Što Sveto pismo doista govori o identitetu Isusa Krista?
SADRŽAJ
1. Najvažnije pitanje: tko je Isus?
2. Što znači „dokaz“?
3. Kršćanska vjera i razum
4. Zašto jedan redak nije dovoljan?
5. Kontekst prije zaključka
1. „Riječ bijaše Bog“ — Ivan 1,1
2. „Riječ tijelom postade“ — Ivan 1,14
3. „Gospodin moj i Bog moj!“ — Ivan 20,28
4. Od „Riječ bijaše Bog“ do „Bog moj“
5. Otac kaže za Sina: „Prijestolje je tvoje, Bože“ — Hebrejima 1,8
1. Je li Isus postojao prije svojega zemaljskog rođenja?
2. Isus govori o slavi koju je imao prije postanka svijeta
3. „Prije nego Abraham posta, Ja jesam“ — Ivan 8,58
4. Utjelovljenje nije prestanak božanstva
5. Isus nije postao Bog nakon uskrsnuća
1. „Sve postade po njemu“ — Ivan 1,3
2. „U njemu je sve stvoreno“ — Kološanima 1,16
3. „Po kojemu sazda svjetove“ — Hebrejima 1
4. Stvoritelj nije dio stvorenja
1. „Jedinorođeni Sin“ ne znači „prvo stvoreno biće“
2. Što znači „prvorođenac“?
3. Sin je bio kod Oca prije postanka svijeta
4. Otac nije Sin
5. Poslušnost ne znači automatski manju narav
6. Isusova molitva zapravo potvrđuje razlikovanje osoba
7. „Danas te rodih“ — znači li to da je Sin tada počeo postojati?
8. Psalam 2 govori o kraljevskom Mesiji
9. „Prvorođenac od mrtvih“
1. „Sin Božji u snazi“ — Rimljanima 1,3–4
2. Uskrsnuće potvrđuje Isusove tvrdnje
3. „Dana mi je sva vlast“ — Matej 28,18
4. Isus je Glava Crkve
5. Isusu je povjeren sud
1. „Jedan Bog, Otac“ i „jedan Gospodin, Isus Krist“ — 1. Korinćanima 8,4–6
2. „Svako će se koljeno prignuti“ — Izaija 45 i Filipljanima 2
3. „Tko god prizove ime Gospodnje“ — Joel i Rimljanima 10
1. Duh Sveti govori
2. Duh poučava
3. Duh svjedoči o Kristu
4. Lagati Duhu Svetome znači lagati Bogu — Djela 5,3–4
5. Otac, Sin i Duh Sveti međusobno se razlikuju
6. Isusovo krštenje pokazuje njihovu istodobnu različitost
7. „U ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ — Matej 28,19
8. Drugi trojstveni obrasci u Novom zavjetu
9. Biblija nepokolebljivo uči da je Bog jedan
10. Hebrejska riječ echad nije tajni dokaz Trojstva
11. Zašto množinski oblik Elohim nije dokaz Trojstva
12. Što nauk o Trojstvu zapravo tvrdi?
13. Jedan Bog u trima osobama
14. Što Trojstvo nije
1. „Otac je veći od mene“ — Ivan 14,28
2. „Sin ne može činiti ništa sam od sebe“ — Ivan 5,19
3. „O danu tome i času nitko ne zna… ni Sin“ — Marko 13,32
4. Ako je Isus Bog, zašto mu je vlast dana? — Matej 28,18
5. Ako je Isus Bog, zašto ga je Bog uskrisio?
6. Ako je Isus Bog, zašto se molio Ocu?
7. „Ja i Otac jedno smo“ — znači li to da su ista osoba? — Ivan 10,30
1. 1. Timoteju 3,16
2. 1. Ivanova 5,7 — Comma Johanneum*
3. Djela 20,28
4. Zaharija 12,10
5. Jeremija 23,6 — „GOSPODIN je naša pravednost“
6. Izaija 9,6 — „Silni Bog, Otac vječni“
1. Kumulativni biblijski dokaz
2. JEDAN BOG U TRIMA OSOBAMA — OTAC, SIN I DUH SVETI
3. ZAVRŠNA APOLOGETSKA MISAO
4. ISUS KRIST — GOSPODIN, SPASITELJ I BOG KOJI JE DOŠAO MEĐU NAS
DODATAK A — Sažetak cijelog biblijskog argumenta
DODATAK B — Najjači biblijski tekstovi
DODATAK C — Tekstovi koje treba koristiti oprezno
DODATAK D — Argumenti koje treba izbjegavati
DODATAK E — Kazalo biblijskih mjesta
DODATAK F — Sažetak na jednoj stranici
Pitanje Isusova identiteta jedno je od najvažnijih pitanja kršćanske vjere.
Kršćanstvo ne počiva samo na Isusovu moralnom učenju, njegovim čudesima ili primjeru njegova života. U njegovu središtu nalazi se sam Isus Krist — njegov identitet, njegova smrt i uskrsnuće te ono što je učinio za naše spasenje.
Isus je svojim učenicima postavio pitanje:
„A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Matej 16,15
Petar odgovara:
„Ti si Krist, Sin Boga živoga.“ Matej 16,16
To pitanje nije ostalo samo pitanje za prve učenike. Ono se postavlja svakome tko se susretne s Evanđeljem:
Tko je zapravo Isus?
Je li samo veliki učitelj, prorok i izniman čovjek?
Je li stvoreno biće koje je Bog uzvisio iznad svih drugih?
Ili nam Sveto pismo otkriva nešto mnogo veće — da je Isus vječni Sin, koji je postojao kod Oca prije svojega zemaljskog života, koji ima božanski identitet i koji je postao čovjekom radi našega spasenja?
Ivan svoje Evanđelje započinje riječima:
„U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog.“ Ivan 1,1
Nekoliko redaka poslije govori što se dogodilo s tom Riječju:
„I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“ Ivan 1,14
Već se ovdje susrećemo s dvjema tvrdnjama koje će biti presudne za cijelu ovu studiju: Riječ je bila kod Boga, a istodobno Riječ je bila Bog. Zatim ta Riječ postaje tijelom i ulazi u ljudsku povijest.
Zato pitanje Isusova božanstva nije nevažna teološka pojedinost. Ono je neposredno povezano s identitetom osobe kojoj kršćanin vjeruje, koju slijedi, priznaje kao Gospodina i kojoj povjerava svoje spasenje.
Kršćanska vjera ne bi trebala počivati samo na tome što smo nešto čuli od drugih, što pripada našoj obiteljskoj ili crkvenoj tradiciji ili što smo oduvijek pretpostavljali.
Trebamo znati: Što vjerujemo — i zašto to vjerujemo?
Petar piše:
„Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali s blagošću i poštovanjem.“ 1. Petrova 3,15
Cilj ove studije zato nije pobijediti nekoga u raspravi niti dokazivanjem pokazati vlastitu nadmoć.
Cilj je iz Svetoga pisma pažljivo ispitati i objasniti što Novi zavjet govori o Isusu Kristu i zašto su kršćani došli do zaključka da on nije samo prorok, učitelj, Mesija ili uzvišeno stvorenje, nego da pripada božanskom identitetu jednoga Boga.
Takvo istraživanje zahtijeva dvije stvari.
S jedne strane, trebamo biti dovoljno ponizni da dopustimo Svetome pismu da ispita i naša vlastita uvjerenja.
S druge strane, trebamo biti dovoljno dobro utemeljeni da naša vjera ne ovisi o jednom izdvojenom retku, slabom argumentu ili tvrdnji koju ne možemo obraniti u njezinu kontekstu.
Ako pogriješimo u nekoj sporednoj pojedinosti, time ne mijenjamo nužno samu srž kršćanske vjere.
Ali pitanje tko je Isus nalazi se u njezinu središtu.
Isus upozorava:
„Ako ne povjerujete da Ja jesam, umrijet ćete u grijesima svojim.“ Ivan 8,24
Ovaj redak treba tumačiti u njegovu kontekstu i ne koristiti ga kao samostalan dokaz Isusova božanstva. Ipak, jasno pokazuje koliko je za Ivana ozbiljno pitanje Isusova identiteta.
Na kraju svojega Evanđelja Ivan objašnjava zašto je zapisao Isusova znamenja:
„A ova su zapisana da vjerujete da je Isus Krist, Sin Božji, te da vjerujući imate život u imenu njegovu.“ Ivan 20,31
Zato cilj ove studije nije samo prikupiti što više redaka u kojima se Isusa naziva Bogom.
Potrebno je promotriti cjelokupno biblijsko svjedočanstvo o Isusu Kristu.
Pitat ćemo:
Na ta pitanja ne trebamo odgovarati unaprijed stvorenim zaključcima niti graditi cijeli slučaj na jednom izdvojenom retku.
Trebamo dopustiti da se jasniji tekstovi međusobno osvjetljavaju, da se teži tekstovi čitaju u svojem kontekstu i da se konačni zaključak oblikuje iz cjelokupnog biblijskog svjedočanstva.
Jer prije nego što kažemo:
„Vjerujem u Isusa“ moramo ozbiljno razmotriti pitanje koje je sam Isus postavio:
„A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Matej 16,15
Od odgovora na pitanje tko je Isus ovisi kako ćemo razumjeti njegov život, njegove riječi, njegovu smrt i uskrsnuće i, konačno, što znači vjerovati u njega.
Prije nego što počnemo govoriti o biblijskom dokazu da je Isus Bog, potrebno je razjasniti što pod riječju dokaz zapravo mislimo.
Ponekad se pod dokazom podrazumijeva nešto što mora proizvesti apsolutnu, gotovo matematičku sigurnost. Međutim, ne dokazujemo svaku vrstu tvrdnje na isti način.
Matematičku tvrdnju dokazujemo matematičkim postupkom.
Prirodnu pojavu istražujemo opažanjem, mjerenjem i eksperimentom.
Povijesni događaj istražujemo pomoću izvora, dokumenata, svjedočanstava, konteksta i međusobne povezanosti podataka.
Zato bi bilo pogrešno od povijesnog događaja zahtijevati istu vrstu dokaza koju zahtijevamo od matematičke jednadžbe ili laboratorijskog eksperimenta.
Ne možemo Isusovo raspeće iz prvoga stoljeća ponovno izvesti u laboratoriju. Ne možemo kamerom otići dvije tisuće godina u prošlost i snimiti događaje.
Možemo, međutim, postaviti razumna pitanja:
To je posebno važno kada proučavamo Bibliju.
Biblijska vjera ne zahtijeva od čovjeka da zatvori oči pred pitanjima i jednostavno vjeruje bez ikakva razloga.
Kršćanstvo iznosi tvrdnje o stvarnim osobama i događajima.
Isus iz Nazareta živio je u određenom povijesnom vremenu. Poučavao je. Imao je učenike. Bio je razapet. Njegovi učenici svjedočili su da je uskrsnuo. Iz tih događaja nastala je zajednica koja ga je ispovijedala kao Krista, Gospodina i Sina Božjega.
Zato vjera i razumno promišljanje ne moraju biti neprijatelji.
Apostol Petar potiče kršćane:
„Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali s blagošću i poštovanjem.“ 1. Petrova 3,15
Primijetimo oba dijela.
Kršćanin treba biti spreman dati obrazloženje svoje nade.
Ali to treba činiti s blagošću i poštovanjem.
Cilj, dakle, nije pobijediti čovjeka u raspravi. Nije cilj dokazati vlastitu intelektualnu ili duhovnu nadmoć.
Cilj je pošteno odgovoriti na pitanje: Što vjerujemo i zašto to vjerujemo?
Kada govorimo o Isusovu božanstvu, lako je napraviti jednu od dviju pogrešaka.
Prva je pokušati cijelu doktrinu dokazati jednim jedinim retkom.
Druga je unaprijed donijeti zaključak, a zatim svaki biblijski redak pokušavati prisiliti da govori ono što želimo čuti.
Ni jedan pristup nije dobar.
Ovaj tekst zato neće počivati na jednoj izoliranoj riječi, jednoj gramatičkoj konstrukciji ili jednom izdvojenom retku.
Pitat ćemo: Što cjelokupno Sveto pismo govori o Isusu Kristu?
To znači da ćemo zajedno promatrati:
Tek kada te elemente stavimo zajedno, dobivamo potpuniju sliku.
Kod tumačenja Biblije posebno ćemo se držati jednoga načela:
Značenje ne određujemo izoliranjem jedne riječi, nego gramatikom, neposrednim kontekstom i cjelinom biblijskog teksta.
To je važno i za obranu kršćanske vjere.
Slab argument ne postaje dobar samo zato što podupire zaključak s kojim se slažemo.
Ako određena hebrejska ili grčka riječ sama po sebi ne dokazuje Trojstvo, nećemo tvrditi da ga dokazuje.
Ako neki redak ima tekstualnu ili interpretacijsku poteškoću, to ćemo priznati.
Ako postoje snažniji tekstovi, gradit ćemo argument prvenstveno na njima.
Istina ne treba pomoć loših argumenata.
Zato cilj ovoga istraživanja nije prikupiti što veći broj redaka koji na prvi pogled zvuče korisno.
Cilj je razumjeti što tekst doista govori.
Prije složenijih pitanja o Trojstvu, grčkoj gramatici, hebrejskim izrazima ili teološkim formulacijama, najbolje je započeti najjednostavnijim pitanjem:
Postoje li mjesta na kojima Novi zavjet Isusa izravno povezuje s božanskim identitetom ili ga naziva Bogom?
Postoje.
Nekoliko tekstova posebno je važno.
Ivan svoje Evanđelje ne započinje Isusovim rođenjem u Betlehemu.
Počinje mnogo ranije:
„U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog.“
Ivan 1,1
U jednoj rečenici Ivan iznosi dvije istine koje moramo držati zajedno.
To pokazuje razlikovanje.
Riječ nije jednostavno predstavljena kao druga riječ za Oca. Ona je kod Boga.
Postoji odnos.
Ivan istodobno ne govori da je Riječ bila samo anđeo, prorok ili neko uzvišeno stvorenje.
On kaže:
„Riječ bijaše Bog.“
To postaje još važnije kada nastavimo čitati Evanđelje.
Ivan zatim kaže:
„I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“ Ivan 1,14
Sada postaje jasno da Ivan ne govori o nekoj apstraktnoj filozofskoj ideji.
Riječ koja je u početku bila kod Boga i koja je bila Bog ulazi u ljudsku povijest.
Postaje tijelom.
Zato Ivanov argument možemo pratiti ovako:
Riječ postoji u početku.
Riječ je kod Boga.
Riječ je Bog.
Riječ postaje tijelom.
Ta utjelovljena Riječ u nastavku Evanđelja otkriva se u Isusu Kristu.
Isusovo rođenje u Betlehemu nije predstavljeno kao početak njegova postojanja. Ivan ga predstavlja kao utjelovljenu Riječ koja je postojala „u početku“, bila kod Boga i bila Bog.
Jedan od najizravnijih tekstova nalazi se gotovo na kraju Ivanova Evanđelja.
Nakon uskrsnuća Toma susreće Isusa.
Njegov odgovor glasi:
„Gospodin moj i Bog moj!“ Ivan 20,28
Ovdje je važno pažljivo čitati tekst.
Snaga ovoga retka nije u tvrdnji da grčka riječ za „i“ znači matematički znak jednakosti.
Ne znači.
Grčki veznik καί (kai) uobičajeno znači „i“.
Pravi argument mnogo je jednostavniji i snažniji:
Toma obje izjave izravno upućuje Isusu.
Isus je za Tomu: „moj Gospodin“ i „moj Bog“.
Još je važnije što Isus Tomu zbog toga ne ispravlja.
Ne govori mu: „Nemoj me nazivati svojim Bogom.“
Umjesto toga odgovara:
„Jer me vidiš, vjeruješ. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.“ Ivan 20,29
Tomina ispovijed zato nije nevažna usputna rečenica.
Ona stoji gotovo na samom vrhuncu Evanđelja.
Kada Ivanovo Evanđelje promatramo kao cjelinu, pojavljuje se iznimno snažan okvir.
Na početku čitamo:
„Riječ bijaše Bog.“ Ivan 1,1
Zatim:
„Riječ tijelom postade.“ Ivan 1,14
A pred završetkom Evanđelja Toma pred uskrslim Isusom izgovara:
„Gospodin moj i Bog moj!“ Ivan 20,28
To znači da Tominu ispovijed ne moramo izdvojiti iz konteksta i pokušavati na njoj samoj izgraditi cijelu kristologiju.
Ona se nalazi unutar Evanđelja koje je već na početku reklo da je Riječ bila Bog.
U početku:
„Riječ bijaše Bog.“
↓
Utjelovljenje:
„Riječ tijelom postade.“
↓
Uskrsli Krist:
„Gospodin moj i Bog moj!“
To je mnogo snažniji argument od pokušaja da se božanstvo Isusa dokaže neobičnim tumačenjem jedne grčke riječi.
Poslanica Hebrejima također donosi važan tekst.
Govoreći o Sinu, biblijski tekst navodi:
„Za Sina pak: Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova…“ Hebrejima 1,8
Širi kontekst prvoga poglavlja posebno je važan.
Sin je predstavljen kao onaj po kojemu je Bog stvorio svjetove, kao odsjaj Božje slave i otisak njegove biti, uzvišen iznad anđela.
Zato Hebrejima 1 ne treba čitati kao skup nepovezanih rečenica.
Cijelo poglavlje gradi uzvišenu sliku Sina.
A u tom kontekstu pojavljuju se riječi:
„Prijestolje je tvoje, Bože…“
Kasnije se u istom poglavlju na Sina primjenjuju i riječi o Gospodinu koji je u početku utemeljio zemlju i čija su djela nebesa.
Time se otvara još jedno veliko područje našega istraživanja: odnos Isusa prema stvaranju.
Tomu ćemo se vratiti.
Izravni naslovi važni su, ali biblijski argument ne završava na njima.
Moramo postaviti još jedno pitanje: Što Isus čini?
To je važno zato što identitet osobe u Bibliji ne otkrivaju samo njezina imena nego i njezina djela, vlast i čast koju prima.
Dva primjera posebno se ističu:
a) Isus oprašta grijehe;
b) Isus prima štovanje.
U Markovu evanđelju pred Isusa donose uzetoga čovjeka.
Umjesto da odmah govori o njegovu tjelesnom ozdravljenju, Isus mu kaže:
„Sinko! Opraštaju ti se grijesi.“ Marko 2,5
Pismoznanci odmah reagiraju.
Njihovo pitanje otkriva zašto je Isusova izjava toliko ozbiljna:
„Tko može grijehe opraštati doli Bog jedini?“ usp. Marko 2,7
Isus ne odgovara povlačenjem svoje tvrdnje.
Umjesto toga kaže da će učiniti nešto vidljivo kako bi pokazao nešto što se ne može vidjeti:
„Ali da znate: vlastan je Sin Čovječji na zemlji opraštati grijehe…“
Zatim zapovijeda uzetome da ustane, uzme svoju postelju i ode kući.
I čovjek ustaje.
Čudo nije samo demonstracija Isusove sposobnosti ozdravljanja.
Vidljivo ozdravljenje potvrđuje njegovu tvrdnju da ima vlast opraštati grijehe.
To je iznimno važan element novozavjetne slike Isusa.
U Bibliji postoji jasna razlika između poštovanja stvorenja i štovanja koje pripada Bogu.
Kada Ivan u Otkrivenju pada pred anđela, anđeo ga zaustavlja:
„Nipošto! … Bogu se pokloni!“ usp. Otkrivenje 19,10
To nam daje važan kontrast.
U Ivanovu evanđelju čovjek kojega je Isus izliječio od sljepoće dolazi do spoznaje tko je Isus.
Kaže:
„Vjerujem, Gospodine!“
A zatim mu se pokloni.
Ivan 9,38
Isus pritom ne odbacuje taj čin.
To je značajno, osobito kada se promatra zajedno s drugim tekstovima u kojima Isus prima čast, vjeru i ispovijed svojih učenika.
Ali ponovno trebamo biti precizni: jedan čin klanjanja sam po sebi ne treba nositi cijeli dokaz Isusova božanstva.
Njegova snaga pojavljuje se kada ga čitamo zajedno s ostalim svjedočanstvima.
Već u ovom ranom dijelu istraživanja pojavljuje se nekoliko međusobno povezanih činjenica:
1. Ivan kaže da je Riječ bila Bog.
2. Ta Riječ postaje tijelom.
3. Toma uskrsloga Isusa naziva svojim Gospodinom i svojim Bogom.
4. Poslanica Hebrejima govori Sinu: „Prijestolje je tvoje, Bože.“
5. Isus polaže pravo na vlast opraštanja grijeha.
6. Isus prima štovanje bez odbacivanja onoga koji mu se klanja.
Ni jedan od tih elemenata ne treba umjetno odvojiti od ostalih.
Njihova prava snaga nalazi se u njihovoj međusobnoj povezanosti.
A to je tek početak.
Sljedeće pitanje ide još dublje:
Ako je Isus postojao prije svojega rođenja u Betlehemu, tada se nameće ključno pitanje: Tko je on bio prije nego što je postao čovjekom?
Ako želimo razumjeti tko je Isus, nije dovoljno proučavati samo njegov zemaljski život.
Moramo postaviti još dublje pitanje…
„U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog.“ Ivan 1,1
Ivan ne kaže:
„U početku je Riječ nastala.“
Kaže:
„U početku bijaše Riječ.“
Zatim govori da je sve postalo po njoj:
„Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa što je postalo.“ Ivan 1,3
Ovdje se pojavljuje važna razlika između Riječi i svega što je postalo.
Sve što je nastalo — nastalo je po Riječi.
A zatim: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama.“ Ivan 1,14
Redoslijed je, dakle: Riječ postoji → po Riječi sve nastaje → Riječ postaje tijelom.
To snažno govori protiv ideje da je Isusovo postojanje započelo njegovim ljudskim rođenjem.
U svojoj molitvi Ocu Isus govori:
„A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.“ Ivan 17,5
Ovaj je tekst iznimno važan za pitanje Kristove preegzistencije.
Isus govori o:
To nije samo tvrdnja da je Bog unaprijed znao za Isusa.
Najprirodnije čitanje Isusovih riječi jest da govori o slavi koju je imao kod Oca prije nego što je svijet postojao.
Nekoliko redaka poslije govori i:
„Jer ti si me ljubio prije postanka svijeta.“ Ivan 17,24
Ponovno susrećemo odnos Oca i Sina prije stvaranja svijeta.
To će poslije biti važno za razumijevanje zašto izraze Otac i Sin ne trebamo ograničiti samo na Isusovo rođenje u Betlehemu.
Novi zavjet ne prikazuje odnos Oca i Sina kao nešto što je prvi put nastalo u Betlehemu. Isus govori o slavi kod Oca i Očevoj ljubavi prema njemu prije postanka svijeta.
U raspravi sa svojim protivnicima Isus izgovara jednu od svojih najpoznatijih izjava:
„Zaista, zaista, kažem vam: prije negoli Abraham posta, Ja jesam!“ Ivan 8,58
Grčki izraz glasi:
ἐγώ εἰμι — egō eimi*
„Ja jesam.“
Prvo što možemo zaključiti bez ikakve dvojbe jest da Isus tvrdi nešto izvanredno o svojem postojanju.
Abraham je pripadao dalekoj prošlosti. Isus ipak govori o sebi kao onome koji postoji prije Abrahama.
Još je neobičniji način na koji to izražava.
Ne kaže jednostavno:
„Prije Abrahama ja sam bio.“
nego:
„Prije nego Abraham posta, Ja jesam.“ Ivan 8,58
Ovdje ponovno moramo biti precizni.
Sam izraz egō eimi nije na svakom mjestu u grčkom jeziku automatska izjava:
„Ja sam Jahve.“
Riječi egō eimi u osnovnom značenju jednostavno znače „ja jesam“ ili, ovisno o kontekstu, „ja sam“. Zato ne bi bilo ispravno tvrditi da sama gramatička konstrukcija automatski predstavlja izgovaranje Božjega imena.
Međutim, Ivan 8,58 nije obična uporaba toga izraza.
Isus ne kaže samo da je postojao prije Abrahama. U njegovoj izjavi postoji snažan kontrast:
Abraham je „postao“ — Isus „jest“.
Drugim riječima, Abrahamovo postojanje ima početak u povijesti, dok Isus o sebi govori na način koji nadilazi uobičajeno vremensko izražavanje.
Zato je najmanje što ovaj tekst jasno potvrđuje Kristova preegzistencija: Isus tvrdi da je postojao prije Abrahama.
No pitanje njegova božanskog identiteta ne treba graditi samo na dvije riječi egō eimi. Njihovo puno značenje treba promatrati u širem kontekstu Ivanova Evanđelja.
Isti Isus koji govori:
„Prije nego Abraham posta, Ja jesam“
u istom Evanđelju predstavljen je kao Riječ koja je u početku bila kod Boga i koja je bila Bog (Iv 1,1), kao onaj po kojem je sve postalo (Iv 1,3), kao onaj koji je imao slavu kod Oca prije postanka svijeta (Iv 17,5) i kojemu Toma na kraju govori:
„Gospodin moj i Bog moj!“ Ivan 20,28
Zbog toga Ivan 8,58 ne treba izolirati i pretvoriti u argument:
„Egō eimi znači Jahve, dakle Isus je Jahve.“
Takva bi formulacija bila prejednostavna.
Preciznije je reći:
Ivan 8,58 nedvojbeno svjedoči o Isusovoj preegzistenciji, a njegov neobičan izraz „Ja jesam“, promatran u širem kontekstu Ivanova Evanđelja i njegovih drugih izjava o Isusovu identitetu, ima snažnu božansku rezonancu.
Snaga Ivanova teksta zato se ne nalazi samo u izrazu egō eimi, nego u širem kontekstu Evanđelja.
Isti Isus koji govori:
„Prije nego Abraham posta, Ja jesam“
u istom Evanđelju govori o slavi koju je imao kod Oca prije postanka svijeta:
„A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.“ Ivan 17,5
Ivan je već na početku svojega Evanđelja rekao:
„Riječ bijaše Bog.“ Ivan 1,1
i:
„Riječ tijelom postade.“ Ivan 1,14
A na kraju Toma govori uskrsnulom Isusu:
„Gospodin moj i Bog moj!“ Ivan 20,28
Zato Ivan 8,58 nije izolirana rečenica niti bi dokaz Isusova božanstva trebalo graditi samo na riječima egō eimi.
Najmanje što ovaj tekst jasno potvrđuje jest Kristova preegzistencija: Isus tvrdi da postoji prije Abrahama. Međutim, njegov neobičan izraz „Ja jesam“, promatran zajedno s ostatkom Ivanova Evanđelja, uklapa se u mnogo veću sliku Kristova identiteta.
Ivan predstavlja Isusa kao vječnu Riječ koja je bila kod Boga i koja je bila Bog, po kojoj je sve postalo, koja je postala tijelom i koja je imala slavu kod Oca prije postanka svijeta.
Zato Ivan 8,58 svoju punu snagu dobiva kada ga čitamo kao dio te šire slike, a ne kao izdvojenu rečenicu.
Jedan od najvažnijih novozavjetnih tekstova za razumijevanje Kristova dolaska među ljude nalazi se u Poslanici Filipljanima.
Pavao govori o Kristu Isusu:
„On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.“ usp. Filipljanima 2,6–8
Prije nego što raspravljamo o pojedinim izrazima, pogledajmo kretanje cijeloga odlomka.
Krist:
postoji u Božjem obličju → ponizuje se → uzima obličje sluge → postaje čovjekom → postaje poslušan do smrti → smrti na križu.
Drugim riječima, Pavao ne započinje Kristovu priču njegovim rođenjem.
Opisuje nekoga tko se ponizuje i uzima ljudsko stanje.
Kada Pavao govori da je Krist „sam sebe oplijenio“ ili „ispraznio“, to ne znači da je Isus prestao biti ono što jest ili da se odrekao božanske naravi.
Sam tekst objašnjava način njegova poniženja:
„uzevši lik sluge“
i
„postavši ljudima sličan“.
Naglasak nije na tome da je Krist prestao biti božanski, nego da je dragovoljno prihvatio poniženje, služenje i stvarnu ljudsku egzistenciju.
Vrhunac toga poniženja jest:
„smrt na križu.“
To je srž kršćanskog razumijevanja utjelovljenja.
Kristovo božanstvo ne znači da njegovo čovještvo nije bilo stvarno.
Naprotiv: onaj koji je postojao prije zemaljskog života doista je postao čovjekom.
Ovaj tekst također pomaže ispraviti još jednu moguću pogrešku.
Novi zavjet ne prikazuje Isusa kao običnog čovjeka koji je živio iznimno pobožno, a zatim ga je Bog nakon uskrsnuća nagradio tako što ga je učinio božanskim.
Kretanje u Filipljanima 2 ide u suprotnom smjeru.
Najprije dolazi njegovo prethodno uzvišeno stanje.
Zatim: poniženje → čovještvo → poslušnost → križ.
Tek potom dolazi uzvišenje.
„Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom…“ Filipljanima 2,9
Uskrsnuće i uzvišenje zato ne trebamo razumjeti kao trenutak u kojem Isus prvi put postaje božansko biće.
Oni predstavljaju uzvišenje raspetoga i uskrsloga Krista nakon njegova dragovoljnog poniženja.
Preegzistencija sama po sebi još nije isto što i božanstvo.
Moglo bi se zamisliti biće koje postoji prije svojega zemaljskog života, a ipak je stvoreno.
Zato moramo postaviti preciznije pitanje:
Kakav odnos Novi zavjet uspostavlja između Isusa i samoga stvaranja?
Ovdje argument postaje posebno snažan…
Ivan govori o Riječi:
„Sve postade po njemu i bez njega ne postade ništa što je postalo.“
Ivan 1,3
Obratimo pozornost na sveobuhvatnost izraza.
Sve je postalo po njemu.
A zatim Ivan dodatno naglašava:
bez njega nije postalo ništa što je postalo.
To stvara vrlo snažnu razliku:
i
Riječ nije smještena jednostavno među stvari koje su nastale.
Ona stoji na strani onoga po kojemu nastaje sve što je nastalo.
Pavao o Kristu govori:
„Ta u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo… sve je po njemu i za njega stvoreno.“ Kološanima 1,16
Primijetimo tri izraza: u njemu, po njemu, za njega stvoreno je sve.
Pavao zatim nastavlja:
„On je prije svega i sve stoji u njemu.“ Kološanima 1,17
Ovo je mnogo više od tvrdnje da je Isus važan prorok ili posrednik u povijesti Izraela.
Krist je predstavljen kao onaj koji je: prije svega i u odnosu prema kojemu postoji sve stvoreno.
Sličnu sliku nalazimo na početku Poslanice Hebrejima.
Bog je progovorio:
„u Sinu, koga postavi baštinikom svega; po kome sazda svjetove.“ usp. Hebrejima 1,2
Nekoliko redaka poslije, govoreći o Sinu, autor primjenjuje riječi Psalma:
„Ti u početku, Gospodine, utemelji zemlju i nebo je djelo ruku tvojih.“ Hebrejima 1,10
To je posebno značajno jer Poslanica Hebrejima upravo u tom poglavlju razlikuje Sina od anđela.
Sin nije predstavljen kao jedan od anđela. On stoji iznad njih.
A na njega se primjenjuje tekst koji govori o Gospodinu kao utemeljitelju zemlje i Stvoritelju nebesa.
Sada možemo spojiti tri važna svjedočanstva:
Ivan 1,3:
Sve je postalo po Riječi.
Kološanima 1,16:
Sve je stvoreno po Kristu i za Krista.
Hebrejima 1:
Bog je po Sinu sazdao svjetove, a na Sina se primjenjuju riječi o utemeljenju zemlje i stvaranju nebesa.
To nam daje mnogo snažniji argument od pokušaja da Isusovo božanstvo izvedemo samo iz jednoga naslova.
Novi zavjet ne smješta Krista jednostavno unutar kategorije stvorenih bića. On ga postavlja u jedinstven odnos prema cjelokupnom stvaranju: sve je stvoreno po njemu, kroz njega i za njega.
To nas dovodi do jednog od najčešćih pitanja u raspravi o Isusovu identitetu.
Nekima izraz „Sin Božji“ na prvi pogled zvuči kao dokaz da Isus ne može biti Bog.
Argument obično glasi:
Ako je Isus Božji Sin, onda mora biti mlađi od Boga, nastao od Boga ili biti manje biće od Boga.
Ali takav zaključak unaprijed pretpostavlja da biblijski izraz „Sin Božji“ znači isto što i biološko ljudsko rađanje.
Biblijski tekst zahtijeva pažljiviji pristup.
Ivan 3,16 jedan je od najpoznatijih biblijskih redaka:
„Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga jedinorođenog Sina…“ Ivan 3,16
Izraz „jedinorođeni Sin“ ponekad se tumači kao da znači da je Isus bio prvo biće koje je Bog stvorio.
Međutim, takav zaključak ne proizlazi iz same riječi.
U grčkom tekstu nalazi se riječ μονογενής — monogenēs.
Tradicionalno se često prevodi kao „jedinorođeni“, ali naglašava prije svega jedinstvenost Sina i njegov jedinstveni odnos prema Ocu.
Zato iz riječi monogenēs ne možemo izvesti zaključak:
„Isus je bio prvo biće koje je Bog stvorio.“
To tekst ne kaže.
Ivan upravo onoga kojega predstavlja kao jedinstvenoga Sina predstavlja i kao Riječ koja je u početku bila kod Boga, koja je bila Bog i po kojoj je sve postalo.
Zato izraz „jedinorođeni Sin“ ne treba razumjeti kao tvrdnju da je Sin prvo Božje stvorenje.
Jedan od najčešće citiranih tekstova jest Kološanima 1,15:
„On je slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svega stvorenja.“
Netko bi mogao zaključiti:
„Ako je Isus ‘prvorođenac svega stvorenja’, znači da je prvi kojega je Bog stvorio.“
Ali potrebno je pročitati cijeli odlomak.
Odmah nakon toga Pavao govori:
„Jer u njemu je sve stvoreno na nebesima i na zemlji, vidljivo i nevidljivo… sve je po njemu i za njega stvoreno.“ Kološanima 1,16
A zatim:
„On je prije svega i sve stoji u njemu.“ Kološanima 1,17
Grčka riječ prōtotokos doslovno znači prvorođeni, ali u biblijskom jeziku može označavati i prvenstvo, dostojanstvo i nasljednički položaj, a ne samo kronološki prvo rođenje.
To se jasno vidi u Starom zavjetu.
Govoreći o Davidovu kralju, Bog kaže:
„I ja ću ga prvorođencem učiniti, najvišim među kraljevima zemlje.“ Psalam 89,27
David nije bio prvi rođeni sin u svojoj obitelji.
„Prvorođenac“ ovdje opisuje njegov uzvišeni položaj.
To dobro odgovara Kološanima 1.
Krist je:
slika nevidljivoga Boga;
onaj po kojemu je sve stvoreno;
onaj za kojega je sve stvoreno;
onaj koji je prije svega;
i zatim:
„prvorođenac od mrtvih, da u svemu ima prvenstvo.“ Kološanima 1,18
Sam tekst objašnjava naglasak: „da u svemu ima prvenstvo.“
U grčkom tekstu važna je riječ: μονογενής — monogenēs.
Tradicionalno se često prevodi kao „jedinorođeni“.
Međutim, riječ naglašava prije svega jedinstvenost, jedinost i jedinstveni odnos Sina prema Ocu.
Zato iz same riječi monogenēs ne možemo izvesti zaključak:
„Isus je bio prvo biće koje je Bog stvorio.“
To tekst ne kaže.
Ivan upravo onoga koga naziva jedinstvenim Sinom predstavlja kao Riječ koja je bila u početku kod Boga i po kojoj je sve nastalo.
Ovdje se ponovno vraćamo Isusovoj molitvi:
„Proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.“ Ivan 17,5
I:
„Ljubio si me prije postanka svijeta.“ Ivan 17,24
Zato odnos Oca i Sina nije najbolje objašnjavati kao odnos u kojem je Otac jednoga trenutka stvorio Sina.
Ivanova slika mnogo je dublja: Sin je kod Oca prije postanka svijeta.
Ovdje dolazimo do ključne razlike.
Reći: „Isus je Bog“ ne znači reći: „Isus je Otac.“
Novi zavjet ih jasno razlikuje.
Otac šalje Sina.
Sin dolazi od Oca.
Sin moli Oca.
Otac ljubi Sina.
Sin vrši Očevu volju.
Isus govori:
„Jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.“ Ivan 6,38
U Getsemaniju moli:
„Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“ Matej 26,39
To nisu besmislene predstave u kojima Isus razgovara sam sa sobom.
Novi zavjet prikazuje stvaran odnos Oca i Sina.
Isus Krist ima božanski identitet.
i
Isus Krist nije Otac.
To će poslije postati presudno za razumijevanje Trojstva.
Ovo je jedno od najvažnijih pitanja cijele rasprave.
Isus govori da ga je Otac poslao.
Moli se Ocu.
Vrši Očevu volju.
Kaže:
„Ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.“
Zar to ne dokazuje da je manje biće od Oca?
Ne nužno.
Moramo razlikovati dvije stvari: tko je Krist i koju ulogu dragovoljno preuzima u djelu spasenja.
Filipljanima 2 upravo spaja Kristovo uzvišeno prethodno stanje s njegovom poslušnošću:
„ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.“
Poslušnost je dio njegova dragovoljnog poniženja.
Sin dolazi izvršiti Očevu volju.
On postaje čovjekom.
Služi.
Trpi.
Umire.
Zato Kristova poslušnost Ocu nije sama po sebi dokaz da Krist nema božansku narav.
Ona pokazuje odnos Oca i Sina te Kristovu dragovoljnu poslušnost u djelu spasenja.
Ponekad se postavlja pitanje: „Ako je Isus Bog, kome se onda molio?“
Odgovor glasi: Ocu.
Kršćansko vjerovanje ne tvrdi da je Isus Otac.
Zato Isusova molitva nije problem za kršćansko razumijevanje Boga.
Naprotiv, ona potvrđuje jednu od njegovih temeljnih tvrdnji: Otac i Sin nisu ista osoba.
Sin se obraća Ocu.
Otac ljubi Sina.
Sin proslavlja Oca.
Otac proslavlja Sina.
Postoji stvaran odnos.
Još jedan tekst koji zahtijeva pažljivo tumačenje nalazi se u Psalmu 2:
„Ti si Sin moj, danas te rodih.“ Psalam 2,7
Na prvi pogled netko bi mogao zaključiti:
Ako je Sin „rođen danas“, onda je prije toga morao ne postojati.
Međutim, takav zaključak ne uzima u obzir kontekst Psalma 2.
Psalam ne opisuje stvaranje nekoga bića, nego govori o Božjem Pomazaniku — kralju kojega Bog postavlja da vlada. U tom kraljevskom i mesijanskom kontekstu riječi:
„Ti si Sin moj, danas te rodih“
ne moraju označavati početak njegova postojanja, nego proglašenje i potvrdu njegova posebnog kraljevskog položaja pred Bogom.
To je posebno važno zato što Novi zavjet izričito primjenjuje Psalam 2,7 na Isusa.
Pisac Poslanice Hebrejima pita:
„Ta komu od anđela ikad reče: ‘Ti si Sin moj, danas te rodih’?“ Hebrejima 1,5
Time Sina ne svrstava među stvorene anđele, nego upravo suprotno — pokazuje njegovu jedinstvenu uzvišenost nad njima.
Psalam 2,7 pojavljuje se i u Djelima 13,33 u kontekstu apostolskog navještaja Isusa i njegova uskrsnuća. Taj tekst zahtijeva zasebnu egzegetsku pažnju, ali ni ondje smisao nije jednostavno: „Isus je toga dana počeo postojati.“
To bi bilo u suprotnosti s drugim novozavjetnim tekstovima koji govore o njegovu postojanju prije zemaljskog života.
Ivan kaže da je Riječ bila „u početku“ kod Boga (Iv 1,1), da je sve postalo po njoj (Iv 1,3), a Isus govori o slavi koju je imao kod Oca prije postanka svijeta (Iv 17,5).
Zato izraz „danas te rodih“ ne treba tumačiti kao tvrdnju da je postojao trenutak u kojem Sin nije postojao, pa ga je Bog zatim stvorio.
U kontekstu Psalma 2 riječ je o Božjem Sinu i mesijanskom Kralju kojega Bog javno potvrđuje i postavlja u njegov kraljevski položaj, a Novi zavjet tu mesijansku sliku primjenjuje na Isusa Krista.
Psalam 2 jest kraljevski i mesijanski psalam.
„Rađanje“ u tom kontekstu povezano je s kraljevskim postavljanjem i proglašenjem Božjega pomazanika.
Novi zavjet taj tekst primjenjuje na Isusa.
U Djelima apostolskim Pavao ga povezuje s Božjim ispunjenjem obećanja u Kristu, u kontekstu uskrsnuća.
Poslanica Hebrejima također citira:
„Ti si Sin moj, danas te rodih.“ Hebrejima 1,5
ali odmah razlikuje Sina od anđela.
Dakle, tekst se ne koristi da bi se dokazalo da je Isus stvoreni anđeo.
Upravo suprotno — koristi se unutar argumenta o njegovoj jedinstvenoj sinovskoj veličini.
Isus se također naziva:
„Prvorođenac od mrtvih.“ Otkrivenje 1,5
To očito ne znači da je Isus bio prva osoba koja je ikada izašla iz groba u bilo kojem smislu, jer Biblija opisuje uskrišenja i prije Isusova uskrsnuća.
Kristovo uskrsnuće ipak je jedinstveno.
On ustaje u pobjedi nad smrću i postaje prvina budućeg uskrsnuća svoga naroda.
Zato izrazi poput „prvorođenac“ moraju biti tumačeni u kontekstu.
U biblijskom jeziku „prvorođeni“ može uključivati ideje prvenstva, položaja i nasljedstva, a ne samo kronološkog redoslijeda rođenja.
Uskrsnuće je središnje za kršćansku vjeru.
Ali i ovdje moramo biti precizni.
Pogrešno bi bilo jednostavno reći: „Isus je uskrsnuo, dakle Isus je Bog.“
Zašto?
Zato što Biblija opisuje i druge ljude koji su Božjom silom vraćeni u život.
Samo uskrsnuće, izolirano od svega ostaloga, nije logički dovoljno za zaključak:
„Ta osoba mora biti Bog.“
Ali Isusovo uskrsnuće nije izolirani događaj.
Moramo ga promatrati zajedno s njegovim:
Pavao govori o Božjem Sinu:
„koji je po tijelu rođen od potomstva Davidova, a postavljen Sinom Božjim u snazi, po Duhu svetosti, uskrsnućem od mrtvih — o Isusu Kristu, Gospodinu našemu.“ usp. Rimljanima 1,3–4
Pavao ne govori o čovjeku koji prije uskrsnuća uopće nije bio Sin Božji.
Rečenicu započinje govoreći o: „Sinu njegovu“ i tek potom opisuje njegovu povezanost s Davidovom lozom i uskrsnućem.
Uskrsnuće zato ne stvara Isusov identitet iz ničega.
Ono ga silno očituje i potvrđuje.
Ovo je mnogo precizniji način izražavanja argumenta.
Isusovo uskrsnuće ne treba odvojiti od pitanja: Tko je bio čovjek koji je uskrsnuo?
To je isti Isus koji je:
govorio o svojem postojanju prije Abrahama;
govorio o slavi koju je imao kod Oca prije postanka svijeta;
opraštao grijehe;
primao štovanje;
govorio o jedinstvenom odnosu s Ocem;
najavljivao vlastitu smrt i uskrsnuće.
A nakon uskrsnuća Toma mu govori:
„Gospodin moj i Bog moj!“
Zato je uskrsnuće dio kumulativnog dokaza.
Uskrsnuće ne treba koristiti kao izoliranu matematičku formulu: „uskrsnuo = Bog“. Ono je Božja snažna potvrda Isusova mesijanskog identiteta i središnji događaj koji se mora čitati zajedno sa svime što Novi zavjet govori o tome tko je Isus.
Nakon uskrsnuća Isus govori učenicima:
„Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.“ Matej 28,18
Opseg ove izjave izvanredan je.
Ne kaže: „Dana mi je određena vlast u Izraelu.“
Niti: „Dana mi je vlast nad mojim učenicima.“
Govori: „sva vlast na nebu i na zemlji.“
Poslanica 1. Petrova opisuje Krista kao onoga koji:
„jest zdesna Bogu, pošto mu bijahu pokoreni anđeli, vlasti i sile.“ usp. 1. Petrova 3,22
Kristova vlast zato nije samo zemaljska.
Ona obuhvaća i nebesku stvarnost.
Pavao o Kristu kaže:
„Krist je Glava Crkve — on, Spasitelj Tijela.“ Efežanima 5,23
Crkva ne pripada nekom mrtvom osnivaču iz prošlosti.
Krist je njezina sadašnja Glava i Spasitelj.
On ima vlast nad svojim narodom.
Još snažniju izjavu nalazimo u Ivanovu evanđelju:
„Otac doista ne sudi nikomu: sav je sud predao Sinu.“ Ivan 5,22
A odmah zatim dolazi razlog:
„da svi časte Sina kao što časte Oca.“ Ivan 5,23
Ovo je jedan od posebno važnih tekstova za našu temu.
Ne kaže samo da ljudi trebaju poštovati Sina.
Govori o časti prema Sinu kao što se časti Otac.
A zatim dodaje:
„Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.“
Dakle, odnos prema Sinu neposredno je povezan s odnosom prema Ocu.
Novi zavjet Isusu pripisuje univerzalnu vlast, vlast nad Crkvom, podložnost nebeskih sila i konačni sud; štoviše, Ivan 5 povezuje čast koja pripada Sinu s čašću koja pripada Ocu.
Time se približavamo sljedećem velikom pitanju:
Odgovor na to pitanje otvorit će put prema biblijskom temelju nauka o Trojstvu.
Da bismo razumjeli biblijski temelj Trojstva, nije dovoljno govoriti samo o Ocu i Sinu.
Moramo pitati: Tko je Duh Sveti?
Ovdje dolazimo do jednoga od najvažnijih novozavjetnih tekstova za razumijevanje odnosa između Isusa Krista i biblijskog monoteizma.
Pavao piše:
„Nama je jedan Bog, Otac, od kojega je sve i mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kojemu je sve i mi po njemu.“ 1. Korinćanima 8,6
Kontekst je iznimno važan.
Pavao raspravlja o idolima i samo nekoliko redaka prije izričito potvrđuje:
„Nema Boga osim jednoga.“ 1. Korinćanima 8,4
Dakle, Pavao nije napustio židovski monoteizam niti govori o postojanju dvaju bogova.
Upravo unutar te ispovijedi jednoga Boga on govori o:
„jednom Bogu, Ocu“
i
„jednom Gospodinu, Isusu Kristu“.
Još je značajniji način na koji govori o odnosu Oca i Sina prema svemu što postoji:
„od kojega je sve“ — o Ocu
i
„po kojemu je sve“ — o Isusu Kristu.
Drugim riječima, Isus ovdje nije predstavljen samo kao veliki prorok, učitelj ili posrednik koji se pojavio unutar već stvorenoga svijeta. Pavao ga povezuje sa samim postojanjem svega što jest: sve je po njemu.
To se slaže s drugim novozavjetnim tekstovima:
„Sve postade po njemu i bez njega ne postade ništa što je postalo.“ Ivan 1,3
i:
„Sve je po njemu i za njega stvoreno.“ Kološanima 1,16
Grčka riječ κύριος — Kyrios — „Gospodin“ može imati različita značenja i sama po sebi ne označava uvijek Boga.
Zato ne bi bilo ispravno tvrditi:
„Isus je nazvan Gospodinom; prema tome, sama ta titula dokazuje da je Bog.“
Međutim, u grčkom prijevodu Staroga zavjeta, Septuaginti (LXX), riječ Kyrios vrlo se često upotrebljava ondje gdje hebrejski tekst ima Božje savezno ime YHWH.
To daje posebnu težinu Pavlovim riječima „jedan Gospodin, Isus Krist“, osobito zato što se nalaze upravo u kontekstu izričite tvrdnje da postoji samo jedan Bog.
Zbog toga mnogi tumači u 1. Korinćanima 8,6 vide odjek temeljne izraelske ispovijedi vjere:
„GOSPODIN je Bog naš, GOSPODIN je jedan.“ Ponovljeni zakon 6,4
Pavao ne postavlja Isusa pokraj jedinoga Boga kao nekoga drugog, neovisnog boga. Umjesto toga, unutar svoje monoteističke ispovijedi govori o jednom Bogu, Ocu, i jednom Gospodinu, Isusu Kristu, pri čemu obojicu povezuje sa svime što postoji:
od Oca je sve — po Kristu je sve.
Zato je 1. Korinćanima 8,6 jedan od najvažnijih tekstova za razumijevanje načina na koji su prvi kršćani mogli istodobno ispovijedati da postoji jedan Bog i Isusu pripisivati iznimno uzvišen, božanski status.
U kontekstu cjelokupnoga Pavlova i novozavjetnog svjedočanstva, ovaj tekst snažno podupire zaključak da Krist nije predstavljen kao drugi bog uz Oca, nego je uključen u samu strukturu kršćanske ispovijedi jednoga Boga.
Nakon opisa Kristova poniženja Pavao govori o njegovu uzvišenju:
„Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: ‘Isus Krist jest Gospodin!’ — na slavu Boga Oca.“ Filipljanima 2,9–11
Ovaj tekst postaje još značajniji kada ga usporedimo s Izaijom.
U Izaiji Bog govori:
„Meni će se prignuti svako koljeno, mnome će se svaki jezik zaklinjati.“ usp. Izaija 45,23
U Izaiji je riječ o univerzalnoj odanosti GOSPODINU.
Pavao tu sliku primjenjuje na Isusa:
svako se koljeno prigiba
i
svaki jezik priznaje da je Isus Krist Gospodin.
Ali Pavao time ne uklanja Oca.
Sve se događa: „na slavu Boga Oca.“
Ponovno vidimo isti obrazac: Sin je uzvišen na način koji ga uključuje u Božji identitet, a ipak ostaje različit od Oca.
Još jedan snažan primjer nalazimo u Rimljanima 10.
Pavao kaže:
„Ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen.“ Rimljanima 10,9
Nekoliko redaka poslije navodi proroka Joela:
„Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen.“ Rimljanima 10,13; usp. Joel 3,5
U izvornom Joelovu tekstu riječ je o zazivanju GOSPODINA.
Pavao taj tekst smješta u neposredan kontekst ispovijedanja i zazivanja Isusa kao Gospodina.
To je jedan od važnih primjera kako novozavjetni autori primjenjuju starozavjetni govor o GOSPODINU na Isusa.
Da bismo razumjeli biblijski temelj Trojstva, nije dovoljno govoriti samo o Ocu i Sinu.
Moramo pitati: Tko je Duh Sveti?
Je li Duh Sveti samo Božja energija, moć ili utjecaj?
Ili Sveto pismo o njemu govori kao o božanskoj osobi koja govori, djeluje, poučava i vodi?
Novi zavjet jasno pokazuje da se Duh Sveti ne ponaša kao bezlična sila.
U Djelima apostolskim čitamo:
„Duh Sveti reče: De odvojite mi Barnabu i Savla za djelo na koje sam ih pozvao.“ Djela 13,2
Duh ovdje: govori, određuje i poziva.
To nisu uobičajeni opisi bezlične energije.
Isus govori svojim učenicima:
„Branitelj — Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime — poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.“ Ivan 14,26
Duh Sveti:
poučava
i
podsjeća.
Ponovno susrećemo osobno djelovanje.
Isus kaže:
„Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca — Duh Istine koji od Oca izlazi — on će svjedočiti za mene.“ Ivan 15,26
Duh Sveti nije konkurencija Kristu.
U ovom tekstu njegova je služba usmjerena prema svjedočenju o Kristu.
U sljedećem poglavlju Isus kaže:
„On će mene proslavljati.“ Ivan 16,14
To pokazuje duboku povezanost Oca, Sina i Duha u djelu objave i spasenja.
Jedan od najsnažnijih tekstova nalazi se u događaju s Ananijom i Safirom.
Petar govori Ananiji:
„Zašto ti Sotona ispuni srce te si slagao Duhu Svetomu…?“ Djela 5,3
A zatim kaže:
„Nisi slagao ljudima, nego Bogu.“ Djela 5,4
Najprije se Ananijina laž opisuje kao laž Duhu Svetome, a zatim kao laž Bogu.
Zbog toga su Djela 5,3–4 jedan od najvažnijih novozavjetnih tekstova za razumijevanje božanskog identiteta Duha Svetoga.
Ali ni ovdje nije potrebno tvrditi više nego što tekst govori.
Tekst ne daje razvijenu kasniju teološku definiciju Trojstva.
On ipak pokazuje da o Duhu Svetome nije moguće govoriti samo kao o neosobnoj sili odvojenoj od Boga.
Sada moramo sačuvati drugu stranu biblijskog svjedočanstva.
Ako kažemo da je Otac Bog, da Sin ima božanski identitet i da Duh Sveti ima božanski identitet, ne smijemo zaključiti da su Otac, Sin i Duh samo tri različita imena za istu osobu.
Sveto pismo ih međusobno razlikuje.
Otac nije Sin.
Sin nije Duh Sveti.
Duh Sveti nije Otac.
To se vidi u mnogim tekstovima.
Otac šalje Sina.
Sin moli Oca.
Otac ljubi Sina.
Sin izvršava Očevu volju.
Duh Sveti silazi na Sina.
Otac šalje Duha.
Sin šalje Duha od Oca.
Duh svjedoči o Sinu.
Zato nije dovoljno reći:
„Bog se ponekad pojavljuje kao Otac, ponekad kao Sin, a ponekad kao Duh Sveti.“
Takav opis ne odgovara biblijskim odnosima među Ocem, Sinom i Duhom Svetim.
Biblija ih ne prikazuje samo kao tri različita načina na koja se jedna osoba pojavljuje. Otac šalje Sina, Sin se moli Ocu, Otac ljubi Sina, a Duh Sveti silazi na Sina i djeluje u skladu s Očevom i Sinovom voljom.
Posebno je jasan prizor Isusova krštenja: Sin je u Jordanu, Duh Sveti silazi na njega, a s neba se čuje Očev glas (Mt 3,16–17). Otac, Sin i Duh Sveti ovdje se pojavljuju istodobno i međusobno se razlikuju.
Zato kršćanski nauk o Trojstvu ne tvrdi da je Bog jedna osoba koja se pojavljuje u tri različita oblika, nego da je jedan Bog u trima međusobno različitim osobama — Ocu, Sinu i Duhu Svetome.
Kod Isusova krštenja Sin je u vodi.
Duh Sveti silazi.
A s neba dolazi Očev glas:
„Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ Matej 3,17
Ovdje ne vidimo jednu osobu koja brzo mijenja tri uloge.
Otac, Sin i Duh pojavljuju se u međusobnom odnosu.
To je važan temelj za sve što slijedi.
Jedan od najvažnijih trojstvenih tekstova nalazi se na kraju Matejeva evanđelja.
Uskrsli Isus svojim učenicima zapovijeda:
„Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.“ Matej 28,19
Važno je primijetiti način na koji je ova zapovijed oblikovana.
Isus ne govori „u imena“, nego „u ime“ — u jednini — a zatim zajedno navodi Oca, Sina i Duha Svetoga.
Otac, Sin i Duh Sveti tako su uključeni u jednu svečanu krsnu formulu, a istodobno su jasno međusobno razlikovani: Otac nije Sin, Sin nije Duh Sveti, niti je Duh Sveti Otac.
To je izrazito važan podatak za razumijevanje novozavjetnog svjedočanstva o Bogu.
Ipak, treba biti precizan. Matej 28,19 sam po sebi nije potpuna formulacija nauka o Trojstvu. U ovom retku ne nalazimo kasniji teološki izraz „jedna božanska bit u trima osobama“, niti se iz same jednine riječi „ime“ može izvesti čitav nauk o Trojstvu.
Njegova je važnost u nečemu drugom: Otac, Sin i Duh Sveti zajedno su smješteni u jedinstveni okvir kršćanskog krštenja, i to u zapovijedi uskrsloga Krista koja se odnosi na sve narode.
Zato Matej 28,19 svoju punu snagu dobiva kao dio širega biblijskog svjedočanstva. Kada ga povežemo s tekstovima koji govore o jednom Bogu, o božanskom identitetu Sina, o božanskom djelovanju Duha Svetoga te o stvarnoj različitosti Oca, Sina i Duha, postaje jasno zašto je ovaj redak zauzeo tako važno mjesto u kršćanskom razumijevanju Trojstva.
Matej 28,19 nije jedino mjesto na kojemu se Otac, Sin i Duh pojavljuju zajedno.
Pavao zaključuje Drugu poslanicu Korinćanima blagoslovom:
„Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama!“ 2. Korinćanima 13,13
Ovdje zajedno stoje:
Gospodin Isus Krist
Bog
Duh Sveti
u jednoj liturgijskoj formuli.
Slično čitamo u Prvoj Petrovoj poslanici, gdje su vjernici opisani u odnosu prema:
predznanju Boga Oca,
posvećenju Duha
i
poslušnosti Isusu Kristu.
usp. 1. Petrova 1,2
Pavao također govori o:
„različitim darima, a isti Duh; različitim službama, a isti Gospodin; različitim djelovanjima, a isti Bog…“ usp. 1. Korinćanima 12,4–6
Ovi tekstovi sami po sebi još ne izgovaraju kasniju teološku formulu:
„jedna bit u trima osobama“.
Ali pokazuju zašto je takva formula uopće nastala.
Crkva je nastojala oblikovati teološki izričaj koji će istodobno uzeti ozbiljno sve biblijske podatke: da postoji samo jedan Bog, da je Otac Bog, da Novi zavjet Sinu pripisuje božanski identitet, da o Duhu Svetome govori na božanski način te da se Otac, Sin i Duh Sveti međusobno razlikuju.
Nauk o Trojstvu zato nije nastao iz želje da se biblijskoj poruci nešto doda, nego kao pokušaj da se svi ti podaci izraze zajedno, bez prihvaćanja jednoga dijela biblijskog svjedočanstva uz zanemarivanje drugoga.
Sve ovo mora ostati unutar neupitnog biblijskog monoteizma.
Temeljna ispovijed Izraela glasi:
„Čuj, Izraele! GOSPODIN je Bog naš, GOSPODIN je jedan.“ Ponovljeni zakon 6,4
Novi zavjet ne odbacuje tu istinu.
Pavao govori:
„Bog je jedan.“ Rimljanima 3,30
I:
„Jedan je Bog.“ 1. Timoteju 2,5
Kršćanstvo, dakle, ne tvrdi da postoje tri Boga.
To bi bilo triteizam, a ne Trojstvo.
U raspravama se ponekad tvrdi da hebrejska riječ:
אֶחָד — echad
u Ponovljenom zakonu 6,4 zapravo znači:
„složeno jedinstvo“
te da već sama ta riječ dokazuje Trojstvo.
To nije dovoljno precizno.
Echad jednostavno znači „jedan“.
Može se pojaviti u različitim kontekstima, uključujući cjeline sastavljene od više dijelova, ali sama riječ ne nosi ugrađeno značenje: „jedno složeno biće sastavljeno od više osoba“.
Zato Trojstvo ne trebamo dokazivati leksičkim trikom.
Isto vrijedi i za tvrdnju da je Stari zavjet morao upotrijebiti riječ yachid da je htio govoriti o „apsolutnoj“ Božjoj jedinosti.
To nije valjan argument.
Izvorni tekst upravo ispravno upozorava da echad sam po sebi ne znači „složeno jedinstvo“.
Kršćanski nauk o Trojstvu ne proizlazi iz posebnog značenja riječi echad, nego iz potrebe da se ta biblijska istina o jednom Bogu uskladi s drugim biblijskim podacima o Ocu, Sinu i Duhu Svetome.
Slično tome, ponekad se kao dokaz Trojstva navodi hebrejska riječ:
אֱלֹהִים — Elohim
Budući da je riječ Elohim po svojem obliku množinska, ponekad se tvrdi:
„Riječ je gramatički u množini, pa već Postanak 1,1 dokazuje Trojstvo.“
Međutim, takav zaključak ide dalje od onoga što sama hebrejska gramatika dopušta.
Kada Elohim označava Boga Izraelova, riječ se u pravilu gramatički povezuje s jedninskim glagolima i drugim jedninskim oblicima.
To se jasno vidi već u prvoj rečenici Biblije:
„U početku stvori Bog nebo i zemlju.“ Postanak 1,1
Hebrejski izraz za „Bog“ jest Elohim, ali glagol „stvori“ (bara) nalazi se u jednini. Pisac, dakle, ne govori o više bogova koji stvaraju, nego o jednom Bogu koji stvara.
Zbog toga sama množinska forma riječi Elohim nije dokaz da se u toj riječi skriva gramatička formula Trojstva.
To, naravno, ne znači da je nauk o Trojstvu protivan Starom zavjetu. Znači samo da ga ne trebamo pokušavati dokazati iz množinskog oblika jedne hebrejske riječi.
Trojstvo ne treba takav argument.
Njegov biblijski temelj nalazi se u cjelokupnom svjedočanstvu Svetoga pisma: postoji jedan Bog, a Novi zavjet istodobno govori o Ocu, Sinu i Duhu Svetome na način koji je doveo Crkvu do potrebe da sve te biblijske podatke izrazi zajedno.
Dobar biblijski argument ne tvrdi više nego što sam tekst može nositi.
Ovdje dolazimo do jednoga od najvažnijih novozavjetnih tekstova za razumijevanje odnosa između Isusa Krista i biblijskog monoteizma.
Pavao piše…
Riječ „Trojstvo“ ne pojavljuje se kao termin u biblijskom tekstu.
To treba otvoreno reći.
Ali činjenica da kasniji teološki naziv nije zapisan u Bibliji ne znači da sadržaj koji taj naziv sažima nije izveden iz Biblije.
Slično, Biblija ne mora upotrijebiti određenu kasniju tehničku riječ da bi govorila o stvarnosti koju će Crkva poslije tom riječju opisivati.
Nauk o Trojstvu pokušava sačuvati nekoliko biblijskih tvrdnji istodobno:
Klasična kršćanska formulacija zato glasi:
Jedan Bog u trima osobama: Otac, Sin i Duh Sveti.
To ne znači:
tri Boga.
Ne znači ni:
jedna osoba koja glumi tri uloge.
Niti znači:
Otac = Sin = Duh Sveti u smislu da među njima nema osobne razlike.
Preciznije:
Bog je jedan po božanskom biću ili naravi, a Otac, Sin i Duh Sveti stvarno se razlikuju kao osobe.
Ponekad se nauk o Trojstvu predstavlja kao matematička proturječnost:
1 Bog + 1 Bog + 1 Bog = 3 Boga
pa se zatim pita kako kršćani mogu reći da je rezultat „1“.
Ali to nije ono što nauk tvrdi.
Kršćani ne ispovijedaju: tri božanska bića koja zajedno čine jednu skupinu nazvanu Bogom.
Tvrdnja je: jedno božansko biće, tri međusobno različite osobe.
Zato se ne tvrdi:
tri osobe = jedna osoba
niti:
tri Boga = jedan Bog.
To bi zaista bilo proturječno.
Tvrdnja je da se izrazi „biće/narav“ i „osoba“ ne koriste za istu kategoriju.
Trojstvo ostaje duboka tajna Božjega bića, ali tajna nije isto što i formalna kontradikcija.
Da bismo izbjegli nesporazum, korisno je jasno reći što kršćanski nauk ne tvrdi.
Ne tvrdi da postoje tri Boga.
Ne tvrdi da su Otac, Sin i Duh samo tri naziva za istu osobu.
Ne tvrdi da je Bog sastavljen od tri dijela, tako da je Otac jedna trećina Boga, Sin druga, a Duh treća.
Otac nije jedna trećina Boga.
Sin nije jedna trećina Boga.
Duh Sveti nije jedna trećina Boga.
Kršćanska teologija ispovijeda da je jedna i nedjeljiva božanska narav potpuno Božja, dok se osobe međusobno razlikuju.
Nakon svega navedenog možemo se vratiti jednom od najvažnijih prigovora Isusovu božanstvu.
Isus kaže:
„Otac je veći od mene.“ Ivan 14,28
Kako razumjeti te riječi?
Prije svega, tekst ne smijemo umanjivati niti pokušavati objasniti kao da Isus zapravo nije rekao ono što je rekao. Isus jasno govori o Očevoj veličini u odnosu na sebe.
Međutim, taj redak također ne smijemo izdvojiti iz ostatka Ivanova Evanđelja.
To je isto Evanđelje koje na početku govori:
„Riječ bijaše Bog.“ Ivan 1,1
U njemu Isus govori o slavi koju je imao kod Oca prije postanka svijeta:
„A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.“ Ivan 17,5
A na kraju Toma uskrsnulom Isusu govori:
„Gospodin moj i Bog moj!“ Ivan 20,28
Zbog toga Ivan 14,28 ne možemo jednostavno protumačiti kao da znači:
„Isus je samo stvoreno biće i ni u kojem smislu nema božanski identitet.“
Takvo tumačenje ne bi uzelo ozbiljno cjelokupno Ivanovo svjedočanstvo o Isusu.
U Ivanu 14 Isus priprema učenike za svoj odlazak. Govori im da odlazi Ocu i kaže:
„Kad biste me ljubili, radovali biste se što idem Ocu, jer Otac je veći od mene.“ Ivan 14,28
Dakle, izjava se pojavljuje u kontekstu Isusova zemaljskog poslanja i njegova povratka Ocu.
Sin je postao čovjekom, prihvatio položaj sluge i izvršava poslanje koje mu je Otac dao. To se dobro uklapa u riječi Poslanice Filipljanima da se Krist ponizio, uzeo obličje sluge i postao poslušan do smrti (Fil 2,6–8).
Zato kršćanska teologija razlikuje Kristov božanski identitet od njegove uloge i položaja u djelu spasenja.
Kada govori o Ocu kao većem od sebe, Isus time jasno pokazuje da Sin nije Otac i da između Oca i Sina postoji stvaran odnos. Međutim, iz toga samo po sebi ne slijedi da je Sin stvoreno biće ili da mu Novi zavjet ne pripisuje božanski identitet.
Upravo zato klasična kršćanska teologija može istodobno govoriti o jednakosti Oca i Sina po božanskoj naravi te o različitosti njihovih odnosa i uloga u djelu spasenja.
Drugim riječima:
podložnost u poslanju nije isto što i inferiornost po naravi.
Ivan 14,28 zato treba čitati zajedno s cijelim Ivanovim evanđeljem — s Riječi koja „bijaše Bog“, sa Sinom koji je imao slavu kod Oca prije postanka svijeta i s uskrsnulim Kristom kojemu Toma govori:
„Gospodin moj i Bog moj!“
Isus također govori:
„Sin ne može sam od sebe činiti ništa doli što vidi da čini Otac.“ Ivan 5,19
Izoliran, prvi dio retka mogao bi zvučati kao izjava potpune nemoći.
Ali rečenica se nastavlja:
„Što god on čini, to jednako i Sin čini.“
To je zapravo nevjerojatno snažna tvrdnja.
Isus ne kaže samo da oponaša nekoliko Očevih djela.
Kaže: što god Otac čini, to i Sin čini.
U istom odlomku Otac daje Sinu da ima život u sebi i povjerava mu sud, a cilj je:
„da svi časte Sina kao što časte Oca.“ Ivan 5,23
Zato se Ivan 5 mora čitati kao cjelina.
Jedan od najvažnijih prigovora Isusovu božanstvu temelji se na njegovim vlastitim riječima:
„A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.“ Marko 13,32
To je ozbiljan tekst i ne treba ga izbjegavati niti pokušavati ublažiti njegovo očito značenje.
Isus jasno kaže da Sin ne zna dan i čas, dok ih Otac zna.
Kako to možemo razumjeti ako Novi zavjet istodobno govori o Kristovu božanskom identitetu?
Kršćanska vjera ne tvrdi da je Isus bio Bog koji je samo izgledao kao čovjek.
Ivan kaže:
„Riječ tijelom postade.“ Ivan 1,14
Vječni Sin doista je postao čovjekom.
Zato Novi zavjet Isusovu ljudskost opisuje potpuno ozbiljno. Isus je doista rastao, bio gladan, osjećao žeđ i umor, patio i na kraju stvarno umro.
Luka čak kaže:
„Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.“ Luka 2,52
Ako je Isus napredovao u mudrosti, onda Novi zavjet očito ne prikazuje njegov ljudski život kao privid u kojem je samo izgledalo da prolazi kroz stvarno ljudsko iskustvo.
Upravo zbog takvih tekstova klasična kršćanska kristologija govori o Isusu Kristu kao o jednoj osobi Sina koja posjeduje istinsku božansku i istinsku ljudsku narav.
To znači da ne trebamo birati između dviju skupina biblijskih tekstova.
Ne smijemo zbog tekstova o Kristovu božanstvu zanijekati njegovu stvarnu ljudskost.
Ali isto tako ne smijemo zbog tekstova koji govore o njegovu stvarnom ljudskom iskustvu zanemariti tekstove koji govore o njegovu postojanju prije rođenja, njegovoj slavi kod Oca prije postanka svijeta, njegovu djelovanju u stvaranju i njegovu božanskom identitetu.
Marko 13,32 zato treba čitati unutar cjelokupne novozavjetne slike utjelovljenoga Sina.
Kršćanska teologija kroz nauk o dvjema Kristovim naravima nastoji istodobno sačuvati obje skupine biblijskih podataka: Sin je istinski Bog i istinski čovjek.
To ne znači da je problem Marka 13,32 time potpuno nestao ili da možemo do kraja objasniti kako se božansko i ljudsko znanje odnose u jednoj Kristovoj osobi. Tekst ostaje zahtjevan i treba priznati njegovu težinu.
Ali iz njega ne slijedi automatski zaključak:
„Sin nešto nije znao, dakle Sin ni u kojem smislu ne može imati božanski identitet.“
Takav zaključak bio bi moguć tek kada bismo zanemarili sve ostale novozavjetne tekstove o tome tko je Krist.
Ispravnije je dopustiti da svi tekstovi govore zajedno: oni koji svjedoče o njegovu božanskom identitetu i oni koji svjedoče o njegovoj potpunoj i stvarnoj ljudskosti.
Sada možemo ponovno postaviti pitanje s početka:
Ne trebamo se oslanjati na jedan sporni redak.
Ne trebamo dokazivati Trojstvo množinom riječi Elohim.
Ne trebamo tvrditi da echad znači „trojedino jedinstvo“.
Ne trebamo mijenjati značenje grčkoga veznika kai.
Ne trebamo graditi cijelu doktrinu na tekstovima oko kojih postoje ozbiljne tekstualne varijante.
Mnogo snažniji slučaj nastaje kada sve glavne linije svjedočanstva stavimo zajedno.
Isus postoji prije svojega ljudskog rođenja.
Ima slavu kod Oca prije postanka svijeta.
Riječ je u početku kod Boga i jest Bog.
Sve je stvoreno po Kristu i za Krista.
Starozavjetni tekstovi o GOSPODINU primjenjuju se na Isusa.
Isus oprašta grijehe.
Prima vjeru, zazivanje i štovanje.
Toma mu govori: „Gospodin moj i Bog moj.“
Hebrejima se Sinu obraća riječima „Bože“.
Njemu pripada univerzalna vlast.
Njemu je povjeren konačni sud.
Svi trebaju častiti Sina kao što časte Oca.
Svako se koljeno prigiba pred njim i svaki jezik priznaje da je Isus Krist Gospodin.
On nije Otac, nego je s Ocem u stvarnom odnosu.
A Novi zavjet istodobno ostaje potpuno jasan:
Bog je jedan.
Upravo je to razlog zbog kojega je nastala klasična kršćanska ispovijed Trojstva.
Isus govori:
„Sin ne može sam od sebe činiti ništa…“ Ivan 5,19
Ako stanemo na prvom dijelu rečenice, moglo bi izgledati kao da Isus govori o vlastitoj nemoći.
Međutim, nastavak iste rečenice pokazuje što njegove riječi znače:
„…nego što vidi da čini Otac; što god on čini, to jednako i Sin čini.“ Ivan 5,19
To bitno određuje smisao Isusove izjave.
Sin ne djeluje neovisno o Ocu niti protiv Oca. Njegovo djelovanje potpuno je usklađeno s Očevim djelovanjem. Ali Isus zatim iznosi iznimno snažnu tvrdnju:
„Što god on čini, to jednako i Sin čini.“
To nije opis običnog proroka koji samo izvršava Božje zapovijedi. Tvrdnja obuhvaća sve što Otac čini i govori o jedinstvenom odnosu Oca i Sina.
Nastavak odlomka dodatno pojačava tu sliku. Isus kaže:
„Kao što Otac uskrisuje mrtve i oživljuje, tako i Sin oživljuje koje hoće.“ Ivan 5,21
Sinu je također povjeren sud:
„Otac doista ne sudi nikomu: sav je sud predao Sinu.“ Ivan 5,22
A zatim dolazi jedna od najsnažnijih izjava u cijelom odlomku:
„Da svi časte Sina kao što časte Oca.“ Ivan 5,23
Ivan 5,19 zato nije dobro čitati kao izolirani dokaz da je Sin nemoćno ili stvoreno biće. U kontekstu Isus tvrdi da čini ono što čini Otac, da daje život, da mu je povjeren sud te da ljudi trebaju častiti Sina kao što časte Oca.
To ne znači da Ivan briše razliku između Oca i Sina. Naprotiv, cijeli odlomak jasno ih razlikuje. Ali upravo unutar te različitosti Sinu pripisuje iznimne prerogative i čast.
Zato je potrebno pročitati cijelu Isusovu izjavu:
Sin ništa ne čini neovisno o Ocu — ali ono što Otac čini, to čini i Sin.
U kontekstu Ivana 5 to nije slika nemoćnog Sina, nego jedinstvenog zajedništva djelovanja Oca i Sina, koje kulminira zahtjevom da svi časte Sina kao što časte Oca.
Nakon uskrsnuća Isus govori:
„Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.“ Matej 28,18
Netko može pitati:
Ako je Isus Bog, zašto mu vlast mora biti dana?
Odgovor ponovno zahtijeva razlikovanje Kristova božanskog identiteta od njegove mesijanske uloge kao utjelovljenoga Sina.
Novi zavjet govori o Kristovu poniženju, a zatim o njegovu uzvišenju.
Pavao o Kristu govori da se ponizio sve do smrti na križu, a zatim nastavlja:
„Zato Bog njega preuzvisi…“ Filipljanima 2,9
Smisao nije da se neko stvoreno biće nakon uskrsnuća pretvorilo u Boga. U istom odlomku Krist je predstavljen kao onaj koji je postojao prije svojega poniženja i koji je dragovoljno prihvatio lik sluge te postao poslušan do smrti.
Njegovo uzvišenje zato treba razumjeti u okviru njegova mesijanskog poslanja: onaj koji se ponizio do smrti na križu sada je kao uskrsli Mesija uzvišen i prima sveopću kraljevsku vlast.
Zato riječi:
„Dana mi je sva vlast…“
pripadaju jeziku Kristova mesijanskog kraljevanja i uzvišenja.
Pritom je važan i opseg te vlasti:
„…na nebu i na zemlji.“
Ne radi se samo o vlasti nad jednim narodom ili zemaljskim područjem. Isus govori o vlasti koja obuhvaća nebo i zemlju.
I drugi novozavjetni tekstovi opisuju širinu njegove uzvišene vlasti. Prva Petrova govori o Kristu koji je:
„zdesna Bogu, pošto uzađe na nebo, pošto mu se pokoriše anđeli, vlasti i sile.“ 1. Petrova 3,22
Zato činjenica da je Kristu vlast dana ne dokazuje sama po sebi da je on stvoreno biće. Ona se uklapa u novozavjetnu sliku utjelovljenoga Sina koji izvršava svoje mesijansko poslanje, prolazi kroz poniženje i smrt te nakon uskrsnuća biva uzvišen.
Ključno je razlikovati dvije tvrdnje: tko Krist jest i koju ulogu kao utjelovljeni Mesija prima i izvršava u djelu spasenja.
Primanje mesijanske vlasti nakon uskrsnuća nije isto što i početak Kristova postojanja ili stjecanje božanske naravi.
Novi zavjet često govori da je Bog uskrisio Isusa od mrtvih.
Primjerice, Pavao govori o:
„Bogu Ocu koji ga uskrisi od mrtvih.“ Galaćanima 1,1
To jasno pokazuje da Otac i Sin nisu ista osoba. Otac uskrisuje Sina.
Ali iz toga ne slijedi da Sin nema božanski identitet.
Zanimljivo je da Novi zavjet o Kristovoj smrti i uskrsnuću govori iz više perspektiva.
Isus o svojem životu govori:
„Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga.“ Ivan 10,18
Ovdje Isus nije prikazan kao potpuno pasivan pred smrću i uskrsnućem. On tvrdi da ima vlast položiti svoj život i ponovno ga uzeti.
Pavao također govori o Duhu u kontekstu uskrsnuća i davanja života:
„Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista Isusa od mrtvih oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama.“ Rimljanima 8,11
Ovaj redak neposredno pripisuje Isusovo uskrsnuće „Onome koji uskrisi Isusa“, dok istodobno govori o njegovu Duhu kao Duhu po kojemu Bog daje život.
Zato treba biti precizan. Novi zavjet vrlo jasno govori da je Otac uskrisio Sina, dok istodobno Isusu pripisuje vlast da ponovno uzme svoj život i Duhu pripisuje životvornu ulogu.
To se dobro uklapa u širu novozavjetnu sliku djelovanja Oca, Sina i Duha Svetoga, bez njihova međusobnog poistovjećivanja.
Činjenica da je Otac uskrisio Isusa pokazuje razlikovanje Oca i Sina, ali sama po sebi ne dokazuje da Sin nema božanski identitet.
Ovaj prigovor često počiva na pogrešnoj pretpostavci o tome što nauk o Trojstvu zapravo tvrdi.
Kršćanstvo ne tvrdi:
Isus je Otac.
Naprotiv, tvrdi:
Sin ima božanski identitet, ali Sin nije Otac.
Zato činjenica da se Sin moli Ocu nije proturječna nauku o Trojstvu. Naprotiv, ona pokazuje stvarnu osobnu različitost Oca i Sina.
Isus se u svojoj molitvi obraća Ocu:
„A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.“ Ivan 17,5
Ovaj tekst ne prikazuje jednu osobu koja razgovara sama sa sobom. Otac i Sin međusobno se razlikuju i između njih postoji stvaran odnos.
Novi zavjet govori o tom odnosu na više načina:
Isusova molitva zato nije dokaz protiv njegova božanskog identiteta. Ona pokazuje da Sin nije Otac.
Istodobno, Ivan 17,5 sadrži još jednu iznimno važnu tvrdnju: Sin govori o slavi koju je imao kod Oca prije postanka svijeta. Dakle, isti tekst koji pokazuje različitost Oca i Sina istodobno svjedoči o Kristovoj preegzistenciji i njegovu odnosu s Ocem prije njegova zemaljskog života.
To je jedna od temeljnih biblijskih činjenica koje trojstvena teologija nastoji izraziti zajedno:
Otac i Sin nisu ista osoba, ali razlikovanje Oca i Sina samo po sebi ne znači da Sin nema božanski identitet.
Zato pitanje „Ako je Isus Bog, zašto se moli Bogu?“ ne pobija Trojstvo. Isus se moli Ocu jer Isus nije Otac. Otac i Sin međusobno su različite osobe, ali ta osobna različitost ne znači da Sin nije Bog.
Isus govori:
„Ja i Otac jedno smo.“ Ivan 10,30
Ovaj tekst treba zaštititi od dvije suprotne pogreške.
Prva bi bila zaključiti:
„Isus i Otac ista su osoba i među njima nema stvarne razlike.“
To tekst ne govori.
Isus kaže:
„Ja i Otac…“
Već sama konstrukcija razlikuje Isusa od Oca. Isus ne kaže da je on Otac, nego govori o sebi i Ocu kao međusobno različitima.
Ali zatim kaže:
„…jedno smo.“
Grčka riječ prevedena kao „jedno“ jest ἕν (hen), srednjega roda. To se prirodno uklapa u tvrdnju o jedinstvu Oca i Sina, a ne u tvrdnju da su oni jedna te ista osoba.
Zato Ivan 10,30 ne uči:
Otac i Sin ista su osoba.
Međutim, suprotna bi pogreška bila svesti Isusove riječi na neodređenu tvrdnju da Otac i Sin samo imaju slične ciljeve.
Neposredni kontekst govori o Isusovoj vlasti i sigurnosti njegova naroda:
„Nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.“ Ivan 10,28
A zatim o Ocu:
„Nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve.“ Ivan 10,29
Nakon toga Isus zaključuje:
„Ja i Otac jedno smo.“ Ivan 10,30
Dakle, Isus povezuje svoje djelovanje i vlast s Očevim djelovanjem i vlašću na iznimno snažan način.
Reakcija njegovih protivnika također pokazuje da njegove riječi nisu shvatili kao bezazlenu tvrdnju o zajedničkom cilju:
„Ti, čovjek, sebe Bogom praviš.“ Ivan 10,33
Njihova reakcija sama po sebi ne određuje konačno značenje Isusovih riječi, ali je važan dio konteksta koji ne treba zanemariti.
Ivan 10,30 zato ne treba koristiti kao dokaz da su Otac i Sin ista osoba. Tekst jasno razlikuje Oca i Sina, a istodobno govori o njihovu iznimnom jedinstvu u djelovanju, vlasti i čuvanju Božjega naroda.
U širem kontekstu Ivanova Evanđelja to se uklapa u obrazac koji smo već vidjeli:
Otac nije Sin, ali razlikovanje Oca i Sina ne znači da Sin nema božanski identitet.
Ivan 10,30 zato treba čitati zajedno s cjelokupnim Ivanovim svjedočanstvom, a ne pretvarati ga ni u dokaz da su Otac i Sin ista osoba ni svoditi na tvrdnju da se samo slažu oko zajedničkog cilja.
Ako želimo da ovo istraživanje bude zaista vjerodostojno, treba razlikovati snažne i stabilne tekstove od onih koji imaju značajne tekstualne ili interpretacijske poteškoće.
To ne znači da problematične tekstove skrivamo.
Naprotiv — upravo ih zbog poštenja otvoreno navodimo.
U 1. Timoteju 3,16 postoji važna tekstualna varijanta.
U dijelu rukopisne tradicije nalazi se čitanje koje se prevodi:
„Bog se očitovao u tijelu.“
Međutim, najstariji i važni grčki rukopisi podupiru čitanje:
„Onaj koji se očitovao u tijelu…“
Razlika, dakle, nije samo u načinu prevođenja istoga grčkog teksta, nego u tome što različiti rukopisi na tom mjestu imaju različito čitanje.
Zbog toga 1. Timoteju 3,16 nije dobro koristiti kao jedan od glavnih izravnih dokaza da Novi zavjet Isusa naziva Bogom. Argument za Kristovo božanstvo ne treba ovisiti o tekstu kod kojega postoji ovako značajna rukopisna varijanta.
Za to imamo mnogo jasnije i tekstualno sigurnije odlomke, poput:
„Riječ bijaše Bog.“ Ivan 1,1
„Gospodin moj i Bog moj!“ Ivan 20,28
te obraćanja Sinu:
„Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova.“ Hebrejima 1,8
Zato 1. Timoteju 3,16 možemo navesti kao zanimljiv tekstualni primjer, ali nije potrebno na njemu graditi argument za Kristovo božanstvo.
Snažan biblijski argument treba se prvenstveno oslanjati na tekstove čije čitanje nije ovisno o značajnoj rukopisnoj varijanti.
U nekim kasnijim rukopisima i starijim izdanjima Novoga zavjeta pojavljuje se prošireni tekst poznat kao Comma Johanneum, koji uključuje riječi:
„Otac, Riječ i Duh Sveti, i ovo troje jedno su.“
Međutim, taj dodatak nije dio najranije i najbolje potvrđene grčke rukopisne tradicije Novoga zavjeta. Ne pojavljuje se u najstarijim grčkim rukopisima koji sadrže ovaj dio 1. Ivanove, nego ulazi u grčku rukopisnu tradiciju znatno kasnije.
Zbog toga ga ne treba koristiti kao biblijski dokaz Trojstva.
To je posebno važno naglasiti jer nauk o Trojstvu uopće ne ovisi o ovom tekstualnom dodatku. Njegov biblijski temelj nalazi se u mnogo širem i tekstualno sigurnijem svjedočanstvu Svetoga pisma: postoji jedan Bog, Otac, Sin i Duh Sveti međusobno se razlikuju, a Novi zavjet Sina i Duha povezuje s božanskim identitetom na način koji je doveo do klasične trojstvene formulacije.
Zato odbacivanje Comma Johanneum kao izvornog dijela 1. Ivanove 5,7 ne slabi biblijski argument za Trojstvo. Naprotiv, pokazuje važno načelo ove studije:
Nauk ne treba graditi na tekstualno nesigurnim mjestima kada za njega postoje mnogo čvršći i bolje potvrđeni biblijski tekstovi.
Još jedan tekst koji treba koristiti s određenim oprezom nalazi se u Djelima apostolskim:
„Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima da pasete Crkvu Božju koju sebi steče krvlju svojom.“ Djela 20,28
Na prvi pogled ovaj tekst može zvučati kao vrlo izravna tvrdnja da je Bog stekao Crkvu vlastitom krvlju, što bi se prirodno povezalo s Kristovom smrću na križu.
Tekst je zato vrlo značajan za raspravu o Kristovu identitetu.
Ipak, potrebno je biti oprezan. U rukopisnoj tradiciji postoje varijante u izrazu „Crkva Božja“, a raspravlja se i o tome kako točno razumjeti završni grčki izraz. On se može razumjeti u smislu „krvlju svojom“, ali i kao „krvlju svojega vlastitoga“, pri čemu bi se „vlastitoga“ odnosilo na Božjega Sina.
Zbog tih tekstualnih i prijevodnih pitanja Djela 20,28 ne treba postaviti među glavne dokaze Isusova božanstva.
Može služiti kao važan dopunski tekst, ali glavni argument bolje je graditi na jasnijim mjestima poput Ivana 1,1; Ivana 20,28; Titu 2,13 i Hebrejima 1,8.
Dobar apologetski argument ne skriva tekstualne poteškoće niti pokušava iz pojedinoga retka izvući više nego što on može pouzdano dokazati.
Ako za određeni zaključak postoje snažni i tekstualno dobro potvrđeni biblijski dokazi, nema potrebe oslanjati se na slabije ili spornije argumente.
Ako je zaključak istinit, ne trebamo ga braniti slabim dokazima.
Takav pristup ne slabi argument za Kristovo božanstvo. Naprotiv, čini ga vjerodostojnijim jer jasno razlikuje čvrste dokaze od dopunskih i raspravljanih tekstova.
Neke rukopisne tradicije imaju čitanje koje se prevodi:
„Bog se očitovao u tijelu.“
Drugi važni rukopisi imaju:
„Onaj koji se očitovao u tijelu…“
Zbog tekstualne varijante taj redak ne treba postaviti kao glavni dokaz.
Dulji oblik koji izričito spominje:
Oca, Riječ i Duha Svetoga, „i ovo troje jedno su“
nije potvrđen u najranijoj i najbolje potvrđenoj grčkoj rukopisnoj tradiciji Novoga zavjeta.
Zato ga ne treba koristiti kao dokaz Trojstva. Nauk o Trojstvu ne ovisi o tom tekstualnom dodatku, nego se temelji na širem i tekstualno pouzdanom svjedočanstvu Novoga zavjeta o Ocu, Sinu i Duhu Svetome.
Činjenica da ga možemo potpuno ukloniti, a da biblijski argument Trojstva ostane snažan, zapravo pokazuje koliko je nepotreban kao dokaz.
Tekst o Božjoj Crkvi i „vlastitoj krvi“ vrlo je zanimljiv, ali postoje tekstualna i prijevodna pitanja.
Najbolje ga je koristiti dopunski, ne kao temelj cijele argumentacije.
Kršćansko čitanje ovoga teksta važno je zbog Ivanova povezivanja s probadanjem Isusa.
Međutim, hebrejski tekst i zamjenice u Zahariji zahtijevaju oprez.
Bolje je reći:
Novi zavjet kristološki povezuje motiv „onoga kojega su proboli“ s Isusovim raspećem
nego jednostavno napisati u starozavjetni citat:
„Mene (Isusa), koga su proboli.“
Takva formulacija preskače važne tekstualne i kontekstualne korake.
Ovaj je tekst mesijanski vrlo važan.
Ipak, samo ime/naslov ne treba izolirano koristiti kao konačni dokaz Isusova božanstva, osobito zato što sličan izraz Jeremija poslije primjenjuje i na Jeruzalem.
Koristan je u kumulativnom mesijanskom argumentu, ali nije snažan kao Ivan 1,1 ili Ivan 20,28.
Ovo je vrlo važan mesijanski tekst.
Ali izraz „Otac vječni“ ne treba koristiti da bi se zaključilo:
„Sin je ista osoba kao Otac.“
To bi proturječilo cijelom novozavjetnom razlikovanju Oca i Sina.
Tekst govori o uzvišenim naslovima mesijanskoga kralja, ne o ukidanju osobne razlike između Oca i Sina.
Ne tvrditi da grčko kai („i“) znači „jednako“.
Veza između Isusa i božanskih naslova dokazuje se gramatikom i kontekstom, ne pretvaranjem veznika „i“ u matematički znak.
Ne tvrditi da echad znači „složeno jedinstvo“.
Znači „jedan“; Trojstvo se ne dokazuje skrivenim leksičkim značenjem.
Ne tvrditi da množinski oblik Elohim sam po sebi dokazuje Trojstvo.
Kada označava Boga Izraelova, uz njega se redovito koriste glagoli u jednini.
Cjelokupno biblijsko svjedočanstvo o Isusu mnogo je šire od nekoliko izoliranih redaka.
Novi zavjet ne prikazuje Isusa samo kao velikoga učitelja.
Ne prikazuje ga samo kao proroka.
Ne prikazuje ga samo kao moralni primjer.
Ne prikazuje ga ni kao obično stvoreno nebesko biće kojemu je Bog dao visoki položaj.
Isus je obećani Mesija.
On je Sin Božji.
On je Gospodin.
On je Spasitelj.
On postoji prije svojega zemaljskog života.
On je kod Oca prije postanka svijeta.
Po njemu je sve stvoreno.
Riječ koja bijaše kod Boga i koja bijaše Bog postala je tijelom.
On oprašta grijehe.
Prima čast koja se povezuje s Božjom čašću.
Ima vlast nad životom i smrću.
Umire za grijehe.
Ustaje iz mrtvih.
Uzvišen je.
Kraljuje.
Posreduje za svoj narod.
I vratit će se kao sudac.
Ivan na početku svojega Evanđelja kaže:
„Riječ bijaše Bog.“ Ivan 1,1
Zatim:
„Riječ tijelom postade.“ Ivan 1,14
A pred kraj Evanđelja Toma gleda uskrsloga Isusa i govori:
„Gospodin moj i Bog moj!“ Ivan 20,28
To nije slučajan niz izraza.
To je dio jedinstvene novozavjetne slike Isusa Krista.
Biblijski dokaz Isusova božanstva ne počiva na jednom retku, jednoj riječi ili jednoj gramatičkoj konstrukciji. On počiva na kumulativnom svjedočanstvu cijeloga Novog zavjeta: Isus ima vječno postojanje, sudjeluje u stvaranju svega, prima božanske naslove, na njega se primjenjuju starozavjetni tekstovi o GOSPODINU, izvršava božanska djela, prima božansku čast i Novi zavjet ga izravno naziva Bogom — a ipak ga razlikuje od Oca.
U isto vrijeme Biblija ostaje monoteistička:
Postoji jedan Bog.
Otac je Bog.
Sin ima božanski identitet.
Duh Sveti ima božanski identitet.
Otac nije Sin.
Sin nije Duh Sveti.
Duh Sveti nije Otac.
Zbog toga je povijesno kršćanstvo saželo cjelokupno biblijsko svjedočanstvo riječima:
To nije zaključak nastao iz jedne skrivene hebrejske riječi ili kasnijega umetnutog retka.
„A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Matej 16,15
Biblijski odgovor nije samo: učitelj.
Nije samo: prorok.
Nije čak ni samo: Mesija.
Kršćanska ispovijed ide dalje:
Isus Krist je vječni Sin Božji, naš Gospodin i Spasitelj, istinski Bog koji je doista postao čovjekom radi našega spasenja.
I zato pitanje Isusova identiteta nije tek akademsko pitanje.
Ako je Isus doista onaj kakvim ga Novi zavjet predstavlja, tada naš odgovor prema njemu nije samo pitanje mišljenja.
To je pitanje vjere, štovanja, poslušnosti i života.
U dobroj apologetici važno je razlikovati snagu pojedinih biblijskih dokaza. Nisu svi tekstovi jednako izravni ni jednako snažni za dokazivanje određene tvrdnje.
Najjače mjesto imaju tekstovi koji vrlo izravno govore o Kristovu identitetu.
Primjerice:
Ivan 1,1 — „Riječ bijaše Bog.“
Ivan 20,28 — „Gospodin moj i Bog moj!“
Titu 2,13 — „velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.“
Hebrejima 1,8 — „Prijestolje je tvoje, Bože…“
Zatim imamo tekstove koji Isusa uključuju u aktivnosti, čast i identitet koji se povezuju s Bogom:
Ivan 1,3 — stvaranje svega.
Kološanima 1,16–17 — sve je po njemu i za njega.
Ivan 5,23 — Sin se časti kao Otac.
Filipljanima 2,10–11 — svako se koljeno prigiba pred Isusom.
Rimljanima 10,13 — Joelov tekst o zazivanju GOSPODINA primijenjen u kristološkom kontekstu.
A zatim postoje dopunski, složeniji ili sporni tekstovi koje treba koristiti opreznije.
Dobar argument počiva prvenstveno na najjačim i najjasnijim tekstovima.
Kada sve prethodne tekstove promatramo zajedno, argument više ne glasi:
„Evo jednoga stiha u kojem Isusa nazivaju Bogom — rasprava je završena.“
Takav bi pristup bio preuzak.
Mnogo je snažnije postaviti pitanje:
Što nam cjelokupna novozavjetna slika govori o Isusovu identitetu?
Tada pred sobom imamo kumulativno svjedočanstvo.
Krist postoji prije svojega zemaljskog života.
On je kod Oca prije postanka svijeta.
Riječ se naziva Bogom.
Sve je postalo po Kristu.
Ivan razlikuje Riječ od svega „što je postalo“, dok istodobno kaže da je sve što je postalo nastalo po njoj.
Starozavjetni tekstovi o GOSPODINU primjenjuju se na Isusa.
On oprašta grijehe.
On daje život.
Njemu je povjeren sud.
Treba biti čašćen kao što se časti Otac.
Izravno ga se naziva Bogom.
Naziva se Gospodinom u izrazito monoteističkim kontekstima.
Povezuje se s Božjim djelom stvaranja.
Umire za grijehe i uskrsnuo je od mrtvih.
Uzvišen je iznad anđela, vlasti i sila.
Prima sveopću vlast na nebu i na zemlji.
Ali Novi zavjet istodobno ne briše razlike između Oca, Sina i Duha Svetoga:
Otac nije Sin.
Sin nije Duh Sveti.
Duh Sveti nije Otac.
Otac šalje Sina.
Sin se moli Ocu.
Otac ljubi Sina.
Sin proslavlja Oca.
Duh Sveti govori, djeluje, poučava i vodi.
I uza sve to ostaje temeljna biblijska tvrdnja:
BOG JE JEDAN.
Upravo je zato važno ne graditi cijeli argument na jednom retku.
Snaga argumenta nalazi se u kumulativnom svjedočanstvu: preegzistencija, stvaranje, božanska imena i naslovi, primjena starozavjetnih tekstova o GOSPODINU, davanje života, sud, čast, vlast, uskrsnuće i uzvišenje — sve se te niti susreću u novozavjetnom prikazu Isusa Krista.
Istodobno, Novi zavjet razlikuje Oca, Sina i Duha Svetoga i nastavlja nepokolebljivo ispovijedati da postoji samo jedan Bog.
Zato je cjelokupni argument mnogo snažniji od pojedinačnog „dokaznog retka“.
Pitanje nije samo postoji li jedan redak koji Isusa naziva Bogom. Pitanje je: kakvu sliku Isusova identiteta dobivamo kada zajedno uzmemo sve relevantne novozavjetne tekstove?
Odgovor je kumulativan: Novi zavjet razlikuje Isusa od Oca, ali ga istodobno prikazuje na način koji ga uključuje u božanski identitet, dok i dalje čvrsto ispovijeda da je Bog jedan.
Dobro biblijsko istraživanje ne mora tvrditi da je svaki pojedini redak sam po sebi nepobitan dokaz.
To čak nije ni potrebno.
Pitanje je:
Koje objašnjenje najbolje obuhvaća sve podatke zajedno?
Ako Isusa proglasimo samo čovjekom, moramo objasniti zašto Novi zavjet:
govori o njegovu postojanju prije svijeta;
pripisuje mu stvaranje svega;
primjenjuje na njega tekstove o GOSPODINU;
traži da se Sin časti kao Otac;
zaziva ga kao Gospodina;
i izravno ga naziva Bogom.
Ako ga proglasimo samo stvorenim anđelom, isti problemi ostaju.
Povijesna kršćanska tvrdnja nastoji cjelinu uzeti ozbiljno:
Vječni Sin, koji ima božanski identitet, postao je istinski čovjekom radi našega spasenja.
Zato završna teza našega istraživanja nije rezultat jedne riječi, jednog rukopisa ili jednog teološkog trika.
Ona proizlazi iz cjelokupnog svjedočanstva Novoga zavjeta.
Cilj ovoga istraživanja nije pronaći jedan „čarobni redak“ kojim bi se cijelo pitanje Isusova identiteta riješilo u nekoliko sekundi.
Biblijski slučaj za Isusovo božanstvo mnogo je snažniji kada se promatra kao kumulativno svjedočanstvo.
Drugim riječima, pitanje nije samo:
„Postoji li redak koji Isusa naziva Bogom?“
nego:
„Kakav identitet Isusa Krista proizlazi kada zajedno uzmemo sve što Novi zavjet govori o njemu?“
Kada to učinimo, pojavljuje se vrlo dosljedna slika.
Isusovo postojanje prema Novom zavjetu ne počinje u Betlehemu.
Ivan piše:
„U početku bijaše Riječ.“ Ivan 1,1
Isus govori o slavi:
„koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.“ Ivan 17,5
I kaže:
„Prije negoli Abraham posta, Ja jesam.“ Ivan 8,58
Dakle, Isus nije predstavljen samo kao čovjek koji je u određenom trenutku dobio poseban Božji poziv.
On postoji prije Abrahama i govori o zajedništvu s Ocem prije postanka svijeta.
Ivan kaže:
„Riječ bijaše Bog.“ Ivan 1,1
A zatim:
„Riječ tijelom postade.“ Ivan 1,14
Toma se uskrsnulom Isusu obraća riječima:
„Gospodin moj i Bog moj!“ Ivan 20,28
Poslanica Hebrejima Sinu upućuje riječi:
„Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova.“ Hebrejima 1,8
Titu 2,13 govori o:
„velikom Bogu i Spasitelju našem Isusu Kristu.“
Sličnu konstrukciju nalazimo u 2. Petrovoj 1,1.
Dakle, tvrdnja da Novi zavjet Isusa nikada ne naziva Bogom jednostavno ne odgovara tekstu.
Ivan govori o Riječi:
„Sve postade po njemu i bez njega ne postade ništa što je postalo.“ Ivan 1,3
Pavao o Kristu kaže:
„U njemu je sve stvoreno… sve je po njemu i za njega stvoreno.“ Kološanima 1,16
I:
„On je prije svega.“ Kološanima 1,17
Poslanica Hebrejima kaže da je Bog po Sinu:
„sazdao svjetove.“ Hebrejima 1,2
A zatim na Sina primjenjuje riječi:
„Ti u početku, Gospodine, utemelji zemlju i nebo je djelo ruku tvojih.“ Hebrejima 1,10
To je jedna od najvažnijih linija dokaza.
Ako je sve što je stvoreno nastalo po Kristu, Krist nije jednostavno smješten unutar kategorije stvorenih stvari.
Ovo je jedan od najdubljih elemenata novozavjetne kristologije.
U Joelu čitamo da će biti spašen:
svatko tko zazove ime GOSPODNJE.
Pavao taj tekst u Rimljanima 10 stavlja u kontekst zazivanja Isusa kao Gospodina.
U Izaiji 45 sam Bog govori da će se njemu:
prignuti svako koljeno.
Pavao u Filipljanima 2 govori da će se:
na ime Isusovo prignuti svako koljeno
i da će svaki jezik priznati:
„Isus Krist jest Gospodin.“
U Psalmu 102 govori se o GOSPODINU kao Stvoritelju zemlje i nebesa.
Hebrejima 1 taj jezik primjenjuje na Sina.
To je snažnije od jednostavnog argumenta:
„Isus se negdje naziva gospodinom.“
Novozavjetni autori u ključnim tekstovima stavljaju Isusa u kontekst jezika kojim Stari zavjet govori o samome GOSPODINU.
Isus oprašta grijehe.
U Marku 2 pismoznanci reagiraju:
„Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?“
Isus ne povlači svoju tvrdnju, nego ozdravljenjem potvrđuje da Sin Čovječji ima vlast opraštati grijehe.
Isus također ima vlast nad životom.
U Ivanu 5 govori o Sinu koji daje život.
Njemu je povjeren sud:
„Sav je sud predao Sinu.“ Ivan 5,22
A svrha je:
„da svi časte Sina kao što časte Oca.“ Ivan 5,23
To je iznimno snažna tvrdnja.
Toma mu govori:
„Gospodin moj i Bog moj!“
Učenici mu se klanjaju.
Hebrejima 1 govori o anđelima koji se klanjaju Sinu.
Otkrivenje 5 prikazuje Jaganjca uz Onoga koji sjedi na prijestolju u prizoru nebeske časti i slavljenja.
Zbog grčke riječi proskyneō ne treba tvrditi da svaki pojedini čin poklona automatski dokazuje božanstvo.
Ali kada se štovanje promatra zajedno s ostalim novozavjetnim podacima, ono postaje važan dio cjeline.
Ovo je jednako važno kao i tvrdnja o njegovu božanskom identitetu.
Isus nije Otac.
Sin moli Oca.
Otac šalje Sina.
Otac ljubi Sina.
Sin izvršava Očevu volju.
Isus govori o slavi koju je imao:
„kod tebe“
prije postanka svijeta.
Prema tome, kršćanska tvrdnja:
„Isus je Bog“
ne znači:
„Isus je Bog Otac.“
Otac i Sin stvarno se razlikuju.
Duh Sveti govori.
Poučava.
Svjedoči.
Vodi.
Može biti žalostan.
U Djelima 5 Ananijina laž Duhu Svetome zatim se opisuje kao laž Bogu.
Zato konačni biblijski podaci nisu samo:
Otac i Sin.
Nego:
Otac, Sin i Duh Sveti.
Ovo se ne smije izgubiti.
Kršćanstvo ne tvrdi:
Otac je jedan Bog. Isus je drugi Bog. Duh je treći Bog.
Biblijska vjera ostaje monoteistička:
„GOSPODIN je Bog naš, GOSPODIN je jedan.“ Ponovljeni zakon 6,4
Pavao kaže:
„nema Boga osim jednoga.“ 1. Korinćanima 8,4
I upravo zatim govori o:
„jednom Bogu, Ocu“
i
„jednom Gospodinu, Isusu Kristu“
u odnosu prema svemu što postoji.
Riječ Trojstvo nije biblijska riječ.
Ali ona pokušava sažeti biblijske podatke.
Klasična kršćanska ispovijed glasi:
Postoji jedan Bog, a Otac, Sin i Duh Sveti tri su međusobno različite osobe koje pripadaju jednoj nedjeljivoj božanskoj stvarnosti.
To ne znači tri Boga.
Ne znači jednu osobu koja mijenja tri maske.
Ne znači da je svaka osoba trećina Boga.
To je pokušaj da se istodobno sačuvaju Božja jedinost, božanski identitet Sina i Duha te stvarna različitost Oca, Sina i Duha. Upravo takav zaključak dobivamo kada sve ove biblijske podatke promatramo zajedno.
| Tekst | Što govori | Važnost |
|---|---|---|
| Ivan 1,1 | Riječ je kod Boga i Riječ jest Bog | Izravno svjedočanstvo |
| Ivan 1,3 | Sve što je nastalo nastalo je po Riječi | Krist i stvaranje |
| Ivan 1,14 | Riječ postaje tijelom | Utjelovljenje |
| Ivan 17,5 | Slava kod Oca prije postanka svijeta | Preegzistencija |
| Ivan 20,28 | „Gospodin moj i Bog moj“ | Izravno oslovljavanje Isusa |
| Ivan 5,22–23 | Sud Sinu; čast Sinu kao Ocu | Božanska vlast i čast |
| Titu 2,13 | „Veliki Bog i Spasitelj“ | Snažan kristološki tekst |
| 2. Petrova 1,1 | „Bog i Spasitelj“ | Paralela Titu 2,13 |
| Hebrejima 1,8 | „Prijestolje je tvoje, Bože“ | Izravno oslovljavanje Sina |
| Hebrejima 1,10–12 | Tekst o GOSPODINU Stvoritelju primijenjen na Sina | Starozavjetni tekst primijenjen na Krista |
| Kološanima 1,16–17 | Sve po Kristu i za njega; on prije svega | Krist iznad stvorenja |
| 1. Korinćanima 8,4–6 | Jedan Bog; jedan Gospodin; sve po Kristu | Krist u monoteističkom okviru |
| Filipljanima 2,9–11 | Svako koljeno; Isus Krist Gospodin | Odjek Izaije 45 |
| Rimljanima 10,9–13 | Zazivanje Gospodina u kontekstu Isusa | Joel u kristološkom kontekstu |
| Matej 28,19 | Otac, Sin i Duh Sveti u jednoj krsnoj formuli | Trojstveni obrazac |
Neke rukopisne tradicije imaju čitanje koje se prevodi:
„Bog se očitovao u tijelu.“
Drugi važni rukopisi imaju:
„Onaj koji se očitovao u tijelu…“
Zbog tekstualne varijante taj redak ne treba postaviti kao glavni dokaz.
Dulji oblik koji izričito spominje:
Oca, Riječ i Duha Svetoga, „i ovo troje jedno su“
nije potvrđen u najranijoj i najbolje potvrđenoj grčkoj rukopisnoj tradiciji Novoga zavjeta.
Zato ga ne treba koristiti za dokaz Trojstva.
Činjenica da ga možemo potpuno ukloniti, a da biblijski argument Trojstva ostane snažan, zapravo pokazuje koliko je nepotreban kao dokaz.
Tekst o Božjoj Crkvi i „vlastitoj krvi“ vrlo je zanimljiv, ali postoje tekstualna i prijevodna pitanja.
Najbolje ga je koristiti dopunski, ne kao temelj cijele argumentacije.
Kršćansko čitanje ovoga teksta važno je zbog Ivanova povezivanja s probadanjem Isusa.
Međutim, hebrejski tekst i zamjenice u Zahariji zahtijevaju oprez.
Bolje je reći:
Novi zavjet kristološki povezuje motiv „onoga kojega su proboli“ s Isusovim raspećem
nego jednostavno napisati u starozavjetni citat:
„Mene (Isusa), koga su proboli.“
Takva formulacija preskače važne tekstualne i kontekstualne korake.
Ovaj je tekst mesijanski vrlo važan.
Ipak, samo ime/naslov ne treba izolirano koristiti kao konačni dokaz Isusova božanstva, osobito zato što sličan izraz Jeremija poslije primjenjuje i na Jeruzalem.
Koristan je u kumulativnom mesijanskom argumentu, ali nije snažan kao Ivan 1,1 ili Ivan 20,28.
Ovo je vrlo važan mesijanski tekst.
Ali izraz „Otac vječni“ ne treba koristiti da bi se zaključilo:
„Sin je ista osoba kao Otac.“
To bi proturječilo cijelom novozavjetnom razlikovanju Oca i Sina.
Tekst govori o uzvišenim naslovima mesijanskoga kralja, ne o ukidanju osobne razlike između Oca i Sina.
Ne tvrditi da grčko kai („i“) znači „jednako“.
Veza između Isusa i božanskih naslova dokazuje se gramatikom i kontekstom, ne pretvaranjem veznika „i“ u matematički znak.
Ne tvrditi da echad znači „složeno jedinstvo“.
Znači „jedan“; Trojstvo se ne dokazuje skrivenim leksičkim značenjem.
Ne tvrditi da množinski oblik Elohim sam po sebi dokazuje Trojstvo.
Kada označava Boga Izraelova, uz njega se redovito koriste glagoli u jednini.
Ne tvrditi da samo uskrsnuće automatski znači da je Isus Bog.
Uskrsnuće je središnji dokaz i potvrda njegova identiteta, ali argument je kumulativan.
Ne tvrditi da „Sin“ nužno znači stvoreno ili mlađe biće.
To bi bilo unošenje ljudske biologije u teološki odnos Oca i Sina.
Nauk ne treba graditi na mjestima gdje postoji nesigurnost oko izvornog teksta kada za njega postoje mnogo čvršći i bolje potvrđeni biblijski tekstovi.
To je u potpunom skladu s temeljnim načelom ovoga rada:
Istina ne treba slabe argumente.
Kazalo obuhvaća biblijske reference koje se pojavljuju u ovome tekstu. Reference su grupirane prema biblijskim knjigama.
Postanak: 1,1
Ponovljeni zakon: 6,4
Psalam: 2,7; 89,27
Izaija: 9,6; 45,23
Jeremija: 23,6
Zaharija: 12,10
Joel: 3,5
Matej: 3,17; 16,15; 16,16; 26,39; 28,18; 28,19
Marko: 2,5; 2,7; 13,32
Luka: 2,52
Ivan: 1,1; 1,3; 1,14; 3,16; 5,19; 5,21; 5,22–23; 5,22; 5,23; 6,38; 8,24; 8,58; 9,38; 10,18; 10,28; 10,29; 10,30; 10,33; 14,26; 14,28; 15,26; 16,14; 17,5; 17,24; 20,28; 20,29; 20,31
Djela: 5,3–4; 5,3; 5,4; 13,2; 20,28
Rimljanima: 1,3–4; 3,30; 8,11; 10,9–13; 10,9; 10,13
1. Korinćanima: 8,4; 8,6; 12,4–6
2. Korinćanima: 13,13
Galaćanima: 1,1
Efežanima: 5,23
Filipljanima: 2,6–8; 2,9; 2,9–11; 2,10–11
Kološanima: 1,15; 1,16–17; 1,16; 1,17; 1,18
1. Timoteju: 2,5; 3,16
Titu: 2,13
Hebrejima: 1,2; 1,5; 1,8; 1,10; 1,10–12
1. Petrova: 1,2; 3,15; 3,22
2. Petrova: 1,1
1. Ivanova: 5,7
Otkrivenje: 1,5; 19,10
Ne zato što postoji samo jedan izolirani redak, nego zato što cjelokupni Novi zavjet Isusu pripisuje identitet, djela, vlast i čast koji pripadaju Bogu.
Ivan kaže da je Riječ bila kod Boga i da je Riječ bila Bog; zatim kaže da je ta Riječ postala tijelom. Toma uskrsloga Isusa naziva „Gospodinom mojim i Bogom mojim“. Poslanica Hebrejima obraća se Sinu riječima „Prijestolje je tvoje, Bože“, dok Titu 2,13 govori o „velikom Bogu i Spasitelju našem Isusu Kristu“.
Isus nije predstavljen kao dio stvorenoga svijeta. Sve je postalo po njemu, sve je stvoreno po njemu i za njega, a on je prije svega. Hebrejima na Sina primjenjuje starozavjetni tekst o Gospodinu koji je utemeljio zemlju i stvorio nebesa.
Novi zavjet također na Isusa primjenjuje starozavjetne tekstove o GOSPODINU. Joelova tvrdnja da će biti spašen svatko tko zazove ime GOSPODNJE pojavljuje se kod Pavla u kontekstu zazivanja Isusa kao Gospodina. Izaijina slika svakoga koljena koje se prigiba pred GOSPODINOM primjenjuje se na Isusa u Filipljanima 2.
Isus oprašta grijehe, daje život, ima konačni sud i treba biti čašćen kao Otac.
Ipak, Isus nije Otac. Sin moli Oca, Otac šalje Sina i između njih postoji stvaran odnos. Duh Sveti također je osobno i božanski predstavljen, a Otac, Sin i Duh zajedno se pojavljuju u Isusovoj zapovijedi za krštenje.
Biblija istodobno uči da postoji samo jedan Bog.
Zato je klasična kršćanska formulacija:
jedan Bog u trima osobama — Otac, Sin i Duh Sveti.
Prema tome, Isusovo božanstvo nije zaključak izveden iz jedne nejasne riječi ili spornog retka. Ono proizlazi iz kumulativnog svjedočanstva Novoga zavjeta o tome tko je Isus, što čini, kakvu čast prima i kakav odnos ima prema jedinom Bogu Izraelovu.
Završna novozavjetna ispovijed zato može stati u Tomine riječi:
Hvala što čitaš Početni dizajn.
Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.
dr. Mihael Bermanec
Ako vam je ovaj sadržaj bio koristan i želite podržati vrijeme, istraživanje i trud uložen u njegovu izradu, svoj doprinos možete dati dobrovoljnom donacijom.
Hvala na podršci.
Podržite rad – https://pocetnidizajn.com/donacije/
