Što Sveto pismo doista govori o identitetu Isusa Krista?

SADRŽAJ

I. UVOD: PITANJE ISUSOVA IDENTITETA

1. Najvažnije pitanje: tko je Isus?

2. Što znači „dokaz“?

3. Kršćanska vjera i razum

4. Zašto jedan redak nije dovoljan?

5. Kontekst prije zaključka

II. IZRAVNO NOVOZAVJETNO SVJEDOČANSTVO I BOŽANSKA DJELA

1. „Riječ bijaše Bog“ — Ivan 1,1

2. „Riječ tijelom postade“ — Ivan 1,14

3. „Gospodin moj i Bog moj!“ — Ivan 20,28

4. Od „Riječ bijaše Bog“ do „Bog moj“

5. Otac kaže za Sina: „Prijestolje je tvoje, Bože“ — Hebrejima 1,8

III. KRIST PRIJE BETLEHEMA: PREEGZISTENCIJA I UTJELOVLJENJE

1. Je li Isus postojao prije svojega zemaljskog rođenja?

2. Isus govori o slavi koju je imao prije postanka svijeta

3. „Prije nego Abraham posta, Ja jesam“ — Ivan 8,58

4. Utjelovljenje nije prestanak božanstva

5. Isus nije postao Bog nakon uskrsnuća

IV. KRIST I STVARANJE

1. „Sve postade po njemu“ — Ivan 1,3

2. „U njemu je sve stvoreno“ — Kološanima 1,16

3. „Po kojemu sazda svjetove“ — Hebrejima 1

4. Stvoritelj nije dio stvorenja

V. SIN BOŽJI: ODNOS PREMA OCU, POSLUŠNOST I MESIJANSKO SINOVSTVO

1. „Jedinorođeni Sin“ ne znači „prvo stvoreno biće“

2. Što znači „prvorođenac“?

3. Sin je bio kod Oca prije postanka svijeta

4. Otac nije Sin

5. Poslušnost ne znači automatski manju narav

6. Isusova molitva zapravo potvrđuje razlikovanje osoba

7. „Danas te rodih“ — znači li to da je Sin tada počeo postojati?

8. Psalam 2 govori o kraljevskom Mesiji

9. „Prvorođenac od mrtvih“

VI. USKRSNUĆE, VLAST, ŽIVOT, SUD I ČAST

1. „Sin Božji u snazi“ — Rimljanima 1,3–4

2. Uskrsnuće potvrđuje Isusove tvrdnje

3. „Dana mi je sva vlast“ — Matej 28,18

4. Isus je Glava Crkve

5. Isusu je povjeren sud

VII. ISUS UNUTAR MONOTEISTIČKE ISPOVIJEDI JEDNOGA BOGA

1. „Jedan Bog, Otac“ i „jedan Gospodin, Isus Krist“ — 1. Korinćanima 8,4–6

2. „Svako će se koljeno prignuti“ — Izaija 45 i Filipljanima 2

3. „Tko god prizove ime Gospodnje“ — Joel i Rimljanima 10

VIII. DUH SVETI I BIBLIJSKI TEMELJ NAUKA O TROJSTVU

1. Duh Sveti govori

2. Duh poučava

3. Duh svjedoči o Kristu

4. Lagati Duhu Svetome znači lagati Bogu — Djela 5,3–4

5. Otac, Sin i Duh Sveti međusobno se razlikuju

6. Isusovo krštenje pokazuje njihovu istodobnu različitost

7. „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ — Matej 28,19

8. Drugi trojstveni obrasci u Novom zavjetu

9. Biblija nepokolebljivo uči da je Bog jedan

10. Hebrejska riječ echad nije tajni dokaz Trojstva

11. Zašto množinski oblik Elohim nije dokaz Trojstva

12. Što nauk o Trojstvu zapravo tvrdi?

13. Jedan Bog u trima osobama

14. Što Trojstvo nije

IX. NAJČEŠĆI PRIGOVORI

1. „Otac je veći od mene“ — Ivan 14,28

2. „Sin ne može činiti ništa sam od sebe“ — Ivan 5,19

3. „O danu tome i času nitko ne zna… ni Sin“ — Marko 13,32

4. Ako je Isus Bog, zašto mu je vlast dana? — Matej 28,18

5. Ako je Isus Bog, zašto ga je Bog uskrisio?

6. Ako je Isus Bog, zašto se molio Ocu?

7. „Ja i Otac jedno smo“ — znači li to da su ista osoba? — Ivan 10,30

X. TEKSTOVI KOJE TREBA KORISTITI OPREZNO

1. 1. Timoteju 3,16

2. 1. Ivanova 5,7 — Comma Johanneum*

3. Djela 20,28

4. Zaharija 12,10

5. Jeremija 23,6 — „GOSPODIN je naša pravednost“

6. Izaija 9,6 — „Silni Bog, Otac vječni“

XI. KUMULATIVNI BIBLIJSKI ZAKLJUČAK

1. Kumulativni biblijski dokaz

2. JEDAN BOG U TRIMA OSOBAMA — OTAC, SIN I DUH SVETI

3. ZAVRŠNA APOLOGETSKA MISAO

4. ISUS KRIST — GOSPODIN, SPASITELJ I BOG KOJI JE DOŠAO MEĐU NAS

DODACI

DODATAK A — Sažetak cijelog biblijskog argumenta

DODATAK B — Najjači biblijski tekstovi

DODATAK C — Tekstovi koje treba koristiti oprezno

DODATAK D — Argumenti koje treba izbjegavati

DODATAK E — Kazalo biblijskih mjesta

DODATAK F — Sažetak na jednoj stranici

I. Uvod: pitanje Isusova identiteta

1. Najvažnije pitanje: tko je Isus?

Pitanje Isusova identiteta jedno je od najvažnijih pitanja kršćanske vjere.

Kršćanstvo ne počiva samo na Isusovu moralnom učenju, njegovim čudesima ili primjeru njegova života. U njegovu središtu nalazi se sam Isus Krist — njegov identitet, njegova smrt i uskrsnuće te ono što je učinio za naše spasenje.

Isus je svojim učenicima postavio pitanje:

„A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Matej 16,15

Petar odgovara:

„Ti si Krist, Sin Boga živoga.“ Matej 16,16

To pitanje nije ostalo samo pitanje za prve učenike. Ono se postavlja svakome tko se susretne s Evanđeljem:

Tko je zapravo Isus?

Je li samo veliki učitelj, prorok i izniman čovjek?

Je li stvoreno biće koje je Bog uzvisio iznad svih drugih?

Ili nam Sveto pismo otkriva nešto mnogo veće — da je Isus vječni Sin, koji je postojao kod Oca prije svojega zemaljskog života, koji ima božanski identitet i koji je postao čovjekom radi našega spasenja?

Ivan svoje Evanđelje započinje riječima:

„U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog.“ Ivan 1,1

Nekoliko redaka poslije govori što se dogodilo s tom Riječju:

„I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“ Ivan 1,14

Već se ovdje susrećemo s dvjema tvrdnjama koje će biti presudne za cijelu ovu studiju: Riječ je bila kod Boga, a istodobno Riječ je bila Bog. Zatim ta Riječ postaje tijelom i ulazi u ljudsku povijest.

Zato pitanje Isusova božanstva nije nevažna teološka pojedinost. Ono je neposredno povezano s identitetom osobe kojoj kršćanin vjeruje, koju slijedi, priznaje kao Gospodina i kojoj povjerava svoje spasenje.

Zašto trebamo znati što vjerujemo?

Kršćanska vjera ne bi trebala počivati samo na tome što smo nešto čuli od drugih, što pripada našoj obiteljskoj ili crkvenoj tradiciji ili što smo oduvijek pretpostavljali.

Trebamo znati: Što vjerujemo — i zašto to vjerujemo?

Petar piše:

„Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali s blagošću i poštovanjem.“ 1. Petrova 3,15

Cilj ove studije zato nije pobijediti nekoga u raspravi niti dokazivanjem pokazati vlastitu nadmoć.

Cilj je iz Svetoga pisma pažljivo ispitati i objasniti što Novi zavjet govori o Isusu Kristu i zašto su kršćani došli do zaključka da on nije samo prorok, učitelj, Mesija ili uzvišeno stvorenje, nego da pripada božanskom identitetu jednoga Boga.

Takvo istraživanje zahtijeva dvije stvari.

S jedne strane, trebamo biti dovoljno ponizni da dopustimo Svetome pismu da ispita i naša vlastita uvjerenja.

S druge strane, trebamo biti dovoljno dobro utemeljeni da naša vjera ne ovisi o jednom izdvojenom retku, slabom argumentu ili tvrdnji koju ne možemo obraniti u njezinu kontekstu.

Zašto je Isusov identitet toliko važan?

Ako pogriješimo u nekoj sporednoj pojedinosti, time ne mijenjamo nužno samu srž kršćanske vjere.

Ali pitanje tko je Isus nalazi se u njezinu središtu.

Isus upozorava:

„Ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim.“ Ivan 8,24

Ovaj redak treba tumačiti u njegovu kontekstu i ne koristiti ga kao samostalan dokaz Isusova božanstva. Ipak, jasno pokazuje koliko je za Ivana ozbiljno pitanje Isusova identiteta.

Na kraju svojega Evanđelja Ivan objašnjava zašto je zapisao Isusova znamenja:

„A ova su zapisana da vjerujete da je Isus Krist, Sin Božji, te da vjerujući imate život u imenu njegovu.“ Ivan 20,31

Zato cilj ove studije nije samo prikupiti što više redaka u kojima se Isusa naziva Bogom.

Potrebno je promotriti cjelokupno biblijsko svjedočanstvo o Isusu Kristu.

Pitat ćemo:

• Što Sveto pismo govori o Kristovu postojanju prije njegova rođenja u Betlehemu?
• Kakav je njegov odnos s Ocem?
• Naziva li ga Novi zavjet Bogom?
• Što znači kada ga naziva Gospodinom i Sinom Božjim?
• Pripisuju li mu se djela koja pripadaju Bogu?
• Kakvu ulogu ima u stvaranju?
• Daje li život i sudi svijetu?
• Prima li čast koja pripada Bogu?
• Kako Novi zavjet na Isusa primjenjuje starozavjetne tekstove o GOSPODINU?
• Što njegovo utjelovljenje, smrt, uskrsnuće i uzvišenje govore o njegovu identitetu?
• Tko je Duh Sveti i kako se odnosi prema Ocu i Sinu?
• Kako Otac, Sin i Duh Sveti mogu biti međusobno različiti, dok Sveto pismo istodobno nepokolebljivo uči da postoji samo jedan Bog?

Na ta pitanja ne trebamo odgovarati unaprijed stvorenim zaključcima niti graditi cijeli slučaj na jednom izdvojenom retku.

Trebamo dopustiti da se jasniji tekstovi međusobno osvjetljavaju, da se teži tekstovi čitaju u svojem kontekstu i da se konačni zaključak oblikuje iz cjelokupnog biblijskog svjedočanstva.

Jer prije nego što kažemo:

„Vjerujem u Isusa“ moramo ozbiljno razmotriti pitanje koje je sam Isus postavio:

„A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Matej 16,15

Od odgovora na pitanje tko je Isus ovisi kako ćemo razumjeti njegov život, njegove riječi, njegovu smrt i uskrsnuće i, konačno, što znači vjerovati u njega.

2. Što znači „dokaz“?

Prije nego što počnemo govoriti o biblijskom dokazu da je Isus Bog, potrebno je razjasniti što pod riječju dokaz zapravo mislimo.

Ponekad se pod dokazom podrazumijeva nešto što mora proizvesti apsolutnu, gotovo matematičku sigurnost. Međutim, ne dokazujemo svaku vrstu tvrdnje na isti način.

Matematičku tvrdnju dokazujemo matematičkim postupkom.

Prirodnu pojavu istražujemo opažanjem, mjerenjem i eksperimentom.

Povijesni događaj istražujemo pomoću izvora, dokumenata, svjedočanstava, konteksta i međusobne povezanosti podataka.

Zato bi bilo pogrešno od povijesnog događaja zahtijevati istu vrstu dokaza koju zahtijevamo od matematičke jednadžbe ili laboratorijskog eksperimenta.

Ne možemo Isusovo raspeće iz prvoga stoljeća ponovno izvesti u laboratoriju. Ne možemo kamerom otići dvije tisuće godina u prošlost i snimiti događaje.

Možemo, međutim, postaviti razumna pitanja:

• Što najraniji izvori tvrde?
• Jesu li svjedočanstva međusobno povezana?
• Kakav je povijesni kontekst?
• Što pojedini tekst doista kaže?
• Postoji li više neovisnih linija svjedočanstva?
• Koje objašnjenje najbolje odgovara ukupnim podacima?

To je posebno važno kada proučavamo Bibliju.

3. Kršćanska vjera i razum

Biblijska vjera ne zahtijeva od čovjeka da zatvori oči pred pitanjima i jednostavno vjeruje bez ikakva razloga.

Kršćanstvo iznosi tvrdnje o stvarnim osobama i događajima.

Isus iz Nazareta živio je u određenom povijesnom vremenu. Poučavao je. Imao je učenike. Bio je razapet. Njegovi učenici svjedočili su da je uskrsnuo. Iz tih događaja nastala je zajednica koja ga je ispovijedala kao Krista, Gospodina i Sina Božjega.

Zato vjera i razumno promišljanje ne moraju biti neprijatelji.

Apostol Petar potiče kršćane:

„Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali s blagošću i poštovanjem.“ 1. Petrova 3,15

Primijetimo oba dijela.

Kršćanin treba biti spreman dati obrazloženje svoje nade.

Ali to treba činiti s blagošću i poštovanjem.

Cilj, dakle, nije pobijediti čovjeka u raspravi. Nije cilj dokazati vlastitu intelektualnu ili duhovnu nadmoć.

Cilj je pošteno odgovoriti na pitanje: Što vjerujemo i zašto to vjerujemo?

4. Zašto jedan redak nije dovoljan?

Kada govorimo o Isusovu božanstvu, lako je napraviti jednu od dviju pogrešaka.

Prva je pokušati cijelu doktrinu dokazati jednim jedinim retkom.

Druga je unaprijed donijeti zaključak, a zatim svaki biblijski redak pokušavati prisiliti da govori ono što želimo čuti.

Ni jedan pristup nije dobar.

Ovaj tekst zato neće počivati na jednoj izoliranoj riječi, jednoj gramatičkoj konstrukciji ili jednom izdvojenom retku.

Pitat ćemo: Što cjelokupno Sveto pismo govori o Isusu Kristu?

To znači da ćemo zajedno promatrati:

• kako Biblija naziva Isusa;
• što govori o njegovu postojanju prije rođenja u Betlehemu;
• što govori o njegovu odnosu s Ocem;
• pripisuje li mu božanske naslove;
• pripisuje li mu djela koja pripadaju Bogu;
• kakvu vlast ima nad grijehom, životom i smrću;
• prima li štovanje;
• kakav je njegov odnos prema stvaranju;
• kakvu vlast ima nad Crkvom;
• kakvu ulogu ima u konačnom sudu;
• što njegova smrt i uskrsnuće otkrivaju o njegovu identitetu;
• te kako Novi zavjet govori o Ocu, Sinu i Duhu Svetome, a istodobno ostaje čvrsto monoteistički.

Tek kada te elemente stavimo zajedno, dobivamo potpuniju sliku.

5. Kontekst prije zaključka

Kod tumačenja Biblije posebno ćemo se držati jednoga načela:

Značenje ne određujemo izoliranjem jedne riječi, nego gramatikom, neposrednim kontekstom i cjelinom biblijskog teksta.

To je važno i za obranu kršćanske vjere.

Slab argument ne postaje dobar samo zato što podupire zaključak s kojim se slažemo.

Ako određena hebrejska ili grčka riječ sama po sebi ne dokazuje Trojstvo, nećemo tvrditi da ga dokazuje.

Ako neki redak ima tekstualnu ili interpretacijsku poteškoću, to ćemo priznati.

Ako postoje snažniji tekstovi, gradit ćemo argument prvenstveno na njima.

Istina ne treba pomoć loših argumenata.

Zato cilj ovoga istraživanja nije prikupiti što veći broj redaka koji na prvi pogled zvuče korisno.

Cilj je razumjeti što tekst doista govori.

Prije složenijih pitanja o Trojstvu, grčkoj gramatici, hebrejskim izrazima ili teološkim formulacijama, najbolje je započeti najjednostavnijim pitanjem:

Postoje li mjesta na kojima Novi zavjet Isusa izravno povezuje s božanskim identitetom ili ga naziva Bogom?

Postoje.

Nekoliko tekstova posebno je važno.

II. Izravno novozavjetno svjedočanstvo i božanska djela

1. „Riječ bijaše Bog“ — Ivan 1,1

Ivan svoje Evanđelje ne započinje Isusovim rođenjem u Betlehemu.

Počinje mnogo ranije:

„U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog.“

Ivan 1,1

U jednoj rečenici Ivan iznosi dvije istine koje moramo držati zajedno.

Riječ je bila kod Boga

To pokazuje razlikovanje.

Riječ nije jednostavno predstavljena kao druga riječ za Oca. Ona je kod Boga.

Postoji odnos.

Riječ je bila Bog

Ivan istodobno ne govori da je Riječ bila samo anđeo, prorok ili neko uzvišeno stvorenje.

On kaže:

„Riječ bijaše Bog.“

To postaje još važnije kada nastavimo čitati Evanđelje.

2. „Riječ tijelom postade“ — Ivan 1,14

Ivan zatim kaže:

„I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“ Ivan 1,14

Sada postaje jasno da Ivan ne govori o nekoj apstraktnoj filozofskoj ideji.

Riječ koja je u početku bila kod Boga i koja je bila Bog ulazi u ljudsku povijest.

Postaje tijelom.

Zato Ivanov argument možemo pratiti ovako:

Riječ postoji u početku.

Riječ je kod Boga.

Riječ je Bog.

Riječ postaje tijelom.

Ta utjelovljena Riječ u nastavku Evanđelja otkriva se u Isusu Kristu.

KLJUČNI ZAKLJUČAK

Isusovo rođenje u Betlehemu nije predstavljeno kao početak njegova postojanja. Ivan ga predstavlja kao utjelovljenu Riječ koja je postojala „u početku“, bila kod Boga i bila Bog.

3. „Gospodin moj i Bog moj!“ — Ivan 20,28

Jedan od najizravnijih tekstova nalazi se gotovo na kraju Ivanova Evanđelja.

Nakon uskrsnuća Toma susreće Isusa.

Njegov odgovor glasi:

„Gospodin moj i Bog moj!“ Ivan 20,28

Ovdje je važno pažljivo čitati tekst.

Snaga ovoga retka nije u tvrdnji da grčka riječ za „i“ znači matematički znak jednakosti.

Ne znači.

Grčki veznik καί (kai) uobičajeno znači „i“.

Pravi argument mnogo je jednostavniji i snažniji:

Toma obje izjave izravno upućuje Isusu.

Isus je za Tomu: „moj Gospodin“ i „moj Bog“.

Još je važnije što Isus Tomu zbog toga ne ispravlja.

Ne govori mu: „Nemoj me nazivati svojim Bogom.“

Umjesto toga odgovara:

„Jer me vidiš, vjeruješ. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.“ Ivan 20,29

Tomina ispovijed zato nije nevažna usputna rečenica.

Ona stoji gotovo na samom vrhuncu Evanđelja.

4. Od „Riječ bijaše Bog“ do „Bog moj“

Kada Ivanovo Evanđelje promatramo kao cjelinu, pojavljuje se iznimno snažan okvir.

Na početku čitamo:

„Riječ bijaše Bog.“ Ivan 1,1

Zatim:

„Riječ tijelom postade.“ Ivan 1,14

A pred završetkom Evanđelja Toma pred uskrslim Isusom izgovara:

„Gospodin moj i Bog moj!“ Ivan 20,28

To znači da Tominu ispovijed ne moramo izdvojiti iz konteksta i pokušavati na njoj samoj izgraditi cijelu kristologiju.

Ona se nalazi unutar Evanđelja koje je već na početku reklo da je Riječ bila Bog.

Ivanov veliki luk

U početku:

„Riječ bijaše Bog.“

↓

Utjelovljenje:

„Riječ tijelom postade.“

↓

Uskrsli Krist:

„Gospodin moj i Bog moj!“

To je mnogo snažniji argument od pokušaja da se božanstvo Isusa dokaže neobičnim tumačenjem jedne grčke riječi.

5. Otac kaže za Sina: „Prijestolje je tvoje, Bože“ — Hebrejima 1,8

Poslanica Hebrejima također donosi važan tekst.

Govoreći o Sinu, biblijski tekst navodi:

„Za Sina pak: Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova…“ Hebrejima 1,8

Širi kontekst prvoga poglavlja posebno je važan.

Sin je predstavljen kao onaj po kojemu je Bog stvorio svjetove, kao odsjaj Božje slave i otisak njegove biti, uzvišen iznad anđela.

Zato Hebrejima 1 ne treba čitati kao skup nepovezanih rečenica.

Cijelo poglavlje gradi uzvišenu sliku Sina.

A u tom kontekstu pojavljuju se riječi:

„Prijestolje je tvoje, Bože…“

Kasnije se u istom poglavlju na Sina primjenjuju i riječi o Gospodinu koji je u početku utemeljio zemlju i čija su djela nebesa.

Time se otvara još jedno veliko područje našega istraživanja: odnos Isusa prema stvaranju.

Tomu ćemo se vratiti.

Izravni naslovi važni su, ali biblijski argument ne završava na njima.

Moramo postaviti još jedno pitanje: Što Isus čini?

To je važno zato što identitet osobe u Bibliji ne otkrivaju samo njezina imena nego i njezina djela, vlast i čast koju prima.

Dva primjera posebno se ističu:

a) Isus oprašta grijehe;

b) Isus prima štovanje.

a) Isus oprašta grijehe

U Markovu evanđelju pred Isusa donose uzetoga čovjeka.

Umjesto da odmah govori o njegovu tjelesnom ozdravljenju, Isus mu kaže:

„Sinko! Opraštaju ti se grijesi.“ Marko 2,5

Pismoznanci odmah reagiraju.

Njihovo pitanje otkriva zašto je Isusova izjava toliko ozbiljna:

„Tko može grijehe opraštati doli Bog jedini?“ usp. Marko 2,7

Isus ne odgovara povlačenjem svoje tvrdnje.

Umjesto toga kaže da će učiniti nešto vidljivo kako bi pokazao nešto što se ne može vidjeti:

„Ali da znate: vlastan je Sin Čovječji na zemlji opraštati grijehe…“

Zatim zapovijeda uzetome da ustane, uzme svoju postelju i ode kući.

I čovjek ustaje.

Što je poanta događaja?

Čudo nije samo demonstracija Isusove sposobnosti ozdravljanja.

Vidljivo ozdravljenje potvrđuje njegovu tvrdnju da ima vlast opraštati grijehe.

To je iznimno važan element novozavjetne slike Isusa.

b) Isus prima štovanje

U Bibliji postoji jasna razlika između poštovanja stvorenja i štovanja koje pripada Bogu.

Kada Ivan u Otkrivenju pada pred anđela, anđeo ga zaustavlja:

„Nipošto! … Bogu se pokloni!“ usp. Otkrivenje 19,10

To nam daje važan kontrast.

U Ivanovu evanđelju čovjek kojega je Isus izliječio od sljepoće dolazi do spoznaje tko je Isus.

Kaže:

„Vjerujem, Gospodine!“

A zatim mu se pokloni.

Ivan 9,38

Isus pritom ne odbacuje taj čin.

To je značajno, osobito kada se promatra zajedno s drugim tekstovima u kojima Isus prima čast, vjeru i ispovijed svojih učenika.

Ali ponovno trebamo biti precizni: jedan čin klanjanja sam po sebi ne treba nositi cijeli dokaz Isusova božanstva.

Njegova snaga pojavljuje se kada ga čitamo zajedno s ostalim svjedočanstvima.

PRIVREMENI SAŽETAK

Već u ovom ranom dijelu istraživanja pojavljuje se nekoliko međusobno povezanih činjenica:

1. Ivan kaže da je Riječ bila Bog.

2. Ta Riječ postaje tijelom.

3. Toma uskrsloga Isusa naziva svojim Gospodinom i svojim Bogom.

4. Poslanica Hebrejima govori Sinu: „Prijestolje je tvoje, Bože.“

5. Isus polaže pravo na vlast opraštanja grijeha.

6. Isus prima štovanje bez odbacivanja onoga koji mu se klanja.

Ni jedan od tih elemenata ne treba umjetno odvojiti od ostalih.

Njihova prava snaga nalazi se u njihovoj međusobnoj povezanosti.

A to je tek početak.

Sljedeće pitanje ide još dublje:

Ako je Isus postojao prije svojega rođenja u Betlehemu, tada se nameće ključno pitanje: Tko je on bio prije nego što je postao čovjekom?

Ako želimo razumjeti tko je Isus, nije dovoljno proučavati samo njegov zemaljski život.

Moramo postaviti još dublje pitanje…

III. Krist prije Betlehema: preegzistencija i utjelovljenje

1. Je li Isus postojao prije svojega zemaljskog rođenja?

„U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog.“ Ivan 1,1

Ivan ne kaže:

„U početku je Riječ nastala.“

Kaže:

„U početku bijaše Riječ.“

Zatim govori da je sve postalo po njoj:

„Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa što je postalo.“ Ivan 1,3

Ovdje se pojavljuje važna razlika između Riječi i svega što je postalo.

Sve što je nastalo — nastalo je po Riječi.

A zatim: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“ Ivan 1,14

Redoslijed je, dakle: Riječ postoji → po Riječi sve nastaje → Riječ postaje tijelom.

To snažno govori protiv ideje da je Isusovo postojanje započelo njegovim ljudskim rođenjem.

2. Isus govori o slavi koju je imao prije postanka svijeta

U svojoj molitvi Ocu Isus govori:

„A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.“ Ivan 17,5

Ovaj je tekst iznimno važan za pitanje Kristove preegzistencije.

Isus govori o:

• sebi;
• Ocu;
• slavi koju je imao kod Oca;
• vremenu prije postanka svijeta.

To nije samo tvrdnja da je Bog unaprijed znao za Isusa.

Najprirodnije čitanje Isusovih riječi jest da govori o slavi koju je imao kod Oca prije nego što je svijet postojao.

Nekoliko redaka poslije govori i:

„Jer ti si me ljubio prije postanka svijeta.“ Ivan 17,24

Ponovno susrećemo odnos Oca i Sina prije stvaranja svijeta.

To će poslije biti važno za razumijevanje zašto izraze Otac i Sin ne trebamo ograničiti samo na Isusovo rođenje u Betlehemu.

KLJUČNI ZAKLJUČAK

Novi zavjet ne prikazuje odnos Oca i Sina kao nešto što je prvi put nastalo u Betlehemu. Isus govori o slavi kod Oca i Očevoj ljubavi prema njemu prije postanka svijeta.

3. „Prije nego Abraham posta, Ja jesam“ — Ivan 8,58

U raspravi sa svojim protivnicima Isus izgovara jednu od svojih najpoznatijih izjava:

„Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!“ Ivan 8,58

Grčki izraz glasi:

ἐγώ εἰμι — egō eimi*

„Ja jesam.“

Prvo što možemo zaključiti bez ikakve dvojbe jest da Isus tvrdi nešto izvanredno o svojem postojanju.

Abraham je pripadao dalekoj prošlosti. Isus ipak govori o sebi kao onome koji postoji prije Abrahama.

Još je neobičniji način na koji to izražava.

Ne kaže jednostavno:

„Prije Abrahama ja sam bio.“

nego:

„Prije nego Abraham posta, Ja jesam.“ Ivan 8,58

Je li „Ja jesam“ automatski dokaz božanstva?

Ovdje ponovno moramo biti precizni.

Sam izraz egō eimi nije na svakom mjestu u grčkom jeziku automatska izjava:

„Ja sam Jahve.“

Riječi egō eimi u osnovnom značenju jednostavno znače „ja jesam“ ili, ovisno o kontekstu, „ja sam“. Zato ne bi bilo ispravno tvrditi da sama gramatička konstrukcija automatski predstavlja izgovaranje Božjega imena.

Međutim, Ivan 8,58 nije obična uporaba toga izraza.

Isus ne kaže samo da je postojao prije Abrahama. U njegovoj izjavi postoji snažan kontrast:

Abraham je „postao“ — Isus „jest“.

Drugim riječima, Abrahamovo postojanje ima početak u povijesti, dok Isus o sebi govori na način koji nadilazi uobičajeno vremensko izražavanje.

Zato je najmanje što ovaj tekst jasno potvrđuje Kristova preegzistencija: Isus tvrdi da je postojao prije Abrahama.

No pitanje njegova božanskog identiteta ne treba graditi samo na dvije riječi egō eimi. Njihovo puno značenje treba promatrati u širem kontekstu Ivanova Evanđelja.

Isti Isus koji govori:

„Prije nego Abraham posta, Ja jesam“

u istom Evanđelju predstavljen je kao Riječ koja je u početku bila kod Boga i koja je bila Bog (Iv 1,1), kao onaj po kojem je sve postalo (Iv 1,3), kao onaj koji je imao slavu kod Oca prije postanka svijeta (Iv 17,5) i kojemu Toma na kraju govori:

„Gospodin moj i Bog moj!“ Ivan 20,28

Zbog toga Ivan 8,58 ne treba izolirati i pretvoriti u argument:

„Egō eimi znači Jahve, dakle Isus je Jahve.“

Takva bi formulacija bila prejednostavna.

Preciznije je reći:

Ivan 8,58 nedvojbeno svjedoči o Isusovoj preegzistenciji, a njegov neobičan izraz „Ja jesam“, promatran u širem kontekstu Ivanova Evanđelja i njegovih drugih izjava o Isusovu identitetu, ima snažnu božansku rezonancu.

Snaga Ivanova teksta zato se ne nalazi samo u izrazu egō eimi, nego u širem kontekstu Evanđelja.

Isti Isus koji govori:

„Prije nego Abraham posta, Ja jesam“

u istom Evanđelju govori o slavi koju je imao kod Oca prije postanka svijeta:

„A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.“ Ivan 17,5

Ivan je već na početku svojega Evanđelja rekao:

„Riječ bijaše Bog.“ Ivan 1,1

i:

„Riječ tijelom postade.“ Ivan 1,14

A na kraju Toma govori uskrsnulom Isusu:

„Gospodin moj i Bog moj!“ Ivan 20,28

Zato Ivan 8,58 nije izolirana rečenica niti bi dokaz Isusova božanstva trebalo graditi samo na riječima egō eimi.

Najmanje što ovaj tekst jasno potvrđuje jest Kristova preegzistencija: Isus tvrdi da postoji prije Abrahama. Međutim, njegov neobičan izraz „Ja jesam“, promatran zajedno s ostatkom Ivanova Evanđelja, uklapa se u mnogo veću sliku Kristova identiteta.

Ivan predstavlja Isusa kao vječnu Riječ koja je bila kod Boga i koja je bila Bog, po kojoj je sve postalo, koja je postala tijelom i koja je imala slavu kod Oca prije postanka svijeta.

Zato Ivan 8,58 svoju punu snagu dobiva kada ga čitamo kao dio te šire slike, a ne kao izdvojenu rečenicu.

Jedan od najvažnijih novozavjetnih tekstova za razumijevanje Kristova dolaska među ljude nalazi se u Poslanici Filipljanima.

Pavao govori o Kristu Isusu:

„On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.“ usp. Filipljanima 2,6–8

Prije nego što raspravljamo o pojedinim izrazima, pogledajmo kretanje cijeloga odlomka.

Krist:

postoji u Božjem obličju → ponizuje se → uzima obličje sluge → postaje čovjekom → postaje poslušan do smrti → smrti na križu.

Drugim riječima, Pavao ne započinje Kristovu priču njegovim rođenjem.

Opisuje nekoga tko se ponizuje i uzima ljudsko stanje.

4. Utjelovljenje nije prestanak božanstva

Kada Pavao govori da je Krist „sam sebe oplijenio“ ili „ispraznio“, to ne znači da je Isus prestao biti ono što jest ili da se odrekao božanske naravi.

Sam tekst objašnjava način njegova poniženja:

„uzevši lik sluge“

i

„postavši ljudima sličan“.

Naglasak nije na tome da je Krist prestao biti božanski, nego da je dragovoljno prihvatio poniženje, služenje i stvarnu ljudsku egzistenciju.

Vrhunac toga poniženja jest:

„smrt na križu.“

To je srž kršćanskog razumijevanja utjelovljenja.

Kristovo božanstvo ne znači da njegovo čovještvo nije bilo stvarno.

Naprotiv: onaj koji je postojao prije zemaljskog života doista je postao čovjekom.

5. Isus nije postao Bog nakon uskrsnuća

Ovaj tekst također pomaže ispraviti još jednu moguću pogrešku.

Novi zavjet ne prikazuje Isusa kao običnog čovjeka koji je živio iznimno pobožno, a zatim ga je Bog nakon uskrsnuća nagradio tako što ga je učinio božanskim.

Kretanje u Filipljanima 2 ide u suprotnom smjeru.

Najprije dolazi njegovo prethodno uzvišeno stanje.

Zatim: poniženje → čovještvo → poslušnost → križ.

Tek potom dolazi uzvišenje.

„Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom…“ Filipljanima 2,9

Uskrsnuće i uzvišenje zato ne trebamo razumjeti kao trenutak u kojem Isus prvi put postaje božansko biće.

Oni predstavljaju uzvišenje raspetoga i uskrsloga Krista nakon njegova dragovoljnog poniženja.

Preegzistencija sama po sebi još nije isto što i božanstvo.

Moglo bi se zamisliti biće koje postoji prije svojega zemaljskog života, a ipak je stvoreno.

Zato moramo postaviti preciznije pitanje:

Kakav odnos Novi zavjet uspostavlja između Isusa i samoga stvaranja?

Ovdje argument postaje posebno snažan…

IV. Krist i stvaranje

1. „Sve postade po njemu“ — Ivan 1,3

Ivan govori o Riječi:

„Sve postade po njemu i bez njega ne postade ništa što je postalo.“

Ivan 1,3

Obratimo pozornost na sveobuhvatnost izraza.

Sve je postalo po njemu.

A zatim Ivan dodatno naglašava:

bez njega nije postalo ništa što je postalo.

To stvara vrlo snažnu razliku:

Ono što je postalo

i

Onaj po kojemu je to postalo.

Riječ nije smještena jednostavno među stvari koje su nastale.

Ona stoji na strani onoga po kojemu nastaje sve što je nastalo.

2. „U njemu je sve stvoreno“ — Kološanima 1,16

Pavao o Kristu govori:

„Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo… sve je po njemu i za njega stvoreno.“ Kološanima 1,16

Primijetimo tri izraza: u njemu, po njemu, za njega stvoreno je sve.

Pavao zatim nastavlja:

„On je prije svega i sve stoji u njemu.“ Kološanima 1,17

Ovo je mnogo više od tvrdnje da je Isus važan prorok ili posrednik u povijesti Izraela.

Krist je predstavljen kao onaj koji je: prije svega i u odnosu prema kojemu postoji sve stvoreno.

3. „Po kojemu sazda svjetove“ — Hebrejima 1

Sličnu sliku nalazimo na početku Poslanice Hebrejima.

Bog je progovorio:

„u Sinu, koga postavi baštinikom svega; po kome sazda svjetove.“ usp. Hebrejima 1,2

Nekoliko redaka poslije, govoreći o Sinu, autor primjenjuje riječi Psalma:

„Ti u početku, Gospodine, utemelji zemlju i nebo je djelo ruku tvojih.“ Hebrejima 1,10

To je posebno značajno jer Poslanica Hebrejima upravo u tom poglavlju razlikuje Sina od anđela.

Sin nije predstavljen kao jedan od anđela. On stoji iznad njih.

A na njega se primjenjuje tekst koji govori o Gospodinu kao utemeljitelju zemlje i Stvoritelju nebesa.

4. Stvoritelj nije dio stvorenja

Sada možemo spojiti tri važna svjedočanstva:

Ivan 1,3:

Sve je postalo po Riječi.

Kološanima 1,16:

Sve je stvoreno po Kristu i za Krista.

Hebrejima 1:

Bog je po Sinu sazdao svjetove, a na Sina se primjenjuju riječi o utemeljenju zemlje i stvaranju nebesa.

To nam daje mnogo snažniji argument od pokušaja da Isusovo božanstvo izvedemo samo iz jednoga naslova.

KLJUČNI ZAKLJUČAK

Novi zavjet ne smješta Krista jednostavno unutar kategorije stvorenih bića. On ga postavlja u jedinstven odnos prema cjelokupnom stvaranju: sve je stvoreno po njemu, kroz njega i za njega.

To nas dovodi do jednog od najčešćih pitanja u raspravi o Isusovu identitetu.

V. Sin Božji: odnos prema Ocu, poslušnost i mesijansko sinovstvo

Nekima izraz „Sin Božji“ na prvi pogled zvuči kao dokaz da Isus ne može biti Bog.

Argument obično glasi:

Ako je Isus Božji Sin, onda mora biti mlađi od Boga, nastao od Boga ili biti manje biće od Boga.

Ali takav zaključak unaprijed pretpostavlja da biblijski izraz „Sin Božji“ znači isto što i biološko ljudsko rađanje.

Biblijski tekst zahtijeva pažljiviji pristup.

1. „Jedinorođeni Sin“ ne znači „prvo stvoreno biće“

Ivan 3,16 jedan je od najpoznatijih biblijskih redaka:

„Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga jedinorođenog Sina…“ Ivan 3,16

Izraz „jedinorođeni Sin“ ponekad se tumači kao da znači da je Isus bio prvo biće koje je Bog stvorio.

Međutim, takav zaključak ne proizlazi iz same riječi.

U grčkom tekstu nalazi se riječ μονογενής — monogenēs.

Tradicionalno se često prevodi kao „jedinorođeni“, ali naglašava prije svega jedinstvenost Sina i njegov jedinstveni odnos prema Ocu.

Zato iz riječi monogenēs ne možemo izvesti zaključak:

„Isus je bio prvo biće koje je Bog stvorio.“

To tekst ne kaže.

Ivan upravo onoga kojega predstavlja kao jedinstvenoga Sina predstavlja i kao Riječ koja je u početku bila kod Boga, koja je bila Bog i po kojoj je sve postalo.

Zato izraz „jedinorođeni Sin“ ne treba razumjeti kao tvrdnju da je Sin prvo Božje stvorenje.

2. Što znači „prvorođenac“?

Jedan od najčešće citiranih tekstova jest Kološanima 1,15:

„On je slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svega stvorenja.“

Netko bi mogao zaključiti:

„Ako je Isus ‘prvorođenac svega stvorenja’, znači da je prvi kojega je Bog stvorio.“

Ali potrebno je pročitati cijeli odlomak.

Odmah nakon toga Pavao govori:

„Jer u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo… sve je po njemu i za njega stvoreno.“ Kološanima 1,16

A zatim:

„On je prije svega i sve stoji u njemu.“ Kološanima 1,17

Grčka riječ prōtotokos doslovno znači prvorođeni, ali u biblijskom jeziku može označavati i prvenstvo, dostojanstvo i nasljednički položaj, a ne samo kronološki prvo rođenje.

To se jasno vidi u Starom zavjetu.

Govoreći o Davidovu kralju, Bog kaže:

„I ja ću ga prvorođencem učiniti, najvišim među kraljevima zemlje.“ Psalam 89,27

David nije bio prvi rođeni sin u svojoj obitelji.

„Prvorođenac“ ovdje opisuje njegov uzvišeni položaj.

To dobro odgovara Kološanima 1.

Krist je:

slika nevidljivoga Boga;

onaj po kojemu je sve stvoreno;

onaj za kojega je sve stvoreno;

onaj koji je prije svega;

i zatim:

„prvorođenac od mrtvih, da u svemu ima prvenstvo.“ Kološanima 1,18

Sam tekst objašnjava naglasak: „da u svemu ima prvenstvo.“

ZAKLJUČAK

U grčkom tekstu važna je riječ: μονογενής — monogenēs.

Tradicionalno se često prevodi kao „jedinorođeni“.

Međutim, riječ naglašava prije svega jedinstvenost, jedinost i jedinstveni odnos Sina prema Ocu.

Zato iz same riječi monogenēs ne možemo izvesti zaključak:

„Isus je bio prvo biće koje je Bog stvorio.“

To tekst ne kaže.

Ivan upravo onoga koga naziva jedinstvenim Sinom predstavlja kao Riječ koja je bila u početku kod Boga i po kojoj je sve nastalo.

3. Sin je bio kod Oca prije postanka svijeta

Ovdje se ponovno vraćamo Isusovoj molitvi:

„Proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.“ Ivan 17,5

I:

„Ljubio si me prije postanka svijeta.“ Ivan 17,24

Zato odnos Oca i Sina nije najbolje objašnjavati kao odnos u kojem je Otac jednoga trenutka stvorio Sina.

Ivanova slika mnogo je dublja: Sin je kod Oca prije postanka svijeta.

4. Otac nije Sin

Ovdje dolazimo do ključne razlike.

Reći: „Isus je Bog“ ne znači reći: „Isus je Otac.“

Novi zavjet ih jasno razlikuje.

Otac šalje Sina.

Sin dolazi od Oca.

Sin moli Oca.

Otac ljubi Sina.

Sin vrši Očevu volju.

Isus govori:

„Jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.“ Ivan 6,38

U Getsemaniju moli:

„Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“ Matej 26,39

To nisu besmislene predstave u kojima Isus razgovara sam sa sobom.

Novi zavjet prikazuje stvaran odnos Oca i Sina.

Zato moramo istodobno čuvati dvije istine:

Isus Krist ima božanski identitet.

i

Isus Krist nije Otac.

To će poslije postati presudno za razumijevanje Trojstva.

Ovo je jedno od najvažnijih pitanja cijele rasprave.

Isus govori da ga je Otac poslao.

Moli se Ocu.

Vrši Očevu volju.

Kaže:

„Ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“

Zar to ne dokazuje da je manje biće od Oca?

Ne nužno.

Moramo razlikovati dvije stvari: tko je Krist i koju ulogu dragovoljno preuzima u djelu spasenja.

5. Poslušnost ne znači automatski manju narav

Filipljanima 2 upravo spaja Kristovo uzvišeno prethodno stanje s njegovom poslušnošću:

„ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.“

Poslušnost je dio njegova dragovoljnog poniženja.

Sin dolazi izvršiti Očevu volju.

On postaje čovjekom.

Služi.

Trpi.

Umire.

Zato Kristova poslušnost Ocu nije sama po sebi dokaz da Krist nema božansku narav.

Ona pokazuje odnos Oca i Sina te Kristovu dragovoljnu poslušnost u djelu spasenja.

6. Isusova molitva zapravo potvrđuje razlikovanje osoba

Ponekad se postavlja pitanje: „Ako je Isus Bog, kome se onda molio?“

Odgovor glasi: Ocu.

Kršćansko vjerovanje ne tvrdi da je Isus Otac.

Zato Isusova molitva nije problem za kršćansko razumijevanje Boga.

Naprotiv, ona potvrđuje jednu od njegovih temeljnih tvrdnji: Otac i Sin nisu ista osoba.

Sin se obraća Ocu.

Otac ljubi Sina.

Sin proslavlja Oca.

Otac proslavlja Sina.

Postoji stvaran odnos.

7. „Danas te rodih“ — znači li to da je Sin tada počeo postojati?

Još jedan tekst koji zahtijeva pažljivo tumačenje nalazi se u Psalmu 2:

„Ti si Sin moj, danas te rodih.“ Psalam 2,7

Na prvi pogled netko bi mogao zaključiti:

Ako je Sin „rođen danas“, onda je prije toga morao ne postojati.

Međutim, takav zaključak ne uzima u obzir kontekst Psalma 2.

Psalam ne opisuje stvaranje nekoga bića, nego govori o Božjem Pomazaniku — kralju kojega Bog postavlja da vlada. U tom kraljevskom i mesijanskom kontekstu riječi:

„Ti si Sin moj, danas te rodih“

ne moraju označavati početak njegova postojanja, nego proglašenje i potvrdu njegova posebnog kraljevskog položaja pred Bogom.

To je posebno važno zato što Novi zavjet izričito primjenjuje Psalam 2,7 na Isusa.

Pisac Poslanice Hebrejima pita:

„Ta komu od anđela ikad reče: ‘Ti si Sin moj, danas te rodih’?“ Hebrejima 1,5

Time Sina ne svrstava među stvorene anđele, nego upravo suprotno — pokazuje njegovu jedinstvenu uzvišenost nad njima.

Psalam 2,7 pojavljuje se i u Djelima 13,33 u kontekstu apostolskog navještaja Isusa i njegova uskrsnuća. Taj tekst zahtijeva zasebnu egzegetsku pažnju, ali ni ondje smisao nije jednostavno: „Isus je toga dana počeo postojati.“

To bi bilo u suprotnosti s drugim novozavjetnim tekstovima koji govore o njegovu postojanju prije zemaljskog života.

Ivan kaže da je Riječ bila „u početku“ kod Boga (Iv 1,1), da je sve postalo po njoj (Iv 1,3), a Isus govori o slavi koju je imao kod Oca prije postanka svijeta (Iv 17,5).

Zato izraz „danas te rodih“ ne treba tumačiti kao tvrdnju da je postojao trenutak u kojem Sin nije postojao, pa ga je Bog zatim stvorio.

U kontekstu Psalma 2 riječ je o Božjem Sinu i mesijanskom Kralju kojega Bog javno potvrđuje i postavlja u njegov kraljevski položaj, a Novi zavjet tu mesijansku sliku primjenjuje na Isusa Krista.

8. Psalam 2 govori o kraljevskom Mesiji

Psalam 2 jest kraljevski i mesijanski psalam.

„Rađanje“ u tom kontekstu povezano je s kraljevskim postavljanjem i proglašenjem Božjega pomazanika.

Novi zavjet taj tekst primjenjuje na Isusa.

U Djelima apostolskim Pavao ga povezuje s Božjim ispunjenjem obećanja u Kristu, u kontekstu uskrsnuća.

Poslanica Hebrejima također citira:

„Ti si Sin moj, danas te rodih.“ Hebrejima 1,5

ali odmah razlikuje Sina od anđela.

Dakle, tekst se ne koristi da bi se dokazalo da je Isus stvoreni anđeo.

Upravo suprotno — koristi se unutar argumenta o njegovoj jedinstvenoj sinovskoj veličini.

9. „Prvorođenac od mrtvih“

Isus se također naziva:

„Prvorođenac od mrtvih.“ Otkrivenje 1,5

To očito ne znači da je Isus bio prva osoba koja je ikada izašla iz groba u bilo kojem smislu, jer Biblija opisuje uskrišenja i prije Isusova uskrsnuća.

Kristovo uskrsnuće ipak je jedinstveno.

On ustaje u pobjedi nad smrću i postaje prvina budućeg uskrsnuća svoga naroda.

Zato izrazi poput „prvorođenac“ moraju biti tumačeni u kontekstu.

U biblijskom jeziku „prvorođeni“ može uključivati ideje prvenstva, položaja i nasljedstva, a ne samo kronološkog redoslijeda rođenja.

VI. Uskrsnuće, vlast, život, sud i čast

Uskrsnuće je središnje za kršćansku vjeru.

Ali i ovdje moramo biti precizni.

Pogrešno bi bilo jednostavno reći: „Isus je uskrsnuo, dakle Isus je Bog.“

Zašto?

Zato što Biblija opisuje i druge ljude koji su Božjom silom vraćeni u život.

Samo uskrsnuće, izolirano od svega ostaloga, nije logički dovoljno za zaključak:

„Ta osoba mora biti Bog.“

Ali Isusovo uskrsnuće nije izolirani događaj.

Moramo ga promatrati zajedno s njegovim:

• tvrdnjama;
• identitetom;
• djelima;
• proročanstvima;
• smrću;
• prethodnim postojanjem;
• odnosom prema Ocu;
• vlašću;
• te svjedočanstvom njegovih apostola.

1. „Sin Božji u snazi“ — Rimljanima 1,3–4

Pavao govori o Božjem Sinu:

„koji je po tijelu rođen od potomstva Davidova, a postavljen Sinom Božjim u snazi, po Duhu svetosti, uskrsnućem od mrtvih — o Isusu Kristu, Gospodinu našemu.“ usp. Rimljanima 1,3–4

Pavao ne govori o čovjeku koji prije uskrsnuća uopće nije bio Sin Božji.

Rečenicu započinje govoreći o: „Sinu njegovu“ i tek potom opisuje njegovu povezanost s Davidovom lozom i uskrsnućem.

Uskrsnuće zato ne stvara Isusov identitet iz ničega.

Ono ga silno očituje i potvrđuje.

2. Uskrsnuće potvrđuje Isusove tvrdnje

Ovo je mnogo precizniji način izražavanja argumenta.

Isusovo uskrsnuće ne treba odvojiti od pitanja: Tko je bio čovjek koji je uskrsnuo?

To je isti Isus koji je:

govorio o svojem postojanju prije Abrahama;

govorio o slavi koju je imao kod Oca prije postanka svijeta;

opraštao grijehe;

primao štovanje;

govorio o jedinstvenom odnosu s Ocem;

najavljivao vlastitu smrt i uskrsnuće.

A nakon uskrsnuća Toma mu govori:

„Gospodin moj i Bog moj!“

Zato je uskrsnuće dio kumulativnog dokaza.

KLJUČNI ZAKLJUČAK

Uskrsnuće ne treba koristiti kao izoliranu matematičku formulu: „uskrsnuo = Bog“. Ono je Božja snažna potvrda Isusova mesijanskog identiteta i središnji događaj koji se mora čitati zajedno sa svime što Novi zavjet govori o tome tko je Isus.

3. „Dana mi je sva vlast“ — Matej 28,18

Nakon uskrsnuća Isus govori učenicima:

„Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.“ Matej 28,18

Opseg ove izjave izvanredan je.

Ne kaže: „Dana mi je određena vlast u Izraelu.“

Niti: „Dana mi je vlast nad mojim učenicima.“

Govori: „sva vlast na nebu i na zemlji.“

Poslanica 1. Petrova opisuje Krista kao onoga koji:

„jest zdesna Bogu, pošto mu bijahu pokoreni anđeli, vlasti i sile.“ usp. 1. Petrova 3,22

Kristova vlast zato nije samo zemaljska.

Ona obuhvaća i nebesku stvarnost.

4. Isus je Glava Crkve

Pavao o Kristu kaže:

„Krist je Glava Crkve — on, Spasitelj Tijela.“ Efežanima 5,23

Crkva ne pripada nekom mrtvom osnivaču iz prošlosti.

Krist je njezina sadašnja Glava i Spasitelj.

On ima vlast nad svojim narodom.

5. Isusu je povjeren sud

Još snažniju izjavu nalazimo u Ivanovu evanđelju:

„Otac doista ne sudi nikomu: sav je sud predao Sinu.“ Ivan 5,22

A odmah zatim dolazi razlog:

„da svi časte Sina kao što časte Oca.“ Ivan 5,23

Ovo je jedan od posebno važnih tekstova za našu temu.

Ne kaže samo da ljudi trebaju poštovati Sina.

Govori o časti prema Sinu kao što se časti Otac.

A zatim dodaje:

„Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.“

Dakle, odnos prema Sinu neposredno je povezan s odnosom prema Ocu.

KLJUČNI ZAKLJUČAK

Novi zavjet Isusu pripisuje univerzalnu vlast, vlast nad Crkvom, podložnost nebeskih sila i konačni sud; štoviše, Ivan 5 povezuje čast koja pripada Sinu s čašću koja pripada Ocu.

Time se približavamo sljedećem velikom pitanju:

Odgovor na to pitanje otvorit će put prema biblijskom temelju nauka o Trojstvu.

Da bismo razumjeli biblijski temelj Trojstva, nije dovoljno govoriti samo o Ocu i Sinu.

Moramo pitati: Tko je Duh Sveti?

VII. Isus unutar monoteističke ispovijedi jednoga Boga

1. „Jedan Bog, Otac“ i „jedan Gospodin, Isus Krist“ — 1. Korinćanima 8,4–6

Ovdje dolazimo do jednoga od najvažnijih novozavjetnih tekstova za razumijevanje odnosa između Isusa Krista i biblijskog monoteizma.

Pavao piše:

„Nama je jedan Bog, Otac, od kojega je sve i mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kojemu je sve i mi po njemu.“ 1. Korinćanima 8,6

Kontekst je iznimno važan.

Pavao raspravlja o idolima i samo nekoliko redaka prije izričito potvrđuje:

„Nema Boga osim jednoga.“ 1. Korinćanima 8,4

Dakle, Pavao nije napustio židovski monoteizam niti govori o postojanju dvaju bogova.

Upravo unutar te ispovijedi jednoga Boga on govori o:

„jednom Bogu, Ocu“

i

„jednom Gospodinu, Isusu Kristu“.

Još je značajniji način na koji govori o odnosu Oca i Sina prema svemu što postoji:

„od kojega je sve“ — o Ocu

i

„po kojemu je sve“ — o Isusu Kristu.

Drugim riječima, Isus ovdje nije predstavljen samo kao veliki prorok, učitelj ili posrednik koji se pojavio unutar već stvorenoga svijeta. Pavao ga povezuje sa samim postojanjem svega što jest: sve je po njemu.

To se slaže s drugim novozavjetnim tekstovima:

„Sve postade po njemu i bez njega ne postade ništa što je postalo.“ Ivan 1,3

i:

„Sve je po njemu i za njega stvoreno.“ Kološanima 1,16

Zašto je izraz „jedan Gospodin“ toliko važan?

Grčka riječ κύριος — Kyrios — „Gospodin“ može imati različita značenja i sama po sebi ne označava uvijek Boga.

Zato ne bi bilo ispravno tvrditi:

„Isus je nazvan Gospodinom; prema tome, sama ta titula dokazuje da je Bog.“

Međutim, u grčkom prijevodu Staroga zavjeta, Septuaginti (LXX), riječ Kyrios vrlo se često upotrebljava ondje gdje hebrejski tekst ima Božje savezno ime YHWH.

To daje posebnu težinu Pavlovim riječima „jedan Gospodin, Isus Krist“, osobito zato što se nalaze upravo u kontekstu izričite tvrdnje da postoji samo jedan Bog.

Zbog toga mnogi tumači u 1. Korinćanima 8,6 vide odjek temeljne izraelske ispovijedi vjere:

„GOSPODIN je Bog naš, GOSPODIN je jedan.“ Ponovljeni zakon 6,4

Pavao ne postavlja Isusa pokraj jedinoga Boga kao nekoga drugog, neovisnog boga. Umjesto toga, unutar svoje monoteističke ispovijedi govori o jednom Bogu, Ocu, i jednom Gospodinu, Isusu Kristu, pri čemu obojicu povezuje sa svime što postoji:

od Oca je sve — po Kristu je sve.

Zato je 1. Korinćanima 8,6 jedan od najvažnijih tekstova za razumijevanje načina na koji su prvi kršćani mogli istodobno ispovijedati da postoji jedan Bog i Isusu pripisivati iznimno uzvišen, božanski status.

U kontekstu cjelokupnoga Pavlova i novozavjetnog svjedočanstva, ovaj tekst snažno podupire zaključak da Krist nije predstavljen kao drugi bog uz Oca, nego je uključen u samu strukturu kršćanske ispovijedi jednoga Boga.

2. „Svako će se koljeno prignuti“ — Izaija 45 i Filipljanima 2

Nakon opisa Kristova poniženja Pavao govori o njegovu uzvišenju:

„Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: ‘Isus Krist jest Gospodin!’ — na slavu Boga Oca.“ Filipljanima 2,9–11

Ovaj tekst postaje još značajniji kada ga usporedimo s Izaijom.

U Izaiji Bog govori:

„Meni će se prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati.“ usp. Izaija 45,23

U Izaiji je riječ o univerzalnoj odanosti GOSPODINU.

Pavao tu sliku primjenjuje na Isusa:

svako se koljeno prigiba

i

svaki jezik priznaje da je Isus Krist Gospodin.

Ali Pavao time ne uklanja Oca.

Sve se događa: „na slavu Boga Oca.“

Ponovno vidimo isti obrazac: Sin je uzvišen na način koji ga uključuje u Božji identitet, a ipak ostaje različit od Oca.

3. „Tko god prizove ime Gospodnje“ — Joel i Rimljanima 10

Još jedan snažan primjer nalazimo u Rimljanima 10.

Pavao kaže:

„Ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen.“ Rimljanima 10,9

Nekoliko redaka poslije navodi proroka Joela:

„Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen.“ Rimljanima 10,13; usp. Joel 3,5

U izvornom Joelovu tekstu riječ je o zazivanju GOSPODINA.

Pavao taj tekst smješta u neposredan kontekst ispovijedanja i zazivanja Isusa kao Gospodina.

To je jedan od važnih primjera kako novozavjetni autori primjenjuju starozavjetni govor o GOSPODINU na Isusa.

VIII. Duh Sveti i biblijski temelj nauka o Trojstvu

Da bismo razumjeli biblijski temelj Trojstva, nije dovoljno govoriti samo o Ocu i Sinu.

Moramo pitati: Tko je Duh Sveti?

Je li Duh Sveti samo Božja energija, moć ili utjecaj?

Ili Sveto pismo o njemu govori kao o božanskoj osobi koja govori, djeluje, poučava i vodi?

Novi zavjet jasno pokazuje da se Duh Sveti ne ponaša kao bezlična sila.

1. Duh Sveti govori

U Djelima apostolskim čitamo:

„Duh Sveti reče: De odvojite mi Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao.“ Djela 13,2

Duh ovdje: govori, određuje i poziva.

To nisu uobičajeni opisi bezlične energije.

2. Duh poučava

Isus govori svojim učenicima:

„Branitelj — Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime — poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.“ Ivan 14,26

Duh Sveti:

poučava

i

podsjeća.

Ponovno susrećemo osobno djelovanje.

3. Duh svjedoči o Kristu

Isus kaže:

„Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca — Duh Istine koji od Oca izlazi — on će svjedočiti za mene.“ Ivan 15,26

Duh Sveti nije konkurencija Kristu.

U ovom tekstu njegova je služba usmjerena prema svjedočenju o Kristu.

U sljedećem poglavlju Isus kaže:

„On će mene proslavljati.“ Ivan 16,14

To pokazuje duboku povezanost Oca, Sina i Duha u djelu objave i spasenja.

4. Lagati Duhu Svetome znači lagati Bogu — Djela 5,3–4

Jedan od najsnažnijih tekstova nalazi se u događaju s Ananijom i Safirom.

Petar govori Ananiji:

„Zašto ti Sotona ispuni srce te si slagao Duhu Svetomu…?“ Djela 5,3

A zatim kaže:

„Nisi slagao ljudima, nego Bogu.“ Djela 5,4

Najprije se Ananijina laž opisuje kao laž Duhu Svetome, a zatim kao laž Bogu.

Zbog toga su Djela 5,3–4 jedan od najvažnijih novozavjetnih tekstova za razumijevanje božanskog identiteta Duha Svetoga.

Ali ni ovdje nije potrebno tvrditi više nego što tekst govori.

Tekst ne daje razvijenu kasniju teološku definiciju Trojstva.

On ipak pokazuje da o Duhu Svetome nije moguće govoriti samo kao o neosobnoj sili odvojenoj od Boga.

5. Otac, Sin i Duh Sveti međusobno se razlikuju

Sada moramo sačuvati drugu stranu biblijskog svjedočanstva.

Ako kažemo da je Otac Bog, da Sin ima božanski identitet i da Duh Sveti ima božanski identitet, ne smijemo zaključiti da su Otac, Sin i Duh samo tri različita imena za istu osobu.

Sveto pismo ih međusobno razlikuje.

Otac nije Sin.

Sin nije Duh Sveti.

Duh Sveti nije Otac.

To se vidi u mnogim tekstovima.

Otac šalje Sina.

Sin moli Oca.

Otac ljubi Sina.

Sin izvršava Očevu volju.

Duh Sveti silazi na Sina.

Otac šalje Duha.

Sin šalje Duha od Oca.

Duh svjedoči o Sinu.

Zato nije dovoljno reći:

„Bog se ponekad pojavljuje kao Otac, ponekad kao Sin, a ponekad kao Duh Sveti.“

Takav opis ne odgovara biblijskim odnosima među Ocem, Sinom i Duhom Svetim.

Biblija ih ne prikazuje samo kao tri različita načina na koja se jedna osoba pojavljuje. Otac šalje Sina, Sin se moli Ocu, Otac ljubi Sina, a Duh Sveti silazi na Sina i djeluje u skladu s Očevom i Sinovom voljom.

Posebno je jasan prizor Isusova krštenja: Sin je u Jordanu, Duh Sveti silazi na njega, a s neba se čuje Očev glas (Mt 3,16–17). Otac, Sin i Duh Sveti ovdje se pojavljuju istodobno i međusobno se razlikuju.

Zato kršćanski nauk o Trojstvu ne tvrdi da je Bog jedna osoba koja se pojavljuje u tri različita oblika, nego da je jedan Bog u trima međusobno različitim osobama — Ocu, Sinu i Duhu Svetome.

6. Isusovo krštenje pokazuje njihovu istodobnu različitost

Kod Isusova krštenja Sin je u vodi.

Duh Sveti silazi.

A s neba dolazi Očev glas:

„Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ Matej 3,17

Ovdje ne vidimo jednu osobu koja brzo mijenja tri uloge.

Otac, Sin i Duh pojavljuju se u međusobnom odnosu.

To je važan temelj za sve što slijedi.

7. „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ — Matej 28,19

Jedan od najvažnijih trojstvenih tekstova nalazi se na kraju Matejeva evanđelja.

Uskrsli Isus svojim učenicima zapovijeda:

„Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Matej 28,19

Važno je primijetiti način na koji je ova zapovijed oblikovana.

Isus ne govori „u imena“, nego „u ime“ — u jednini — a zatim zajedno navodi Oca, Sina i Duha Svetoga.

Otac, Sin i Duh Sveti tako su uključeni u jednu svečanu krsnu formulu, a istodobno su jasno međusobno razlikovani: Otac nije Sin, Sin nije Duh Sveti, niti je Duh Sveti Otac.

To je izrazito važan podatak za razumijevanje novozavjetnog svjedočanstva o Bogu.

Ipak, treba biti precizan. Matej 28,19 sam po sebi nije potpuna formulacija nauka o Trojstvu. U ovom retku ne nalazimo kasniji teološki izraz „jedna božanska bit u trima osobama“, niti se iz same jednine riječi „ime“ može izvesti čitav nauk o Trojstvu.

Njegova je važnost u nečemu drugom: Otac, Sin i Duh Sveti zajedno su smješteni u jedinstveni okvir kršćanskog krštenja, i to u zapovijedi uskrsloga Krista koja se odnosi na sve narode.

Zato Matej 28,19 svoju punu snagu dobiva kao dio širega biblijskog svjedočanstva. Kada ga povežemo s tekstovima koji govore o jednom Bogu, o božanskom identitetu Sina, o božanskom djelovanju Duha Svetoga te o stvarnoj različitosti Oca, Sina i Duha, postaje jasno zašto je ovaj redak zauzeo tako važno mjesto u kršćanskom razumijevanju Trojstva.

8. Drugi trojstveni obrasci u Novom zavjetu

Matej 28,19 nije jedino mjesto na kojemu se Otac, Sin i Duh pojavljuju zajedno.

Pavao zaključuje Drugu poslanicu Korinćanima blagoslovom:

„Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!“ 2. Korinćanima 13,13

Ovdje zajedno stoje:

Gospodin Isus Krist

Bog

Duh Sveti

u jednoj liturgijskoj formuli.

Slično čitamo u Prvoj Petrovoj poslanici, gdje su vjernici opisani u odnosu prema:

predznanju Boga Oca,

posvećenju Duha

i

poslušnosti Isusu Kristu.

usp. 1. Petrova 1,2

Pavao također govori o:

„različitim darima, a isti Duh; različitim službama, a isti Gospodin; različitim djelovanjima, a isti Bog…“ usp. 1. Korinćanima 12,4–6

Ovi tekstovi sami po sebi još ne izgovaraju kasniju teološku formulu:

„jedna bit u trima osobama“.

Ali pokazuju zašto je takva formula uopće nastala.

Crkva je nastojala oblikovati teološki izričaj koji će istodobno uzeti ozbiljno sve biblijske podatke: da postoji samo jedan Bog, da je Otac Bog, da Novi zavjet Sinu pripisuje božanski identitet, da o Duhu Svetome govori na božanski način te da se Otac, Sin i Duh Sveti međusobno razlikuju.

Nauk o Trojstvu zato nije nastao iz želje da se biblijskoj poruci nešto doda, nego kao pokušaj da se svi ti podaci izraze zajedno, bez prihvaćanja jednoga dijela biblijskog svjedočanstva uz zanemarivanje drugoga.

9. Biblija nepokolebljivo uči da je Bog jedan

Sve ovo mora ostati unutar neupitnog biblijskog monoteizma.

Temeljna ispovijed Izraela glasi:

„Čuj, Izraele! GOSPODIN je Bog naš, GOSPODIN je jedan.“ Ponovljeni zakon 6,4

Novi zavjet ne odbacuje tu istinu.

Pavao govori:

„Bog je jedan.“ Rimljanima 3,30

I:

„Jedan je Bog.“ 1. Timoteju 2,5

Kršćanstvo, dakle, ne tvrdi da postoje tri Boga.

To bi bilo triteizam, a ne Trojstvo.

10. Hebrejska riječ echad nije tajni dokaz Trojstva

U raspravama se ponekad tvrdi da hebrejska riječ:

אֶחָד — echad

u Ponovljenom zakonu 6,4 zapravo znači:

„složeno jedinstvo“

te da već sama ta riječ dokazuje Trojstvo.

To nije dovoljno precizno.

Echad jednostavno znači „jedan“.

Može se pojaviti u različitim kontekstima, uključujući cjeline sastavljene od više dijelova, ali sama riječ ne nosi ugrađeno značenje: „jedno složeno biće sastavljeno od više osoba“.

Zato Trojstvo ne trebamo dokazivati leksičkim trikom.

Isto vrijedi i za tvrdnju da je Stari zavjet morao upotrijebiti riječ yachid da je htio govoriti o „apsolutnoj“ Božjoj jedinosti.

To nije valjan argument.

Izvorni tekst upravo ispravno upozorava da echad sam po sebi ne znači „složeno jedinstvo“.

Kršćanski nauk o Trojstvu ne proizlazi iz posebnog značenja riječi echad, nego iz potrebe da se ta biblijska istina o jednom Bogu uskladi s drugim biblijskim podacima o Ocu, Sinu i Duhu Svetome.

11. Zašto množinski oblik Elohim nije dokaz Trojstva

Slično tome, ponekad se kao dokaz Trojstva navodi hebrejska riječ:

אֱלֹהִים — Elohim

Budući da je riječ Elohim po svojem obliku množinska, ponekad se tvrdi:

„Riječ je gramatički u množini, pa već Postanak 1,1 dokazuje Trojstvo.“

Međutim, takav zaključak ide dalje od onoga što sama hebrejska gramatika dopušta.

Kada Elohim označava Boga Izraelova, riječ se u pravilu gramatički povezuje s jedninskim glagolima i drugim jedninskim oblicima.

To se jasno vidi već u prvoj rečenici Biblije:

„U početku stvori Bog nebo i zemlju.“ Postanak 1,1

Hebrejski izraz za „Bog“ jest Elohim, ali glagol „stvori“ (bara) nalazi se u jednini. Pisac, dakle, ne govori o više bogova koji stvaraju, nego o jednom Bogu koji stvara.

Zbog toga sama množinska forma riječi Elohim nije dokaz da se u toj riječi skriva gramatička formula Trojstva.

To, naravno, ne znači da je nauk o Trojstvu protivan Starom zavjetu. Znači samo da ga ne trebamo pokušavati dokazati iz množinskog oblika jedne hebrejske riječi.

Trojstvo ne treba takav argument.

Njegov biblijski temelj nalazi se u cjelokupnom svjedočanstvu Svetoga pisma: postoji jedan Bog, a Novi zavjet istodobno govori o Ocu, Sinu i Duhu Svetome na način koji je doveo Crkvu do potrebe da sve te biblijske podatke izrazi zajedno.

Dobar biblijski argument ne tvrdi više nego što sam tekst može nositi.

Ovdje dolazimo do jednoga od najvažnijih novozavjetnih tekstova za razumijevanje odnosa između Isusa Krista i biblijskog monoteizma.

Pavao piše…

12. Što nauk o Trojstvu zapravo tvrdi?

Riječ „Trojstvo“ ne pojavljuje se kao termin u biblijskom tekstu.

To treba otvoreno reći.

Ali činjenica da kasniji teološki naziv nije zapisan u Bibliji ne znači da sadržaj koji taj naziv sažima nije izveden iz Biblije.

Slično, Biblija ne mora upotrijebiti određenu kasniju tehničku riječ da bi govorila o stvarnosti koju će Crkva poslije tom riječju opisivati.

Nauk o Trojstvu pokušava sačuvati nekoliko biblijskih tvrdnji istodobno:

• Postoji jedan Bog.
• Otac je Bog.
• Sin ima božanski identitet i Novi zavjet ga naziva Bogom.
• Duh Sveti ima božanski identitet.
• Otac, Sin i Duh Sveti međusobno se razlikuju.

13. Jedan Bog u trima osobama

Klasična kršćanska formulacija zato glasi:

Jedan Bog u trima osobama: Otac, Sin i Duh Sveti.

To ne znači:

tri Boga.

Ne znači ni:

jedna osoba koja glumi tri uloge.

Niti znači:

Otac = Sin = Duh Sveti u smislu da među njima nema osobne razlike.

Preciznije:

Bog je jedan po božanskom biću ili naravi, a Otac, Sin i Duh Sveti stvarno se razlikuju kao osobe.

Ponekad se nauk o Trojstvu predstavlja kao matematička proturječnost:

1 Bog + 1 Bog + 1 Bog = 3 Boga

pa se zatim pita kako kršćani mogu reći da je rezultat „1“.

Ali to nije ono što nauk tvrdi.

Kršćani ne ispovijedaju: tri božanska bića koja zajedno čine jednu skupinu nazvanu Bogom.

Tvrdnja je: jedno božansko biće, tri međusobno različite osobe.

Zato se ne tvrdi:

tri osobe = jedna osoba

niti:

tri Boga = jedan Bog.

To bi zaista bilo proturječno.

Tvrdnja je da se izrazi „biće/narav“ i „osoba“ ne koriste za istu kategoriju.

Trojstvo ostaje duboka tajna Božjega bića, ali tajna nije isto što i formalna kontradikcija.

14. Što Trojstvo nije

Da bismo izbjegli nesporazum, korisno je jasno reći što kršćanski nauk ne tvrdi.

Ne tvrdi da postoje tri Boga.

Ne tvrdi da su Otac, Sin i Duh samo tri naziva za istu osobu.

Ne tvrdi da je Bog sastavljen od tri dijela, tako da je Otac jedna trećina Boga, Sin druga, a Duh treća.

Otac nije jedna trećina Boga.

Sin nije jedna trećina Boga.

Duh Sveti nije jedna trećina Boga.

Kršćanska teologija ispovijeda da je jedna i nedjeljiva božanska narav potpuno Božja, dok se osobe međusobno razlikuju.

IX. Najčešći prigovori

1. „Otac je veći od mene“ — Ivan 14,28

Nakon svega navedenog možemo se vratiti jednom od najvažnijih prigovora Isusovu božanstvu.

Isus kaže:

„Otac je veći od mene.“ Ivan 14,28

Kako razumjeti te riječi?

Prije svega, tekst ne smijemo umanjivati niti pokušavati objasniti kao da Isus zapravo nije rekao ono što je rekao. Isus jasno govori o Očevoj veličini u odnosu na sebe.

Međutim, taj redak također ne smijemo izdvojiti iz ostatka Ivanova Evanđelja.

To je isto Evanđelje koje na početku govori:

„Riječ bijaše Bog.“ Ivan 1,1

U njemu Isus govori o slavi koju je imao kod Oca prije postanka svijeta:

„A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.“ Ivan 17,5

A na kraju Toma uskrsnulom Isusu govori:

„Gospodin moj i Bog moj!“ Ivan 20,28

Zbog toga Ivan 14,28 ne možemo jednostavno protumačiti kao da znači:

„Isus je samo stvoreno biće i ni u kojem smislu nema božanski identitet.“

Takvo tumačenje ne bi uzelo ozbiljno cjelokupno Ivanovo svjedočanstvo o Isusu.

Što je kontekst Isusovih riječi?

U Ivanu 14 Isus priprema učenike za svoj odlazak. Govori im da odlazi Ocu i kaže:

„Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu, jer Otac je veći od mene.“ Ivan 14,28

Dakle, izjava se pojavljuje u kontekstu Isusova zemaljskog poslanja i njegova povratka Ocu.

Sin je postao čovjekom, prihvatio položaj sluge i izvršava poslanje koje mu je Otac dao. To se dobro uklapa u riječi Poslanice Filipljanima da se Krist ponizio, uzeo obličje sluge i postao poslušan do smrti (Fil 2,6–8).

Zato kršćanska teologija razlikuje Kristov božanski identitet od njegove uloge i položaja u djelu spasenja.

Kada govori o Ocu kao većem od sebe, Isus time jasno pokazuje da Sin nije Otac i da između Oca i Sina postoji stvaran odnos. Međutim, iz toga samo po sebi ne slijedi da je Sin stvoreno biće ili da mu Novi zavjet ne pripisuje božanski identitet.

Upravo zato klasična kršćanska teologija može istodobno govoriti o jednakosti Oca i Sina po božanskoj naravi te o različitosti njihovih odnosa i uloga u djelu spasenja.

Drugim riječima:

podložnost u poslanju nije isto što i inferiornost po naravi.

Ivan 14,28 zato treba čitati zajedno s cijelim Ivanovim evanđeljem — s Riječi koja „bijaše Bog“, sa Sinom koji je imao slavu kod Oca prije postanka svijeta i s uskrsnulim Kristom kojemu Toma govori:

„Gospodin moj i Bog moj!“

2. „Sin ne može činiti ništa sam od sebe“ — Ivan 5,19

Isus također govori:

„Sin ne može sam od sebe činiti ništa doli što vidi da čini Otac.“ Ivan 5,19

Izoliran, prvi dio retka mogao bi zvučati kao izjava potpune nemoći.

Ali rečenica se nastavlja:

„Što god on čini, to jednako i Sin čini.“

To je zapravo nevjerojatno snažna tvrdnja.

Isus ne kaže samo da oponaša nekoliko Očevih djela.

Kaže: što god Otac čini, to i Sin čini.

U istom odlomku Otac daje Sinu da ima život u sebi i povjerava mu sud, a cilj je:

„da svi časte Sina kao što časte Oca.“ Ivan 5,23

Zato se Ivan 5 mora čitati kao cjelina.

3. „O danu tome i času nitko ne zna… ni Sin“ — Marko 13,32

Jedan od najvažnijih prigovora Isusovu božanstvu temelji se na njegovim vlastitim riječima:

„A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.“ Marko 13,32

To je ozbiljan tekst i ne treba ga izbjegavati niti pokušavati ublažiti njegovo očito značenje.

Isus jasno kaže da Sin ne zna dan i čas, dok ih Otac zna.

Kako to možemo razumjeti ako Novi zavjet istodobno govori o Kristovu božanskom identitetu?

Utjelovljenje je bilo stvarno

Kršćanska vjera ne tvrdi da je Isus bio Bog koji je samo izgledao kao čovjek.

Ivan kaže:

„Riječ tijelom postade.“ Ivan 1,14

Vječni Sin doista je postao čovjekom.

Zato Novi zavjet Isusovu ljudskost opisuje potpuno ozbiljno. Isus je doista rastao, bio gladan, osjećao žeđ i umor, patio i na kraju stvarno umro.

Luka čak kaže:

„Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.“ Luka 2,52

Ako je Isus napredovao u mudrosti, onda Novi zavjet očito ne prikazuje njegov ljudski život kao privid u kojem je samo izgledalo da prolazi kroz stvarno ljudsko iskustvo.

Jedna osoba — istinski Bog i istinski čovjek

Upravo zbog takvih tekstova klasična kršćanska kristologija govori o Isusu Kristu kao o jednoj osobi Sina koja posjeduje istinsku božansku i istinsku ljudsku narav.

To znači da ne trebamo birati između dviju skupina biblijskih tekstova.

Ne smijemo zbog tekstova o Kristovu božanstvu zanijekati njegovu stvarnu ljudskost.

Ali isto tako ne smijemo zbog tekstova koji govore o njegovu stvarnom ljudskom iskustvu zanemariti tekstove koji govore o njegovu postojanju prije rođenja, njegovoj slavi kod Oca prije postanka svijeta, njegovu djelovanju u stvaranju i njegovu božanskom identitetu.

Marko 13,32 zato treba čitati unutar cjelokupne novozavjetne slike utjelovljenoga Sina.

Kršćanska teologija kroz nauk o dvjema Kristovim naravima nastoji istodobno sačuvati obje skupine biblijskih podataka: Sin je istinski Bog i istinski čovjek.

To ne znači da je problem Marka 13,32 time potpuno nestao ili da možemo do kraja objasniti kako se božansko i ljudsko znanje odnose u jednoj Kristovoj osobi. Tekst ostaje zahtjevan i treba priznati njegovu težinu.

Ali iz njega ne slijedi automatski zaključak:

„Sin nešto nije znao, dakle Sin ni u kojem smislu ne može imati božanski identitet.“

Takav zaključak bio bi moguć tek kada bismo zanemarili sve ostale novozavjetne tekstove o tome tko je Krist.

Ispravnije je dopustiti da svi tekstovi govore zajedno: oni koji svjedoče o njegovu božanskom identitetu i oni koji svjedoče o njegovoj potpunoj i stvarnoj ljudskosti.

Sada možemo ponovno postaviti pitanje s početka:

Ne trebamo se oslanjati na jedan sporni redak.

Ne trebamo dokazivati Trojstvo množinom riječi Elohim.

Ne trebamo tvrditi da echad znači „trojedino jedinstvo“.

Ne trebamo mijenjati značenje grčkoga veznika kai.

Ne trebamo graditi cijelu doktrinu na tekstovima oko kojih postoje ozbiljne tekstualne varijante.

Mnogo snažniji slučaj nastaje kada sve glavne linije svjedočanstva stavimo zajedno.

Isus postoji prije svojega ljudskog rođenja.

Ima slavu kod Oca prije postanka svijeta.

Riječ je u početku kod Boga i jest Bog.

Sve je stvoreno po Kristu i za Krista.

Starozavjetni tekstovi o GOSPODINU primjenjuju se na Isusa.

Isus oprašta grijehe.

Prima vjeru, zazivanje i štovanje.

Toma mu govori: „Gospodin moj i Bog moj.“

Hebrejima se Sinu obraća riječima „Bože“.

Njemu pripada univerzalna vlast.

Njemu je povjeren konačni sud.

Svi trebaju častiti Sina kao što časte Oca.

Svako se koljeno prigiba pred njim i svaki jezik priznaje da je Isus Krist Gospodin.

On nije Otac, nego je s Ocem u stvarnom odnosu.

A Novi zavjet istodobno ostaje potpuno jasan:

Bog je jedan.

Upravo je to razlog zbog kojega je nastala klasična kršćanska ispovijed Trojstva.

Isus govori:

„Sin ne može sam od sebe činiti ništa…“ Ivan 5,19

Ako stanemo na prvom dijelu rečenice, moglo bi izgledati kao da Isus govori o vlastitoj nemoći.

Međutim, nastavak iste rečenice pokazuje što njegove riječi znače:

„…nego što vidi da čini Otac; što god on čini, to jednako i Sin čini.“ Ivan 5,19

To bitno određuje smisao Isusove izjave.

Sin ne djeluje neovisno o Ocu niti protiv Oca. Njegovo djelovanje potpuno je usklađeno s Očevim djelovanjem. Ali Isus zatim iznosi iznimno snažnu tvrdnju:

„Što god on čini, to jednako i Sin čini.“

To nije opis običnog proroka koji samo izvršava Božje zapovijedi. Tvrdnja obuhvaća sve što Otac čini i govori o jedinstvenom odnosu Oca i Sina.

Nastavak odlomka dodatno pojačava tu sliku. Isus kaže:

„Kao što Otac uskrisuje mrtve i oživljuje, tako i Sin oživljuje koje hoće.“ Ivan 5,21

Sinu je također povjeren sud:

„Otac doista ne sudi nikomu: sav je sud predao Sinu.“ Ivan 5,22

A zatim dolazi jedna od najsnažnijih izjava u cijelom odlomku:

„Da svi časte Sina kao što časte Oca.“ Ivan 5,23

Ivan 5,19 zato nije dobro čitati kao izolirani dokaz da je Sin nemoćno ili stvoreno biće. U kontekstu Isus tvrdi da čini ono što čini Otac, da daje život, da mu je povjeren sud te da ljudi trebaju častiti Sina kao što časte Oca.

To ne znači da Ivan briše razliku između Oca i Sina. Naprotiv, cijeli odlomak jasno ih razlikuje. Ali upravo unutar te različitosti Sinu pripisuje iznimne prerogative i čast.

Zato je potrebno pročitati cijelu Isusovu izjavu:

Sin ništa ne čini neovisno o Ocu — ali ono što Otac čini, to čini i Sin.

U kontekstu Ivana 5 to nije slika nemoćnog Sina, nego jedinstvenog zajedništva djelovanja Oca i Sina, koje kulminira zahtjevom da svi časte Sina kao što časte Oca.

4. Ako je Isus Bog, zašto mu je vlast dana? — Matej 28,18

Nakon uskrsnuća Isus govori:

„Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.“ Matej 28,18

Netko može pitati:

Ako je Isus Bog, zašto mu vlast mora biti dana?

Odgovor ponovno zahtijeva razlikovanje Kristova božanskog identiteta od njegove mesijanske uloge kao utjelovljenoga Sina.

Novi zavjet govori o Kristovu poniženju, a zatim o njegovu uzvišenju.

Pavao o Kristu govori da se ponizio sve do smrti na križu, a zatim nastavlja:

„Zato Bog njega preuzvisi…“ Filipljanima 2,9

Smisao nije da se neko stvoreno biće nakon uskrsnuća pretvorilo u Boga. U istom odlomku Krist je predstavljen kao onaj koji je postojao prije svojega poniženja i koji je dragovoljno prihvatio lik sluge te postao poslušan do smrti.

Njegovo uzvišenje zato treba razumjeti u okviru njegova mesijanskog poslanja: onaj koji se ponizio do smrti na križu sada je kao uskrsli Mesija uzvišen i prima sveopću kraljevsku vlast.

Zato riječi:

„Dana mi je sva vlast…“

pripadaju jeziku Kristova mesijanskog kraljevanja i uzvišenja.

Pritom je važan i opseg te vlasti:

„…na nebu i na zemlji.“

Ne radi se samo o vlasti nad jednim narodom ili zemaljskim područjem. Isus govori o vlasti koja obuhvaća nebo i zemlju.

I drugi novozavjetni tekstovi opisuju širinu njegove uzvišene vlasti. Prva Petrova govori o Kristu koji je:

„zdesna Bogu, pošto uzađe na nebo, pošto mu se pokoriše anđeli, vlasti i sile.“ 1. Petrova 3,22

Zato činjenica da je Kristu vlast dana ne dokazuje sama po sebi da je on stvoreno biće. Ona se uklapa u novozavjetnu sliku utjelovljenoga Sina koji izvršava svoje mesijansko poslanje, prolazi kroz poniženje i smrt te nakon uskrsnuća biva uzvišen.

Ključno je razlikovati dvije tvrdnje: tko Krist jest i koju ulogu kao utjelovljeni Mesija prima i izvršava u djelu spasenja.

Primanje mesijanske vlasti nakon uskrsnuća nije isto što i početak Kristova postojanja ili stjecanje božanske naravi.

5. Ako je Isus Bog, zašto ga je Bog uskrisio?

Novi zavjet često govori da je Bog uskrisio Isusa od mrtvih.

Primjerice, Pavao govori o:

„Bogu Ocu koji ga uskrisi od mrtvih.“ Galaćanima 1,1

To jasno pokazuje da Otac i Sin nisu ista osoba. Otac uskrisuje Sina.

Ali iz toga ne slijedi da Sin nema božanski identitet.

Zanimljivo je da Novi zavjet o Kristovoj smrti i uskrsnuću govori iz više perspektiva.

Isus o svojem životu govori:

„Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga.“ Ivan 10,18

Ovdje Isus nije prikazan kao potpuno pasivan pred smrću i uskrsnućem. On tvrdi da ima vlast položiti svoj život i ponovno ga uzeti.

Pavao također govori o Duhu u kontekstu uskrsnuća i davanja života:

„Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista Isusa od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.“ Rimljanima 8,11

Ovaj redak neposredno pripisuje Isusovo uskrsnuće „Onome koji uskrisi Isusa“, dok istodobno govori o njegovu Duhu kao Duhu po kojemu Bog daje život.

Zato treba biti precizan. Novi zavjet vrlo jasno govori da je Otac uskrisio Sina, dok istodobno Isusu pripisuje vlast da ponovno uzme svoj život i Duhu pripisuje životvornu ulogu.

To se dobro uklapa u širu novozavjetnu sliku djelovanja Oca, Sina i Duha Svetoga, bez njihova međusobnog poistovjećivanja.

Činjenica da je Otac uskrisio Isusa pokazuje razlikovanje Oca i Sina, ali sama po sebi ne dokazuje da Sin nema božanski identitet.

6. Ako je Isus Bog, zašto se molio Ocu?

Ovaj prigovor često počiva na pogrešnoj pretpostavci o tome što nauk o Trojstvu zapravo tvrdi.

Kršćanstvo ne tvrdi:

Isus je Otac.

Naprotiv, tvrdi:

Sin ima božanski identitet, ali Sin nije Otac.

Zato činjenica da se Sin moli Ocu nije proturječna nauku o Trojstvu. Naprotiv, ona pokazuje stvarnu osobnu različitost Oca i Sina.

Isus se u svojoj molitvi obraća Ocu:

„A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.“ Ivan 17,5

Ovaj tekst ne prikazuje jednu osobu koja razgovara sama sa sobom. Otac i Sin međusobno se razlikuju i između njih postoji stvaran odnos.

Novi zavjet govori o tom odnosu na više načina:

• Otac ljubi Sina.
• Sin ljubi Oca.
• Otac šalje Sina.
• Sin se moli Ocu.
• Sin proslavlja Oca.
• Otac proslavlja Sina.

Isusova molitva zato nije dokaz protiv njegova božanskog identiteta. Ona pokazuje da Sin nije Otac.

Istodobno, Ivan 17,5 sadrži još jednu iznimno važnu tvrdnju: Sin govori o slavi koju je imao kod Oca prije postanka svijeta. Dakle, isti tekst koji pokazuje različitost Oca i Sina istodobno svjedoči o Kristovoj preegzistenciji i njegovu odnosu s Ocem prije njegova zemaljskog života.

To je jedna od temeljnih biblijskih činjenica koje trojstvena teologija nastoji izraziti zajedno:

Otac i Sin nisu ista osoba, ali razlikovanje Oca i Sina samo po sebi ne znači da Sin nema božanski identitet.

Zato pitanje „Ako je Isus Bog, zašto se moli Bogu?“ ne pobija Trojstvo. Isus se moli Ocu jer Isus nije Otac. Otac i Sin međusobno su različite osobe, ali ta osobna različitost ne znači da Sin nije Bog.

7. „Ja i Otac jedno smo“ — znači li to da su ista osoba? — Ivan 10,30

Isus govori:

„Ja i Otac jedno smo.“ Ivan 10,30

Ovaj tekst treba zaštititi od dvije suprotne pogreške.

Prva bi bila zaključiti:

„Isus i Otac ista su osoba i među njima nema stvarne razlike.“

To tekst ne govori.

Isus kaže:

„Ja i Otac…“

Već sama konstrukcija razlikuje Isusa od Oca. Isus ne kaže da je on Otac, nego govori o sebi i Ocu kao međusobno različitima.

Ali zatim kaže:

„…jedno smo.“

Grčka riječ prevedena kao „jedno“ jest ἕν (hen), srednjega roda. To se prirodno uklapa u tvrdnju o jedinstvu Oca i Sina, a ne u tvrdnju da su oni jedna te ista osoba.

Zato Ivan 10,30 ne uči:

Otac i Sin ista su osoba.

Međutim, suprotna bi pogreška bila svesti Isusove riječi na neodređenu tvrdnju da Otac i Sin samo imaju slične ciljeve.

Neposredni kontekst govori o Isusovoj vlasti i sigurnosti njegova naroda:

„Nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.“ Ivan 10,28

A zatim o Ocu:

„Nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve.“ Ivan 10,29

Nakon toga Isus zaključuje:

„Ja i Otac jedno smo.“ Ivan 10,30

Dakle, Isus povezuje svoje djelovanje i vlast s Očevim djelovanjem i vlašću na iznimno snažan način.

Reakcija njegovih protivnika također pokazuje da njegove riječi nisu shvatili kao bezazlenu tvrdnju o zajedničkom cilju:

„Ti, čovjek, sebe Bogom praviš.“ Ivan 10,33

Njihova reakcija sama po sebi ne određuje konačno značenje Isusovih riječi, ali je važan dio konteksta koji ne treba zanemariti.

Ivan 10,30 zato ne treba koristiti kao dokaz da su Otac i Sin ista osoba. Tekst jasno razlikuje Oca i Sina, a istodobno govori o njihovu iznimnom jedinstvu u djelovanju, vlasti i čuvanju Božjega naroda.

U širem kontekstu Ivanova Evanđelja to se uklapa u obrazac koji smo već vidjeli:

Otac nije Sin, ali razlikovanje Oca i Sina ne znači da Sin nema božanski identitet.

Ivan 10,30 zato treba čitati zajedno s cjelokupnim Ivanovim svjedočanstvom, a ne pretvarati ga ni u dokaz da su Otac i Sin ista osoba ni svoditi na tvrdnju da se samo slažu oko zajedničkog cilja.

X. Tekstovi koje treba koristiti oprezno

Ako želimo da ovo istraživanje bude zaista vjerodostojno, treba razlikovati snažne i stabilne tekstove od onih koji imaju značajne tekstualne ili interpretacijske poteškoće.

To ne znači da problematične tekstove skrivamo.

Naprotiv — upravo ih zbog poštenja otvoreno navodimo.

1. 1. Timoteju 3,16

U 1. Timoteju 3,16 postoji važna tekstualna varijanta.

U dijelu rukopisne tradicije nalazi se čitanje koje se prevodi:

„Bog se očitovao u tijelu.“

Međutim, najstariji i važni grčki rukopisi podupiru čitanje:

„Onaj koji se očitovao u tijelu…“

Razlika, dakle, nije samo u načinu prevođenja istoga grčkog teksta, nego u tome što različiti rukopisi na tom mjestu imaju različito čitanje.

Zbog toga 1. Timoteju 3,16 nije dobro koristiti kao jedan od glavnih izravnih dokaza da Novi zavjet Isusa naziva Bogom. Argument za Kristovo božanstvo ne treba ovisiti o tekstu kod kojega postoji ovako značajna rukopisna varijanta.

Za to imamo mnogo jasnije i tekstualno sigurnije odlomke, poput:

„Riječ bijaše Bog.“ Ivan 1,1

„Gospodin moj i Bog moj!“ Ivan 20,28

te obraćanja Sinu:

„Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova.“ Hebrejima 1,8

Zato 1. Timoteju 3,16 možemo navesti kao zanimljiv tekstualni primjer, ali nije potrebno na njemu graditi argument za Kristovo božanstvo.

Snažan biblijski argument treba se prvenstveno oslanjati na tekstove čije čitanje nije ovisno o značajnoj rukopisnoj varijanti.

2. 1. Ivanova 5,7 — tzv. Comma Johanneum

U nekim kasnijim rukopisima i starijim izdanjima Novoga zavjeta pojavljuje se prošireni tekst poznat kao Comma Johanneum, koji uključuje riječi:

„Otac, Riječ i Duh Sveti, i ovo troje jedno su.“

Međutim, taj dodatak nije dio najranije i najbolje potvrđene grčke rukopisne tradicije Novoga zavjeta. Ne pojavljuje se u najstarijim grčkim rukopisima koji sadrže ovaj dio 1. Ivanove, nego ulazi u grčku rukopisnu tradiciju znatno kasnije.

Zbog toga ga ne treba koristiti kao biblijski dokaz Trojstva.

To je posebno važno naglasiti jer nauk o Trojstvu uopće ne ovisi o ovom tekstualnom dodatku. Njegov biblijski temelj nalazi se u mnogo širem i tekstualno sigurnijem svjedočanstvu Svetoga pisma: postoji jedan Bog, Otac, Sin i Duh Sveti međusobno se razlikuju, a Novi zavjet Sina i Duha povezuje s božanskim identitetom na način koji je doveo do klasične trojstvene formulacije.

Zato odbacivanje Comma Johanneum kao izvornog dijela 1. Ivanove 5,7 ne slabi biblijski argument za Trojstvo. Naprotiv, pokazuje važno načelo ove studije:

Nauk ne treba graditi na tekstualno nesigurnim mjestima kada za njega postoje mnogo čvršći i bolje potvrđeni biblijski tekstovi.

3. Djela 20,28

Još jedan tekst koji treba koristiti s određenim oprezom nalazi se u Djelima apostolskim:

„Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima da pasete Crkvu Božju koju sebi steče krvlju svojom.“ Djela 20,28

Na prvi pogled ovaj tekst može zvučati kao vrlo izravna tvrdnja da je Bog stekao Crkvu vlastitom krvlju, što bi se prirodno povezalo s Kristovom smrću na križu.

Tekst je zato vrlo značajan za raspravu o Kristovu identitetu.

Ipak, potrebno je biti oprezan. U rukopisnoj tradiciji postoje varijante u izrazu „Crkva Božja“, a raspravlja se i o tome kako točno razumjeti završni grčki izraz. On se može razumjeti u smislu „krvlju svojom“, ali i kao „krvlju svojega vlastitoga“, pri čemu bi se „vlastitoga“ odnosilo na Božjega Sina.

Zbog tih tekstualnih i prijevodnih pitanja Djela 20,28 ne treba postaviti među glavne dokaze Isusova božanstva.

Može služiti kao važan dopunski tekst, ali glavni argument bolje je graditi na jasnijim mjestima poput Ivana 1,1; Ivana 20,28; Titu 2,13 i Hebrejima 1,8.

ZAŠTO JE OVO VAŽNO?

Dobar apologetski argument ne skriva tekstualne poteškoće niti pokušava iz pojedinoga retka izvući više nego što on može pouzdano dokazati.

Ako za određeni zaključak postoje snažni i tekstualno dobro potvrđeni biblijski dokazi, nema potrebe oslanjati se na slabije ili spornije argumente.

Ako je zaključak istinit, ne trebamo ga braniti slabim dokazima.

Takav pristup ne slabi argument za Kristovo božanstvo. Naprotiv, čini ga vjerodostojnijim jer jasno razlikuje čvrste dokaze od dopunskih i raspravljanih tekstova.

1. 1. Timoteju 3,16

Neke rukopisne tradicije imaju čitanje koje se prevodi:

„Bog se očitovao u tijelu.“

Drugi važni rukopisi imaju:

„Onaj koji se očitovao u tijelu…“

Zbog tekstualne varijante taj redak ne treba postaviti kao glavni dokaz.

2. 1. Ivanova 5,7 — Comma Johanneum*

Dulji oblik koji izričito spominje:

Oca, Riječ i Duha Svetoga, „i ovo troje jedno su“

nije potvrđen u najranijoj i najbolje potvrđenoj grčkoj rukopisnoj tradiciji Novoga zavjeta.

Zato ga ne treba koristiti kao dokaz Trojstva. Nauk o Trojstvu ne ovisi o tom tekstualnom dodatku, nego se temelji na širem i tekstualno pouzdanom svjedočanstvu Novoga zavjeta o Ocu, Sinu i Duhu Svetome.

Činjenica da ga možemo potpuno ukloniti, a da biblijski argument Trojstva ostane snažan, zapravo pokazuje koliko je nepotreban kao dokaz.

3. Djela 20,28

Tekst o Božjoj Crkvi i „vlastitoj krvi“ vrlo je zanimljiv, ali postoje tekstualna i prijevodna pitanja.

Najbolje ga je koristiti dopunski, ne kao temelj cijele argumentacije.

4. Zaharija 12,10

Kršćansko čitanje ovoga teksta važno je zbog Ivanova povezivanja s probadanjem Isusa.

Međutim, hebrejski tekst i zamjenice u Zahariji zahtijevaju oprez.

Bolje je reći:

Novi zavjet kristološki povezuje motiv „onoga kojega su proboli“ s Isusovim raspećem

nego jednostavno napisati u starozavjetni citat:

„Mene (Isusa), koga su proboli.“

Takva formulacija preskače važne tekstualne i kontekstualne korake.

5. Jeremija 23,6 — „GOSPODIN je naša pravednost“

Ovaj je tekst mesijanski vrlo važan.

Ipak, samo ime/naslov ne treba izolirano koristiti kao konačni dokaz Isusova božanstva, osobito zato što sličan izraz Jeremija poslije primjenjuje i na Jeruzalem.

Koristan je u kumulativnom mesijanskom argumentu, ali nije snažan kao Ivan 1,1 ili Ivan 20,28.

6. Izaija 9,6 — „Silni Bog, Otac vječni“

Ovo je vrlo važan mesijanski tekst.

Ali izraz „Otac vječni“ ne treba koristiti da bi se zaključilo:

„Sin je ista osoba kao Otac.“

To bi proturječilo cijelom novozavjetnom razlikovanju Oca i Sina.

Tekst govori o uzvišenim naslovima mesijanskoga kralja, ne o ukidanju osobne razlike između Oca i Sina.

Ne tvrditi da grčko kai („i“) znači „jednako“.

Veza između Isusa i božanskih naslova dokazuje se gramatikom i kontekstom, ne pretvaranjem veznika „i“ u matematički znak.

Ne tvrditi da echad znači „složeno jedinstvo“.

Znači „jedan“; Trojstvo se ne dokazuje skrivenim leksičkim značenjem.

Ne tvrditi da množinski oblik Elohim sam po sebi dokazuje Trojstvo.

Kada označava Boga Izraelova, uz njega se redovito koriste glagoli u jednini.

XI. Kumulativni biblijski zaključak

1. Kumulativni biblijski dokaz

Cjelokupno biblijsko svjedočanstvo o Isusu mnogo je šire od nekoliko izoliranih redaka.

Novi zavjet ne prikazuje Isusa samo kao velikoga učitelja.

Ne prikazuje ga samo kao proroka.

Ne prikazuje ga samo kao moralni primjer.

Ne prikazuje ga ni kao obično stvoreno nebesko biće kojemu je Bog dao visoki položaj.

Isus je obećani Mesija.

On je Sin Božji.

On je Gospodin.

On je Spasitelj.

On postoji prije svojega zemaljskog života.

On je kod Oca prije postanka svijeta.

Po njemu je sve stvoreno.

Riječ koja bijaše kod Boga i koja bijaše Bog postala je tijelom.

On oprašta grijehe.

Prima čast koja se povezuje s Božjom čašću.

Ima vlast nad životom i smrću.

Umire za grijehe.

Ustaje iz mrtvih.

Uzvišen je.

Kraljuje.

Posreduje za svoj narod.

I vratit će se kao sudac.

Ivan na početku svojega Evanđelja kaže:

„Riječ bijaše Bog.“ Ivan 1,1

Zatim:

„Riječ tijelom postade.“ Ivan 1,14

A pred kraj Evanđelja Toma gleda uskrsloga Isusa i govori:

„Gospodin moj i Bog moj!“ Ivan 20,28

To nije slučajan niz izraza.

To je dio jedinstvene novozavjetne slike Isusa Krista.

KONAČNA TEZA

Biblijski dokaz Isusova božanstva ne počiva na jednom retku, jednoj riječi ili jednoj gramatičkoj konstrukciji. On počiva na kumulativnom svjedočanstvu cijeloga Novog zavjeta: Isus ima vječno postojanje, sudjeluje u stvaranju svega, prima božanske naslove, na njega se primjenjuju starozavjetni tekstovi o GOSPODINU, izvršava božanska djela, prima božansku čast i Novi zavjet ga izravno naziva Bogom — a ipak ga razlikuje od Oca.

U isto vrijeme Biblija ostaje monoteistička:

Postoji jedan Bog.

Otac je Bog.

Sin ima božanski identitet.

Duh Sveti ima božanski identitet.

Otac nije Sin.

Sin nije Duh Sveti.

Duh Sveti nije Otac.

Zbog toga je povijesno kršćanstvo saželo cjelokupno biblijsko svjedočanstvo riječima:

2. JEDAN BOG U TRIMA OSOBAMA — OTAC, SIN I DUH SVETI

To nije zaključak nastao iz jedne skrivene hebrejske riječi ili kasnijega umetnutog retka.

I zato se pitanje s početka vraća svakome čitatelju:

„A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Matej 16,15

Biblijski odgovor nije samo: učitelj.

Nije samo: prorok.

Nije čak ni samo: Mesija.

Kršćanska ispovijed ide dalje:

Isus Krist je vječni Sin Božji, naš Gospodin i Spasitelj, istinski Bog koji je doista postao čovjekom radi našega spasenja.

I zato pitanje Isusova identiteta nije tek akademsko pitanje.

Ako je Isus doista onaj kakvim ga Novi zavjet predstavlja, tada naš odgovor prema njemu nije samo pitanje mišljenja.

To je pitanje vjere, štovanja, poslušnosti i života.

U dobroj apologetici važno je razlikovati snagu pojedinih biblijskih dokaza. Nisu svi tekstovi jednako izravni ni jednako snažni za dokazivanje određene tvrdnje.

Najjače mjesto imaju tekstovi koji vrlo izravno govore o Kristovu identitetu.

Primjerice:

Ivan 1,1 — „Riječ bijaše Bog.“

Ivan 20,28 — „Gospodin moj i Bog moj!“

Titu 2,13 — „velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.“

Hebrejima 1,8 — „Prijestolje je tvoje, Bože…“

Zatim imamo tekstove koji Isusa uključuju u aktivnosti, čast i identitet koji se povezuju s Bogom:

Ivan 1,3 — stvaranje svega.

Kološanima 1,16–17 — sve je po njemu i za njega.

Ivan 5,23 — Sin se časti kao Otac.

Filipljanima 2,10–11 — svako se koljeno prigiba pred Isusom.

Rimljanima 10,13 — Joelov tekst o zazivanju GOSPODINA primijenjen u kristološkom kontekstu.

A zatim postoje dopunski, složeniji ili sporni tekstovi koje treba koristiti opreznije.

Dobar argument počiva prvenstveno na najjačim i najjasnijim tekstovima.

Kada sve prethodne tekstove promatramo zajedno, argument više ne glasi:

„Evo jednoga stiha u kojem Isusa nazivaju Bogom — rasprava je završena.“

Takav bi pristup bio preuzak.

Mnogo je snažnije postaviti pitanje:

Što nam cjelokupna novozavjetna slika govori o Isusovu identitetu?

Tada pred sobom imamo kumulativno svjedočanstvo.

Krist postoji prije svojega zemaljskog života.

On je kod Oca prije postanka svijeta.

Riječ se naziva Bogom.

Sve je postalo po Kristu.

Ivan razlikuje Riječ od svega „što je postalo“, dok istodobno kaže da je sve što je postalo nastalo po njoj.

Starozavjetni tekstovi o GOSPODINU primjenjuju se na Isusa.

On oprašta grijehe.

On daje život.

Njemu je povjeren sud.

Treba biti čašćen kao što se časti Otac.

Izravno ga se naziva Bogom.

Naziva se Gospodinom u izrazito monoteističkim kontekstima.

Povezuje se s Božjim djelom stvaranja.

Umire za grijehe i uskrsnuo je od mrtvih.

Uzvišen je iznad anđela, vlasti i sila.

Prima sveopću vlast na nebu i na zemlji.

Ali Novi zavjet istodobno ne briše razlike između Oca, Sina i Duha Svetoga:

Otac nije Sin.

Sin nije Duh Sveti.

Duh Sveti nije Otac.

Otac šalje Sina.

Sin se moli Ocu.

Otac ljubi Sina.

Sin proslavlja Oca.

Duh Sveti govori, djeluje, poučava i vodi.

I uza sve to ostaje temeljna biblijska tvrdnja:

BOG JE JEDAN.

Upravo je zato važno ne graditi cijeli argument na jednom retku.

Snaga argumenta nalazi se u kumulativnom svjedočanstvu: preegzistencija, stvaranje, božanska imena i naslovi, primjena starozavjetnih tekstova o GOSPODINU, davanje života, sud, čast, vlast, uskrsnuće i uzvišenje — sve se te niti susreću u novozavjetnom prikazu Isusa Krista.

Istodobno, Novi zavjet razlikuje Oca, Sina i Duha Svetoga i nastavlja nepokolebljivo ispovijedati da postoji samo jedan Bog.

Zato je cjelokupni argument mnogo snažniji od pojedinačnog „dokaznog retka“.

Pitanje nije samo postoji li jedan redak koji Isusa naziva Bogom. Pitanje je: kakvu sliku Isusova identiteta dobivamo kada zajedno uzmemo sve relevantne novozavjetne tekstove?

Odgovor je kumulativan: Novi zavjet razlikuje Isusa od Oca, ali ga istodobno prikazuje na način koji ga uključuje u božanski identitet, dok i dalje čvrsto ispovijeda da je Bog jedan.

4. ZAVRŠNA APOLOGETSKA MISAO

Dobro biblijsko istraživanje ne mora tvrditi da je svaki pojedini redak sam po sebi nepobitan dokaz.

To čak nije ni potrebno.

Pitanje je:

Koje objašnjenje najbolje obuhvaća sve podatke zajedno?

Ako Isusa proglasimo samo čovjekom, moramo objasniti zašto Novi zavjet:

govori o njegovu postojanju prije svijeta;

pripisuje mu stvaranje svega;

primjenjuje na njega tekstove o GOSPODINU;

traži da se Sin časti kao Otac;

zaziva ga kao Gospodina;

i izravno ga naziva Bogom.

Ako ga proglasimo samo stvorenim anđelom, isti problemi ostaju.

Povijesna kršćanska tvrdnja nastoji cjelinu uzeti ozbiljno:

Vječni Sin, koji ima božanski identitet, postao je istinski čovjekom radi našega spasenja.

Zato završna teza našega istraživanja nije rezultat jedne riječi, jednog rukopisa ili jednog teološkog trika.

Ona proizlazi iz cjelokupnog svjedočanstva Novoga zavjeta.

5. ISUS KRIST — GOSPODIN, SPASITELJ I BOG KOJI JE DOŠAO MEĐU NAS

Dodatak A. Sažetak cijelog biblijskog argumenta

Biblijski dokaz da je Isus Bog — u sažetom obliku

Cilj ovoga istraživanja nije pronaći jedan „čarobni redak“ kojim bi se cijelo pitanje Isusova identiteta riješilo u nekoliko sekundi.

Biblijski slučaj za Isusovo božanstvo mnogo je snažniji kada se promatra kao kumulativno svjedočanstvo.

Drugim riječima, pitanje nije samo:

„Postoji li redak koji Isusa naziva Bogom?“

nego:

„Kakav identitet Isusa Krista proizlazi kada zajedno uzmemo sve što Novi zavjet govori o njemu?“

Kada to učinimo, pojavljuje se vrlo dosljedna slika.

Isus postoji prije svojega ljudskog rođenja

Isusovo postojanje prema Novom zavjetu ne počinje u Betlehemu.

Ivan piše:

„U početku bijaše Riječ.“ Ivan 1,1

Isus govori o slavi:

„koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.“ Ivan 17,5

I kaže:

„Prije negoli Abraham posta, Ja jesam.“ Ivan 8,58

Dakle, Isus nije predstavljen samo kao čovjek koji je u određenom trenutku dobio poseban Božji poziv.

On postoji prije Abrahama i govori o zajedništvu s Ocem prije postanka svijeta.

Novi zavjet Isusa izravno naziva Bogom

Ivan kaže:

„Riječ bijaše Bog.“ Ivan 1,1

A zatim:

„Riječ tijelom postade.“ Ivan 1,14

Toma se uskrsnulom Isusu obraća riječima:

„Gospodin moj i Bog moj!“ Ivan 20,28

Poslanica Hebrejima Sinu upućuje riječi:

„Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova.“ Hebrejima 1,8

Titu 2,13 govori o:

„velikom Bogu i Spasitelju našem Isusu Kristu.“

Sličnu konstrukciju nalazimo u 2. Petrovoj 1,1.

Dakle, tvrdnja da Novi zavjet Isusa nikada ne naziva Bogom jednostavno ne odgovara tekstu.

Isus nije prikazan kao dio stvorenoga svijeta

Ivan govori o Riječi:

„Sve postade po njemu i bez njega ne postade ništa što je postalo.“ Ivan 1,3

Pavao o Kristu kaže:

„U njemu je sve stvoreno… sve je po njemu i za njega stvoreno.“ Kološanima 1,16

I:

„On je prije svega.“ Kološanima 1,17

Poslanica Hebrejima kaže da je Bog po Sinu:

„sazdao svjetove.“ Hebrejima 1,2

A zatim na Sina primjenjuje riječi:

„Ti u početku, Gospodine, utemelji zemlju i nebo je djelo ruku tvojih.“ Hebrejima 1,10

To je jedna od najvažnijih linija dokaza.

Ako je sve što je stvoreno nastalo po Kristu, Krist nije jednostavno smješten unutar kategorije stvorenih stvari.

Starozavjetni tekstovi o GOSPODINU primjenjuju se na Isusa

Ovo je jedan od najdubljih elemenata novozavjetne kristologije.

U Joelu čitamo da će biti spašen:

svatko tko zazove ime GOSPODNJE.

Pavao taj tekst u Rimljanima 10 stavlja u kontekst zazivanja Isusa kao Gospodina.

U Izaiji 45 sam Bog govori da će se njemu:

prignuti svako koljeno.

Pavao u Filipljanima 2 govori da će se:

na ime Isusovo prignuti svako koljeno

i da će svaki jezik priznati:

„Isus Krist jest Gospodin.“

U Psalmu 102 govori se o GOSPODINU kao Stvoritelju zemlje i nebesa.

Hebrejima 1 taj jezik primjenjuje na Sina.

To je snažnije od jednostavnog argumenta:

„Isus se negdje naziva gospodinom.“

Novozavjetni autori u ključnim tekstovima stavljaju Isusa u kontekst jezika kojim Stari zavjet govori o samome GOSPODINU.

Isus čini ono što pripada Božjoj vlasti

Isus oprašta grijehe.

U Marku 2 pismoznanci reagiraju:

„Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?“

Isus ne povlači svoju tvrdnju, nego ozdravljenjem potvrđuje da Sin Čovječji ima vlast opraštati grijehe.

Isus također ima vlast nad životom.

U Ivanu 5 govori o Sinu koji daje život.

Njemu je povjeren sud:

„Sav je sud predao Sinu.“ Ivan 5,22

A svrha je:

„da svi časte Sina kao što časte Oca.“ Ivan 5,23

To je iznimno snažna tvrdnja.

Isus prima čast koja se povezuje s Bogom

Toma mu govori:

„Gospodin moj i Bog moj!“

Učenici mu se klanjaju.

Hebrejima 1 govori o anđelima koji se klanjaju Sinu.

Otkrivenje 5 prikazuje Jaganjca uz Onoga koji sjedi na prijestolju u prizoru nebeske časti i slavljenja.

Zbog grčke riječi proskyneō ne treba tvrditi da svaki pojedini čin poklona automatski dokazuje božanstvo.

Ali kada se štovanje promatra zajedno s ostalim novozavjetnim podacima, ono postaje važan dio cjeline.

Isus je različit od Oca

Ovo je jednako važno kao i tvrdnja o njegovu božanskom identitetu.

Isus nije Otac.

Sin moli Oca.

Otac šalje Sina.

Otac ljubi Sina.

Sin izvršava Očevu volju.

Isus govori o slavi koju je imao:

„kod tebe“

prije postanka svijeta.

Prema tome, kršćanska tvrdnja:

„Isus je Bog“

ne znači:

„Isus je Bog Otac.“

Otac i Sin stvarno se razlikuju.

Duh Sveti također nije samo bezlična sila

Duh Sveti govori.

Poučava.

Svjedoči.

Vodi.

Može biti žalostan.

U Djelima 5 Ananijina laž Duhu Svetome zatim se opisuje kao laž Bogu.

Zato konačni biblijski podaci nisu samo:

Otac i Sin.

Nego:

Otac, Sin i Duh Sveti.

Biblija istodobno uči da postoji samo jedan Bog

Ovo se ne smije izgubiti.

Kršćanstvo ne tvrdi:

Otac je jedan Bog. Isus je drugi Bog. Duh je treći Bog.

Biblijska vjera ostaje monoteistička:

„GOSPODIN je Bog naš, GOSPODIN je jedan.“ Ponovljeni zakon 6,4

Pavao kaže:

„nema Boga osim jednoga.“ 1. Korinćanima 8,4

I upravo zatim govori o:

„jednom Bogu, Ocu“

i

„jednom Gospodinu, Isusu Kristu“

u odnosu prema svemu što postoji.

Zato nastaje nauk o Trojstvu

Riječ Trojstvo nije biblijska riječ.

Ali ona pokušava sažeti biblijske podatke.

Klasična kršćanska ispovijed glasi:

Postoji jedan Bog, a Otac, Sin i Duh Sveti tri su međusobno različite osobe koje pripadaju jednoj nedjeljivoj božanskoj stvarnosti.

To ne znači tri Boga.

Ne znači jednu osobu koja mijenja tri maske.

Ne znači da je svaka osoba trećina Boga.

To je pokušaj da se istodobno sačuvaju Božja jedinost, božanski identitet Sina i Duha te stvarna različitost Oca, Sina i Duha. Upravo takav zaključak dobivamo kada sve ove biblijske podatke promatramo zajedno.

Dodatak B. Najjači biblijski tekstovi

Dodatak C. Tekstovi koje treba koristiti oprezno

1. Timoteju 3,16

Neke rukopisne tradicije imaju čitanje koje se prevodi:

„Bog se očitovao u tijelu.“

Drugi važni rukopisi imaju:

„Onaj koji se očitovao u tijelu…“

Zbog tekstualne varijante taj redak ne treba postaviti kao glavni dokaz.

1. Ivanova 5,7 — Comma Johanneum

Dulji oblik koji izričito spominje:

Oca, Riječ i Duha Svetoga, „i ovo troje jedno su“

nije potvrđen u najranijoj i najbolje potvrđenoj grčkoj rukopisnoj tradiciji Novoga zavjeta.

Zato ga ne treba koristiti za dokaz Trojstva.

Činjenica da ga možemo potpuno ukloniti, a da biblijski argument Trojstva ostane snažan, zapravo pokazuje koliko je nepotreban kao dokaz.

Djela 20,28

Tekst o Božjoj Crkvi i „vlastitoj krvi“ vrlo je zanimljiv, ali postoje tekstualna i prijevodna pitanja.

Najbolje ga je koristiti dopunski, ne kao temelj cijele argumentacije.

Zaharija 12,10

Kršćansko čitanje ovoga teksta važno je zbog Ivanova povezivanja s probadanjem Isusa.

Međutim, hebrejski tekst i zamjenice u Zahariji zahtijevaju oprez.

Bolje je reći:

Novi zavjet kristološki povezuje motiv „onoga kojega su proboli“ s Isusovim raspećem

nego jednostavno napisati u starozavjetni citat:

„Mene (Isusa), koga su proboli.“

Takva formulacija preskače važne tekstualne i kontekstualne korake.

Jeremija 23,6 — „GOSPODIN je naša pravednost“

Ovaj je tekst mesijanski vrlo važan.

Ipak, samo ime/naslov ne treba izolirano koristiti kao konačni dokaz Isusova božanstva, osobito zato što sličan izraz Jeremija poslije primjenjuje i na Jeruzalem.

Koristan je u kumulativnom mesijanskom argumentu, ali nije snažan kao Ivan 1,1 ili Ivan 20,28.

Izaija 9,6 — „Silni Bog, Otac vječni“

Ovo je vrlo važan mesijanski tekst.

Ali izraz „Otac vječni“ ne treba koristiti da bi se zaključilo:

„Sin je ista osoba kao Otac.“

To bi proturječilo cijelom novozavjetnom razlikovanju Oca i Sina.

Tekst govori o uzvišenim naslovima mesijanskoga kralja, ne o ukidanju osobne razlike između Oca i Sina.

Ne tvrditi da grčko kai („i“) znači „jednako“.

Veza između Isusa i božanskih naslova dokazuje se gramatikom i kontekstom, ne pretvaranjem veznika „i“ u matematički znak.

Ne tvrditi da echad znači „složeno jedinstvo“.

Znači „jedan“; Trojstvo se ne dokazuje skrivenim leksičkim značenjem.

Ne tvrditi da množinski oblik Elohim sam po sebi dokazuje Trojstvo.

Kada označava Boga Izraelova, uz njega se redovito koriste glagoli u jednini.

Dodatak D. Argumenti koje treba izbjegavati

Ne tvrditi da samo uskrsnuće automatski znači da je Isus Bog.

Uskrsnuće je središnji dokaz i potvrda njegova identiteta, ali argument je kumulativan.

Ne tvrditi da „Sin“ nužno znači stvoreno ili mlađe biće.

To bi bilo unošenje ljudske biologije u teološki odnos Oca i Sina.

Nauk ne treba graditi na mjestima gdje postoji nesigurnost oko izvornog teksta kada za njega postoje mnogo čvršći i bolje potvrđeni biblijski tekstovi.

To je u potpunom skladu s temeljnim načelom ovoga rada:

Istina ne treba slabe argumente.

Dodatak E. Kazalo biblijskih mjesta

Kazalo obuhvaća biblijske reference koje se pojavljuju u ovome tekstu. Reference su grupirane prema biblijskim knjigama.

Postanak: 1,1

Ponovljeni zakon: 6,4

Psalam: 2,7; 89,27

Izaija: 9,6; 45,23

Jeremija: 23,6

Zaharija: 12,10

Joel: 3,5

Matej: 3,17; 16,15; 16,16; 26,39; 28,18; 28,19

Marko: 2,5; 2,7; 13,32

Luka: 2,52

Ivan: 1,1; 1,3; 1,14; 3,16; 5,19; 5,21; 5,22–23; 5,22; 5,23; 6,38; 8,24; 8,58; 9,38; 10,18; 10,28; 10,29; 10,30; 10,33; 14,26; 14,28; 15,26; 16,14; 17,5; 17,24; 20,28; 20,29; 20,31

Djela: 5,3–4; 5,3; 5,4; 13,2; 20,28

Rimljanima: 1,3–4; 3,30; 8,11; 10,9–13; 10,9; 10,13

1. Korinćanima: 8,4; 8,6; 12,4–6

2. Korinćanima: 13,13

Galaćanima: 1,1

Efežanima: 5,23

Filipljanima: 2,6–8; 2,9; 2,9–11; 2,10–11

Kološanima: 1,15; 1,16–17; 1,16; 1,17; 1,18

1. Timoteju: 2,5; 3,16

Titu: 2,13

Hebrejima: 1,2; 1,5; 1,8; 1,10; 1,10–12

1. Petrova: 1,2; 3,15; 3,22

2. Petrova: 1,1

1. Ivanova: 5,7

Otkrivenje: 1,5; 19,10

Dodatak F. Sažetak na jednoj stranici

Zašto kršćani vjeruju da je Isus Bog?

Ne zato što postoji samo jedan izolirani redak, nego zato što cjelokupni Novi zavjet Isusu pripisuje identitet, djela, vlast i čast koji pripadaju Bogu.

Ivan kaže da je Riječ bila kod Boga i da je Riječ bila Bog; zatim kaže da je ta Riječ postala tijelom. Toma uskrsloga Isusa naziva „Gospodinom mojim i Bogom mojim“. Poslanica Hebrejima obraća se Sinu riječima „Prijestolje je tvoje, Bože“, dok Titu 2,13 govori o „velikom Bogu i Spasitelju našem Isusu Kristu“.

Isus nije predstavljen kao dio stvorenoga svijeta. Sve je postalo po njemu, sve je stvoreno po njemu i za njega, a on je prije svega. Hebrejima na Sina primjenjuje starozavjetni tekst o Gospodinu koji je utemeljio zemlju i stvorio nebesa.

Novi zavjet također na Isusa primjenjuje starozavjetne tekstove o GOSPODINU. Joelova tvrdnja da će biti spašen svatko tko zazove ime GOSPODNJE pojavljuje se kod Pavla u kontekstu zazivanja Isusa kao Gospodina. Izaijina slika svakoga koljena koje se prigiba pred GOSPODINOM primjenjuje se na Isusa u Filipljanima 2.

Isus oprašta grijehe, daje život, ima konačni sud i treba biti čašćen kao Otac.

Ipak, Isus nije Otac. Sin moli Oca, Otac šalje Sina i između njih postoji stvaran odnos. Duh Sveti također je osobno i božanski predstavljen, a Otac, Sin i Duh zajedno se pojavljuju u Isusovoj zapovijedi za krštenje.

Biblija istodobno uči da postoji samo jedan Bog.

Zato je klasična kršćanska formulacija:

jedan Bog u trima osobama — Otac, Sin i Duh Sveti.

Prema tome, Isusovo božanstvo nije zaključak izveden iz jedne nejasne riječi ili spornog retka. Ono proizlazi iz kumulativnog svjedočanstva Novoga zavjeta o tome tko je Isus, što čini, kakvu čast prima i kakav odnos ima prema jedinom Bogu Izraelovu.

Završna novozavjetna ispovijed zato može stati u Tomine riječi:

„GOSPODIN MOJ I BOG MOJ!“

Hvala što čitaš Početni dizajn.

Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.

dr. Mihael Bermanec

Podržite ovaj rad

Ako vam je ovaj sadržaj bio koristan i želite podržati vrijeme, istraživanje i trud uložen u njegovu izradu, svoj doprinos možete dati dobrovoljnom donacijom.

Hvala na podršci.

Podržite rad – https://pocetnidizajn.com/donacije/

Objava BIBLIJSKI DOKAZ DA JE ISUS BOG pojavila se prvi puta na Početni dizajn.

Napomena autora

Tijekom proteklih 25 godina mnogo su me puta pitali što kao kršćanin mislim o natjecateljskim borilačkim sportovima u kojima je nokaut jedan od načina pobjede. To pitanje za mene nije samo teorijsko.

Ovaj tekst ne pišem kao netko tko borilačke sportove poznaje samo iz gledališta ili s televizije. I sam sam se bavio kickboksom, iza sebe imam niz mečeva i dobro poznajem svijet borilačkih sportova iznutra – trening, disciplinu, odricanje, strah, adrenalin, udarce, poštovanje prema protivniku i snažnu želju za pobjedom. Znam što se događa u glavi borca prije ulaska u ring i što se događa kada borba počne.

Danas, s vremenskim odmakom i nakon godina promišljanja o vjeri i borilačkom sportu, na to iskustvo gledam i iz druge perspektive. Upravo zato želim postaviti pitanje koje možda dok sam se borio nisam postavljao dovoljno duboko: možemo li ono što činimo protivniku u natjecateljskom ringu pripisati Kristu i reći: „Isus me vodio do pobjede“?

Zato ovaj tekst nije osuda boksača, MMA boraca niti pojedinih sportaša, niti pokušaj da se dovede u pitanje iskrenost njihove vjere. Mnogi od njih mogu biti iskreni vjernici i ljudi vrijedni dubokog poštovanja.

Ovo je prije svega moralno-teološko i osobno propitivanje jednoga mnogo užeg pitanja: možemo li nokaut, namjerno nanošenje tjelesne ozljede ili fizičko onesposobljavanje protivnika radi pobjede izravno pripisati Božjoj volji i reći: „Isus me vodio do toga“?

Ne želim, dakle, suditi čovjeku u ringu. Želim ispitati tvrdnju koju izgovaramo o Bogu.

A budući da sam i sam stajao u ringu, ovo pitanje ne postavljam samo današnjim borcima. U određenom smislu, postavljam ga i nekadašnjem sebi.

Jer jedno je zahvaliti Bogu za život, zdravlje, talent, snagu i disciplinu. Nešto je sasvim drugo tvrditi da Božji dar automatski znači i Božje odobravanje svakog načina na koji smo taj dar upotrijebili.

Zato temeljno pitanje ovoga teksta nije:

„Je li boksač ili MMA borac pravi kršćanin?“

nego:

„Možemo li ono što činimo u ringu pripisati Kristu – i po kojem biblijskom kriteriju možemo tvrditi da je nešto doista bilo Božja volja?“

Ovo nije tekst protiv boraca.

Ovo je poziv na razlučivanje – počevši od samoga sebe.

Može li kršćanin reći: „Isus mi je dao snagu da pobijedim“?

Može li kršćanin nakon boksačkog ili MMA meča reći:

„Bog mi je dao snagu.“

„Isus je bio u meni.“

„Isus me vodio do pobjede.“

Na prvi pogled, takve rečenice mogu zvučati sasvim pobožno. Vjernik zahvaljuje Bogu za život, zdravlje, tijelo, disciplinu i sposobnosti. U zahvalnosti Bogu nema ničega spornog.

Ali problem postaje mnogo dublji kada se ne zahvaljuje samo za darove, nego se tvrdi da je Bog htio i vodio konkretan čin pobjede nad drugim čovjekom, osobito ondje gdje se pobjeda postiže udarcima, ozljeđivanjem ili nokautom.

Tu više ne govorimo samo o zahvalnosti.

Govorimo o Božjoj volji.

I upravo tu kršćanin mora biti krajnje oprezan.

Ovaj tekst ne pokušava dokazati da je svaki boksač loš čovjek, da svaki MMA borac živi bez Boga ili da je svaki oblik tjelesnog natjecanja grijeh.

Pitanje je uže i ozbiljnije: Može li kršćanin pripisati Isusu čin u kojem je fizičko povređivanje tijela drugog čovjeka sredstvo sportske pobjede?

1. Prvo razjašnjenje: Bog mi može dati sposobnost, a da ne odobrava svaki način na koji je koristim

Čovjek može s pravom zahvaliti Bogu za:

• život,
• zdravlje,
• tjelesnu snagu,
• brzinu,
• reflekse,
• hrabrost,
• disciplinu,
• inteligenciju,
• upornost.

Ali iz toga ne slijedi da je svaka uporaba tih darova Božja volja.

Čovjek može dobiti izvrstan dar govora i njime lagati.

Može imati inteligenciju i njome manipulirati.

Može imati novac i od njega napraviti idola.

Može imati fizičku snagu i upotrijebiti je na način koji nije dobar.

Zato postoji velika razlika između:

„Bože, hvala Ti za snagu koju imam.“

i:

„Bože, Ti si htio da tom snagom učinim upravo ovo.“

Prva rečenica priznaje dar.

Druga tvrdi da poznajemo Božju namjeru u konkretnom događaju.

To nije mala razlika.

2. Vjernik može iskreno vjerovati i ipak pogrešno protumačiti Božju volju

Jedna od najvećih duhovnih zabluda jest vjerovati da iskrenost automatski jamči istinu.

Ne jamči.

Čovjek može iskreno biti uvjeren da ga Bog vodi, a ipak pogriješiti u razlučivanju.

Biblija to pokazuje više puta.

Petar je možda najbolji primjer.

On govori Isusu:

„Ti si Krist, Sin Boga živoga.“
(Mt 16,16)

Nekoliko redaka poslije pokušava Isusa odvratiti od puta križa.

Isus mu odgovara:

„Nije ti na pameti što je Božje, nego što je ljudsko.“
(usp. Mt 16,23)

To je nevjerojatno važan tekst.

Petar nije ateist.

Nije neprijatelj Isusa.

Nije licemjer.

On ljubi Isusa.

I upravo zato je njegova pogreška toliko poučna.

Moguće je ljubiti Krista i u određenom trenutku ljudsko zamijeniti za Božje.

Zato tvrdnja nekog sportaša:

„Osjećao sam da je Bog bio sa mnom“ nije sama po sebi dokaz da je njegova interpretacija događaja ispravna.

3. Osjećaj snage nije isto što i djelovanje Duha Svetoga

Borac tijekom meča može doživjeti:

• iznimnu koncentraciju,
• smirenost,
• adrenalin,
• osjećaj snage,
• neobičnu hrabrost,
• mentalnu jasnoću,
• snažnu emocionalnu usredotočenost.

Vjernik takvo iskustvo može protumačiti religiozno.

Može reći: „Osjetio sam da je Isus bio u meni.“

To iskustvo ne treba ismijavati.

Ali treba ga razlučiti.

Pavao piše:

„Sve provjeravajte: dobro zadržite.“
(1 Sol 5,21)

Ivan kaže:

„Ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga.“
(1 Iv 4,1)

Dakle, kršćanska vjera ne kaže: „Snažno sam nešto osjetio, dakle bilo je od Boga.“

Nego: „Snažno sam nešto osjetio; sada to trebam provjeriti u svjetlu Krista.“

4. Po kojem kriteriju provjeravamo?

Ne po pobjedi.

Ne po emociji.

Ne po tome koliko je ljudi pljeskalo.

Ne po tome je li protivnik završio na podu.

Ne po tome je li sportaš nakon meča spomenuo Boga.

Kršćanski kriterij je Krist.

Ako tvrdim: „Isus me vodio“

onda moram pitati: Je li ono što pripisujem Isusu u skladu s Isusom kojega nam pokazuju Evanđelja?

5. „Blago krotkima“

Isus govori:

„Blago krotkima.“
(Mt 5,5)

Grčki izraz praÿs označava krotkost i blagost.

To ne znači slabost.

Krotkost nije nemoć.

Krotak čovjek može biti snažan.

Ali njegova snaga nije usmjerena prema dominaciji nad drugim.

Isus upravo sebe opisuje riječima:

„Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.“
(usp. Mt 11,29)

Kršćansko pitanje zato nije samo: „Koliko sam jak?“

nego: „Što moja snaga čini drugome?“

6. „Blago mirotvorcima“

Isus također govori:

„Blago mirotvorcima.“
(Mt 5,9)

Grčki izraz eirēnopoioi označava one koji stvaraju mir.

To nije pasivnost.

Mirotvorstvo je aktivno oblikovanje odnosa prema dobru, pomirenju i nenasilnom rješavanju sukoba.

Naravno, sportski protivnici nisu nužno neprijatelji.

Ali upravo zato pitanje postaje još zanimljivije.

Ako kršćanin treba tražiti dobro čak i neprijatelja, koliko više treba paziti na dobro čovjeka koji mu uopće nije neprijatelj?

7. „Ljubite svoje neprijatelje“

Isus kaže:

„Ljubite svoje neprijatelje.“
(Mt 5,44)

Boksački protivnik nije „neprijatelj“ u kontekstu Govora na gori.

To treba priznati.

Ali iz toga slijedi još ozbiljnije pitanje:

ako sam pozvan ljubiti čovjeka koji me mrzi, što znači ljubiti čovjeka s kojim sam samo sportski suparnik?

Može li se ljubav prema njemu pomiriti s namjerom da moj udarac proizvede dovoljno snažan učinak da ga onesposobi?

Tu se nalazi moralna napetost koju riječ „sport“ ne može automatski ukloniti.

8. Getsemani: učenik udara, Isus liječi

Ovo je jedan od najvažnijih tekstova cijele rasprave.

Kada dolaze uhititi Isusa, jedan učenik izvlači mač i udara slugu velikog svećenika.

On to ne čini radi zabave.

Ne čini radi novca.

Čini to da obrani Isusa.

Ako bi ikada postojala situacija u kojoj bi se moglo reći:

„Udaram za Boga“

onda bi to bila ova.

Ali Isus ga zaustavlja:

„Vrati mač na njegovo mjesto.“
(Mt 26,52)

Luka dodaje da Isus liječi ranjenika:

dotaknuo mu je uho i ozdravio ga.
(usp. Lk 22,51)

Slika je nevjerojatna.

Učenik ranjava čovjeka u ime Isusa.

Isus liječi čovjeka kojega je učenik ranio.

To bi trebalo duboko zabrinuti svakog kršćanina koji olako govori: „Isus je vodio moju ruku.“

Jer postoji i druga mogućnost: možda bi Isus tu ruku zaustavio.

9. Ali sport nije ulična tučnjava

Točno.

To je važan prigovor.

Ulični napad i sportski meč moralno nisu isto.

U boksu i MMA-u oba sudionika: dobrovoljno ulaze, poznaju pravila, treniraju, pristaju na rizik, mogu imati veliko međusobno poštovanje.

To treba jasno priznati.

Ali iz toga još ne slijedi da je svaka radnja unutar dobrovoljnog natjecanja automatski moralno neutralna.

Pristanak je važan.

Ali pristanak nije jedini kriterij dobra.

10. „Obojica su pristala“ nije konačan moralni odgovor

Kršćanska etika nikada nije govorila:

„Ako dvije odrasle osobe pristanu, onda je stvar moralno riješena.“

Pristanak odgovara na jedno pitanje:

„Je li čovjek prisiljen?“

Ali ne odgovara nužno na drugo:

„Je li ono na što su pristali dobro?“

Dvoje ljudi može se dobrovoljno dogovoriti oko nečega što i dalje zaslužuje moralnu prosudbu.

Zato argument: „Ali protivnik je pristao na udarce“ mijenja okolnosti čina, ali ne uklanja potrebu da se procijeni sam čin.

11. Što je posebno kod nokauta?

Tu treba biti maksimalno konkretan.

Nokaut nije samo „osvojeni bod“.

On označava stanje u kojem je protivnik nakon udarca fizički nesposoban nastaviti borbu.

Drugim riječima, u određenoj mjeri želim da moj udarac proizvede fizičko onesposobljavanje.

Ne moram ga mrziti.

Ne moram željeti trajnu ozljedu.

Ali želim da moj udarac bude dovoljno učinkovit da borbu završi.

Tu se postavlja ozbiljno pitanje:

Mogu li željeti dobro svome bližnjemu i istodobno željeti fizički učinak kojim ga onesposobljavam radi svoje pobjede?

12. „Ljubav bližnjemu zla ne čini“

Pavao piše:

„Ljubav bližnjemu zla ne čini.“
(Rim 13,10)

Pavao ovdje ne govori o boksu.

Ne treba praviti lošu egzegezu i tvrditi da je Rim 13,10 „redak protiv MMA-a“.

Ali tekst daje temeljno načelo: dobro bližnjega moralno je relevantno za moje djelovanje prema njemu.

Zato pitanje nije samo: „Je li udarac dopušten pravilima?“

nego: „Što činim tijelu čovjeka koji je moj bližnji?“

13. Tijelo u kršćanstvu ima dostojanstvo

Kršćanstvo nije religija koja prezire tijelo.

Bog stvara čovjeka na svoju sliku (Post 1,27).

Sin Božji postaje tijelom.

Kršćanstvo vjeruje u uskrsnuće tijela.

Pavao govori:

„Tijelo vaše hram je Duha Svetoga.“
(1 Kor 6,19)

Neposredni kontekst nije sport nego spolni moral, pa taj tekst ne treba vaditi iz konteksta.

Ali šira antropologija ostaje jasna:

tijelo pripada dostojanstvu osobe.

Čovjekova glava nije samo sportska meta.

Iza rukavica je osoba.

14. Boks i MMA imaju stvarne vrline

Ovo također treba reći.

Borilački sportovi mogu razvijati:

• disciplinu,
• hrabrost,
• radnu etiku,
• samokontrolu,
• izdržljivost,
• poštovanje protivnika,
• poniznost nakon poraza,
• odricanje.

Bilo bi nepošteno ignorirati te vrline.

Mnogi borci svojim karakterom mogu posramiti ljude koji ih olako osuđuju.

Ali činjenica da neka djelatnost sadrži stvarne vrline ne znači da je svaki njezin element moralno opravdan.

Možemo cijeniti borčevu disciplinu i istodobno postaviti pitanje o moralnoj naravi nokauta.

Ta dva stava nisu proturječna.

15. Pavao čak koristi boksačku metaforu

U 1 Kor 9,26 Pavao koristi sliku boksa:

govori o borbi „ne kao da udara zrak“.

To ne znači da Pavao daje moralno odobrenje profesionalnom boksu.

On koristi poznatu atletsku sliku kao metaforu duhovne discipline.

I odmah zatim naglasak stavlja na discipliniranje vlastitoga tijela.

To je zanimljiv obrat.

Kršćanska borba nije prvenstveno pitanje:

„Kako pobijediti tijelo drugoga?“

nego: „Kako gospodariti sobom?“

16. Plod Duha nije jačina udarca

Pavao govori o plodu Duha:

ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost i uzdržljivost.
(Gal 5,22–23)

Posebno su važni:

prautēs – blagost, krotkost,

enkrateia – samosvladavanje.

Zato kada netko kaže: „Duh mi je dao snagu“

kršćanin mora pitati: „Odgovara li način na koji je ta snaga uporabljena plodu Duha?“

Fizička snaga sama po sebi nije dokaz duhovne snage.

17. „Sve mi je dopušteno – ali sve ne koristi“

Pavao piše:

„Sve je dopušteno, ali sve ne koristi.“
(usp. 1 Kor 6,12; 10,23)

To je posebno važno za pitanja o kojima Biblija nema izravnu zabranu.

Ne postoji redak: „Ne boksaj.“

Ali kršćanska etika ne funkcionira samo traženjem izričitih zabrana.

Pita:

Je li ovo korisno za moj duhovni život?

Čini li me sličnijim Kristu?

Pomaže li mi ljubiti bližnjega?

Što ovo oblikuje u mom srcu?

18. Publika također mora biti dio moralnog pitanja

Možda je cijela rasprava previše usmjerena na borce.

Što je s nama koji gledamo?

Što se događa u nama kada čekamo nokaut?

Zašto publika eruptira upravo kada jedan čovjek brutalno pogodi drugoga?

Što točno slavimo?

Vještinu?

Hrabrost?

Ili trenutak fizičkog sloma drugoga?

To nije nevažno.

Isus kaže:

„Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.“
(Mt 6,21)

Kršćanstvo ne oblikuje samo ponašanje.

Oblikuje i želje.

19. Može li sport postati idol?

Naravno.

Ali ne samo sport.

Idol može biti:

• nacija,
• politička ideologija,
• novac,
• karijera,
• obitelj,
• status,
• slava,
• sportaš,
• vlastito tijelo,
• pobjeda.

Pavao čak pohlepu naziva idolopoklonstvom (Kol 3,5).

Idolopoklonstvo počinje kada stvoreno zauzme mjesto koje pripada Bogu.

Ali postoji još suptilniji oblik.

Ne odbacimo Boga, nego Boga stavimo u službu idola.

Tada govorimo:

„Bog želi moju pobjedu.“

„Bog je na strani moje nacije.“

„Bog je blagoslovio moj uspjeh.“

„Isus je vodio moj udarac.“

Tada više ne tražimo Božju volju.

Tražimo da Bog potpiše našu.

20. Dva kršćanina u ringu

Zamislimo:

• dva borca,
• obojica kršćani,
• obojica mole prije borbe,
• obojica traže Božju pomoć,
• obojica nose križ.

Jedan nokautira drugoga.

Pobjednik kaže:

„Bog mi je dao pobjedu.“

Što to znači?

Je li Bog odbio drugoga?

Je li pobjednik bio duhovniji?

Je li Božja volja bila da jedan pretrpi nokaut?

Pokazuje li rezultat meča kome je Bog naklonjen?

Ako tu logiku prihvatimo, vrlo brzo dobivamo opasnu teologiju:

pobjeda = Božja naklonost.

Ali to je upravo ono što križ ruši.

21. Križ je poraz koji je postao pobjeda

Središnji simbol kršćanstva nije trofej.

Nije podignuta šaka.

Nije poraženi protivnik.

To je čovjek pribijen na križ.

Po kriterijima svijeta Isus je poražen.

Njegovi protivnici su slobodni.

On je raspet.

Oni imaju moć.

On izgleda nemoćno.

I upravo tu kršćanstvo vidi konačnu pobjedu.

Zato kršćanin ne može jednostavno govoriti: „Pobijedio sam, dakle Bog me podržao.“

Ponekad je upravo poraženi bliže Bogu nego pobjednik.

22. Isus i bič u Hramu

Najčešći odgovor glasi:

„Ali Isus je imao bič.“

Ivan opisuje čišćenje Hrama (Iv 2,13–17).

Isus pravi bič od užeta i istjeruje iz Hrama.

Ali tekst ne kaže izričito da je njime premlaćivao ljude.

U sceni su i ovce i volovi.

Još važnije: događaj je proročki čin čišćenja Hrama i suda nad njegovom zlouporabom.

To nema moralnu strukturu sportskog nokauta.

Iz rečenice: „Isus je u Hramu koristio bič“

ne slijedi: „Isus odobrava udaranje čovjeka radi sportskog nadvladavanja.“

To je logički skok.

23. „Nisam došao donijeti mir, nego mač“

Mt 10,34 često se izdvaja iz konteksta.

Ali Isus odmah govori o podjeli među članovima obitelji zbog njega.

„Mač“ označava razdvajanje koje će njegova poruka izazvati.

Nije zapovijed na fizički napad.

To potvrđuje Getsemani.

Kada stvarni mač iziđe iz korica, Isus ga vraća natrag.

24. „Neka kupi mač“

Lk 22,36 složen je tekst.

Postoji više tumačenja.

Ali sigurno ne možemo zanemariti ono što se događa nekoliko redaka kasnije.

Učenici stvarno pokušaju upotrijebiti mač.

Isus ih zaustavlja.

I liječi ranjenoga.

Zato taj tekst teško može služiti kao jednostavno opravdanje fizičkoga nasilja u Isusovo ime.

25. Starozavjetni ratovi

Da, Stari zavjet sadrži ratove i tekstove u kojima se rat povezuje s Božjim djelovanjem.

To je ozbiljan teološki problem i nije ga pošteno ignorirati.

Ali kršćanin ne čita Stari zavjet odvojeno od Krista.

Poslanica Hebrejima kaže:

Bog je nekoć govorio po prorocima, a sada nam je progovorio u Sinu.
(usp. Heb 1,1–2)

Krist je za kršćanina konačna norma tumačenja Božjega karaktera.

A njegovi učenici nisu poslani osvajati narode mačem.

Poslani su naviještati Evanđelje.

26. Što je s vojskom, policijom i samoobranom?

Ovo je važno razlikovati.

Kršćani kroz povijest nisu jednoglasni o uporabi sile.

Postoji kršćanski pacifizam.

Postoji i tradicija pravednog rata i dopuštene samoobrane.

Ali čak i ako prihvatimo legitimnost proporcionalne sile radi zaštite nedužnih, to ne znači da su svi oblici fizičkoga nasilja automatski moralno isti.

Ako zaustavljam čovjeka koji napada dijete, cilj je: zaštititi život.

Ako nokautiram čovjeka u ringu, cilj je: pobijediti u natjecanju.

Moralna struktura nije ista.

27. „Ali i nogomet ozljeđuje“

Točno.

Ozljede se događaju u mnogim sportovima.

Nogomet, ragbi, hokej, skijanje i automobilizam nose ozbiljne rizike.

Ali postoji važna razlika između:

ozljede kao neželjene posljedice sporta

i:

fizičkog udara protivnikovom tijelu kao sastavnog sredstva pobjede.

Nogometaš ne pobjeđuje tako da protivniku izazove potres mozga.

Ako to učini namjerno, kažnjava se.

Kod boksa je udaranje glave protivnika unutar pravila same discipline.

To ne znači automatski da je boks moralno nedopušten.

Ali znači da ga ne možemo potpuno poistovjetiti sa sportovima u kojima je ozljeda samo nesretna posljedica.

28. A što je s borilačkim vještinama bez brutalnosti?

Tu treba razlikovati.

Nisu svi borilački sportovi identični.

Postoje velike razlike u:

• pravilima,
• intenzitetu,
• dopuštenim tehnikama,
• cilju natjecanja,
• riziku ozljede,
• odnosu prema nokautu.

Nije isto:

• rekreativno trenirati tehniku,
• sparirati pod strogo kontroliranim uvjetima,
• natjecati se u disciplini gdje se boduje tehnika,
• i sudjelovati u profesionalnoj borbi gdje je nokaut poželjan završetak.

Zato moralnu prosudbu treba proporcionalno prilagoditi konkretnom obliku sporta.

29. Može li boksač biti bolji kršćanin od mene?

Naravno.

To treba izgovoriti jasno.

Čovjek može biti boksač i istodobno:

• ponizan,
• velikodušan,
• milosrdan,
• predan obitelji,
• osjetljiv prema siromašnima,
• iskren u molitvi,
• spreman oprostiti.

A netko tko osuđuje boks može biti:

• ohol,
• zloban,
• licemjeran,
• nepraštajući,
• pohlepan.

Zato ovaj tekst nije dozvola da se sportaše proglasi „bezbožnicima“.

Isus nas ne poziva na lako osuđivanje ljudi.

Ali činjenica da ne smijem osuđivati osobu ne znači da ne smijem moralno prosuđivati čin.

To je važna razlika.

30. Osoba nije isto što i njezin čin

Kršćanska etika mora znati razlikovati:

vrijednost osobe

od

moralne vrijednosti određenog postupka.

Čovjek može biti dragocjen Bogu i učiniti nešto loše.

Može biti iskren vjernik i pogriješiti.

Može imati plemenite namjere i loše razlučiti.

Zato reći: „Mislim da ovaj čin nije u skladu s Evanđeljem“

nije isto što i reći: „Ti nisi pravi kršćanin.“

To drugo ne možemo olako suditi.

31. Bog može biti uz čovjeka koji griješi

Treba razlikovati najmanje četiri stvari:

Božju prisutnost.

Božju ljubav.

Božje dopuštenje.

Božje odobravanje.

Bog može biti prisutan uz mene dok griješim.

Može me ljubiti dok griješim.

Može dopustiti da koristim svoju slobodu.

Ali iz toga ne slijedi da odobrava moj čin.

To je možda najvažniji odgovor na rečenicu:

„Ali osjećao sam Boga tijekom meča.“

Možda jesi.

Ali Božja prisutnost uz tebe ne znači automatski da Bog odobrava svaki tvoj postupak.

32. Providnost nije isto što i moralno odobravanje

Kršćanstvo vjeruje da Bog može djelovati i kroz nesavršene situacije.

Može iz zla izvesti dobro.

Može koristiti naše pogreške da nas pouči.

Može nekoga susresti upravo u okolnostima koje nisu idealne.

Zato činjenica da se nakon nekog događaja dogodilo nešto dobro ne dokazuje da je svaki element tog događaja bio Božja volja.

To je važno.

Inače bismo svaki uspjeh morali proglasiti Božjom potvrdom.

A Biblija to ne čini.

33. Najopasnija teologija: „Pobijedio sam, dakle Bog je na mojoj strani“

Takva teologija nije problem samo u sportu.

Pojavljuje se u:

• politici,
• ratovima,
• nacionalizmu,
• poslovnom uspjehu,
• bogatstvu,
• crkvenom utjecaju.

Čovjek pobijedi i kaže:

„Bog je potvrdio da sam bio u pravu.“

Ali povijest je prepuna ljudi koji su pobjeđivali i činili strašne stvari.

Pobjeda nije sakrament Božje naklonosti.

„Pobjeda sama po sebi nije dokaz Božje naklonosti niti potvrda da Bog odobrava ono što smo učinili.“

34. Što onda smije reći kršćanski sportaš?

Može reći:

„Hvala Bogu za život.“

„Hvala Bogu za zdravlje.“

„Hvala za snagu i disciplinu.“

„Hvala što sam ostao sabran.“

„Molim da ostanem ponizan.“

„Molim za zdravlje protivnika.“

Takva zahvalnost ne pretvara rezultat u objavu Božje volje.

Mnogo je poniznije reći:

„Bog mi je dao život i sposobnosti; ja sam odgovoran kako ih koristim.“

nego:

„Bog je htio da ja pobijedim ovoga čovjeka.“

35. Jedan jednostavan test: zamijenimo riječ „Bog“ imenom „Isus“

Rečenica:

„Bog mi je dao snagu da ga nokautiram“

nekome može zvučati normalno.

Ali recimo:

„Isus iz Nazareta vodio je moju ruku da udarcem u glavu onesposobim ovoga čovjeka.“

Je li i dalje tako lako izgovoriti?

Sada pred nama nije apstraktna viša sila.

Pred nama je Isus:

• koji govori „blago krotkima“,
• koji govori „blago mirotvorcima“,
• koji zaustavlja mač,
• koji liječi ranjenoga,
• koji pere noge,
• koji oprašta,
• koji ne zaziva osvetu,
• koji na križu daje sebe.

Zato je pitanje:

Mogu li ovaj konkretni čin pripisati tom konkretnom Kristu?

36. Isus u boksu i MMA-u – da ili ne?

Ako pitanje glasi:

„Može li Isus biti uz boksača ili MMA borca?“

Da.

Krist nije prisutan samo uz savršene ljude.

Inače ne bi bio uz nikoga od nas.

Ako pitanje glasi:

„Može li boksač biti iskren vjernik?“

Da.

Kršćanin može imati slijepe točke.

Svi ih imamo.

Ako pitanje glasi:

„Može li kršćanin zahvaliti Bogu za snagu, talent i disciplinu?“

Naravno.

Ali ako pitanje glasi:

„Možemo li tvrditi da Isus moralno vodi udarac čiji je cilj fizički onesposobiti drugoga čovjeka radi sportske pobjede?“

Tu dolazimo do ozbiljnog problema.

Takvu tvrdnju ne možemo temeljiti samo na:

• osjećaju,
• pobjedi,
• adrenalinu,
• religioznom zanosu,
• publiki,
• zastavi,
• trofeju.

Moramo je staviti pred Evanđelje.

37. Posljednji kriterij nije „je li dopušteno?“, nego „nalikuje li Kristu?“

Kršćanin se ne bi trebao zadovoljiti pitanjem:

„Mogu li ovo raditi?“

Niti samo:

„Postoji li izričita zabrana?“

Zrelije pitanje glasi:

„Što ovaj čin čini od mene?“

„Što čini od mog odnosa prema drugom čovjeku?“

„Mogu li ga bez prisile savjesti staviti pred Krista?“

„Nalikuje li ovo Njegovu načinu postojanja?“

To je puno teže od traženja jednog retka „za“ ili „protiv“.

Zaključak

Možda je najveća pogreška cijele rasprave koja se vodi po društvenim mrežama pitanje:

„Je li Bog bio na mojoj strani?“

Kršćanstvo ne postoji da bi Bog postao navijač našega tima.

Ne postoji da bi blagoslovio naš ego.

Ne postoji da bi našoj pobjedi dao religioznu legitimaciju.

Kršćanin bi trebao pitati obrnuto:

„Jesam li ja bio na Božjoj strani?“

I još dublje:

„Je li ono što sam učinio bilo nalik Kristu?“

Jer možemo nositi križ oko vrata i istodobno ne razumjeti križ.

Možemo govoriti Isusovo ime i istodobno živjeti logikom potpuno drukčijom od njegove.

Možemo pobjedu nazvati blagoslovom, snagu nazvati Duhom, adrenalin nazvati pomazanjem i vlastitu volju nazvati Božjom voljom.

Upravo zato vjernik mora biti ponizan.

Ne smijemo svaki uspjeh sakralizirati.

Ne smijemo svaku pobjedu teologizirati.

Ne smijemo svaki osjećaj snage pripisati Duhu Svetomu.

I osobito ne smijemo olako govoriti u Božje ime kada je tijelo drugoga čovjeka cijena naše pobjede.

Možda je najbolja molitva nakon svake pobjede zato ne:

„Bože, hvala Ti što si bio na mojoj strani.“

nego:

„Gospodine, pokaži mi jesam li ja bio na Tvojoj.“

Jer na kraju kršćanskog života neće biti najvažnije koliko smo puta pobijedili.

Bit će važno:

koliko smo nalikovali Onome čije smo ime izgovarali.

Ovaj tekst nije osuda pojedinih sportaša, nego moralno-teološko propitivanje tvrdnje da se nokaut ili nanošenje ozljede može izravno pripisati Božjoj volji.

Najvažniji prigovori i granice argumenta

Prije konačnog zaključka potrebno je zastati pred najozbiljnijim prigovorima koji se mogu uputiti svemu dosad rečenom. Ako želimo pošteno kršćansko razlučivanje, nije dovoljno navesti samo argumente koji potvrđuju naš zaključak. Treba ozbiljno uzeti i ono što bi rekao boksač, MMA borac ili kršćanin koji smatra da je natjecateljski borilački sport moralno dopušten.

Zato ćemo razmotriti tri važna pitanja: je li namjera borca doista ozlijediti protivnika ili jednostavno pobijediti prema pravilima; zašto svako svjesno nanošenje boli nije moralno isto; te što ovaj argument zapravo tvrdi, a što iz njega ne možemo zaključiti.

Tek nakon toga možemo se vratiti središnjem pitanju: možemo li konkretan čin kojim u natjecateljskoj borbi fizički nadvladavamo drugoga čovjeka pripisati Kristovu pozitivnom vodstvu?

Važna razlika: je li cilj ozlijediti protivnika ili pobijediti prema pravilima?

Ovdje treba pošteno razmotriti možda najsnažniji prigovor cijelom ovom tekstu.

Prije svega, potrebno je jasno odrediti o čemu govorimo.

Ovaj tekst ne govori o samom treniranju borilačkih vještina, rekreativnom boksu ili kickboksu, radu na vreći, učenju tehnike, razvijanju kondicije, samodiscipline ili sposobnosti samoobrane.

Govorimo prvenstveno o natjecateljskom boksu i MMA-u, odnosno o borbi u kojoj se pobjeda ostvaruje fizičkim nadvladavanjem protivnika, pri čemu je nokaut ili drugo fizičko onesposobljavanje protivnika dopušten i poželjan način završetka borbe.

Upravo ovdje boksač ili MMA borac može s pravom prigovoriti:

„Moj cilj nije ozlijediti protivnika. Moj cilj je pobijediti. Ne mrzim čovjeka preko puta sebe, ne želim mu trajnu ozljedu i ne želim mu zlo. Obojica smo dobrovoljno ušli u borbu, obojica poznajemo pravila i obojica smo prihvatili rizik.“

To je ozbiljan argument i ne treba ga ni omalovažavati ni karikirati.

Doista postoji velika moralna razlika između čovjeka koji na ulici napadne drugoga s namjerom da mu naudi i sportaša koji se bori protiv drugoga sportaša unutar unaprijed prihvaćenih pravila.

Namjera nije ista.

Odnos prema protivniku nije isti.

Okolnosti nisu iste.

Pristanak nije isti.

Borac može iskreno poštovati protivnika. Može se brinuti za njega nakon borbe. Može se s njim zagrliti. Može mu željeti zdravlje i uspjeh. Može biti iskreno potresen ako protivnik pretrpi ozbiljnu ozljedu.

Zato bi bilo nepravedno natjecateljski boksački ili MMA meč jednostavno nazvati „premlaćivanjem dvojice ljudi“.

Ali time moralno pitanje još nije riješeno.

Nije važan samo krajnji cilj, nego i sredstvo kojim do njega dolazim

Borac može potpuno iskreno reći:

„Ne želim ga ozlijediti. Želim samo pobijediti.“

Ali tada treba postaviti sljedeće pitanje:

Kako želim pobijediti?

U moralnom prosuđivanju nije važna samo moja daljnja namjera – „želim pobjedu“ – nego i konkretno sredstvo kojim tu pobjedu pokušavam ostvariti.

Ako pobjeđujem na bodove boljom tehnikom, preciznošću i taktikom, jedno je pitanje.

Ali ako pokušavam ostvariti nokaut, tada želim da moj udarac proizvede vrlo konkretan fizički učinak na tijelo protivnika: da ga učini nesposobnim nastaviti borbu.

Tu treba biti vrlo precizan.

Borac u pravilu ne misli: „Želim ovom čovjeku trajno oštetiti zdravlje.“

To bi bilo nepravedno pripisivati mu.

Ali može misliti: „Želim ga pogoditi dovoljno snažno i precizno da više ne može nastaviti borbu.“

Te dvije namjere nisu iste.

I upravo se u toj razlici nalazi središnja moralna napetost.

Ne želim trajnu ozljedu – ali želim učinak udarca

Potrebno je, dakle, razlikovati: „Želim mu trajno nauditi.“

od: „Želim da moj udarac proizvede dovoljno snažan fizički učinak da ga zaustavi i donese mi pobjedu.“

Prvo većina sportaša zasigurno ne želi.

Ali drugo pripada logici nokauta.

Zato nije sasvim dovoljno reći:

„Moja namjera nije ozljeda, moja namjera je pobjeda.“

Jer kršćanska etika tada postavlja još jedno pitanje:

„Što sam spreman učiniti tijelu drugoga čovjeka kako bih ostvario tu pobjedu?“

Drugim riječima, dobra krajnja namjera ne rješava automatski moralno pitanje sredstva kojim se cilj ostvaruje.

„Ali obojica smo pristala“

To također treba ozbiljno uzeti.

Pristanak dvojice odraslih sportaša moralno je važan.

On upravo razlikuje sportski meč od napada na ulici.

Ali pristanak sam po sebi nije konačni kriterij kršćanskoga morala.

Pristanak odgovara na pitanje:

„Je li druga osoba dobrovoljno prihvatila da se ovo događa?“

Ali ne odgovara nužno na pitanje: „Je li ono što smo obojica dobrovoljno prihvatili samo po sebi dobro?“

To su dva različita pitanja.

Kršćanska etika nikada se ne može svesti na načelo: „Ako smo obojica pristali, onda moralnog problema više nema.“

Pristanak mijenja okolnosti.

Dobra namjera mijenja okolnosti.

Pravila natjecanja mijenjaju okolnosti.

Zaštitna oprema, liječnički nadzor, težinske kategorije i pravila kojima se pokušava smanjiti mogućnost teških ozljeda također su moralno važni.

Sve to natjecateljski sport jasno razlikuje od običnoga nasilja.

Ali nijedna od tih činjenica sama po sebi ne odgovara na temeljno pitanje:

Može li svako dopušteno sredstvo sportske pobjede samim time biti proglašeno moralno dobrim – i još više, može li ga se pripisati Kristovu neposrednom vodstvu?

Ovdje dolazimo do stvarnog pitanja ovoga članka

Zato treba još jednom naglasiti: ovaj tekst prvenstveno ne raspravlja o tome smije li kršćanin učiti borilačku vještinu, trenirati kickboks, udarati vreću, razvijati kondiciju ili naučiti kako zaštititi sebe i drugoga.

Govorimo o natjecateljskoj borbi.

I još preciznije, govorimo o teološkoj tvrdnji koja se može pojaviti nakon takve borbe:

„Isus mi je dao snagu.“

„Isus je bio u meni.“

„Isus me vodio do pobjede.“

Tu dolazimo do središnjeg pitanja:

Možemo li konkretno sredstvo pobjede u natjecateljskoj borbi – primjerice udarac kojim svjesno nastojimo nokautirati i time fizički onesposobiti drugoga čovjeka za nastavak borbe – pripisati pozitivnom Kristovu vodstvu i reći da je upravo to bila Njegova volja?

To je mnogo uže pitanje od: „Smije li kršćanin trenirati borilačke sportove?“

Čak je uže i od pitanja: „Smije li kršćanin sudjelovati u natjecateljskoj borbi?“

Jer možemo razlikovati najmanje tri tvrdnje:

Prva: Bog mi je dao tijelo, zdravlje, talent, snagu i sposobnost treniranja.

Druga: Kao kršćanin smatram da mogu u savjesti sudjelovati u određenom natjecateljskom borilačkom sportu.

Treća: Krist je pozitivno htio i vodio konkretan udarac kojim sam nokautirao protivnika i ostvario pobjedu.

Te tri tvrdnje nisu isto.

Prva je zahvalnost za dar.

Druga je moralni sud čovjekove savjesti o sudjelovanju u određenom sportu.

Ali treća je tvrdnja o Božjoj volji.

I upravo zato zahtijeva najstrože razlučivanje.

Jer tada više ne govorim samo o sebi i svojoj odluci da uđem u ring.

Govorim u Božje ime.

Tada više ne kažem samo: „Ja sam odlučio boriti se.“

Nego, barem posredno: „Krist je htio da upravo ovim sredstvom ostvarim pobjedu nad čovjekom preko puta sebe.“

I tu se ponovno vraćamo na temeljno pitanje cijeloga članka:

Mogu li taj konkretni čin staviti pred Isusa iz Evanđelja – pred njegovu krotkost, mirotvorstvo, ljubav prema bližnjemu, Getsemani i križ – i s teološkom sigurnošću reći: „Da, Isus me upravo u tome vodio“?

Možda je upravo ovdje potrebna najveća poniznost.

Jer jedno je reći: „Vjerujem da je Bog bio sa mnom.“

A nešto sasvim drugo: „Vjerujem da je Bog odobravao sve što sam učinio.“

I još nešto ozbiljnije: „Vjerujem da je Bog htio upravo ono što sam učinio tijelu čovjeka preko puta sebe.“

Božja prisutnost, Božje dopuštenje i Božje moralno odobravanje nisu isto.

Upravo tu razliku ovaj članak želi sačuvati.

Nije svako nanošenje boli moralno isto

Netko bi mogao prigovoriti:

„Ako je problem u tome što čovjek drugome svjesno nanosi bol ili tjelesnu štetu, onda bi i kirurg bio moralno problematičan. I kirurg reže čovjekovo tijelo.“

Upravo taj primjer pokazuje zašto nije dovoljno gledati samo fizički opis čina.

Kirurg može rezati, izazvati bol, odstraniti dio tijela ili izvršiti zahvat koji bi izvan medicinskog konteksta izgledao kao teško nasilje.

Ali njegov cilj nije oštećenje osobe.

Oštećenje tkiva podnosi se kao nužan ili razmjeran put prema ozdravljenju i dobru pacijenta.

Zato dva izvana slična fizička čina mogu imati potpuno različitu moralnu strukturu.

Isto vrijedi za samoobranu.

Čovjek koji fizički zaustavlja napadača ne mora željeti njegovu ozljedu. Njegov cilj može biti prekid nepravednog napada i zaštita nedužnoga, uz uporabu samo one sile koja je potrebna.

Kod sportskog nokauta situacija je drugačija.

Protivnika ne udaram radi njegova ozdravljenja.

Ne udaram ga da bih zaštitio nedužnu osobu od neposrednog napada.

Udaram ga jer je fizičko nadvladavanje njega dio puta prema mojoj sportskoj pobjedi.

To ne znači da ga mrzim.

Ne znači da želim njegovu trajnu ozljedu.

Ne znači da je boksački udarac moralno jednak uličnom nasilju.

Ali znači da analogija s kirurgom ili nužnom samoobranom ne rješava problem.

Ključno pitanje nije samo: „Je li nastala bol?“

nego: „Zašto je nanosim, što njome želim postići i kakvo mjesto tijelo drugoga čovjeka ima u ostvarenju moga cilja?“

Granice ovoga argumenta: što ovim tekstom ne tvrdim

Radi poštenja prema čitatelju potrebno je jasno reći i što ovaj tekst ne dokazuje.

Ne tvrdim da u Bibliji postoji redak koji izrijekom kaže: „Kršćanin se ne smije baviti boksom ili MMA-om.“ Takav redak ne postoji.

Ali odsutnost izričite zabrane još ne znači da o nekom postupku ne možemo donijeti moralni sud. Biblija ne daje katalog svakoga mogućeg ljudskog postupka, nego kršćaninu daje dublji kriterij: Krista, njegov nauk, njegov karakter i način na koji nas poziva odnositi se prema drugom čovjeku.

Zato pitanje ovoga teksta nije samo: „Gdje u Bibliji piše da je boks zabranjen?“ Pitanje je zahtjevnije:

„Je li namjerni udarac kojim u natjecateljskoj borbi nastojim fizički onesposobiti drugoga čovjeka u skladu s Kristom kojega nam Evanđelje objavljuje – i mogu li takav čin pripisati njegovu pozitivnom vodstvu?“

Drugim riječima, ne tvrdim da postoji izravna biblijska zabrana boksa ili MMA-a. Tvrdim da kršćanin mora ispitati može li samu moralnu strukturu takve natjecateljske borbe pomiriti s Kristom – osobito prije nego što kaže: „Isus me vodio da to učinim.“

Ne tvrdim da je svaki oblik borilačkog treninga moralno jednak.

Ne tvrdim da je svaki udarac u sportskom kontekstu jednak nasilnom napadu na ulici.

Ne tvrdim da svaki borac želi ozbiljno ozlijediti protivnika.

Ne tvrdim da kršćanin koji se bavi boksom ili MMA-om zbog toga prestaje biti kršćanin.

Ne tvrdim da mogu prosuditi nečiju savjest, osobnu odgovornost ili odnos s Bogom.

I ne tvrdim da su disciplina, hrabrost, samokontrola i međusobno poštovanje koje nalazimo među borcima bez vrijednosti. Naprotiv, te vrline treba priznati.

Moja je tvrdnja uža:

što je nanošenje tjelesne štete protivniku neposrednije ugrađeno u samo sredstvo kojim se ostvaruje pobjeda, to postaje teže takav čin bez ozbiljnog moralnog razlučivanja pripisivati pozitivnoj Božjoj volji.

A tvrdnja: „Isus me vodio da tim udarcem nokautiram protivnika“

još je ozbiljnija od tvrdnje: „Smatram da kao kršćanin mogu sudjelovati u ovom sportu.“

To nisu ista pitanja.

Kršćanin može doći do zaključka da je određeni oblik borilačkog sporta dopušten, a ipak odbiti govoriti kao da sportski rezultat neposredno otkriva Božju volju.

Upravo je ta razlika jedna od glavnih teza ovoga teksta.

Zato cilj nije donijeti presudu o srcu sportaša.

Možemo prosuđivati tvrdnju, a da ne presuđujemo čovjeku.

Na kraju, pitanje nije samo bi li Isus doslovno ušao u boksački ili MMA ring. Pitanje je dublje: je li moralna logika onoga što činimo drugom čovjeku u tom ringu sukladna Kristu kojega nam objavljuje Evanđelje – i možemo li taj konkretni čin doista pripisati njegovoj volji i reći: „Isus me vodio“?

Hvala što čitaš Početni dizajn.

Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.

dr. Mihael Bermanec

Podržite ovaj rad

Ako vam je ovaj sadržaj bio koristan i želite podržati vrijeme, istraživanje i trud uložen u njegovu izradu, svoj doprinos možete dati dobrovoljnom donacijom.

Hvala na podršci.

Podržite rad – https://pocetnidizajn.com/donacije/

Objava ISUS U BOKSU I MMA-u – DA ILI NE? pojavila se prvi puta na Početni dizajn.

Filipljanima 3,4–14

• 4 premda bih ja mogao imati pouzdanje i u tijelo. Ako tko drugi misli da se može pouzdati u tijelo, ja još više:
• 5 obrezan osmoga dana, od roda Izraelova, plemena Benjaminova, Hebrej od Hebrejā, po Zakonu farizej,
• 6 po revnosti progonitelj crkve, po pravednosti koja je u Zakonu besprijekoran.
• 7 Ali što god mi bijaše dobitak, to poradi Krista smatrah gubitkom.
• 8 Štoviše, i sve smatram da je gubitak zbog onog najvećeg — spoznaje Krista Isusa, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i smatram da je smeće, da Krista zadobijem
• 9 i u njemu se nađem — ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego onom po vjeri u Krista, pravednošću od Boga, na vjeri utemeljenoj:
• 10 da upoznam njega i silu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, suobličujući se sa smrću njegovom,
• 11 ne bih li kako dospio do uskrsnuća od mrtvih.
• 12 Ne kao da sam već polučio ili čak postigao savršenstvo, nego težim ne bih li ga dohvatio, jer je i mene dohvatio Krist Isus.
• 13 Braćo, ja za sebe ne mislim da sam ga već dohvatio. Jedno samo: zaboravljam što je za mnom, a sežem se za onim što je preda mnom.
• 14 Prema cilju težim, k nagradi višnjega poziva Božjeg u Kristu Isusu.

Postoje stvari koje posjedujemo. Ali postoje i stvari koje, nakon nekog vremena, počnu posjedovati nas.

Koliko nas ima pune kuće, garaže, podrume i skladišta. Stvari koje godinama ne koristimo. Ne trebaju nam, ali ih ne možemo pustiti.

Čovjek može imati urednu kuću, puno stavri i pretrpan život.

Možemo biti zatrpani stvarima, previše ambicija, starim identitetima, strahovima, prošlim uspjesima i neuspjesima. Možemo nositi stare povrede, potrebu za priznanjem, dokazivanjem i kontrolom.

A postoji još nešto čime možemo zatrpati život: borbama.

Borimo se u bitkama koje možda više nisu naše.

Moramo odgovoriti na svaku provokaciju.

Ispraviti svakoga tko nije u pravu.

Dokazati tko je kriv.

Sačuvati poziciju. Obraniti reputaciju. Dobiti posljednju riječ.

I čovjek se jednoga dana može probuditi potpuno iscrpljen — ne zato što je vjerno trčao svoju utrku, nego zato što je trošio snagu na utrke koje nikada nisu bile njegove.

Zato želim postaviti jednostavno pitanje:

Što zauzima prostor u tvom životu koji bi trebao pripadati onome najvažnijem?

Pavao otvara svoj životopis

U Filipljanima 3 Pavao radi nešto zanimljivo.

Kao da pred nas stavlja svoj životopis.

Govori o podrijetlu, pripadnosti, obrazovanju, revnosti, religijskoj disciplini i reputaciji.

Drugim riječima: ako se čovjek želi dokazivati svojim postignućima, Pavao ima čime.

I onda dolazi nevjerojatan obrat.

Ono što je nekada smatrao dobitkom, sada smatra gubitkom u usporedbi s jednom stvari: poznavanjem Krista.

To ne znači da je sve što je prije postigao bilo loše.

Upravo je tu dubina.

Ponekad problem nisu loše stvari.

Ponekad su problem dobre stvari (prenatrpan raspored) koje su zauzele mjesto najboljega.

Karijera može biti dobra. Ali ne može biti tvoj identitet.

Novac može biti koristan. Ali ne može biti tvoja sigurnost.

Reputacija može biti vrijedna. Ali ne može određivati tvoju vrijednost.

Uspjeh može biti blagoslov. Ali ne smije postati gospodar.

Čak i prošla postignuća mogu postati teret ako zbog njih više ne možemo krenuti tamo kamo nas Bog danas zove.

Pavao ne kaže da ništa nema vrijednost.

On kaže: Pronašao sam nešto s čime se ništa drugo ne može usporediti. Krista.

„Da upoznam njega“

I onda Pavao govori što zapravo želi:

„Da upoznam njega…“

To govori čovjek koji već godinama slijedi Krista.

Apostol. Propovjednik. Čovjek koji je osnivao crkve i patio zbog Evanđelja.

I još uvijek govori:

Želim još više upoznati Krista.

To znači da kršćanstvo nije samo pitanje koliko znamo o Bogu.

• Možemo znati teologiju.
• Možemo poznavati Bibliju.
• Možemo imati službu.
• Možemo godinama biti u crkvi.

A ipak izgubiti ono najvažnije:

• 9 I za ovo molim: da ljubav vaša sve više i više obiluje spoznajom i svakim oštroumljem
• 10 te uzmognete prosuditi što je najbolje, da biste bili čisti i besprijekorni za dan Kristov,
• 11 puni plodova pravednosti koji su po Isusu Kristu — na slavu i hvalu Božju.

Filipljanima 1,9-11

Zato nam je povremeno potrebno duhovno raščišćavanje.

Ne samo pitati: Što još trebam dodati svom životu?

nego: Što moram ukloniti kako bi ono najvažnije ponovno dobilo prostor?

I onda Pavao kaže: „Jedno činim“

Možda je to jedna od najmoćnijih rečenica ovog teksta.

„Jedno činim…“

Mi činimo puno stvari. Brinemo o puno stvari.

Reagiramo na sve. Imamo mišljenje o svemu.

Borimo se oko svega.

Pavao kaže: Jedno činim.

To je fokus čovjeka koji je shvatio što je najvažnije.

I možda duhovna zrelost nije samo naučiti za što se treba boriti.

Jednako je važno naučiti: za što se više ne treba boriti.

• Ne moraš pobijediti u svakoj raspravi.
• Ne moraš odgovoriti na svaku provokaciju.
• Ne moraš ispraviti svakoga.
• Ne moraš dokazati svoju vrijednost ljudima koji su je odlučili ne vidjeti.
• Ne moraš sačuvati svaki položaj.
• Ne moraš dobiti posljednju riječ.
• Neke borbe zahtijevaju hrabrost da u njih uđeš.

A neke zahtijevaju mudrost da iz njih izađeš.

Jer možeš pobijediti u deset nevažnih bitaka, a izgubiti snagu za ono na što te Bog stvarno pozvao.

„Zaboravljam ono što je iza mene“

Pavao nastavlja:

„Zaboravljajući ono što je iza, pružam se prema onome što je ispred.“

On nije izgubio pamćenje.

Upravo je ispričao svoju prošlost. Ali prošlosti više ne dopušta da određuje njegovu budućnost.

I postoje dva načina na koja nas prošlost može zarobiti.

Jedne zarobljava neuspjeh.

• Pogriješio sam.
• Propao sam.
• Netko me povrijedio.
• Izgubio sam priliku.
• Drugi su zarobljeni uspjehom.
• Nekada sam bio važan.
• Nekada sam imao položaj.
• Nekada su me ljudi trebali.
• Nekada smo imali velike rezultate.

I jedni i drugi gledaju unatrag.

Pavao kaže:

Ja idem naprijed.

Ne zato što prošlost nije važna.

Nego zato što prošlost više nije njegov gospodar.

Ne možeš trčati naprijed stalno gledajući unatrag

Zamisli trkača koji pokušava trčati prema cilju, ali svakih nekoliko metara okreće glavu prema startnoj liniji.

Neće dugo trčati dobro.

A neki upravo tako žive.

Tijelo je ovdje, ali srce je godinama unatrag.

• Još razgovaramo sa starom povredom.
• Još nešto dokazujemo osobi koja možda više nije ni dio našeg života.
• Još pokušavamo ponoviti staru pobjedu.
• Još kažnjavamo sebe zbog stare pogreške.
• Još vodimo bitku koja je završila prije deset godina.

A Bog govori:

Kreni dalje.

Što trebaš pustiti?

Možda danas ne trebaš pitati:

Što još trebam postići?

Možda trebaš pitati:

Što trebam pustiti?

• Možda ambiciju koja je počela upravljati tobom.
• Možda potrebu za priznanjem.
• Možda povredu.
• Možda strah.
• Možda titulu.
• Možda prošli uspjeh.
• Možda prošli neuspjeh.
• Možda potrebu da svima objasniš svoju stranu priče.
• Možda bitku koju više ne trebaš voditi.

Bog nas ne poziva da odbacimo odgovornosti koje nam je povjerio. Pitanje nije samo koliko toga imamo u životu, nego što nam nepotrebno uzima prostor, snagu i srce.

Možda trebamo bolje urediti ono što nosimo i odložiti ono što ne moramo nositi – nepotrebne borbe, dokazivanje, uspoređivanje, zamjeranje, beskrajno skrolanje, potrebu da budemo svugdje i odgovorimo na sve.

Jer ne možemo objema rukama prihvatiti ono što je ispred nas ako se objema rukama držimo onoga što je iza nas.

Hitam prema cilju

Pavao ne pušta prošlost zato što ona ništa ne vrijedi.

On je pušta zato što pred sobom ima cilj, zato što mu više ne smije određivati smjer.

To je presudno.

Pred njim je cilj – Krist.

Upravo zato Hebrejima 12 govori da odložimo svaki teret i grijeh koji nas sputava i ustrajno trčimo utrku koja je pred nama.

Primijetite: nije samo grijeh ono što treba odložiti – postoji i teret. Nešto možda nije grijeh, ali je postalo breme. Teret oduzima vrijeme, snagu, pažnju i prostor koji pripadaju onome najvažnijem.

Zato kršćansko odricanje nije samo odustajanje od nečega. Puštamo ono što nas zadržava kako bismo se mogli potpuno usmjeriti prema onome što je vrjednije.

Puštamo ono manje jer smo u Kristu pronašli ono veće.

Zato možda najveći korak vjere koji danas možeš napraviti nije da uzmeš još nešto.

Možda je najveći korak: otvoriti ruku.

Pustiti.

• Prestati dokazivati.
• Prestati se vraćati.
• Prestati voditi svaku bitku.

I ponovno reći s Pavlom:

„Jedno činim.“

Zaboravljam ono što je iza mene.

Pružam se prema onome što je ispred mene.

Hitam prema cilju.

Jer na kraju nije najvažnije koliko smo stvari prikupili, koliko smo ljudi pobijedili u raspravama, koliko smo položaja sačuvali ili koliko smo postignuća mogli nabrojiti.

Najvažnije je:

Jesmo li u svemu tome sačuvali prostor za Krista?

Zato pogledaj što nosiš u svoj život.

Pogledaj za što se boriš.

Pogledaj čega se još uvijek držiš.

I postavi sebi posljednje pitanje:

Što moram pustiti da bih slobodnije trčao prema onome na što me Bog još uvijek poziva?

Ponekad vjera znači držati se. Ali ponekad je jednako velika vjera znati — kada je vrijeme pustiti i krenuti dalje.

Pavao ne kaže: „Stigao sam.“ Kaže: „Idem dalje.“

Duhovna zrelost nije misliti da smo završili, nego znati što trebamo ostaviti iza sebe i prema kome trebamo nastaviti.

Krist nas nije pozvao da živimo od jučerašnjih pobjeda ili poraza, nego da danas ponovno krenemo prema cilju.

Možda problem današnjeg čovjeka nije što nema Krista u svom životu, nego što je njegov život toliko ispunjen svime drugim da za Krista ostaje premalo prostora.

Toliko smo zauzeti poslom, ambicijama, ekranima, brigama, dokazivanjem i tuđim borbama da nam ponestaje vremena za molitvu, Riječ, tišinu, zajedništvo i jednostavno biti s Kristom.

Zato ponekad ne trebamo još nešto dodati u život – trebamo ga bolje urediti, nešto pustiti i ponovno napraviti prostor za ono najvažnije. Jer ono čemu dajemo svoje vrijeme, pažnju i srce, tome se na kraju i približavamo.

Problem je što je život toliko pun svega drugoga da Krist više nije središte.

Imamo vremena za informacije, ali malo za tišinu.

Imamo vremena za tuđe živote, ali malo za vlastitu dušu.

Imamo energije za rasprave, ali malo za molitvu.

Imamo ambicije za ono što želimo postati, ali premalo pitanja o tome na što nas Krist poziva da postanemo.

Zato Pavlovo „Jedno činim“ zvuči gotovo proročki našem vremenu.

Jer možda najveća duhovna borba današnjeg čovjeka nije između toga da čini dobro ili zlo.

Možda je prava borba između tisuću stvari koje traže njegovu pažnju i Jednoga koji traži njegovo srce.

Jer te tisuće stvari obično su glasne, hitne i stalno prisutne.

Traže odgovor odmah, još jedan pogled, još jednu obvezu, još jednu brigu. A Bog često ne viče. On poziva tiho i čeka da mu čovjek svjesno napravi prostor.

Zato problem možda nije u tome što čovjek ne želi Boga, nego što mu tijekom dana sve drugo uspije uzeti pažnju prije nego što srce stigne čuti Njega.

To je borba između tisuću stvari koje traže našu pažnju i Jednoga koji traži naše srce.

„Što trenutno ima moje srce?“

Što najviše okupira moje misli?

Čega se najviše bojim izgubiti?

Bez čega mislim da ne mogu biti sretan?

Čije odobravanje trebam?

Što mi daje osjećaj vrijednosti?

Jer ono čemu stalno dajemo pažnju polako dobiva pristup našem srcu.

Zato moramo paziti čemu dajemo svoju pažnju

Nije svaka rastresenost grijeh. Ali ono što nam stalno uzima pažnju može s vremenom početi zauzimati prostor koji pripada Bogu. Kamo ide pažnja, tamo ide i srce.

Rastresenost može postati mjesto na kojem se odnos s Bogom polako hladi.

Ne zato što smo jednog jutra odlučili napustiti Boga.

Nego zato što smo svaki dan imali nešto hitnije.

• Još jedna poruka.
• Još jedan sastanak.
• Još jedna obveza.
• Još jedan video.
• Još jedna briga.
• Još nešto što moramo riješiti.

I Bog nije nestao.

Samo je stalno ostajao za poslije.

A „poslije“ se pretvorilo u dane. Dani u mjesece.

I jednoga dana čovjek može shvati:

Nisam prestao vjerovati u Boga. Ali sam prestao živjeti blizu Boga.

Pitanja za osobno razmišljanje:

1. Što danas zauzima najviše moje pažnje, vremena i srca, i je li zbog toga Krist prestao biti središte?
2. Čega se još uvijek držim, a Bog me možda poziva da pustim – stare povrede, dokazivanja, ambicije, strahove ili borbe koje više nisu moje?
3. Što konkretno trebam promijeniti ili ukloniti iz svog života kako bih ponovno napravio prostor za Krista i mogao s Pavlom reći: „Jedno činim“?

Hvala što čitaš Početni dizajn.

Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.

Objava JEDNO ČINIM – Raščišćavam život za ono najvažnije pojavila se prvi puta na Početni dizajn.

Samsonov život primjer je mladog čovjeka koji je imao izniman potencijal, ali je bio ozbiljno oslabljen nizom pogrešnih izbora.

To nije samo izvještaj o jednom starozavjetnom padu, tamo negdje davno. To je i ogledalo naših slabosti, odnosa, odluka i duhovne nepostojanosti.

Uvodni tekst: Suci 13,24–25
Glavni tekst: Suci 16,15–30

Samsonov poziv

Samson je od rođenja bio nazirej – čovjek posebno posvećen Bogu. Njegov je život od početka imao poziv i svrhu koju je primio od Boga.

• Suci 13,5 – anđeo govori Samsonovoj majci da će začeti sina i da britva ne smije prijeći preko njegove glave jer će dijete biti Božji nazirej od majčine utrobe. Također kaže da će početi izbavljati Izrael iz filistejskih ruku.
• Suci 13,7 – majka prenosi istu poruku: dijete će biti Božji nazirej od utrobe do dana svoje smrti.
• Suci 13,14 – ponovno se naglašavaju posebna pravila povezana s tim posvećenjem.

Samson nije sam izabrao nazirejski zavjet kao što ga je netko mogao dobrovoljno uzeti prema Brojevima 6,2. Još prije nego što se Samson rodio, Bog je imao poseban poziv za njegov život.

Opća pravila o nazirejskom zavjetu nalaze se u Brojevima 6,1–21. Nazireji su svoju posvećenost Bogu pokazivali konkretnim znakovima: uzdržavanjem od vina i proizvoda vinove loze, nešišanjem kose i izbjegavanjem obrednog onečišćenja dodirom s mrtvim tijelom.

Danas kršćani nisu pozvani držati pravila nazirejskog zavjeta, ali njegovo temeljno načelo ostaje važno: pripadnost Bogu treba oblikovati naš način života – naše odluke, odnose, navike, prioritete i način na koji koristimo ono što nam je Bog dao.

Drugim riječima, nije dovoljno reći: „Vjerujem u Boga.“ Pitanje je vidi li se ta vjera u mojim odlukama, odnosima i navikama te u načinu na koji koristim svoje tijelo, vrijeme, novac, darove, poziv i sposobnosti.

Nazirej se odrekao nekih stvari ne zato što su one same po sebi bile grešne, nego zato što su bile dio njegova posebnog zavjeta Bogu.

Primjerice, nije bilo ništa loše u tome jesti grožđe ili piti sok od grožđa, ali nazirej se toga svjesno odricao. To ga je podsjećalo da njegov život ima poseban smjer i svrhu.

Nazirej nije izbjegavao svu „ugodnu“ ili slatku hranu. Mogao je, primjerice, jesti med. Posebno ograničenje odnosilo se na vinovu lozu i njezine proizvode (Brojevi 6,3–4).

Dakle, poruka nije bila:

„Sve što je ugodno moraš odbaciti.“

Nego:

„Budi vjeran onome na što te je Bog posebno pozvao.“

Tu je poveznica s nama danas. Posvećen život ponekad znači znati reći „ne“ čak i onome što je dopušteno ako vidimo da nas to udaljava od Boga, zarobljava, slabi naš karakter ili ometa poziv koji nam je Bog dao.

Samsonov problem zato nije počeo tek kada mu je odrezana kosa. Počeo je onda kada je prestao ozbiljno shvaćati što njegovo posvećenje znači. Vanjski znak još je neko vrijeme postojao, ali njegove odluke sve manje su odgovarale njegovu pozivu.

I nama ostaje isto pitanje:

Postoji li sklad između onoga što kažem da vjerujem i načina na koji stvarno živim?

Znak pripadnosti

Nazirejski zavjet značio je da je osoba svoj život na poseban način odvojila za Boga i Njegovu službu. Nazirej je mogao biti posvećen određeno vrijeme ili cijeli život. Samsonov poziv bio je doživotan.

Važno je razumjeti da nazirejstvo nije bilo samo pitanje vanjskih znakova i pravila. Ono je govorilo o pripadnosti.

Nazirej je svojim načinom života pokazivao:

„Moj život nije samo moj; pripadam Bogu.“

Upravo zato treba pravilno razumjeti i najpoznatiji znak Samsonova nazirejstva – njegovu dugu kosu.

Samsonova kosa nije bila izvor njegove snage, kao da je u njoj postojala neka čarobna moć. Kosa je bila znak njegova posvećenja Bogu. Izvor njegove snage bio je Bog.

Samsonov pad zato nije počeo onoga trenutka kada mu je kosa bila odrezana. Počeo je mnogo ranije – kada je počeo živjeti kao da njegov život pripada samo njemu.

U tome se nalazi jedna od najdubljih poruka Samsonova života:

Moguće je nositi vanjske znakove pripadnosti Bogu, a istodobno se svojim odlukama sve više udaljavati od Njega. Vanjski znakovi posvećenja ne znače nužno i unutarnju vjernost.

Nazirejski poziv zato postavlja pitanje koje nadilazi Samsonovu priču:

Nije važno samo koje darove imamo, nego i kako s njima živimo. Dar bez karaktera može biti zloupotrijebljen, a poziv bez poslušnosti može ostati neispunjen.

Samsonova prava slabost

Gotovo sve što Pismo bilježi o Samsonovim odnosima sa ženama pokazuje ozbiljan problem u njegovu životu.

Ali problem nije bio samo u ženama. Problem je bio u Samsonu.

Znao je što je njegov poziv, ali nije naučio vladati vlastitim željama.

Imao je snagu pobijediti druge, ali ne i disciplinu pobijediti sebe.

Samson je bio čovjek velike snage, ali slabog samosvladavanja. Bog mu je dao poseban poziv i dar, ali Samson nije uvijek živio u skladu s tim pozivom.

U nekim trenucima borio se protiv neprijatelja Božjeg naroda, a u drugima je svojim izborima ulazio upravo tamo gdje je znao da ne bi trebao.

Tu leži tragedija njegova života: imao je snagu pobijediti neprijatelje oko sebe, ali često nije imao snagu reći „ne“ vlastitim željama.

Njegov konačni pad zato nije došao odjednom. Bio je posljedica niza odluka i kompromisa koje je sam birao.

Njegov život pokazuje da veliki dar i Božji poziv ne mogu zamijeniti karakter, poslušnost i samosvladavanje.

Samson je klasičan primjer čovjeka koji može biti snažan u jednom području, a duboko ranjiv u drugome.

Čovjek može imati iznimne sposobnosti, ali ipak dopustiti svojim slabostima da počnu upravljati njegovim životom.

Ljudi često padaju upravo ondje gdje misle da nikada neće pasti. Zato samouvjerenost bez duhovne budnosti može otvoriti vrata kušnji.

Kako nastaje obrazac loših odluka?

Ljudi rijetko donesu jednu veliku lošu odluku odjednom. Češće se radi o nizu manjih izbora koji se s vremenom pretvore u obrazac.

Kod Samsona se upravo to vidi.

• Navika loših izbora – kada više puta izaberemo ono za što znamo da nije dobro, sljedeći put nam je još lakše učiniti isto. Ono što je prvi put bilo iznimka postaje navika.
• Slabost i nesposobnost da se kaže „ne“ – čovjek može znati što je ispravno, ali nema dovoljno samokontrole da odbije ono što ga privlači. Samson je bio fizički snažan, ali često slab pred vlastitim željama.
• Neznanje o alternativama – ponekad ljudi biraju loše jer ne vide drugi put. Misle da imaju samo jednu mogućnost, iako možda postoji bolji izbor.
• Nezrelost ili naivnost – čovjek možda nije naučio razmišljati o posljedicama svojih postupaka. Vjeruje da može učiniti što želi, a da ga posljedice neće sustići.
• Loši uzori – ako stalno gledamo ljude koji loše postupke smatraju normalnima, lako počnemo misliti da u tome nema ništa loše.
• Vladavina požude – želja postane toliko jaka da čovjek prestane pitati: „Je li ovo dobro?“ i počne razmišljati samo: „Ja to želim.“ Želja tada više nije nešto čime čovjek upravlja; želja počinje upravljati čovjekom.
• Potraga za komforom – dobra odluka često traži strpljenje, disciplinu, odricanje ili hrabrost. Loša odluka može izgledati kao lakši i brži put.

Samsonov pad zato nije bio jedan nesretan trenutak. Bio je rezultat ponavljanja istog obrasca:

želja → loš izbor → posljedica → ponovno isti izbor.

Imao je mnogo prilika stati i promijeniti smjer, ali ih nije iskoristio.

Tu je važna poruka i za nas:

Veliki padovi često počinju malim odlukama koje dovoljno dugo ponavljamo.

Ali vrijedi i obrnuto:

Promjena može početi jednom malom, ali dobrom odlukom: ovaj put ću stati i reći „ne“.

Ograničenja Samsonove službe i njegov konačni poraz bili su velikim dijelom rezultat odluka koje je sam donosio.

„Sviđa mi se“

Temelj mnogih Samsonovih loših izbora bio je u tome što je odluke donosio prema vanjskom dojmu, tjelesnoj privlačnosti i neposrednoj želji.

Umjesto da ozbiljno razmisli o posljedicama svojega izbora, traži Filistejku, pripadnicu naroda koji je tada bio neprijateljski prema Izraelu.

U njegovu izboru vidimo nekoliko problema:

• pogrešna želja – „sviđa mi se“
• pogrešan plan – „uzmi mi je“
• zanemarivanje drugih mogućnosti
• strast koja počinje upravljati prosudbom

Samson vidi, poželi i zahtijeva.

Ne pita prvenstveno:

„Je li ovo dobro?“

Nego:

„Sviđa li se ovo meni?“

Tu se nalazi vrlo aktualna opasnost. Vanjska privlačnost može biti stvarna, ali sama privlačnost nije dovoljna da bi neka odluka bila dobra.

Zašto je uključena priča s lavom?

Epizoda s lavom nije samo demonstracija Samsonove nadnaravne snage. Ona pokazuje i njegov opasan život „na rubu“.

Samson se nalazi u vinogradu. Tekst izričito ne kaže da je jeo grožđe ili prekršio nazirejsko pravilo vezano uz vinovu lozu, pa iz toga ne trebamo zaključiti više nego što tekst govori. Ipak, cijela priča postupno pokazuje njegovu neopreznost prema granicama vlastitog posvećenja.

Kasnije se vraća do mrtvog lava i uzima med iz njegove strvine. To ga dovodi u ozbiljan sukob s pravilima nazirejskog posvećenja iz Brojeva 6.

Ovdje se vidi jedna važna duhovna dinamika:

Čovjek može prijeći granicu, a da posljedice ne dođu odmah.

I upravo to može postati opasno.

Ako se ništa ne dogodi prvi put, čovjek može pomisliti:

„Očito nije tako ozbiljno.“

Ako se ništa ne dogodi ni drugi put, postaje još sigurniji.

Tako odgođene posljedice mogu stvoriti lažnu sigurnost.

Priča o lavu zato nije samo izvještaj o Samsonovoj snazi. Ona pokazuje njegovu naviku približavanja granici.

Samson ne pada odjednom. Njegov se problem razvija kroz niz povezanih koraka.

Pad često nije samo jedan slab trenutak. Ponekad je to obrazac srca koje se postupno navikava prelaziti granice.

Svadbena gozba – kada pritisak vodi u pogrešne odluke

Suci 14,10–20

Svadbena gozba pokazuje još jednu Samsonovu slabost – teško upravlja svojim osjećajima i reakcijama kada se nađe pod pritiskom.

Tijekom gozbe Samson postavlja Filistejcima zagonetku povezanu s lavom i medom. Kada je ne uspijevaju riješiti, oni prijete njegovoj ženi i njezinoj obitelji da će ih spaliti ako im ne otkrije odgovor.

Samsonova žena tako se i sama nalazi pod velikim pritiskom i strahom. Umjesto da Samsonu otvoreno kaže što se događa, ona danima plače i pritišće ga riječima da je ne voli jer joj ne želi otkriti odgovor.

Samson na kraju popušta, govori joj rješenje, a ona ga prenosi svojim sunarodnjacima.

Ovdje se pojavljuje lanac pogrešnih reakcija:

prijetnja stvara strah → strah vodi manipulaciji → manipulacija izaziva gnjev → gnjev završava nasiljem.

Nitko ne zaustavlja taj lanac.

To je važna pouka i za današnje odnose.

Ljubav ne bi trebala koristiti strah, prijetnju ili emocionalni pritisak kako bi od druge osobe dobila ono što želi.

Rečenice poput:

„Ako me voliš, onda ćeš…“

nisu dokaz ljubavi. Mogu postati sredstvo manipulacije.

Samson, s druge strane, kada shvati što se dogodilo, ne reagira smireno. Njegov gnjev ponovno završava nasiljem. Umjesto da problem riješi mudro, povrijeđenost pretvara u osvetu.

Tu se ponovno otkriva njegov veliki problem:

Imao je ogromnu fizičku snagu, ali mnogo manje snage za upravljanje vlastitim osjećajima, željama i gnjevom.

Njegova priča zato postavlja vrlo osobno pitanje:

Što izlazi iz mene kada sam povrijeđen, razočaran ili pod pritiskom?

Karakter se ne vidi samo kada je sve dobro.

Karakter se posebno vidi u tome kako reagiramo kada stvari ne idu onako kako želimo.

U Samsonovu životu ponavlja se isti obrazac: loša odluka donosi problem, problem izaziva ljutnju, a ljutnja ga vodi prema novoj lošoj odluci.

Umjesto da zastane i prekine taj krug, Samson često reagira naglo i tako stvara još veće probleme.

Njegova priča pokazuje nešto vrlo aktualno:

Naše odluke rijetko pogađaju samo nas.

Ono što ne riješimo u sebi – ljutnju, povrijeđenost, strah, ljubomoru ili nekontrolirane želje – često prenosimo na ljude koji su nam najbliži.

Zato prava snaga nije samo u tome možemo li pobijediti protivnika ili riješiti problem izvan sebe.

Ponekad je najveća pobjeda pobijediti ono što se događa u nama.

Prava snaga pokazuje se kada smo povrijeđeni, razočarani ili ljuti, a ipak možemo zastati, ne uzvratiti istom mjerom i izabrati ono što je ispravno.

Nije snažan samo onaj tko može pobijediti druge. Snažan je i onaj tko zna vladati sobom.

Još jedan korak nizbrdo

Sljedeći korak Samsonove nizbrdice njegov je odlazak bludnici u Gazi.

To je još očitiji moralni pad. Odlazi među neprijatelje i izlaže se velikoj opasnosti.

Bog mu ponovno omogućuje izlazak iz opasnosti, ali Samson iz svojega iskustva očito ne izvlači pouku koja bi promijenila smjer njegova života.

Tu se pojavljuje važna istina:

Ako čovjek ne uči iz svojih padova, može se vraćati istim obrascima sve dok ga oni ne svladaju.

Samson je svaki put bio sve bliže katastrofi.

Božje izbavljenje trebalo ga je dovesti do poniznosti i promjene, ali on nastavlja starim putem.

Dalila – kada se čovjek previše približi vlastitoj slabosti

Suci 16,4–22

Odnos s Dalilom nije samo još jedna pogrešna Samsonova odluka. On je vrhunac obrasca koji se već dugo ponavlja u njegovu životu.

Samson je mnogo puta dopuštao da njegove želje budu jače od njegove mudrosti. S Dalilom taj obrazac dolazi do svoje najopasnije točke.

Filistejski knezovi vrlo dobro znaju gdje je Samson ranjiv. Zato ne pokušavaju pobijediti njegovu fizičku snagu, nego koriste njegovu slabost prema Dalili.

U tome leži velika tragedija:

Samsonovi neprijatelji prepoznali su njegovu slabu točku, dok je Samson i dalje živio kao da njome može upravljati.

Dalila ga više puta pita u čemu je tajna njegove velike snage. Samson joj isprva ne govori istinu, nego je postupno pušta sve bliže svojoj tajni.

Najprije joj kaže da ga sveže sa sedam svježih tetiva (Suci 16,7).

Zatim kaže da ga sveže novim konopcima koji još nisu bili korišteni (Suci 16,11).

Treći put odlazi još dalje i govori joj da utka sedam pramenova njegove kose u tkalački stan (Suci 16,13).

Ovdje se događa nešto vrlo važno.

Samson se svakim odgovorom približava istini.

U prva dva odgovora njegova kosa uopće se ne spominje. U trećem se već pojavljuje kosa – znak njegova nazirejskog posvećenja.

Kao da se igra s granicom za koju zna da je ne bi smio prijeći.

I upravo je to opasnost.

Čovjek ne mora jednoga dana odlučiti: „Napustit ću Boga.“ Ponekad se udaljavanje događa korak po korak – svaki put malo bliže granici.

Samson je svaki put mogao vidjeti što Dalila radi. Nakon što joj kaže kako bi navodno mogao izgubiti snagu, ona upravo to pokušava učiniti.

Ipak, on ostaje.

To postavlja ozbiljno pitanje:

Koliko puta moramo vidjeti da nas nešto vodi u pogrešnom smjeru prije nego što se od toga udaljimo?

Samsonov najveći problem više nije samo Dalila.

Problem je što zna da se igra s vlastitom slabošću, a ipak ostaje dovoljno blizu da ga ona na kraju pobijedi.

Njegova priča zato upozorava:

Ne pobjeđujemo svaku kušnju tako da joj dokazujemo koliko smo jaki. Neke pobjede počinju tako da se na vrijeme udaljimo.

Samson je bio na pogrešnom mjestu, donosio pogrešne odluke i postajao sve duhovno neoprezniji.

Što Samson nije znao?

Vrhunac tragedije prikazan je u onome što Samson nije znao:

• nije znao da se ovaj put više neće moći jednostavno „otresti i osloboditi“
• nije znao da je Gospodin odstupio od njega
• nije znao da će mu iskopati oči
• nije znao da će završiti u tamnici
• nije znao koliko će duboko biti ponižen

Ovo je jedan od najpotresnijih trenutaka Samsonove priče.

Njegova najveća tragedija nije bila samo u tome što je izgubio kosu, fizičku snagu, slobodu i kasnije vid.

Izgubio je snagu koja je dolazila od Božjeg djelovanja u njegovu životu.

Kada se probudio, Samson je mislio da će ponovno učiniti ono što je činio toliko puta prije. Bio je uvjeren da još uvijek ima snagu i da može izaći iz opasnosti.

Ali biblijski tekst donosi strašnu rečenicu:

„Nije znao da je Jahve odstupio od njega“ (Suci 16,20).

Upravo je u tome dubina njegove tragedije:

Izgubio je ono najvažnije, a nije ni shvatio koliko se udaljio.

Dugo je živio na granici, pravio kompromise i vraćao se starim obrascima.

Budući da posljedice nisu uvijek dolazile odmah, mogao je pomisliti da je sve još uvijek u redu.

Još je imao kosu.

Još je imao snagu.

Još je pobjeđivao.

Ali njegov se život postupno udaljavao od poziva koji mu je Bog dao.

Samson je mislio da može živjeti kao prije i imati snagu kao prije. Ali Božji dar nije značio da može živjeti bez Boga.

To je ozbiljno upozorenje i za nas.

Čovjek može nastaviti raditi, služiti, govoriti o vjeri i izvana izgledati snažno, a iznutra se postupno udaljavati od Boga.

Najveća opasnost nije samo pasti.

Najveća opasnost je toliko se naviknuti na udaljavanje da više ni ne primjećujemo što gubimo.

Samson je izgubio kosu, snagu, slobodu i vid. Ali putem je izgubio i svijest o tome koliko ovisi o Bogu.

Mislio je da je snaga postala njegova, a zaboravio je odakle je došla.

Zato pitanje Samsonove priče nije samo:

„Koliko je bio snažan?“

Pravo pitanje glasi:

„Što vrijedi imati velike darove ako putem izgubimo odnos s Onim koji nam ih je dao?“

Samsonov posljednji izbor

Ipak, priča ne završava samo porazom.

Na kraju, u poniženju, sljepoći i zatvoru, Samson ponovno postaje svjestan svoje ovisnosti o Bogu.

Njegova posljednja molitva više nije izraz samouvjerenosti, nego vapaj za Božjom snagom.

„Gospodine Jahve, spomeni me se i podaj mi snagu još samo ovaj put“ (Suci 16,28).

Bog ga ponovno upotrebljava.

Ali ne vraća ga jednostavno na staro.

Tu vidimo dvije važne istine:

• Bog daje novu priliku
• ali posljedice naših odluka mogu ostati stvarne

Samson je na kraju učinio nešto veliko u borbi protiv Filistejaca (Suci 16,23–31), ali njegova obnova nije izbrisala posljedice prethodnog života.

Pokazala je da Božja milost može djelovati čak i na ruševinama.

Gledana u cjelini, Samsonova priča donosi snažno upozorenje o vezi između dara i karaktera.

Samson je imao:

• poziv
• Božje djelovanje u svojem životu
• iznimnu snagu
• veliki potencijal

Ali nije razvio trajnu unutarnju disciplinu.

Iz njegova života zato možemo izvući nekoliko važnih pouka:

• veliki darovi ne mogu nadomjestiti nedostatak karaktera
• vanjski znakovi posvećenja ne znače nužno unutarnju vjernost
• slabost koju čovjek ne prizna i ne podredi Bogu može postati mjesto njegova pada
• čovjek često pada upravo ondje gdje misli da je siguran
• Bog daje novu priliku, ali čovjek ne smije iskušavati Njegovu milost

Zaključak: Samson – snažan izvana, slab iznutra

Samsonova priča istodobno je upozorenje, opomena i priča o Božjoj milosti.

Pokazuje koliko čovjek može biti obdaren, pozvan i blagoslovljen, a ipak donositi odluke koje ga postupno udaljavaju od onoga za što ga je Bog pozvao.

Samson nije pao zato što nije imao snage.

Pao je zato što nije naučio vladati sobom.

Mogao je pobijediti lava i neprijatelje, ali teško je govorio „ne“ vlastitim željama.

Bio je snažan izvana, ali ranjiv iznutra.

U tome je jedna od najvažnijih poruka njegova života:

Nije dovoljno imati dar. Potreban je karakter koji će taj dar nositi.

Bolji život počinje boljim odlukama

Bolji život ne znači nužno više novca, bolju kuću, bolji posao ili bolje životne okolnosti.

Mnogo toga ne možemo promijeniti preko noći.

Ali možemo početi mijenjati odluke koje donosimo danas.

Samsonov život pokazuje kako male odluke s vremenom mogu postati velike. Njegov pad nije nastao u jednom danu.

Bio je rezultat ponavljanja istog obrasca:

želja → kompromis → loša odluka → posljedica → ponovno isti put

Veliki padovi često počinju malim kompromisima. Ali i veliki povratak može početi jednom dobrom odlukom.

Poznaješ li svoju slabost?

Filistejci su shvatili da Samsona ne mogu lako pobijediti fizičkom snagom. Zato su napali mjesto na kojem je bio ranjiv.

To postavlja neugodno, ali važno pitanje:

Poznajem li svoju slabost dovoljno dobro da je mogu čuvati i predati Bogu?

Samsonova tragedija bila je u tome što se sa svojom slabošću predugo igrao.

Mislio je da je još uvijek gospodar situacije.

Svaki put kada bi prošao bez ozbiljnih posljedica, mogao je pomisliti da će tako biti i sljedeći put.

A onda dolazi jedna od najtežih rečenica njegove priče:

„Nije znao da je Jahve odstupio od njega“ (Suci 16,20).

To je možda dublja tragedija od gubitka kose, vida i slobode.

Samson nije shvatio koliko je daleko otišao dok posljedice nisu postale očite.

To je upozorenje protiv lažne sigurnosti.

Čovjek može toliko dugo živjeti s kompromisom da ga počne smatrati normalnim. Može misliti da još uvijek kontrolira situaciju, dok se iznutra već ozbiljno udaljava od Boga.

Ali priča ne završava u tamnici

Samson ostaje bez snage, vida i slobode. Čovjek koji je nekada bio simbol snage sada u zatvoru melje žito za svoje neprijatelje.

I upravo tamo događa se nešto važno.

Samson ponovno postaje svjestan da njegova snaga nikada nije bila samo njegova.

Na kraju se obraća Bogu:

„Gospodine Jahve, spomeni me se i podaj mi snagu još samo ovaj put“ (Suci 16,28).

Samson više ne govori kao čovjek koji računa samo na vlastitu snagu.

Sada zna odakle snaga dolazi.

I Bog ga ponovno upotrebljava.

Tu se pojavljuje nada:

Pad ne mora biti posljednja riječ čovjekova života. Božja milost može dosegnuti čovjeka čak i na ruševinama njegovih odluka.

Ali Biblija ne uljepšava završetak.

Samsonu se ne vraća sve što je izgubio. Ostaje slijep. Posljedice njegovih odluka ostaju. Njegov posljednji čin završava njegovom smrću.

Zato Božju milost ne smijemo shvatiti kao dopuštenje da živimo neodgovorno uz misao:

„Bog će mi ionako oprostiti.“

Samson je mnogo puta prošao kroz opasne situacije i ponovno izašao kao pobjednik. Upravo je zato mogao steći dojam da će tako biti uvijek.

Ali:

Božje strpljenje nije isto što i Božje odobravanje.

To što posljedice ne dolaze odmah ne znači da je naš put ispravan.

Tu se pojavljuje ozbiljno pitanje i za nas:

Zlorabimo li ponekad Božje strpljenje?

Ponavljamo li iste pogreške jer se do sada „ništa ozbiljno nije dogodilo“?

Računamo li na Božju milost, a istodobno odbijamo promijeniti ono za što znamo da nije dobro?

Milost nije dopuštenje da nastavimo istim putem. Milost je prilika da promijenimo smjer.

Bog može oprostiti prošlost, ali oprost ne znači uvijek uklanjanje svih posljedica prošlosti.

Samsonovo posljednje pitanje nama

Samsonova priča na kraju nije prvenstveno priča o mišićima, kosi ili Dalili.

To je priča o srcu.

Čovjek može imati veliki dar, a slab karakter.

Može imati poziv, a zanemariti poslušnost.

Može pobjeđivati druge, a gubiti bitku sa samim sobom.

Može izgledati snažno, a iznutra postajati sve slabiji.

Zato prava snaga nije samo u tome koliko možemo učiniti.

Prava snaga vidi se i u tome čemu možemo reći „ne“.

Pavao nakon vlastite borbe ne završava očajem, nego zahvalnošću Bogu po Isusu Kristu (Rim 7,25).

Tu Samsonova priča dobiva značenje i za nas:

Svoje slabosti ne pobjeđujemo samo snagom volje. Trebamo ih prepoznati, priznati i podrediti Bogu.

Samson nas zato ostavlja s nekoliko ozbiljnih pitanja:

Koja je moja slaba točka?

Igram li se s nečim od čega bih se trebao udaljiti?

Postoji li u mom životu mali kompromis koji polako postaje obrazac?

Čuvam li svoj karakter jednako ozbiljno kao svoje sposobnosti, uspjeh i darove?

I možda najvažnije:

Oslanjam li se na dar koji mi je Bog dao – ili na Boga koji mi je dao dar?

Samson je imao nevjerojatnu snagu. Ali tek kada je ostao bez nje, ponovno je shvatio koliko treba Boga.

Njegov život zato ostaje snažno upozorenje: dar nas može daleko odvesti, ali potreban je karakter da bismo taj dar ispravno nosili.

A kada padnemo, priča o Samsonu podsjeća nas da pad ne mora imati posljednju riječ.

Božja milost može nas ponovno susresti – ne uvijek da vrati sve na staro, nego da i ono što je ostalo ponovno stavimo u Božje ruke.

Hvala što čitaš Početni dizajn.

Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.

Objava Samson i Dalila – KAD TE TVOJA SLABOST POBIJEDI pojavila se prvi puta na Početni dizajn.

Danas svi imaju savjet za tebe.

Ljudi. Stručnjaci. Internet. Društvene mreže. Umjetna inteligencija.

Svi ti govore što trebaš misliti, što izabrati i kojim putem krenuti.

Slušaj.

Uči.

Pitaj.

Ali ne predaj drugima odgovornost za svoj život.

Jer na kraju ti moraš živjeti sa svojim odlukama.

Ali postoji još jedna opasnost

Možemo prestati slijepo vjerovati drugima i početi slijepo vjerovati sebi.

„Ja znam najbolje.“

„Ako tako osjećam, onda je sigurno ispravno.“

Ali nije svaki osjećaj istina.

Nije svaka želja dobar put.

Nije svako samopouzdanje mudrost.

Ponekad govori hrabrost.

Ali ponekad govori ponos.

Ponekad govori savjest.

Ali ponekad govori strah.

Zato nije dovoljno samo slušati sebe. Treba znati razlučiti što slušaš.

Ne stavljaj sebe na mjesto Boga

Biblija ne kaže: „Ne misli svojom glavom.“

Ali ne kaže ni: „Vjeruj samo sebi.“

Ona nas uči tražiti mudrost.

Saslušati savjet.

Pogledati istini u oči.

Moliti.

I onda odlučiti.

Vjera ne znači da netko drugi odlučuje umjesto tebe.

Vjera znači da ne moraš samoga sebe proglasiti jedinim mjerilom istine.

To je velika razlika.

Postavi sebi teža pitanja

Ne pitaj samo:

„Što ja želim?“

Pitaj:

„Što je ispravno?“

Ne pitaj samo:

„Što mi je lakše?“

Pitaj:

„Što će donijeti dobar plod?“

Ne pitaj samo:

„Što drugi očekuju od mene?“

Pitaj:

„Mogu li pred Bogom i svojom savješću stajati iza ove odluke?“

Ne treba ti dopuštenje svih ljudi

Ponekad već znaš da nešto moraš promijeniti.

Posao.

Odnos.

Naviku.

Smjer kojim ideš.

Ali čekaš da ti netko kaže:

„Da. Sada smiješ.“

Možda to nikada nećeš čuti.

I možda ti to dopuštenje uopće nije potrebno.

Ako si razmislio, tražio savjet, molio i vidiš da nešto više nije dobro —

imaj hrabrosti napraviti korak.

Ne zato što uvijek znaš najbolje.

Nego zato što ne možeš cijeli život živjeti tuđe odluke.

I zapamti

Slušaj druge, ali ne živi njihov život.

Slušaj sebe, ali nemoj sebe proglasiti nepogrešivim.

Traži savjet, ali ne predaj drugima svoju odgovornost.

Koristi tehnologiju, ali ne dopusti da ona odlučuje tko ćeš biti.

Vjeruj, ali i razmišljaj.

Moli, ali i djeluj.

Budi ponizan, ali ne budi paraliziran.

I možda najvažnije:

Ne pitaj samo: „Što ja želim od života?“

Pitaj i: „Što Bog želi učiniti s mojim životom?“

Jer sloboda nije raditi sve što želiš.

Prava sloboda nije živjeti kako ja želim, nego imati hrabrosti izabrati ono što je dobro, ostati u istini i ostati vjeran Bogu – čak i kada je teško.

Hvala što čitaš Početni dizajn.

Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.

Objava Ne daj drugima da žive tvoj život pojavila se prvi puta na Početni dizajn.

Psalam 150

• 1 Slava GOSPODU! Hvalite Boga u Svetištu njegovu, hvalite ga na nebeskom svodu moći njegove!
• 2 Hvalite ga zbog silnih djela njegovih, hvalite ga po izvanrednoj veličini njegovoj!
• 3 Hvalite ga uza zvuk trube, hvalite ga harfom i citarom!
• 4 Hvalite ga bubnjem i plesom, hvalite ga uz žice i svirale!
• 5 Hvalite ga cimbalima zvučnim, hvalite ga cimbalima zvonkim!
• 6 Sve što dah ima neka hvali GOSPODA. Slava GOSPODU!

Psaltir završava onako kako je i živio – hvalom.

Nakon molitava, vapaja, pitanja, suza, borbi, zahvaljivanja i pobjeda, posljednja riječ knjige Psalama nije strah, bol ni nevolja. Posljednja riječ je:

„Hvalite Gospoda!“

Psalam 150 kratak je, ali veličanstven završetak cijelog Psaltira. U samo šest redaka odgovara na četiri jednostavna pitanja: Gdje trebamo hvaliti Boga? Zašto ga trebamo hvaliti? Kako ga trebamo hvaliti? I tko ga treba hvaliti?

Odgovor završava pozivom koji obuhvaća sve:

„Neka sve što ima dah hvali Gospodina.“

Gdje trebamo hvaliti Boga?

Psalmist započinje:

„Hvalite Boga u njegovu svetištu; hvalite ga na svodu sile njegove.“

Hvala počinje u Božjem svetištu, ali se ondje ne zaustavlja.

Pogled se odmah podiže prema nebeskom svodu. Kao da psalmist želi reći da ne postoji prostor koji je premalen ili prevelik za slavljenje Boga.

Bog nije ograničen na jedno mjesto.

Isus će stoljećima poslije u razgovoru sa Samarijankom pokazati da pravo štovanje nije prvenstveno pitanje određene zemljopisne lokacije. Dolazi vrijeme kada će se pravi štovatelji klanjati Ocu „u duhu i istini“ (Iv 4).

To mijenja način na koji razmišljamo o „Domu Gospodnjem“.

Crkvena zgrada može biti mjesto okupljanja Božjeg naroda i zajedničkog štovanja, ali Boga ne zatvaramo među njezine zidove. Hvala pripada njemu u zajednici vjernika, ali i u našem domu, na poslu, u prirodi, u tišini osobne molitve i usred svakodnevnoga života.

Gdje god se nalazi Božji narod, postoji mjesto za hvalu.

Zašto trebamo hvaliti Boga?

Psalam zatim daje dva velika razloga:

„Hvalite ga zbog njegovih silnih djela; hvalite ga prema njegovoj neizmjernoj veličini.“

Hvalimo Boga zbog onoga što čini i zbog onoga tko jest.

Njegova silna djela obuhvaćaju stvaranje, providnost, izbavljenje i otkupljenje. Cijela povijest Božjeg djelovanja daje njegovu narodu razlog za hvalu.

Ali postoji nešto još dublje.

Čak i kada ne razumijemo što Bog čini, još uvijek ga možemo hvaliti zbog toga tko on jest.

Njegova dobrota nije velika samo onda kada primimo ono što želimo. Njegova veličina ne ovisi o našim okolnostima.

Spurgeon je, razmišljajući o ovom retku, napisao:

„U Bogu nema ničega malenog, a izvan njega nema ničega istinski velikog.“

Zato naša hvala ne bi trebala biti određena samo veličinom primljenog blagoslova, nego veličinom Boga kojemu se klanjamo.

Veliki Bog dostojan je velike hvale

Psalmist kaže:

„Hvalite ga prema njegovoj neizmjernoj veličini.“

Možemo li ikada Boga hvaliti onoliko koliko on to zaslužuje?

Ne možemo.

Njegova je veličina neizmjerna, a naše su riječi ograničene. Njegova slava nadilazi naše razumijevanje, a naše pjesme nikada je ne mogu potpuno izraziti.

Ali upravo nas to treba potaknuti da mu damo najbolje što možemo.

Ako je Bog velik, naše štovanje ne bi trebalo biti ravnodušno.

Ako je njegova milost velika, zahvalnost ne bi trebala biti površna.

Ako su njegova djela veličanstvena, naša hvala ne bi trebala biti bez života.

Kako kaže Spurgeon:

„Takva veličanstvena djela zaslužuju veličanstvenu hvalu.“

Kako trebamo hvaliti Boga?

Sljedeća tri retka zvuče poput velikog orkestra koji se postupno uključuje:

„Hvalite ga zvukom trube; hvalite ga harfom i lirom.
Hvalite ga bubnjem i plesom; hvalite ga žičanim glazbalima i sviralom.
Hvalite ga cimbalima zvučnim; hvalite ga cimbalima gromkim.“

Truba. Harfa. Lira. Bubanj. Žičana glazbala. Svirala. Cimbali.

A uz njih – ples.

Slika nije slika hladnog i suzdržanog događaja. To je eksplozija radosti.

Kao da psalmist poziva svaki raspoloživi zvuk da se uključi u slavljenje Boga.

Postoji li „pogrešan“ instrument za slavljenje?

Psalam 150 može biti koristan korektiv kada se određeni glazbeni instrumenti sami po sebi proglašavaju neprikladnima za štovanje.

Ovaj psalam pokazuje izvanrednu širinu izražavanja. Tu su glasni i tihi instrumenti, žičani i puhački, udaraljke, pa čak i ples.

Naglasak nije na tome da je jedan instrument „svet“, a drugi „svjetovan“.

Pitanje je: Kome je hvala usmjerena?

Instrument sam po sebi ne čini štovanje duhovnim. Ali ga sam po sebi ne čini ni neduhovnim.

Možemo imati veličanstvenu glazbu, a srce daleko od Boga. Isto tako možemo imati vrlo jednostavnu pjesmu koja dolazi iz srca potpuno predanog Gospodinu.

Psalam 150 ne stavlja instrument u središte.

U središtu je Bog.

Što je s plesom?

Za neke će možda upravo riječi „hvalite ga bubnjem i plesom“ biti najizazovniji dio psalma.

Biblija poznaje tjelesno izražavanje radosti pred Bogom. To ne znači da svaka kultura, zajednica ili pojedinac mora svoju hvalu izražavati na potpuno jednak način.

Ali Psalam 150 postavlja korisno pitanje: jesmo li možda toliko oprezni u izražavanju svoje vjere da smo izgubili radost?

Biblijsko štovanje uključuje um, srce, glas, pa i tijelo.

Netko će radost izraziti podignutim rukama, netko klečanjem, netko glasnim pjevanjem, a netko tihim suzama zahvalnosti.

Vanjski izraz nije cilj sam sebi.

Cilj je da cijeli čovjek odgovori na Božju veličinu.

Tko treba hvaliti Gospodina?

Nakon svih instrumenata dolazi vrhunac.

Psalmist više ne nabraja glazbala. Sada poziva svakoga tko može udahnuti:

„Neka sve što ima dah hvali Gospodina.“

To je veličanstvena završna slika cijele knjige Psalama.

Ako imaš dah, imaš razlog za hvalu.

Dah koji upravo sada ulazi u naša pluća nije nešto što smo sami sebi dali. Život je dar.

Zato svaki novi udah može postati podsjetnik:

Još sam ovdje. Bog mi je dao još jedan trenutak života. Imam još jednu priliku zahvaliti mu.

Ne moramo čekati savršene okolnosti.

Ne moramo čekati da svi problemi nestanu.

Ne moramo čekati da život postane jednostavan.

Dok imamo dah, možemo hvaliti Gospodina.

Posljednja riječ Psalama

Leupold primjećuje koliko je prikladno da upravo ovaj psalam zaključuje Psaltir. Kako se knjiga približava kraju, ton hvale postaje sve snažniji dok napokon ne preraste u veliki završni crescendo.

Spurgeon Psalam 150 uspoređuje s posljednjim vrhom velikog planinskog lanca Psalama — vrhom obasjanim svjetlošću vječnog svijeta štovanja.

To je prekrasna slika cijeloga Psaltira.

Psalmi nas nisu doveli do hvale tako što su zanemarili životnu bol.

U njima smo susreli strah, grijeh, progonstvo, bolest, izdaju, samoću, nepravdu, pokajanje i smrt.

Psalmisti su plakali.

Pitali su Boga: „Zašto?“

Vapili su: „Dokle?“

Tražili su izbavljenje.

Ali nakon svega — knjiga završava hvalom.

To znači da hvala nije poricanje životnih teškoća. Ona je izjava da teškoće nemaju posljednju riječ.

Posljednja riječ pripada Bogu.

Od „Hvalite Gospodina“ do „Hvalite Gospodina“

Psalam 150 počinje riječima:

„Hvalite Gospodina!“

I završava:

„Hvalite Gospodina!“

Između ta dva poziva nalazi se sve što nam je potrebno za razumijevanje života štovanja.

Hvalimo ga svugdje.

Hvalimo ga zbog njegovih silnih djela.

Hvalimo ga zbog njegove neizmjerne veličine.

Hvalimo ga svim prikladnim sredstvima koja su nam dostupna.

I hvalimo ga dok god imamo dah.

Zaključak: Dok ima daha, neka bude hvale

Psalam 150 ne završava Psaltir složenim teološkim objašnjenjem.

Završava pozivom.

Nakon svega što smo vidjeli o Bogu — njegovoj svetosti, milosti, pravdi, vjernosti, stvaranju, providnosti i spasenju — odgovor je jednostavan:

Hvali ga.

Hvali ga kada razumiješ.

Hvali ga kada još čekaš odgovor.

Hvali ga u zajednici.

Hvali ga kada si sam.

Hvali ga glasom i glazbom.

Hvali ga životom.

Jer svaki dah koji imamo još je jedna prilika da priznamo kome taj život pripada.

Dok imamo dah, imamo razlog za hvalu.

„Neka sve što ima dah hvali Gospodina. Hvalite Gospodina!“

Citati za razmišljanje

Barnes:
„Kakva veličanstvenost i uzvišenost u ovom završetku! Hvala se sabire od svakoga stvorenja; svako glazbalo radosti, veselja, pobjede i slavlja pozvano je da glasno odjekuje hvalom; a svako srce i svaki glas uključeni su kako bi se pridružili zboru.“

Leupold:
„Već se na prvi pogled može prepoznati koliko je prikladno da ovaj psalam služi kao zaključak Psaltira. Ton hvale postaje sve snažniji kako se knjiga približava kraju, da bi naposljetku izbio u ovom crescendu punom snage i radosti.

Svaka od prethodne četiri knjige završavala je doksologijom (vidi Ps 41,13; 72,18–20 itd.). Što bi onda moglo biti prikladnije nego imati jednu osobitu doksologiju za sam završetak?“

Spurgeon:
„Sada smo stigli do posljednjega vrha planinskoga lanca Psalama. On se visoko uzdiže prema vedrom nebeskom plavetnilu, a njegov je vrh obasjan svjetlošću vječnoga svijeta štovanja.

To je ushit. Pjesnik-prorok ispunjen je nadahnućem i oduševljenjem. Ne zaustavlja se kako bi raspravljao, poučavao ili objašnjavao, nego žarkim riječima kliče:

‘Hvalite ga! Hvalite ga! Hvalite Gospodina!’“

Spurgeon, o 2. retku:
„Ovdje nalazimo razlog za hvalu. U tim djelima sile vidimo njega samoga. Djela njegove svemoći uvijek su u službi istine i pravednosti.

Njegova djela stvaranja, providnosti i otkupljenja pozivaju na hvalu; to su njegova djela, i to djela njegove sile, zato neka bude hvaljen zbog njih.

‘Hvalite ga prema njegovoj neizmjernoj veličini.’

Njegovo je biće bez granica i naša bi hvala trebala tome odgovarati. On posjeduje puninu veličine i zato treba biti silno hvaljen.

U Bogu nema ničega malenog, a izvan njega nema ničega istinski velikog.

Kada bismo uvijek pazili da naše štovanje bude dostojno i primjereno našem velikom Gospodinu, koliko bismo bolje pjevali! Koliko bismo ga pobožnije štovali!

Takva veličanstvena djela zaslužuju veličanstvenu hvalu.“

Pitanja za osobno razmišljanje:

1. Je li moja hvala Bogu ograničena samo na vrijeme zajedničkog bogoslužja ili postaje dio svakodnevnoga života?
2. Hvalim li Boga samo zbog onoga što mi daje ili i zbog onoga tko on jest?
3. Odgovara li moja hvala veličini Boga kojemu se klanjam ili je postala ravnodušna i rutinska?
4. Jesam li možda neka sredstva izražavanja hvale proglasio neprikladnima samo zato što nisu dio moje tradicije ili osobnih sklonosti?
5. Kada bih svaki novi udah promatrao kao Božji dar, kako bi to promijenilo moj odnos prema zahvalnosti i štovanju?

Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.

Objava PSALAM 150: Dok imamo dah, imamo razlog za hvalu pojavila se prvi puta na Početni dizajn.

Psalam 149

• 1 Slava GOSPODU! Pjevajte GOSPODU pjesmu novu, u zboru pobožnikā hvalu njegovu!
• 2 Neka se raduje Izrael Onomu koji ga stvori, sinovi Siona neka kliču Kralju svojemu!
• 3 Neka plesom hvale ime njegovo, bubnjem i harfom neka mu sviraju!
• 4 Jer GOSPOD uživa u puku svojemu, spasenjem će ukrasiti ponizne.
• 5 Neka pobožnici likuju u slavi, neka kliču s postelja svojih!
• 6 Pohvale Boga nek im budu u grlima, mač dvosjekli u ruci njihovoj,
• 7 da izvrše osvetu nad narodima i kaznu nad pucima;
• 8 da kraljeve njihove svežu u lance, a izvrsnike njihove u verige željezne;
• 9 da izvrše nad njima sud zapisani: ovo je čast za sve pobožnike njegove. Slava GOSPODU!

Psalam 149 poziva Božji narod na slavlje. To nije tiha i suzdržana radost, nego hvala koja se čuje u zajednici, izražava pjesmom i glazbom te proizlazi iz spoznaje da Bog voli svoj narod, izbavlja potlačene i na kraju uspostavlja pravdu.

Psalam istodobno sadrži i riječi koje današnjem čitatelju mogu zvučati vrlo oštro: govori o maču, osveti, vezivanju kraljeva i izvršavanju suda. Kako razumjeti spoj radosnog slavljenja i Božjega suda?

Središnja poruka psalma glasi: Božji narod ima razloga pjevati novu pjesmu jer konačna pobjeda pripada Gospodinu.

„Pjevajte Gospodinu pjesmu novu“

Psalam počinje poznatim pozivom:

„Slava GOSPODU!“

Odmah nakon toga slijedi:

„Pjevajte Gospodu pjesmu novu, i hvalu njegovu u zajednici pobožnih.“

Zašto nova pjesma?

Ne zato što su stare pjesme izgubile vrijednost, nego zato što Božja milost uvijek iznova daje razlog za novu zahvalnost.

Leupold primjećuje da su nove Božje milosti razlog za novu pjesmu. Kada Bog ponovno pokaže svoju vjernost, stare riječi ponekad kao da više nisu dovoljne. Novo iskustvo njegove dobrote traži novi odgovor srca.

To postavlja osobno pitanje: je li naše štovanje postalo samo navika ili još uvijek prepoznajemo nove razloge za zahvalnost?

Radujte se svome Stvoritelju i Kralju

Psalmist nastavlja:

„Neka se Izrael raduje svome Stvoritelju; neka se sinovi Siona vesele svome Kralju.“

Ovdje se susreću dvije velike istine o Bogu: on je Stvoritelj i on je Kralj.

Kao Stvoritelj, izvor je našega života. Kao Kralj, ima vlast nad našim životom.

Božji narod zato ne slavi samo ono što je Bog učinio. Slavi samoga Boga.

Postoji velika razlika između radovanja Božjim darovima i radovanja Bogu koji ih daje. Psalam nas vodi prema ovom drugom. Najdublji razlog naše radosti nije pobjeda, blagoslov ili izbavljenje, nego Gospodin.

Slavljenje koje zahvaća cijelog čovjeka

Radost Psalma 149 nije samo unutarnji osjećaj:

„Neka hvale ime njegovo plesom; neka mu pjevaju hvale uz bubanj i liru.“

Pjesma, glazba i pokret postaju izrazi zahvalnosti.

Božje spasenje izaziva odgovor cijelog čovjeka.

U središtu ipak nije način na koji se slavi, nego Onaj koji se slavi. Glazba, pjesma i drugi izrazi radosti imaju svoje pravo mjesto kada usmjeravaju srce prema Gospodinu.

Bog uživa u svome narodu

U središtu prvog dijela psalma nalazi se iznimno nježna izjava:

„Jer Gospodin uživa u svome narodu.“

Božji narod ne raduje se samo Bogu. Na određen način, Bog se raduje svome narodu.

To je zadivljujuća istina.

Bog nije hladni i udaljeni vladar koji samo tolerira svoje ljude. Psalam govori o njegovoj naklonosti prema njima.

Posebno je značajno ono što slijedi:

„On će nevoljnike ukrasiti spasenjem.“

Oni koji su bili poniženi, potlačeni i prezreni neće takvi ostati zauvijek. Bog ih „ukrašava“ spasenjem.

Njihova čast ne proizlazi iz vlastite moći, nego iz Božjega izbavljenja.

Pjesma koja se nastavlja i u noći

Drugi dio psalma donosi zanimljivu promjenu:

„Neka se pobožni raduju u slavi; neka kliču od radosti na svojim posteljama.“

Hvala koja je počela u zajednici nastavlja se u privatnosti.

Božja radost nije ograničena na javno bogoslužje.

Pjesma se nastavlja i kada nema publike. Nastavlja se na postelji, u tišini doma i u trenucima kada čovjek ostaje sam sa svojim mislima.

To je važan test našega štovanja: slavimo li Boga samo kada smo među drugima ili je hvala dio našega osobnog života s njime?

Hvala u ustima, mač u ruci

Tada dolazimo do najtežeg dijela psalma:

„Neka uzvišene hvale Bogu budu u njihovim ustima i dvosjekli mač u njihovoj ruci.“

Slijede riječi o osveti nad narodima, kazni, vezivanju kraljeva i izvršavanju „zapisanog suda“.

Te se riječi ne smiju izdvojiti iz njihova biblijskog i povijesnog konteksta i pretvoriti u opravdanje za osobnu ili vjersku osvetu.

Spurgeon upravo na to snažno upozorava. Izrael je kao narod imao posebnu povijesnu ulogu u izvršavanju Božjih sudova. Kršćani, međutim, nisu dobili nalog da fizičkom silom izvršavaju osvetu nad svojim bližnjima.

Kako sažima Spurgeon:

„Mi nismo izvršitelji suda, nego navjestitelji milosrđa.“

Kršćanin zato ne smije Psalam 149 koristiti kao opravdanje za nasilje, osobnu osvetu ili obračunavanje s protivnicima.

Osveta pripada Bogu

Kako onda razumjeti govor o osveti?

Polazište je u tome da konačna pravda pripada Bogu.

To je zapravo dobra vijest za potlačene.

Ako nema konačnog Božjeg suda, tada mnoge nepravde u ljudskoj povijesti nikada neće biti ispravljene. Mnogi zločinci nikada neće odgovarati, a mnoge žrtve nikada neće vidjeti pravdu.

Biblijska nada nije da će zlo zauvijek prolaziti nekažnjeno.

Bog vidi.

Bog zna.

I Bog će suditi pravedno.

Zato Božji narod ne mora preuzeti osvetu u svoje ruke. Može je prepustiti pravednom Sucu.

Pobjeda koja pripada Bogu

Psalam završava riječima:

„To je čast svim njegovim pobožnima. Hvalite Gospodina!“

Početak i kraj psalma isti su: Slava GOSPODU.

Između ta dva poziva nalazi se priča o radosti, izbavljenju, nevoljnicima, neprijateljima, pravdi i konačnoj pobjedi.

Sve to usmjerava prema jednoj istini: posljednja riječ ne pripada zlu.

Pripada Bogu.

Zato Božji narod može pjevati čak i prije nego što vidi konačni ishod. Njegova pjesma nije utemeljena samo na trenutačnim okolnostima, nego na karakteru Boga koji je Stvoritelj, Kralj, Spasitelj i pravedni Sudac.

Treba li našem štovanju „nova pjesma“?

Psalam 149 postavlja zanimljivo pitanje suvremenom vjerniku.

Je li naše slavljenje Boga izgubilo svježinu?

Moguće je izgovarati poznate riječi, pjevati poznate pjesme i sudjelovati u poznatim oblicima bogoslužja, a ipak izgubiti osjećaj čuđenja pred Bogom.

Rješenje možda nije prvenstveno u novoj glazbi.

Potrebno nam je novo prepoznavanje Božjega djelovanja.

Kada ponovno vidimo njegovu milost, vjernost, zaštitu, oproštenje i spasenje, hvala ponovno dobiva život.

Nova pjesma rađa se iz obnovljenog pogleda na Boga.

Zaključak: Nova pjesma pripada onima koji znaju tko pobjeđuje

Psalam 149 nije samo poziv na glasnije slavljenje. To je poziv na dublje pouzdanje.

Bog uživa u svome narodu. Poniženima daje spasenje. Zlo neće zauvijek ostati nekažnjeno, a nepravda neće imati posljednju riječ.

Zato se Božji narod može radovati.

Ne zato što je uvijek snažan.

Ne zato što su okolnosti uvijek povoljne.

Ne zato što nikada neće biti potlačen.

Nego zato što zna kome pripada konačna pobjeda.

Kada znamo tko na kraju pobjeđuje, uvijek imamo razlog za novu pjesmu.

Slava GOSPODU!

Citati za razmišljanje

Barnes:
„Biti Božjim oruđem u ovom velikom procesu izvršavanja suda, daleko od toga da bude sramota ili teret, čast je koja je pridržana svima koji su primili njegovu milost i koji žive pod njegovom milošću.“

Leupold:
„Potrebna je ‘nova pjesma’, jer nove milosti čine da osjetimo nedostatnost svojih prijašnjih pokušaja hvaljenja (usp. Ps 33,3; 96,1). Pjesma treba biti ‘hvala’ prinesena u zajednici pobožnih jer se ondje to čini na pravi način; ondje želja za hvaljenjem Gospodina najbolje napreduje.“

Spurgeon, o 8. i sljedećim redcima:
„Izrael je kao narod imao zadaću to činiti, i činio je to, a zatim se radovao Bogu koji je njihovom oružju dao uspjeh.

Mi svoga Boga hvalimo na drukčiji način; mi nismo izvršitelji suda, nego navjestitelji milosrđa.

Bilo bi žalosno kada bi netko zloupotrijebio ovaj tekst. Kako nijedan ratoborni vjernik ne bi bio naveden da to učini, podsjećamo ga da izvršenje ne smije ići dalje od izrečene presude i danog ovlaštenja; a mi nismo primili nikakvo ovlaštenje za izvršavanje kazne nad svojim bližnjima.

Kršćani nemaju nalog za osvetu; njihov je zadatak izvršavati zapovijed milosrđa – i samo nju.“

Pitanja za osobno razmišljanje:

1. Je li moja hvala Bogu još uvijek živa ili je postala samo navika?
2. Radujem li se prvenstveno Božjim darovima ili samome Bogu kao svome Stvoritelju i Kralju?
3. Nastavlja li se moje štovanje i kada ostanem sam, daleko od zajednice i javnog bogoslužja?
4. Postoje li ljudi kojima se želim osobno osvetiti umjesto da pravdu prepustim Bogu?
5. Mogu li se pouzdati da će Bog u svoje vrijeme ispraviti ono što je nepravedno?
6. Koje mi je nove milosti Bog pokazao zbog kojih danas mogu zapjevati „novu pjesmu“?

Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.

Objava PSALAM 149: Nova pjesma radosti i pobjede pojavila se prvi puta na Početni dizajn.

Psalam 148

• 1 Slava GOSPODU! Hvalite GOSPODA s nebesa, hvalite ga u visinama!
• 2 Hvalite ga, svi anđeli njegovi, hvalite ga, sve vojske njegove!
• 3 Hvalite ga, sunce i mjeseče, hvalite ga, sve zvijezde svjetlosne!
• 4 Hvalite ga, nebesa nad nebesima, i vi vode ponad nebesa!
• 5 Neka hvale ime GOSPODNJE; jer on zapovjedi, i bijahu stvoreni.
• 6 I postavi ih zavijek i dovijeka, odredbu dade koja neće proći.
• 7 Hvalite GOSPODA sa zemlje, nemani morske i svi bezdani!
• 8 Ognju i grȁde, sniježe i maglo, olujni vjetre što izvršavaš riječ njegovu!
• 9 Gore i svi brežuljci, stabla plodna i svi cedri!
• 10 Zvijeri i sva živinčadi, gmazovi i ptice krilate!
• 11 Kraljevi zemaljski i svi puci, glavari i svi suci zemaljski!
• 12 I mladići i djevice, starci s djecom!
• 13 Neka hvale ime GOSPODNJE; jer samo je njegovo ime uzvišeno, slava je njegova iznad zemlje i neba.
• 14 I uzvisi on rog puka svojega, hvalu svih pobožnika svojih — sinova Izraelovih, puka njemu bliska. Slava GOSPODU!

Psalam 148 veličanstven je poziv cijelom stvorenju da slavi svoga Stvoritelja. Nebesa i zemlja, anđeli i ljudi, sunce i mjesec, planine i mora, životinje i ptice — sve je pozvano pridružiti se jednoj velikoj pjesmi hvale.

Središnja poruka psalma jednostavna je i snažna: neka sva nebesa i sva zemlja hvale Gospodina.

Hvala koja počinje na nebesima

Psalam započinje riječima: „Hvalite Gospoda!“ Zatim se pogled usmjerava prema nebesima:

„Hvalite Gospoda s nebesa; hvalite ga u visinama!“

Na hvalu su pozvani anđeli, nebeske vojske, sunce, mjesec, sjajne zvijezde, najviša nebesa i vode nad nebesima.

Zašto ga trebaju hvaliti?

Zato što postoje njegovom voljom.

Bog je zapovjedio i oni su bili stvoreni. Njihovo postojanje nije slučajnost. Cijeli nebeski poredak svjedoči o Božjoj stvaralačkoj moći.

Psalam zatim naglašava da Bog nije samo Stvoritelj nego i Onaj koji održava ono što je stvorio:

„On ih je postavio zauvijek i dovijeka; dao je odredbu koja neće proći.“

Svijet ne postoji neovisno o Bogu. Onaj koji ga je stvorio također ga održava.

Neka i zemlja hvali Gospodina

Nakon neba, poziv na hvalu spušta se na zemlju:

„Hvalite Gospoda sa zemlje.“

Na popisu se nalazi gotovo sve što možemo zamisliti: morske dubine, vatra i tuča, snijeg i oblaci, olujni vjetar, gore i brežuljci, voćke i cedrovi, divlje životinje i stoka, gmazovi i ptice.

Psalmist time pokazuje da cijelo stvorenje na svoj način svjedoči o svome Stvoritelju.

Čak i prirodne sile koje čovjek ne može kontrolirati prikazane su kao one koje izvršavaju Božju riječ.

To mijenja način na koji promatramo prirodu. Ona nije samo lijepa ili korisna. Ona je pozornica Božje slave.

Od kraljeva do djece

Poziv na hvalu zatim prelazi iz prirode na čovjeka:

„Kraljevi zemlje i svi narodi; knezovi i svi suci zemlje; mladići i djevojke; starci i djeca.“

Pred Bogom nema društvene skupine koja je izuzeta od poziva na štovanje.

Kralj i običan čovjek, starac i dijete, muškarac i žena — svi imaju nešto zajedničko: svi su stvorenja pred svojim Stvoriteljem.

Ljudski položaj, moć, dob ili ugled ne mijenjaju temeljnu činjenicu da život dolazi od Boga i da njemu pripada hvala.

U tome postoji i snažna poniznost. Čovjek može zauzimati visoko mjesto među ljudima, ali pred Bogom ostaje stvorenje.

Zašto je Gospodin dostojan hvale?

Psalam daje jasan odgovor:

„Jer je samo njegovo ime uzvišeno; njegova je slava iznad zemlje i neba.“

Bog nije samo jedan od mnogih vrijednih divljenja. Njegovo ime stoji iznad svega stvorenoga.

Njegova slava nadilazi zemlju i nebesa.

Zato je hvala odgovarajući odgovor stvorenja na veličinu Stvoritelja.

Kada čovjek izgubi iz vida razliku između Stvoritelja i stvorenja, vrlo lako počinje davati stvorenome ono što pripada Bogu. Upravo na tu opasnost upozorava i Rimljanima 1, gdje ljudi zamjenjuju slavu Stvoritelja štovanjem stvorenja.

Psalam 148 vraća stvari na pravo mjesto: stvorenje ne treba biti predmet konačnog štovanja, nego glas koji upućuje prema Stvoritelju.

„Podigao je rog svome narodu“

Na samom kraju psalma pojavljuje se posebno važna slika:

„I podigao je rog svome narodu.“

U biblijskom jeziku rog često označava snagu, moć i pobjedu.

Kada Bog „podiže rog“ svome narodu, poruka je da mu daje snagu i izbavljenje. Ne ostavlja svoj narod trajno poniženim, nego djeluje u njegovu korist.

Ova slika ima i snažan mesijanski prizvuk. U drugim biblijskim tekstovima „rog spasenja“ povezuje se s Božjim izbaviteljem. Zato se u ovim riječima može vidjeti i šira nada u Božje konačno spasenje.

Psalam tako završava ne samo pogledom na Božju vlast nad cijelim svemirom nego i na njegovu posebnu blizinu vlastitom narodu:

„Narodu koji mu je blizak.“

Bog koji upravlja zvijezdama nije dalek svome narodu.

Cijelo stvorenje kao jedan zbor

Jedna od najljepših slika Psalma 148 jest slika svemira kao velikog zbora.

Anđeli, zvijezde, mora, planine, životinje, kraljevi, djeca i starci — svi su pozvani pridružiti se istoj pjesmi.

Charles Spurgeon opisao je ovaj psalam kao svojevrsni „sveopći zbor“ u kojem svaki dio stvorenja ima svoju ulogu.

Ta nas slika vodi i prema vječnosti. Hvala Bogu nije samo prolazna aktivnost vjernika nego odgovor stvorenja na Boga koji će trajati.

Zato pitanje nije samo: Trebamo li hvaliti Boga?

Pitanje je: Kako se naš život već danas pridružuje toj velikoj pjesmi njegova stvorenja?

Što Psalam 148 govori nama danas?

Ovaj psalam podsjeća nas na nekoliko važnih istina.

Prvo, Bog je Stvoritelj svega što postoji. Zato mu pripada najviša čast.

Drugo, cijelo stvorenje ovisi o njemu. Bog ne samo da stvara nego i održava.

Treće, svaki je čovjek pozvan hvaliti Boga, bez obzira na položaj, dob ili društveni status.

Četvrto, Božja veličina ne poništava njegovu blizinu. Onaj čija je slava iznad zemlje i neba istodobno podiže i izbavlja svoj narod.

I konačno, pravo štovanje vraća naš pogled s nas samih na Boga.

Naše sposobnosti, položaj i postignuća nisu središte stvarnosti. Bog jest.

Pitanja za osobno razmišljanje:

Kada promatram stvorenje, vodi li me njegova ljepota prema hvali Stvoritelja ili se zaustavljam samo na onome što je stvoreno?

Jesam li svjestan da pred Bogom dijelim isti temeljni položaj sa svim ljudima — od najmoćnijih do najslabijih?

Postoje li stvari, ljudi ili vrijednosti kojima u praksi dajem mjesto koje pripada samo Bogu?

Kako razumijem sliku Boga koji „podiže rog“ svome narodu? Pouzdajem li se u njegovu snagu kada se osjećam slabim ili poniženim?

Zaključak

Psalam 148 podiže naš pogled iznad granica osobnoga života.

Poziva nas da vidimo cijeli svemir kao djelo jednoga Stvoritelja i da se pridružimo hvali koja mu pripada.

Nebesa ga slave. Zemlja ga slavi. Njegova djela govore o njegovoj veličini, a njegov narod poznaje njegovu posebnu blizinu i izbavljenje.

Zato psalam završava upravo onako kako je i započeo:

Hvalite Gospoda!

Citati za razmišljanje

Cambridge:
„Redci 1–6 odgovaraju Postanku 1,1–19, stvaranju nebeskih tijela, dok redci 7–14 odgovaraju Postanku 1,20–2,4a. […] Ne bi bilo nepravedno opisati ovaj psalam kao verziju Postanka 1 prikladnu za uporabu u obliku himne.“

Cambridge, o 11. i sljedećim redcima:
„Detaljno navođenje različitih položaja i spolova podrazumijeva da je te razlike odredio Bog i da su one dio njegova stvorenog poretka. Ljudsko je društvo zamišljeno tako da bude uređeno ništa manje od prirodnoga svijeta, a perspektiva nije ograničena samo na Izrael, nego obuhvaća čovjeka kao završni čin stvaranja (Post 1,26).“

Barnes:
„O, kakva je ovo pjesma hvale! To je sveopći zbor! Sve stvorenje ima svoj udio i svatko izvršava svoju ulogu. Sva razumna bića osobito su pozvana hvaliti onoga koji ih je stvorio u svojoj ljubavi i održava ih svojom dobrotom. Osobito čovjek, u svim razdobljima svojega života — u djetinjstvu, mladosti, zreloj dobi i starosti: sva ljudska bića imaju svoj poseban odnos prema velikom Ocu duhova svega tijela.“

Leupold:
„Psalam odražava jedinstven pogled na čitavo područje prirode. Sve što postoji u tom području potječe od svemogućega Stvoritelja i toliko mu duguje da bi se sve trebalo sjediniti u pjevanju njegove hvale. […] Osnovna je misao sljedeća: sudbina Izraela toliko je važna, a ono što je Bog nedavno učinio za svoj narod u njegovoj obnovi od tako je presudne važnosti za sve narode i sva stvorenja da bi, kada bi razumjeli što to znači, radosno pridružili svoju hvalu Izraelovoj hvali.“

Spurgeon:
„Njegova dobrota prema svim njegovim stvorenjima ne sprječava ga da iskazuje posebnu naklonost svome izabranom narodu: dobar je prema svima, ali svome je narodu Bog. On podiže potlačene, ali na osobit način podiže svoj narod.

Kada su poniženi, podiže im rog šaljući im izbavitelja; kada su u sukobu, daje im hrabrost i snagu tako da usred borbe podižu svoj rog; a kada je oko njih sve mirno, puni njihov rog obiljem te ga oni s radošću podižu.“

Pitanja za osobno razmišljanje:

1) Razmišljajte o tome kako pjevate hvale Bogu u istom zboru s njegovim svetim anđelima i svim njegovim stvorenjem. Kakav ćemo prekrasan sklad stvarati kroz svu vječnost!

2) Ne bi li Stvoritelj trebao neprestano primati hvalu od svojih stvorenja? Što se događa kada izgubimo iz vida tu razliku između Stvoritelja i stvorenja? Što svijet čini kako bi pokušao izbrisati tu razliku? Usporedite to s drugim religijama koje čine grijeh štujući stvorenje više nego Stvoritelja, koji je blagoslovljen zauvijek. (Proučite Rimljanima 1.)

3) Razmislite koliko je Gospodin dostojan naše hvale. Svi ljudi — od kraljeva i knezova do najponiznijih, od najmlađih do najstarijih — imaju nešto zajedničko: svi stoje na istoj razini pred Bogom kao njegova stvorenja, stvorena da mu prinose hvalu.

4) Proučite pojam „roga za njegov narod“ (r. 14). Obratite pozornost na to kako rog simbolizira snagu. Koje su mesijanske implikacije ovoga izraza?

Molim, podijelite dalje – neka se istina širi!

Objava PSALAM 148 – Neka sva nebesa i sva zemlja hvale Gospodina pojavila se prvi puta na Početni dizajn.

Psalam 147

• 1 Slava GOSPODU! Ta dobro je pjevati Bogu našemu, jer to je predivno, hvale je dostojno!
• 2 GOSPOD gradi Jeruzalem, sabire prognanike Izraelove.
• 3 Iscjeljuje one slomljena srca i povija rane njihove.
• 4 Određuje broj zvijezda, svaku njezinim imenom naziva.
• 5 Velik je naš Gospodin i silna mu je moć, njegova je razboritost neizmjerna.
• 6 GOSPOD podiže ponizne, a opake ponizuje do zemlje.
• 7 Pjevajte GOSPODU u zahvalnosti, svirajte na harfi Bogu našemu!
• 8 Nebesa prekriva oblacima, namiče zemlji dažd, čini da trava niče po gorama.
• 9 Stoci daje hranu njezinu, i mladim gavranima koji grakću.
• 10 U snazi konja ne uživa niti mu se mile noge čovjekove.
• 11 Mili su GOSPODU oni koji ga se boje, koji se uzdaju u milosrđe njegovo.
• 12 Slavi GOSPODA, Jeruzaleme, hvali Boga svojega, Sione!
• 13 Jer učvrsti zasune dveri tvojih, sinove tvoje blagoslovi u tebi.
• 14 On pribavlja mir granicama tvojim, pšenicom te siti najboljom.
• 15 Besjedu svoju šalje na zemlju, brzo trči riječ njegova.
• 16 On daje snijeg kao vunu, sipa inje kao pepeo.
• 17 Baca led svoj kao komadiće, tko će opstati pred njegovom studeni?
• 18 Riječ svoju posla, i otopi ih; zapuhnu vjetrom svojim, i vode otekoše.
• 19 Objavi Jakovu riječi svoje, svoje propise i sudove svoje Izraelu.
• 20 Ne učini tako nijednomu narodu, te sudova njegovih ne upoznaše. Slava GOSPODU!

„On liječi one koji su slomljena srca i povija njihove rane.“
Psalam 147,3

Postoje razdoblja života u kojima se čovjek osjeća snažno, sigurno i spremno suočiti se sa svime što dolazi. Ali postoje i druga razdoblja – ona u kojima smo umorni, pognuti, razočarani ili ranjeni. Ponekad nas slome okolnosti, ponekad drugi ljudi, a ponekad se moramo suočiti s posljedicama vlastitih odluka.

Psalam 147 upućuje posebnu poruku upravo takvim ljudima: Bog ne odbacuje slomljene. On ih ponovno izgrađuje.

To je psalam obnove. Govori o Bogu koji izgrađuje Jeruzalem i okuplja raspršeni Izrael, ali istodobno i o Bogu koji se približava pojedincu slomljena srca. Bog obnavlja narod, ali ne zaboravlja čovjeka.

Dobro je hvaliti Gospodina

Psalam započinje riječima:

„Slava GOSPODU! Ta dobro je pjevati Bogu našemu, jer to je predivno, hvale je dostojno.“

Hvala ovdje nije samo emocionalni odgovor na dobre okolnosti. Izrael je poznavao progonstvo, gubitak, poniženje i razorenost. I upravo narodu koji zna što znači biti slomljen dolazi poziv: Hvalite Gospodina!

Zašto?

Zato što posljednju riječ nema ono što nas je slomilo.

Posljednju riječ ima Bog koji obnavlja.

Bog ponovno izgrađuje ono što je bilo razoreno

„Gospodin izgrađuje Jeruzalem; on sabire prognanike Izraelove.“

Jeruzalem je za Izrael bio mnogo više od grada. Bio je mjesto pripadnosti, bogoslužja, identiteta i Božjih obećanja. Zato njegova obnova predstavlja snažnu sliku Boga koji može ponovno podignuti ono što se činilo izgubljenim.

Postoje situacije u kojima čovjek gleda ostatke nečega što je nekoć bilo lijepo i pita se može li se išta ponovno izgraditi.

Psalam 147 odgovara: Bog je Bog obnove.

On može sabrati ono što se raspršilo. Može ponovno podignuti ono što je palo. Može dati novi početak ondje gdje čovjek vidi samo ruševine.

On liječi slomljena srca

Jedna od najnježnijih rečenica u Psalmima glasi:

„On liječi one koji su slomljena srca i povija njihove rane.“

Slomljeno srce može imati mnogo uzroka.

Netko pati zbog gubitka. Netko zbog izdaje. Netko zbog neispunjene nade. Netko nosi posljedice vlastitoga grijeha. Netko je jednostavno umoran od dugotrajne borbe.

Leupold ističe da „slomljena srca“ treba razumjeti vrlo široko – tu pripadaju i oni koji žale zbog vlastitih grijeha i oni koje su pogodile različite životne nevolje.

Posebno je lijepa slika Boga koji povija rane.

On nije prikazan kao hladni promatrač ljudske boli. Prikazan je gotovo poput liječnika koji prilazi ranjenome, vidi njegovu ranu i pažljivo je povija.

Bog ne prezire ljudsku slomljenost.

On joj prilazi.

Bog koji poznaje zvijezde poznaje i tebe

Odmah nakon govora o slomljenim srcima psalmist kaže nešto neočekivano:

„On određuje broj zvijezda; svaku od njih naziva imenom.“

Zašto od ljudskih rana odjednom prelazi na zvijezde?

Zato što nam želi pokazati veličinu Onoga koji se brine za ranjenog čovjeka.

Bog koji povija tvoju ranu nije nemoćan Bog.

To je Bog koji poznaje zvijezde.

Pogledamo li noćno nebo, osjećamo koliko smo mali. Ali Psalam 147 okreće tu misao u drugom smjeru: ako Bog poznaje i imenuje nebrojene zvijezde, zar može zaboraviti čovjeka kojega je stvorio?

Njegova veličina ne znači da smo mu nevažni.

Upravo suprotno.

Velik je dovoljno da upravlja svemirom i dovoljno blizu da vidi slomljeno srce.

Njegovu razumu nema mjere

Psalmist nastavlja:

„Velik je Gospodin naš i silan u snazi; njegovu razumu nema mjere.“

Postoje stvari koje mi ne razumijemo.

Ne razumijemo zašto se nešto dogodilo. Zašto je Bog nešto dopustio. Zašto odgovor na molitvu “kasni”. Zašto se neka vrata nisu otvorila ili zašto su se neka druga zatvorila.

Vjera ne znači da ćemo dobiti odgovor na svako „zašto“.

Vjera znači da možemo vjerovati Božjoj mudrosti i onda kada je sami ne možemo obuhvatiti.

Naše razumijevanje ima granice.

Njegovo nema.

Bog podupire nevoljne

Psalam zatim sažima:

„Gospodin podiže ponizne, a opake obara do zemlje.“

Svijet se često divi snažnima, uspješnima i samouvjerenima. Bog obraća posebnu pozornost na one koji su pognuti.

To ne znači da Bog slavi slabost samu po sebi. Znači da ljudska slabost nije prepreka njegovu djelovanju.

Ponekad upravo kada izgubimo oslonac u sebi otkrivamo koliko je čvrst oslonac u njemu.

Ako hrani gavrane, neće zaboraviti ni nas

Drugi dio psalma usmjerava pogled prema prirodi:

„On oblacima prekriva nebo, zemlji pripravlja kišu, daje da trava raste po gorama. On daje hranu životinjama i mladim gavranima koji k njemu vape.“

Oblaci, kiša, trava i hrana – sve ono što se čovjeku može činiti svakodnevnim – psalmistu govori o Božjoj providnosti.

Bog se brine za svoje stvorenje.

Ako daje hranu mladim gavranima, možemo se pitati: zašto nam je ponekad tako teško vjerovati da zna i naše potrebe?

Isus će kasnije na sličan način usmjeravati svoje učenike prema pticama nebeskim kako bi ih učio pouzdanju u nebeskog Oca.

Vjera ne znači da ćemo uvijek dobiti sve što poželimo.

Znači da možemo živjeti sa sigurnošću da nismo zaboravljeni.

Boga ne impresionira ljudska snaga

Zatim dolazi zanimljiv preokret:

„U snazi konja ne uživa niti mu se mile noge čovjekove.“

U starome svijetu snažan konj predstavljao je vojnu moć. Snažne čovjekove noge predstavljale su sposobnost, izdržljivost i ljudsku snagu.

Mi danas imamo druge simbole uspjeha.

Obrazovanje. Položaj. Novac. Utjecaj. Izgled. Popularnost. Sposobnosti. Broj ljudi koji nas slijede.

Sve to može imati svoje mjesto, ali ništa od toga samo po sebi ne impresionira Boga.

Problem nastaje kada počnemo i ljude procjenjivati na isti način.

Koliko je sposoban? Koliko može pridonijeti? Koliko je poznat? Kakav položaj ima? Što možemo dobiti od njega?

Bog gleda dublje.

„Gospodinu su mili oni koji ga se boje, oni koji se uzdaju u njegovu dobrotu.“

Bog ne traži čovjeka koji će ga zadiviti svojom snagom.

Traži čovjeka koji će mu vjerovati.

Strah Gospodnji i nada idu zajedno

Na prvi pogled može izgledati neobično da isti čovjek istodobno „strahuje“ od Boga i „nada se“ njegovoj ljubavi.

Ali upravo tu postoji prekrasna ravnoteža.

Strah Gospodnji govori: Bog je velik, svet i dostojan strahopoštovanja.

Nada govori: taj veliki i sveti Bog dobar je prema meni i mogu mu vjerovati.

Jedno bez drugoga daje iskrivljenu sliku.

Strah bez nade može postati tjeskoba.

Nada bez strahopoštovanja može postati površnost.

Ali kada se spoje, čovjek stoji pred Bogom sa strahopoštovanjem i istodobno mu prilazi s povjerenjem.

Četiri jednostavna, ali velika blagoslova

U posljednjem dijelu psalma Jeruzalem je pozvan hvaliti Boga zbog konkretnih blagoslova.

Bog daje zaštitu:

„Učvrstio je zasune vrata tvojih.“

Daje blagoslov budućim naraštajima:

„Blagoslovio je sinove tvoje u tebi.“

Daje mir:

„On daje mir tvojim granicama.“

I daje hranu:

„Nasićuje te najboljom pšenicom.“

Zaštita. Obitelj. Mir. Kruh.

Možda nam upravo jednostavnost ovoga popisa pokazuje koliko često najveće Božje darove počnemo uzimati zdravo za gotovo.

Čovjek ponekad traži veliki znak Božjeg blagoslova, a ne primjećuje koliko ga Božjih darova već okružuje.

Njegova Riječ ostvaruje ono što zapovijeda

Psalam zatim ponovno usmjerava pogled prema prirodi:

„On šalje zapovijed svoju zemlji; vrlo brzo trči riječ njegova.“

Snijeg pada. Dolazi mraz. Led prekriva zemlju. Zatim Bog šalje svoju riječ, dolazi vjetar i vode ponovno teku.

Pjesničkim jezikom psalmist opisuje Boga koji vlada prirodom svojom riječju.

To nas podsjeća na snagu Božje Riječi.

Kada Bog govori, njegova riječ nije prazna informacija.

Njegova Riječ djeluje.

Bog je riječju stvarao, riječju objavljuje svoju volju i riječju ostvaruje svoje naume.

Zato Božjoj Riječi u životu vjernika ne pripada sporedno mjesto.

Najveći privilegij – Bog nam je progovorio

Na samome kraju psalma dolazimo do blagoslova koji nadilazi materijalnu sigurnost, mir i obilje:

„On objavljuje riječ svoju Jakovu, svoje odredbe i zakone Izraelu.“

Najveći privilegij Izraela nije bio samo u tome što ih je Bog štitio.

Bog im se objavio.

Dao im je svoju Riječ.

Poznavati što Bog govori, poznavati njegovu volju i biti pozvan živjeti u odnosu s njime bio je neprocjenjiv dar.

Za nas koji danas držimo Bibliju u rukama postoji ozbiljno pitanje: shvaćamo li kakav nam je dar povjeren?

Možemo imati nekoliko Biblija u svojem domu, aplikaciju na telefonu i pristup tisućama propovijedi, a ipak zanemarivati Riječ koju su generacije prije nas čeznule čuti i razumjeti.

Privilegij uvijek sa sobom nosi i odgovornost.

Bog ne odbacuje slomljene

Psalam 147 počinje i završava riječima:

„Slava GOSPODU!“

Između ta dva poziva otkrivamo zašto je dostojan naše hvale.

On ponovno izgrađuje razoreno.

Sabire raspršene.

Liječi slomljena srca.

Povija rane.

Poznaje svaku zvijezdu po imenu.

Podupire nevoljne.

Hrani svoja stvorenja.

Daje mir.

I govori svome narodu kroz svoju Riječ.

Možda je najvažnija poruka ovoga psalma upravo ona koju treba čuti čovjek koji se danas osjeća slabim, ranjenim ili zaboravljenim:

Tvoja slomljenost ne znači da je Bog završio s tobom.

Bog kojemu nijedna zvijezda nije nepoznata zna i tvoje ime. Bog koji izgrađuje razoreni Jeruzalem može ponovno graditi i ono što je razoreno u čovjekovu životu.

A Bog koji „liječi one koji su slomljena srca i povija njihove rane“ još uvijek je isti Bog.

Zato posljednja riječ ovoga psalma nije bol.

Nije progonstvo.

Nije slomljenost.

Posljednja riječ je:

„Slava GOSPODU!“

Citati za razmišljanje

Spurgeon

„Ovo je posebno značajna pjesma. U njoj se slavi Gospodinova veličina, ali i njegova dobrota koja se spušta čovjeku. Bog Izraelov prikazan je u posebnosti svoje slave kao Onaj koji se brine za ožalošćene, neznatne i zaboravljene.“

Spurgeon o 20. stihu

„Izrael je imao jasno i jedinstveno poznavanje Boga, dok su drugi ostali u neznanju. Izabranje je najsnažniji poziv na zahvalno štovanje…

Narodi su bili prekriveni tamom, a samo je Izrael sjedio u svjetlu. Bila je to suverena milost u punoj snazi njezina podnevnog sjaja.

‘Hvalite Gospodina!’

Kada smo spomenuli izabiruću ljubav koja pravi razliku, naša se hvala više ne može uzdići, pa zato završavamo još jednim: Aleluja!“

Leupold

„Razlozi za hvalu u svakom od triju dijelova psalma redovito obuhvaćaju dva područja — ono što Gospodin čini u svojoj sveopćoj vladavini nad svijetom i ono što čini za svoj narod.“

Leupold

„Iscjeljivanje onih koji su ‘slomljena srca’ treba razumjeti u najširem smislu. Ono uključuje one koji tuguju zbog svojih grijeha, kao i one koji su pogođeni mnogobrojnim životnim nevoljama.

Slična je misao sadržana u povijanju njihovih rana. U oba slučaja prekrasno je prikazana Gospodinova nježna samilost dok stoji uz čovjeka kako bi ga utješio ili prema njemu postupio poput dobroga i brižnog liječnika.“

Pitanja za osobno razmišljanje:

1) Pokazujemo li prema potlačenima, ranjenima i ljudima u nevolji isto suosjećanje koje pokazuje Gospodin? Pokazujemo li ga osobito prema onima koji pripadaju obitelji vjere?

2) Ako Gospodin daje hranu čak i bespomoćnim mladim pticama — gavranima u ovom psalmu, a vrapcima u Isusovu poučavanju — zašto nam je ponekad toliko teško pouzdati se da će se pobrinuti i za naše svakodnevne potrebe?

To postaje još snažnije kada shvatimo da Gospodin osobno poznaje svaku svoju ovcu i zove je imenom, kao što je dao ime svakoj od nebrojenih zvijezda.

3) Procjenjujemo li ljude prema „snazi njihovih nogu“ — prema tome koliko su impresivni, što mogu ponuditi crkvi, kako izgledaju, kakav položaj imaju i što mogu postići — ili nam je važniji njihov unutarnji karakter: njihov strah Gospodnji i pouzdanje u njegovu ljubav?

4) Obratimo pozornost na ono što ovaj psalam govori o snazi i djelotvornosti Božje Riječi. Bog šalje svoju riječ i ono što je rekao ostvaruje se.

Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.

Objava PSALAM 147 – Gospodin podiže slomljene pojavila se prvi puta na Početni dizajn.

Psalam 146 – Zašto naše konačno pouzdanje ne smije počivati na ljudima, nego na Gospodinu koji ostaje vjeran i kraljuje zauvijek.

Psalam 146

• 1 Slava GOSPODU! Hvali, dušo moja, GOSPODA!
• 2 Hvalit ću GOSPODA dok mi je života, dok me bude, Bogu svom ću pjevati.
• 3 Ne uzdajte se u knezove, u sina čovječjega u kojemu nema spasenja.
• 4 Ispusti li dah svoj, u zemlju se svoju vraća; u dan onaj propadaju sve namisli njegove.
• 5 Blažen je onaj kojemu je pomoć Bog Jakovljev, kojemu je nada u GOSPODU, Bogu njegovu,
• 6 koji stvori nebo i zemlju, more i sve što je u njima; koji istinu drži dovijeka;
• 7 koji pribavlja pravo potlačenima, gladnima kruha daje. GOSPOD oslobađa sužnje,
• 8 GOSPOD otvara oči slijepima, GOSPOD uspravlja pognute, GOSPOD ljubi pravedne.
• 9 GOSPOD štiti pridošlice, sirota i udovicu podupire, a opakima mrsi put.
• 10 GOSPOD će kraljevati dovijeka, Bog tvoj, Sione, od koljena do koljena. Slava GOSPODU!

„Blažen je onaj kojemu je pomoć Bog Jakovljev, kojemu je nada u GOSPODU, Bogu njegovu.“
Psalam 146,5

Živimo u vremenu u kojem ljudi neprestano traže nekoga tko će riješiti njihove probleme. Očekivanja polažemo u političke vođe, stručnjake, institucije, utjecajne ljude, pa ponekad čak i u duhovne vođe. Kada se pojavi netko sposoban, snažan ili uvjerljiv, lako je pomisliti: možda će upravo on donijeti rješenje.

Psalam 146 vraća nas jednoj jednostavnoj, ali temeljnoj istini: čovjek može pomoći, ali samo Bog može biti temelj našega pouzdanja.

Psalmist ne poziva na nepovjerenje prema svim ljudima niti tvrdi da ljudska pomoć nema vrijednosti. On nas upozorava na nešto dublje: nikada od čovjeka ne očekujmo ono što nam samo Bog može dati.

Hvalit ću Gospodina dok živim

Psalam započinje pozivom na hvalu:

„Slava GOSPODU! Hvali, dušo moja, GOSPODA! Hvalit ću GOSPODA dok mi je života, dok me bude, Bogu svom ću pjevati.“

Prije nego što govori o problemu ljudskog pouzdanja, psalmist usmjerava vlastito srce prema Bogu.

Zanimljivo je da ne govori samo drugima: „Hvalite Gospodina“, nego se obraća i samome sebi: „Hvali Gospodina, dušo moja!“

Ponekad naše srce treba podsjetiti na ono što već znamo.

Okolnosti nam govore jedno. Strah nam govori drugo. Ljudi obećavaju treće. A onda se vjera mora vratiti onome što je trajno i reći vlastitoj duši: Gospodin je još uvijek Bog. Zato ga hvali.

Ne uzdajte se u knezove

Nakon poziva na hvalu dolazi vrlo izravno upozorenje:

„Ne uzdajte se u knezove, u sina čovječjega u kojemu nema spasenja.“

„Knezovi“ predstavljaju ljude koji imaju moć, položaj i utjecaj. U naše vrijeme mogli bismo govoriti o predsjednicima, premijerima, političarima, bogatim i utjecajnim ljudima, ali načelo se može proširiti i mnogo dalje.

Čak i najbolji čovjek ostaje – čovjek.

Može imati dobre namjere. Može biti obrazovan, sposoban i iskren. Može nam mnogo pomoći. Ali postoje granice preko kojih ljudska moć ne može prijeći.

Psalmist odmah navodi konačnu granicu:

„Ispusti li dah svoj, u zemlju se svoju vraća; u dan onaj propadaju sve namisli njegove.“

Čovjek planira, ali čovjek je smrtan.

Generacije se mijenjaju. Vladari dolaze i odlaze. Sustavi se mijenjaju. Ljudi koji su se jučer činili nezamjenjivima sutra postaju dio povijesti.

Zato je opasno svoju konačnu sigurnost graditi na čovjeku.

I duhovni vođe samo su ljudi

Ovo načelo vrijedi i unutar Crkve.

Bog daje pastire, učitelje i druge službenike kao dar svojem narodu. Trebamo ih poštovati, moliti za njih i biti zahvalni za njihov rad.

Ali nijedan propovjednik, pastor, teolog ili crkveni vođa ne smije zauzeti mjesto koje pripada Kristu.

Čovjek može pokazati prema Pastiru, ali nije Pastir.

Može propovijedati Riječ, ali nije izvor Riječi.

Može pomoći čovjeku u njegovu hodu s Bogom, ali ga ne može spasiti.

Zato naše konačno pouzdanje nije u onima koji služe Kristu, nego u Kristu kojemu oni služe.

Blago čovjeku čija je nada u Gospodinu

Nasuprot ograničenom čovjeku stoji neograničeni Bog:

„Blažen je onaj kojemu je pomoć Bog Jakovljev, kojemu je nada u GOSPODU, Bogu njegovu.“

Ovdje se nalazi srce Psalma 146.

Postoje dvije mogućnosti: svoju konačnu nadu možemo položiti u ono što je prolazno ili u Onoga koji ostaje zauvijek.

Psalmist zatim objašnjava zašto je čovjek koji se uzda u Boga blagoslovljen.

Bog nije samo netko tko ima dobre namjere.

On ima moć ostvariti ono što želi.

On je Stvoritelj svega

Gospodin je onaj:

„Koji je stvorio nebo i zemlju, more i sve što je u njima.“

Zašto psalmist, govoreći o povjerenju, odjednom govori o stvaranju?

Zato što želi da razumijemo u koga se uzdamo.

Naša nada nije u slabom Bogu kojemu želja postoji, ali mu nedostaje snage.

Onaj kojemu povjeravamo svoj život isti je Onaj koji je stvorio nebo, zemlju i more.

Ako je On Stvoritelj svega, onda ne postoji područje našega života koje je izvan njegove vlasti.

On ostaje vjeran zauvijek

Ljudska obećanja ponekad propadnu čak i kada su izrečena iskreno. Čovjek se može promijeniti. Okolnosti se mogu promijeniti. Može obećati nešto što kasnije više nije sposoban izvršiti.

Ali za Boga psalmist kaže:

„On dovijeka čuva vjernost.“

Tu je velika razlika između Boga i čovjeka.

Čovjek je prolazan; Bog ostaje.

Čovjekove zamisli mogu propasti; Božji naum ne propada.

Čovjek danas ima moć, a sutra je može izgubiti; Bog kraljuje iz naraštaja u naraštaj.

Zato vjera nije skok u nepoznato. Vjera je oslanjanje na karakter Boga koji je vjeran.

Bog vidi one koje svijet lako previdi

Jedan od najljepših dijelova Psalma 146 jest opis ljudi kojima se Bog približava.

On pribavlja pravdu potlačenima.

On daje hranu gladnima.

On oslobađa zarobljene.

On otvara oči slijepima.

On podiže pognute.

On ljubi pravednike.

On štiti strance.

On podupire siročad i udovice.

To nam otkriva nešto važno o Božjem srcu.

Božja veličina ne očituje se samo u tome što je stvorio zvijezde. Njegova veličina vidi se i u tome što primjećuje čovjeka kojega drugi možda ne primjećuju.

Svijet često gleda prema moćnima.

Bog vidi pognute.

Svijet se okuplja oko uspješnih.

Bog vidi gladne, usamljene i ostavljene.

Svijet pita koliko netko može ponuditi.

Bog prilazi onome koji nema čime uzvratiti.

To je Kralj kojemu Psalam 146 poziva čovjeka da vjeruje.

Gospodin oslobađa zarobljene

Riječi da Gospodin „oslobađa sužnje“ imaju posebno snažno duhovno značenje.

Postoje zatvori koji nemaju zidove ni rešetke.

Čovjek može izvana biti potpuno slobodan, a iznutra biti zarobljen grijehom, krivnjom, gorčinom, strahom, požudom, ponosom ili prošlošću od koje se ne može osloboditi.

Evanđelje objavljuje da Krist dolazi upravo takvima.

On ne dolazi samo poboljšati čovjekove okolnosti. Dolazi osloboditi čovjeka.

Zato Psalam 146 ima snažan mesijanski prizvuk. Ono što psalmist govori o Gospodinu podsjeća na riječi Izaije 61, koje će Isus kasnije primijeniti na svoju službu: Radosna vijest siromašnima, sloboda zarobljenima i oslobođenje potlačenima.

U Isusu Kristu vidimo kako nam se približava Bog o kojem govori ovaj psalam.

On podiže pognute

Možda se upravo u ovoj kratkoj rečenici netko danas može pronaći:

„Gospodin podiže pognute.“

Pognut čovjek nije nužno čovjek bez vjere.

Ponekad život jednostavno postane težak.

Postoje tereti koje dugo nosimo. Molitve na čije odgovore čekamo. Razočaranja koja nikome nismo ispričali. Borbe koje drugi ne vide.

Psalam ne govori da Božji ljudi nikada neće biti pognuti.

Govori nešto bolje: kada su pognuti, postoji Onaj koji ih podiže.

Naša sigurnost nije u tome da nikada nećemo pasti, nego u tome da znamo tko nas može podignuti.

Bog nije ravnodušan prema zlu

Božja dobrota ne znači da je Bog ravnodušan prema nepravdi.

Psalam kaže: „A put opakih izvrće.“

Bog je milostiv, ali je i pravedan.

On vidi potlačenoga, ali vidi i onoga koji tlači.

Vidi žrtvu, ali vidi i nepravdu koja joj je učinjena.

To je također razlog za pouzdanje u Boga. Konačna pravda ne počiva u ljudskim rukama.

Ljudi mogu pogriješiti. Sudovi mogu pogriješiti. Moćni mogu neko vrijeme izbjeći posljedice svojih postupaka.

Ali posljednju riječ nema čovjek.

Posljednju riječ ima Bog.

Gospodin će kraljevati zauvijek

Psalam završava velikom izjavom:

„Gospodin će kraljevati dovijeka, tvoj Bog, Sione, od naraštaja do naraštaja. Hvalite Gospodina!“

Tu nalazimo konačni razlog zašto se isplati pouzdati u Boga.

Njegova vlast nema rok trajanja.

Svaki ljudski vladar jednoga dana odlazi. Svaka zemaljska vlast završava. Svaka generacija ustupa mjesto sljedećoj.

Ali Gospodin kraljuje zauvijek.

Zato kršćanska nada ne počiva na pitanju tko će sutra biti moćan među ljudima. Ona počiva na sigurnosti tko će zauvijek ostati na prijestolju.

U koga smo položili svoju nadu?

Psalam 146 pred svakoga od nas stavlja vrlo osobno pitanje:

U koga se zapravo uzdam?

Ne kome kažem da vjerujem, nego kome se prvo okrećem kada nastane problem? Od koga očekujem sigurnost? Čiji me gubitak najviše plaši? U kome vidim konačno rješenje?

Ljudi nam mogu pomoći i trebamo biti zahvalni kada to čine.

Ali čovjek ne može nositi težinu nade koja pripada samo Bogu.

Zato ne trebamo od ljudi očekivati da budu ono što nikada nisu mogli biti.

Postoji samo Jedan koji je Stvoritelj svega, koji ostaje vjeran zauvijek, koji podiže pognute, oslobađa zarobljene, brani nemoćne i čije Kraljevstvo nikada neće završiti.

Pouzdanje u čovjeka uvijek će imati granice. Pouzdanje u Gospodina oslanja se na Onoga koji nema granica.

Zato psalmist počinje i završava istim pozivom:

„Hvalite Gospodina!“

Citati za razmišljanje

Cambridge

„Psalam 146 suprotstavlja Božju milostivu silu, koja se očituje u djelovanju u korist potlačenih i u sudu nad opakima (stihovi 5–10), čovjekovoj nemoći da uspostavi istinski pravedan poredak (stihovi 3–4).“

Cambridge

„Knezovi dijele sva ograničenja smrtnih ljudi i njihova moć ne smije postati predmetom bezuvjetnog pouzdanja… Čak i ako vladar ima dobre planove i namjere, oni umiru zajedno s njim, a njega mogu zamijeniti drugi s drukčijim ciljevima. Ta neprestana promjenjivost u snažnoj je suprotnosti s trajnošću Božje volje za čovječanstvo.“

Leupold

„Mnogobrojni dokazi onoga što Bog može učiniti mogu se podijeliti u dvije skupine. Tu su, prije svega, velika djela za koja znamo da ih je Bog učinio; zatim su tu djela dobrote koja On rado čini za djecu ljudsku…

Sve što čini istodobno je vođeno jednim načelom, a to je da On ‘podupire pravdu potlačenima’…

Gdje god ljudi pokušavaju pogaziti pravdu, Svemogući nadvladava njihovu nepravdu.“

Spurgeon

„Sada smo među ‘Alelujama’. Ostatak našega putovanja vodi kroz prekrasne planine. Sve je hvala sve do završetka knjige. Ton je uzvišen; glazba odzvanja na zvučnim cimbalima. O, kada bismo imali srce ispunjeno radosnom zahvalnošću, da možemo trčati, poskakivati i proslavljati Boga upravo onako kako to čine ovi Psalmi.“

Spurgeon

„Ljudi su uvijek previše skloni oslanjati se na velikane ovoga svijeta, a zaboravljati Velikoga koji je iznad njih; upravo je ta navika plodan izvor razočaranja.

Knezovi su samo ljudi, i to ljudi s većim potrebama od drugih; zašto bismo onda od njih očekivali pomoć?

Izloženi su većim opasnostima, opterećeni većim brigama i često podložniji zabludama od drugih ljudi. Zato je nerazumno upravo njih izabrati kao konačni predmet našega pouzdanja.“

Pitanja za osobno razmišljanje:

1) Gdje primjećujemo da svoje pouzdanje i povjerenje pretjerano polažemo u svoje duhovne vođe u crkvi, umjesto u Velikoga Pastira koji je položio svoj život za ovce?

2) Promatrajmo ovaj život kao priliku da izražavamo hvalu Bogu u kojega se uzdamo dok još uvijek hodimo po vjeri, a ne po gledanju. Jesmo li danas u potpunosti iskoristili tu priliku?

3) Razmislimo o mesijanskim značenjima ovoga psalma. Usporedimo djela i sposobnosti navedene u stihovima 6–9 s onima koja se pripisuju Mesiji u Izaiji 61,1–3, tekstu koji Gospodin Isus primjenjuje na sebe u Luki 4,18–19.

4) Koje su nas vrste grijeha držale zarobljenima prije nego što nas je Gospodin oslobodio?

Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.

Objava PSALAM 146 – Bolje je uzdati se u Boga nego u čovjeka pojavila se prvi puta na Početni dizajn.