?“ nego i: „Kakav čovjek trebam biti ako vjerujem da Krist dolazi?“

Ako proučavanje posljednjih vremena u nama proizvodi samo strah, političku opsjednutost ili potrebu da svakom novom događaju pronađemo mjesto na proročkoj karti, moguće je da smo promašili jednu od glavnih svrha biblijske eshatologije.

Nada u Kristov dolazak trebala bi nas učiniti vjernijima, svetijima, budnijima i slobodnijima od idoliziranja kraljevstava ovoga svijeta.

Kristov dolazak nije samo „kraj svijeta“

Postoji još jedna pogrešna predodžba koju vrijedi ispraviti.

Kada ljudi čuju izraz „kraj svijeta“, često zamišljaju samo uništenje: sve nestaje, zemlja prestaje postojati, a spašene duše odlaze nekamo daleko od Božjega stvorenja.

Ali biblijska nada bogatija je od toga.

Pavao govori o uskrsnuću tijela. Ono što je posijano raspadljivo uskrsava neraspadljivo; mrtvi će uskrsnuti, a smrtno će se obući u besmrtnost (usp. 1 Kor 15,42-44.52-53).

Petar govori o „novim nebesima i zemlji novoj, gdje pravednost prebiva“ (2 Pt 3,13).

A Ivan na kraju Otkrivenja ne vidi čovječanstvo koje zauvijek bježi od stvorenoga svijeta, nego vidi novi Jeruzalem kako silazi od Boga s neba i čuje:

„Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima.“
(usp. Otk 21,2-3)

Konačna kršćanska nada zato nije bijeg od Božjega stvorenja.

To je uskrsnuće, obnova i Božja prisutnost među njegovim narodom.

Bog ne odustaje od svoje priče.

On je dovršava.

Kraljevstvo koje neće propasti

Na kraju se zato trebamo vratiti Danielu.

Carstva dolaze i prolaze.

Zvijeri se uzdižu i padaju.

Politički sustavi obećavaju sigurnost, moć i budućnost, ali nijedan od njih nije vječan.

Daniel je vidio nešto drugo:

„Bog Nebeski podići će kraljevstvo koje neće nikada propasti.“
(Dn 2,44)

Ivan čuje istu stvar:

„Kraljevstvo svijeta postade kraljevstvom Gospodina našega i Pomazanika njegova i kraljevat će u vijeke vjekova.“
(Otk 11,15)

To je temelj kršćanske sigurnosti.

Možda ćemo neke događaje posljednjih vremena prepoznati prije nego što se potpuno razviju. Možda ćemo neke razumjeti tek kada se dogode. Možda će se pokazati da su neka današnja tumačenja bila iznenađujuće precizna, a druga potpuno pogrešna.

Ali naša nada ne ovisi o tome jesmo li ispravno identificirali deset kraljeva.

Ne ovisi ni o tome jesmo li unaprijed prepoznali posljednji politički savez.

Naša sigurnost počiva na nečemu mnogo čvršćem.

Krist dolazi.

Kršćanin zato živi između dviju stvarnosti. Ne zna kada Krist dolazi, ali zna da dolazi. Ne zna kako će izgledati svaki događaj koji prethodi njegovu dolasku, ali zna kako završava priča. Ne zna hoće li osobno doživjeti posljednju veliku krizu povijesti, ali zna kako treba živjeti danas.

Zato pitanje nije samo:

„Koliko smo blizu kraju?“

Možda je za naš život mnogo važnije pitanje:

„Koliko sam ja danas spreman živjeti kao čovjek koji vjeruje da Krist doista dolazi?“

Jer posljednja slika Biblije nije Zvijer koja vlada svijetom.

Nije posljednji rat.

Nije politički savez.

Nije propast nekoga carstva.

Na kraju Pisma vidimo Boga koji prebiva sa svojim narodom, smrt koje više nema, suze koje Bog briše i stvaranje koje je obnovljeno (usp. Otk 21,1-5).

A posljednje Kristove riječi glase:

„Da, dolazim ubrzo!“
(Otk 22,20)

Zato konačni odgovor Crkve nije panika.

Nije politička opsjednutost.

Nije pokušaj da iz svakoga naslova u vijestima izračunamo koliko smo blizu kraju.

Odgovor Crkve je budnost koja ostaje vjerna Kristu.

„Bdijte dakle.“
(Mt 24,42)

To je ustrajnost svetih koji „čuvaju zapovijedi Božje i vjeru Isusovu“ (Otk 14,12).

I iznad svega, to je nada koja zajedno s Crkvom svih vremena moli:

„Amen! Dođi, Gospodine Isuse!“
(Otk 22,20)

Jer konačna nada kršćanina nije da će na vrijeme prepoznati svako kraljevstvo ovoga svijeta.

Njegova je nada da pripada Kralju čije kraljevstvo nikada neće proći.

Zato i danas molimo riječima kojima nas je naučio sam Krist:

„Dođi kraljevstvo tvoje.“
(Mt 6,10)

Hvala što čitaš Početni dizajn.

Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.

dr. Mihael Bermanec

Podržite ovaj rad

Ako vam je ovaj sadržaj bio koristan i želite podržati vrijeme, istraživanje i trud uložen u njegovu izradu, svoj doprinos možete dati dobrovoljnom donacijom.

Hvala na podršci.

Podržite rad – https://pocetnidizajn.com/donacije/