Približno vrijeme čitanja: 11 min

Postoji pitanje koje se prije ili kasnije pojavi u gotovo svakom ljudskom životu: Zašto sam ovdje i čemu zapravo služi moj život?

Ponekad to pitanje postavljamo kada stvari krenu loše. Može se pojaviti kada izgubimo posao, kada završi odnos koji nam je mnogo značio, kada se razbolimo, kada plan kojem smo posvetili godine propadne ili kada jednostavno shvatimo da život ne izgleda onako kako smo zamišljali.

Međutim, zanimljivo je da se isto pitanje može pojaviti i kada stvari krenu dobro. Čovjek može završiti obrazovanje koje je želio, pronaći dobar posao, izgraditi uspješnu karijeru, zaraditi dovoljno novca, osnovati obitelj, putovati, ostvariti mnoge ciljeve i steći priznanje drugih ljudi, a ipak jednoga dana zastati i pitati se: „Je li to doista sve?“

Upravo se tu pojavljuje ono što se danas ponekad naziva „tjeskoba zbog svrhe“: unutarnja napetost koja nastaje kada osjećamo da naš život mora imati neko dublje značenje, ali nismo sigurni jesmo li ga pronašli ili ga tražimo na pravome mjestu.

Problem nije u tome što tražimo smisao. Pitanje smisla duboko je ljudsko pitanje. Problem nastaje kada od stvari koje našem životu mogu dati određeno značenje očekujemo da nam daju konačni smisao.

Karijera može biti vrijedna, obitelj može biti velik dar, prijateljstva mogu obogatiti život, rad može donositi zadovoljstvo, briga o zdravlju može biti mudra, služenje drugima može biti plemenito, a razvijanje vlastitih sposobnosti dobro i korisno. Ipak, nijedna od tih stvari nije dovoljno velika da sama odgovori na konačno pitanje: Zašto uopće postojim?

Biblijski odgovor na to pitanje počinje mnogo prije naših karijera, ambicija, odnosa i životnih planova.

Počinje s Bogom.

1. Svrhu života ne možemo razumjeti ako počnemo samo od sebe

Suvremeno razmišljanje o svrsi često počinje pitanjima poput: Što me ispunjava? U čemu sam dobar? Što želim postići? Koji je moj san? Kakav trag želim ostaviti iza sebe?

To mogu biti korisna pitanja, ali nisu dovoljno duboka. Ako želimo razumjeti svrhu nečega, moramo znati zašto ono postoji. Biblija zato ne počinje čovjekom koji pokušava sam sebi izmisliti značenje, nego Bogom koji stvara čovjeka.

„I reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična…’“

(Postanak 1,26)

A zatim:

„Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.“

(Postanak 1,27)

To potpuno mijenja način na koji postavljamo pitanje svrhe. Ako sam samo proizvod vlastitih okolnosti, tada smisao svojega života moram nekako proizvesti sam. Ali ako sam stvorenje, tada smisao mojega života ne počinje sa mnom, nego s mojim Stvoriteljem.

Pavao to sažima riječima:

„Jer od njega i po njemu i za njega – sve je!“

(Rimljanima 11,36)

Zato prvo pitanje nije samo: „Koju svrhu želim dati svojem životu?“ Dublje i važnije pitanje glasi: „Za koga sam stvoren i kome moj život konačno pripada?“

2. Karijera može biti poziv, ali ne može biti konačna svrha

Jedno od najlakših mjesta na kojem možemo pokušati pronaći svoj identitet i svrhu jest posao.

Pitanje koje djeci često postavljamo glasi: „Što želiš biti kada odrasteš?“ Zanimljivo je da ih ne pitamo samo što žele raditi, nego što žele biti. Tako zanimanje vrlo lako prelazi iz područja djelovanja u područje identiteta.

Biblija radu daje veliko dostojanstvo. Rad nije samo posljedica pada, jer je prije pojave grijeha Bog čovjeka postavio u vrt:

„Gospodin, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva.“

(Postanak 2,15)

Pavao također govori:

„Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu, a ne ljudima.“

(Kološanima 3,23)

Rad je, dakle, važan dio ljudskoga života i može biti područje kroz koje služimo Bogu i ljudima. Međutim, rad nije Bog i ne može podnijeti težinu našega konačnog identiteta.

Propovjednik promatra ljudski trud i pita:

„Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem?“

(Propovjednik 1,3)

Problem nije u radu, nego u očekivanju da nam rad pruži ono što samo Bog može dati. Ako je posao moja konačna svrha, što se događa kada ostanem bez njega? Ako je karijera moj identitet, tko sam kada odem u mirovinu? Ako moje značenje ovisi o produktivnosti, koliko vrijedim kada bolest, ozljeda ili starost ograniče ono što mogu učiniti?

Možemo imati stvaran poziv unutar svojega rada, ali naš posao nije konačni razlog našega postojanja.

3. Uspjeh ne može nositi težinu našega identiteta

Možda smisao ne tražimo samo u poslu, nego u uspjehu. Želimo nešto postići, izgraditi, pobijediti, biti prepoznati i ostaviti trag koji će pokazati da naš život nije bio beznačajan.

Samo po sebi nije pogrešno težiti izvrsnosti. Pismo potiče marljivost, odgovornost i vjernost u onome što nam je povjereno. Problem nastaje kada od uspjeha počnemo očekivati odgovor na pitanje vlastite vrijednosti.

Isus postavlja radikalno pitanje:

„Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi?“

(Marko 8,36)

U neposrednom kontekstu Isus govori o učeništvu, križu i cijeni slijeđenja Njega (Marko 8,34–38), pa Njegove riječi ne trebamo svesti na opću pouku o karijeri ili uspjehu. Upravo zato Njegovo pitanje ide još dublje: moguće je nešto dobiti i istodobno izgubiti nešto neusporedivo vrjednije.

Možemo, dakle, biti uspješni u očima svijeta, a ipak promašiti ono zbog čega smo stvoreni. Zato biblijsko pitanje nije samo: „Što sam postigao?“ nego i: „Što se događa s mojim srcem i mojim odnosom prema Bogu dok to pokušavam postići?“

4. Novac može pružiti mogućnosti, ali ne može dati konačnu sigurnost

Slično se događa s novcem. Novac može riješiti mnoge stvarne probleme i omogućiti mnogo toga dobroga. Može osigurati hranu, stanovanje, obrazovanje, liječenje, odmor, pomaganje drugima i određenu razinu životne stabilnosti.

Biblija zato ne tvrdi da je novac sam po sebi zao. Međutim, jasno upozorava na ono što se događa kada od bogatstva počnemo očekivati sigurnost koju ono ne može zajamčiti.

Pavao govori bogatima:

„Neka se ne uzdaju u nesigurno bogatstvo, nego u Boga.“

(1 Timoteju 6,17)

Isus također upozorava:

„Pazite i čuvajte se svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onome što posjeduje.“

(Luka 12,15)

Možemo, dakle, posjedovati stvari, ali stvari ne smiju određivati naš identitet. Novac može biti koristan sluga i sredstvo kojim odgovorno upravljamo, ali ne može postati konačni temelj naše sigurnosti, vrijednosti i svrhe.

5. Ni samopoboljšanje nije konačna svrha života

Možda ćemo odbaciti materijalizam i reći: „Moja svrha je postati najbolja verzija sebe.“

To zvuči plemenitije. Želimo postati zdraviji, discipliniraniji, emocionalno zreliji, obrazovaniji, mudriji i moralniji. Mnoge od tih težnji mogu biti dobre, a Biblija također jasno govori o rastu i sazrijevanju.

Petar kaže:

„Rastite u milosti i spoznaji Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista.“

(2 Petrova 3,18)

Međutim, ovdje postoji važna razlika. Biblijski cilj nije beskonačno bavljenje samim sobom. Kršćanin ne raste samo zato da bi jednoga dana mogao pogledati sebe i reći: „Pogledaj koliko sam napredovao.“

Pavao daje mnogo jasniji cilj:

„Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova.“

(Rimljanima 8,29)

Cilj kršćanskoga života zato nije samo postati bolja verzija sebe, nego djelovanjem Božje milosti postajati sličniji Kristu.

To mijenja način na koji mjerimo duhovni rast. Ne pitamo samo jesmo li discipliniraniji, uspješniji ili produktivniji, nego volimo li više, opraštamo li lakše, postajemo li ponizniji, govorimo li istinu, jesmo li velikodušniji, strpljiviji i vjerniji Bogu.

Samopoboljšanje usmjereno samo prema sebi može završiti još većom zaokupljenošću sobom. Biblijska preobrazba usmjerena je prema Kristu.

6. „Promijeniti svijet“ plemenita je želja, ali prevelik teret za čovjeka

Drugi način traženja svrhe jest želja da ostavimo veliki trag. Želimo učiniti nešto važno, promijeniti društvo, pomoći mnogim ljudima ili ostaviti svijet boljim nego što smo ga zatekli.

U tome postoji nešto dobro. Isus kaže:

„Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“

(Matej 5,16)

Pavao također govori:

„Dok imamo vremena, činimo dobro svima.“

(Galaćanima 6,10)

Kršćanstvo nas, dakle, ne poziva na pasivnost. Pozvani smo činiti dobro, služiti ljudima, suprotstavljati se nepravdi i odgovorno koristiti ono što nam je Bog povjerio.

Ipak, postoji važna granica: Bog nam nije povjerio ulogu spasitelja svijeta. Ta je uloga već zauzeta.

Ivan o Kristu kaže:

„Otac je poslao svoga Sina kao Spasitelja svijeta.“

(1 Ivanova 4,14)

To nas može osloboditi velikog tereta. Ne moramo riješiti svaki problem, pomoći svakoj osobi niti ostvariti nešto povijesno veliko kako bi naš život imao smisla. Možemo jednostavno biti vjerni u onome što nam je Bog danas povjerio.

7. Ni drugi ljudi ne mogu biti konačna svrha našega života

Ljudski odnosi pripadaju među najveće Božje darove. Bog je već na početku rekao:

„Nije dobro da čovjek bude sam.“

(Postanak 2,18)

Pozvani smo ljubiti jedni druge (Ivan 13,34), nositi bremena jedni drugih (Galaćanima 6,2), opraštati (Kološanima 3,13), tješiti se i međusobno izgrađivati (1 Solunjanima 5,11).

Međutim, čak ni najdublji ljudski odnos ne može nositi težinu naše konačne svrhe. Ako kažem: „Moja su djeca cijeli moj život“, što se događa kada odrastu i odu? Ako kažem: „Bez ove osobe ja nisam ništa“, od čovjeka tražim nešto što nijedan čovjek ne može nositi.

Ako je brak jedini izvor mojega smisla, što onda s osobom koja nije u braku? Ako roditeljstvo određuje konačnu svrhu čovjeka, što onda s onima koji nemaju djecu?

Dobri Božji darovi mogu obogatiti naš život, ali postaju opasni kada od njih tražimo ono što pripada samo Darivatelju.

8. Problem možda nije u tome što nemamo svrhu, nego što je tražimo na pogrešnim mjestima

Ovdje dolazimo do središta problema. Možda čovjekova najveća poteškoća nije u tome što njegov život nema svrhu, nego u tome što pokušava konačnu svrhu pronaći u stvarima koje nikada nisu bile stvorene da je nose.

Pavao opisuje temeljni problem čovječanstva riječima:

„Zamijeniše istinu o Bogu za laž, častili su i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja.“

(Rimljanima 1,25)

To je mnogo više od pitanja drevnog idolopoklonstva. To je obrazac ljudskoga srca u kojem uzimamo nešto stvoreno i od toga tražimo ono što može dati samo Stvoritelj.

To može biti karijera, novac, tijelo, romantična ljubav, obitelj, uspjeh, ugled, služba, znanje ili čak vlastiti duhovni napredak. Nijedna od tih stvari sama po sebi ne mora biti loša. Problem nastaje kada dobru stvar pretvorimo u konačnu stvar, odnosno kada dar počne zauzimati mjesto Darivatelja.

9. Za što je onda čovjek stvoren?

Biblijski odgovor na ovo pitanje ne može se svesti na jednu karijeru, zadatak ili osobni projekt. Čovjek je prije svega stvoren od Boga i za Boga.

Bog govori o narodu:

„Narod koji sam sebi sazdao moju će kazivati hvalu.“

(Izaija 43,21)

Pavao kaže:

„Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite.“

(1 Korinćanima 10,31)

U Kristu ta svrha dobiva još dublju dimenziju. Ivan kaže:

„Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo.“

(1 Ivanova 3,1)

Pavao govori o vjernicima koji su u Kristu primili:

„Duha posinstva u kojem kličemo: ‘Abba! Oče!’“

(Rimljanima 8,15)

Kršćanska svrha zato nije prvenstveno pronaći jednu veliku stvar koju moramo ostvariti prije smrti. Ona počinje time da kroz Krista budemo pomireni s Bogom, da Mu pripadamo, poznajemo Ga, ljubimo Ga, proslavljamo Ga i živimo kao Njegova djeca.

Isus vječni život opisuje upravo kroz odnos s Bogom:

„A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.“

(Ivan 17,3)

To je mnogo čvršći temelj od bilo kojeg zanimanja, odnosa ili postignuća.

10. Ali nema li Bog ipak nešto posebno što trebam učiniti?

Ovdje se često pojavljuje druga vrsta tjeskobe. Čovjek počne razmišljati: „Sigurno Bog ima jedan specifičan plan za moj život. Što ako ga ne pronađem? Što ako izaberem pogrešan fakultet, pogrešan posao ili pogrešan grad? Što ako jednom pogrešnom odlukom propustim svoju svrhu?“

Biblija jasno govori o Božjem vodstvu i providnosti:

„Srce čovječje smišlja svoj put, ali Gospodin upravlja njegove korake.“

(Izreke 16,9)

Međutim, Biblija nas mnogo češće poziva na vjernost onome što nam je Bog već objavio nego na tjeskobno pokušavanje otkrivanja neke skrivene životne mape.

Pavao vrlo izravno kaže:

„Doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje.“

(1 Solunjanima 4,3)

To ne znači da naše konkretne životne odluke nisu važne. Trebamo moliti za mudrost (Jakov 1,5), tražiti savjet (Izreke 15,22), promišljati, planirati i odgovorno odlučivati. Ali ne trebamo živjeti u stalnom strahu da ćemo jednom nesavršenom odlukom potpuno „promašiti“ Božji plan.

Bog je veći od naših nesavršenih odluka, a kršćanski život nije potraga za skrivenom mapom budućnosti, nego svakodnevno hodanje s Bogom u vjernosti onome što nam je već objavio.

11. Svrha i poziv nisu potpuno ista stvar

Ova razlika može čovjeka osloboditi od mnogo nepotrebne tjeskobe. Naša temeljna svrha može ostati ista, dok se naši konkretni pozivi, odgovornosti i životne okolnosti tijekom života mijenjaju.

Danas možemo biti studenti, sutra zaposlenici. Možemo postati supružnici ili roditelji. Možemo promijeniti zanimanje, izgubiti posao ili otići u mirovinu. Zdravlje nam se može promijeniti, a sposobnosti koje danas imamo jednoga dana mogu oslabjeti.

Ali ako je konačna svrha našega života poznavati Boga, pripadati Kristu, proslavljati Boga i vjerno živjeti pred Njim, tada gubitkom određene uloge nismo izgubili razlog svojega postojanja.

To je važno jer ono što ponekad nazivamo „mojom životnom svrhom“ zapravo može biti samo jedna sezona našega poziva. Naše se uloge mogu mijenjati, dok naša pripadnost Bogu i poziv na vjernost Njemu ostaju.

12. Dobra djela nisu izvor našega identiteta, nego plod onoga što smo primili

Pavao prekrasno povezuje identitet i djelovanje:

„Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi da u njima živimo.“

(Efežanima 2,10)

Ali taj redak dolazi neposredno nakon riječi:

„Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar!“

(Efežanima 2,8)

Redoslijed je presudan. Ne činimo nešto veliko kako bismo napokon postali vrijedni, niti moramo izgraditi impresivan život kako bismo opravdali svoje postojanje. Najprije primamo Božju milost, a zatim iz te milosti učimo živjeti.

Dobra djela zato nisu način na koji stvaramo vlastitu vrijednost, nego plod života koji smo u Kristu već primili kao dar.

13. Krist oslobađa od potrebe da izgradimo život koji će dokazati da smo važni

Možda se iza tjeskobe zbog svrhe ponekad skriva još dublje pitanje. Ne pitamo samo: „Zašto postojim?“ nego i: „Kako mogu dokazati da moje postojanje vrijedi?“

Tada potraga za svrhom lako postaje projekt samopotvrđivanja. Osjećamo da moramo nešto postići, ostaviti trag, biti zapamćeni, postati posebni ili učiniti nešto dovoljno veliko da naš život ne izgleda uzaludno.

Evanđelje nas oslobađa upravo od takve potrebe da sami izgradimo svoju konačnu vrijednost.

Pavao piše:

„Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“

(Galaćanima 2,20)

Kršćanin zato ne mora provesti život pokušavajući dokazati da je važan. Može jednostavno učiti biti vjeran Bogu u životu koji mu je povjeren.

A takva vjernost često izgleda mnogo običnije nego što zamišljamo. Može značiti odgajati dijete, pošteno raditi, brinuti se za bolesnog roditelja, održati obećanje, oprostiti, služiti nekome tko nam ne može uzvratiti, moliti kada nitko ne vidi, ostati vjeran supružniku, govoriti istinu kada bi laž bila lakša ili nastaviti vjerovati Bogu usred bolesti i slabosti.

Možda nijedna od tih stvari neće promijeniti tijek povijesti, ali to ne znači da su pred Bogom beznačajne.

14. Što se događa kada izgubimo ono što smo smatrali svojom svrhom?

Upravo u gubitku često možemo vidjeti na čemu je naš osjećaj smisla doista bio izgrađen.

Ako izgubim posao i osjećam da sam izgubio razlog za život, možda je posao postao više od posla. Ako moja djeca odrastu i odu, a ja više ne znam tko sam, možda je roditeljstvo postalo više od dara. Ako više ne mogu trenirati i ne znam tko sam bez svojega tijela ili sporta, možda je sposobnost postala temelj identiteta. Ako propadne projekt kojem sam posvetio godine i zaključim da je cijeli moj život promašen, možda sam od toga projekta očekivao ono što nijedan projekt ne može dati.

Gubitak je stvaran i bolan, a Biblija nas ne poziva da ga umanjujemo ili da se pretvaramo da nam ono što smo izgubili nije bilo važno. Ipak, ponekad upravo gubitak otkriva ono što uspjeh može dugo skrivati: na čemu je zapravo počivao moj život?

Psalmist kaže:

„Koga ja imam u nebu osim tebe? Kad sam s tobom, ne veselim se zemlji. Malaksalo mi tijelo i srce: okrilje srca moga i baštino moja, o Bože, dovijeka!“

(Psalam 73,25–26)

To je temelj smisla koji ni gubitak posla, ni starenje, ni neuspjeh, ni promjena životnih okolnosti ne mogu potpuno oduzeti.

15. Sloboda od tjeskobe zbog svrhe

Biblijski odgovor na tjeskobu zbog svrhe nije jednostavno: „Pronađi svoju jednu veliku strast.“ Nije ni: „Otkrij jedinstveni zadatak zbog kojeg si rođen i nikada ne skreni s njega.“

Biblija nas usmjerava prema nečemu čvršćem. Prije nego što otkrijemo što ćemo raditi sa svojim životom, trebamo znati čiji je naš život.

„Ta nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Doista, ako živimo, Gospodinu živimo, i ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo.“

(Rimljanima 14,7–8)

To mijenja način na koji gledamo cijeli život. Mogu promijeniti posao, a ne izgubiti svrhu. Mogu izgubiti položaj, a ne izgubiti identitet. Mogu doživjeti neuspjeh, a da moj život time ne postane neuspjeh. Mogu ostarjeti i postati manje produktivan, a da zbog toga ne postanem manje vrijedan. Mogu prolaziti kroz razdoblje u kojem ne znam što slijedi, a ipak znati kome pripadam.

Konačna svrha mojega života nije nešto što moram očajnički izmisliti. Ona počinje odnosom s Onim koji me stvorio.

Tražimo li smisao na pogrešnim mjestima?

Karijera je dobra, ali nije Bog. Obitelj je dar, ali nije Bog. Novac je korisno sredstvo, ali nije Bog. Zdravlje je blagoslov, ali nije Bog. Uspjeh može biti lijep, ali nije Bog. Služenje drugima važno je, ali ni ono nije Bog. Čak ni potraga za „mojom svrhom“ ne smije zauzeti mjesto samoga Boga.

Augustinova poznata misao da je ljudsko srce nemirno dok ne počine u Bogu dobro izražava ono što Biblija pokazuje od Postanka do Otkrivenja: čovjek je stvoren tako da konačno ispunjenje ne može pronaći u stvorenju odvojenom od Stvoritelja.

Isus zato ne poziva ljude prvenstveno da pronađu savršenu karijeru, otkriju svoj veliki životni projekt ili dešifriraju tajni plan svoje budućnosti. Njegov je poziv mnogo osobniji:

„Hajdete za mnom.“

(Matej 4,19)

Možda se upravo tu nalazi odgovor na velik dio naše tjeskobe zbog svrhe. Ne moramo danas znati sve što ćemo raditi za deset ili dvadeset godina. Ne moramo ostvariti nešto zbog čega će nas svijet pamtiti. Ne moramo pronaći jednu savršenu ulogu koja će objasniti cijeli naš život.

Trebamo znati kome pripadamo, koga slijedimo i komu želimo biti vjerni u životu koji nam je danas povjeren.

Jer prema Bibliji, smisao života ne počinje pronalaženjem sebe, nego pronalaženjem života u Kristu.

„Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu!“

(Kološanima 3,3)

Kada to postane temelj, karijera, obitelj, prijateljstva, sposobnosti, zdravlje, novac, služenje i svi drugi Božji darovi konačno mogu zauzeti svoje pravo mjesto. Više ne moraju nositi teret dokazivanja zašto postojimo niti nam davati vrijednost koju nikada nisu mogli trajno osigurati.

Možemo ih primati sa zahvalnošću, razvijati ih odgovorno i koristiti ih na dobro drugih, ali bez očekivanja da postanu naš konačni smisao.

Stvoreni smo od Boga i za Boga. U Kristu smo pozvani pripadati Bogu, poznavati Ga i živjeti kao Njegova djeca, a sve što nam je povjereno možemo živjeti Njemu na slavu. Zato svrhu svojega života ne moramo očajnički stvarati; pozvani smo živjeti je u odnosu s Bogom, slijedeći Krista i vjerno koristeći ono što nam je danas povjereno.

Hvala što čitaš Početni dizajn.

Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.

dr. Mihael Bermanec

Podržite ovaj rad

Ako vam je ovaj sadržaj bio koristan i želite podržati vrijeme, istraživanje i trud uložen u njegovu izradu, svoj doprinos možete dati dobrovoljnom donacijom.

Hvala na podršci.

Podržite rad – https://pocetnidizajn.com/donacije/