Približno vrijeme čitanja: 19 min

Uvod

Je li Bog unaprijed odredio koliko će dugo svaki čovjek živjeti? Postoji li granica našega života koju ne možemo prijeći? Ako je Bog odredio naše dane, kako onda razumjeti molitvu kralja Ezekije nakon koje mu je Bog dodao petnaest godina života? Kako razumjeti biblijska obećanja da poslušnost može produljiti život? Može li grijeh skratiti život? Može li Sotona prouzročiti bolest ili smrt? I ako je Bog suveren nad trenutkom smrti, jesu li ubojica, nepažljiv vozač ili drugi čovjek koji prouzroči nečiju smrt ipak odgovorni?

Ta pitanja pokazuju da jednostavan odgovor „Bog je odredio dan smrti“ nije dovoljan. Potrebno je utvrditi što biblijski tekstovi doista govore, što iz njih možemo opravdano zaključiti i gdje počinje sustavno-teološki zaključak koji ide dalje od izričitih riječi pojedinog teksta.

Biblija vrlo snažno uči tri istine.

Prvo, Bog potpuno poznaje čovjekov život.

Drugo, život i smrt nalaze se pod Božjom suverenom vlašću.

Treće, čovjek nije apsolutni gospodar duljine vlastitoga života.

Postoje također snažni tekstovi, osobito Job 14,5 i Psalam 139,16, koji daju osnovu za zaključak da su granice čovjekova zemaljskog života određene pred Bogom.

Međutim, Biblija istodobno govori o tome da Bog može dodati godine čovjekovu životu, da molitva ima stvarne posljedice, da određeni postupci mogu pridonijeti duljem životu, da grijeh može dovesti do prerane smrti te da ljudske odluke imaju stvarne posljedice.

Zato biblijsku nauku o duljini života ne treba pretvoriti u fatalizam.

Najpreciznije pitanje nije samo:

„Je li Bog odredio kada ću umrijeti?“

Treba pitati i:

„Na koji način Biblija povezuje Božju suverenost s ljudskim odlukama, molitvom, prirodnim uzrocima, grijehom, bolešću i drugim događajima koji utječu na život i smrt?“

1. Job 14,5 – jesu li čovjekovi dani određeni?

Jedan od najvažnijih tekstova nalazi se u Jobu:

„Jer su mu dani određeni, broj njegovih mjeseci kod tebe je; postavio si mu granice koje ne može prijeći.“
(Job 14,5)

Kontekst je važan.

Job govori o kratkoći i prolaznosti ljudskog života:

„Čovjek, rođen od žene, kratka je vijeka i pun nevolja. Kao cvijet nikne i vene; poput sjene bježi i ne ostaje.“
(Job 14,1-2)

Zatim govori o čovjekovim „određenim“ danima.

Hebrejski glagol koji stoji iza izraza „određeni“ jest ḥāraṣ. U ovom kontekstu nosi smisao određivanja, odlučivanja ili utvrđivanja. Zato Jobova izjava vrlo prirodno znači da čovjekov život ima granicu koja je pred Bogom određena.

Nije, međutim, dobro graditi teološki zaključak samo na etimologiji riječi i tvrditi da, budući da riječ u nekim kontekstima može biti povezana s idejom rezanja, Bog doslovno „odsijeca“ čovjekov život. Značenje riječi prvenstveno određuje njezin kontekst.

A kontekst Joba 14,5 dovoljno je snažan i bez takva argumenta.

Job koristi tri međusobno povezana izraza:

čovjekovi dani su određeni;

broj njegovih mjeseci kod Boga je;

Bog mu je postavio granicu koju ne može prijeći.

Sve tri izjave zajedno izražavaju jednu temeljnu misao: čovjek nije konačni gospodar duljine svojega života.

Granica njegova života nalazi se pod Božjom vlašću.

Važna hermeneutička napomena

Knjiga o Jobu zahtijeva oprez.

Nije svaka rečenica koju izgovore Job ili njegovi prijatelji automatski konačna Božja izjava o određenoj temi. Knjiga sadrži rasprave, pretpostavke i zaključke koje kasniji dijelovi knjige korigiraju.

Zato nije dovoljno reći: „To piše u Jobu, dakle pitanje je završeno.“

Potrebno je pitati potvrđuje li ostatak Pisma istu temeljnu ideju.

U ovom slučaju potvrđuje.

Ponovljeni zakon 32,39, 1 Samuelova 2,6, Psalam 139,16, Luka 12,20 i drugi tekstovi potvrđuju da život i smrt konačno nisu izvan Božje vlasti.

Stoga Job 14,5 možemo uzeti kao snažno svjedočanstvo da Bog postavlja krajnje granice ljudskom životu.

Ali sam Job 14,5 još nije potpuna filozofska rasprava o odnosu Božjeg određenja, ljudske slobode i sekundarnih uzroka.

2. Psalam 139,16 – jesu li naši dani zapisani prije nego što ih proživimo?

David govori Bogu:

„Oči tvoje vidješe zametak moj; u knjizi tvojoj svi su bili zapisani – dani koji su bili oblikovani, dok još nijednoga nije bilo.“
(Ps 139,16)

Ovo je još jedan od ključnih tekstova. Cijeli Psalam 139 govori o potpunosti Božjeg znanja.

Bog poznaje Davida kada sjedi i kada ustaje. Poznaje njegove misli. Zna njegove riječi prije nego što ih izgovori. David ne može pobjeći od Božje prisutnosti. Bog ga poznaje čak i dok se oblikuje u majčinoj utrobi.

U tom kontekstu David govori o danima koji su pred Bogom prije nego što ih je on proživio.

Najmanje što možemo zaključiti jest:

nijedan Davidov dan nije Bogu bio nepoznat.

Bog nije promatrač koji čeka da vidi što će se dogoditi.

Davidov život pred njim je potpuno otvoren, ali potrebno je razlikovati dvije tvrdnje.

Prva glasi: Bog unaprijed potpuno poznaje sve dane čovjekova života.

Druga glasi: Bog je kauzalno odredio svaki pojedini događaj svakoga čovjekova dana na način koji isključuje svaku mogućnost drukčijeg događanja.

Psalam 139,16 vrlo snažno podupire prvu tvrdnju. Može se također uklopiti u širu teologiju Božjeg određenja, ali sam psalam nije filozofska rasprava o determinizmu.

Njegova je glavna poruka osobna i teološka:

David je potpuno poznat Bogu – od svojega nastanka u utrobi do svih dana svojega života.

3. Propovjednik 3,1-2 – postoji „vrijeme umiranja“

Propovjednik kaže:

„Sve ima svoje vrijeme i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja…“
(Prop 3,1-2)

Ovaj tekst potvrđuje da se čovjekov život odvija unutar vremena i poretka nad kojim čovjek nema potpunu kontrolu.

Rađanje i umiranje nalaze se među događajima koji određuju ljudsko postojanje.

Ipak, Propovjednik 3,1-2 ne odgovara izravno na pitanje: „Je li Bog unaprijed odredio točan trenutak smrti svakoga pojedinca?“

To nije neposredna tema teksta.

Zato je ovaj odlomak koristan kao dio šire biblijske slike čovjekove ograničenosti i Božje providnosti, ali ne bi trebao biti glavni dokaz za tvrdnju da postoji unaprijed određen točan datum i sat smrti svakoga čovjeka.

4. Psalam 90,10 – je li čovjeku određeno 70 ili 80 godina?

Psalam 90 kaže:

„Dani godina naših — sedamdeset godina, a ako smo snažni, i osamdeset; a najbolje od njih muka je i nevolja; jer brzo prolaze i mi odlijećemo.“
(Ps 90,10)

Ovaj stih ponekad se pogrešno čita kao da Bog određuje normalnu ili maksimalnu životnu dob svakoga čovjeka na sedamdeset ili osamdeset godina.

To nije njegova poanta. Psalam govori o kratkoći ljudskog života nasuprot Božjoj vječnosti.

Na početku psalma čitamo:

„Prije nego se rodiše gore… odvijeka i dovijeka ti si Bog.“
(Ps 90,2)

Čovjek je prolazan; Bog je vječan.

Sedamdeset ili osamdeset godina zato nisu univerzalno Božje obećanje niti apsolutna biološka granica čovjekova života.

Poanta je: čak i relativno dug ljudski život prolazi vrlo brzo u usporedbi s Božjom vječnošću.

5. Ezekija – može li Bog produžiti čovjekov život?

Ovdje dolazimo do jednoga od najvažnijih tekstova za cijelu raspravu.

Kralj Ezekija teško se razbolio.

Prorok Izaija dolazi mu s Božjom porukom:

„Ovako govori Jahve: Uredi svoju kuću, jer ćeš umrijeti i nećeš živjeti.“
(Iz 38,1)

Ezekija se okreće prema zidu i moli Boga. Plače.

Tada Bog ponovno govori Izaiji:

„Čuo sam tvoju molitvu, vidio sam tvoje suze; evo, dodat ću tvojim danima petnaest godina.“
(Iz 38,5)

Tekst je iznimno važan zato što pokazuje da molitva nije prikazana kao besmislen čin.

Bog govori: „Čuo sam tvoju molitvu.“

Zatim: „Dodat ću tvojim danima petnaest godina.“

Kako to uskladiti s Jobom 14,5, prema kojem je čovjeku postavljena granica koju ne može prijeći?

Postoje dva glavna načina razumijevanja.

Prvo razumijevanje: Bog je stvarno promijenio najavljeni ishod

Prema ovom pristupu, Božja najava Ezekijine smrti bila je stvarna, Ezekijina molitva bila je stvarna, a Bog je kao odgovor na njegovu molitvu produžio njegov život.

Naglasak je na stvarnom odnosu Boga i čovjeka te stvarnoj djelotvornosti molitve.

Drugo razumijevanje: Bog je unaprijed odredio i cilj i sredstva

Prema klasičnom shvaćanju Božje providnosti, Bog ne određuje samo konačni ishod nego i sredstva kojima će se taj ishod ostvariti.

Tada cijeli događaj možemo promatrati ovako:

Ezekijina bolest → Božje upozorenje → Ezekijina molitva → Božji odgovor → još petnaest godina života.

Ezekijina molitva tada nije poremetila Božji plan.

Ona je bila jedno od sredstava kojima je Bog ostvario svoju providnost.

To znači da možemo istodobno reći: Ezekijina molitva stvarno je imala posljedicu i Bog nije tek nakon Ezekijine molitve saznao što će se dogoditi.

To je važna razlika.

Biblijska providnost ne mora značiti da su molitva i ljudske odluke nevažne.

Naprotiv, one mogu biti upravo sredstva kojima Bog ostvaruje ono što je naumio.

6. Dokazuje li Matej 6,27 da je određen čak i sat naše smrti?

U Mateju 6 Isus govori o zabrinutosti.

Poziva učenike da se ne brinu tjeskobno za život, hranu, piće i odjeću, nego da se pouzdaju u svojega nebeskog Oca.

U tom kontekstu pita:

„A tko od vas zabrinutošću može dodati jedan lakat svojoj životnoj dobi?“
(usp. Mt 6,27)

Ovdje je potreban egzegetski oprez.

Grčki tekst ne govori izravno o „jednom satu“. Isus koristi izraz pēchyn hena, doslovno „jedan lakat“, dok riječ hēlikia može, ovisno o kontekstu, označavati životnu dob odnosno životni vijek, ali i tjelesni uzrast ili stas.

Zbog toga su moguća dva glavna razumijevanja.

Isus može govoriti o nemogućnosti da čovjek zabrinutošću doda lakat svojemu stasu.

Druga je mogućnost da je „lakat“ slikovita mjera i da Isus govori o nemogućnosti čovjeka da zabrinutošću produlji svoj život.

U kontekstu govora o zabrinutosti za život drugo je razumijevanje sasvim prirodno.

Međutim, čak i ako prihvatimo da Isus govori o produljenju života, Matej 6,27 ne dokazuje da je Bog unaprijed odredio točan sat čovjekove smrti.

To jednostavno nije pitanje na koje Isus ovdje odgovara.

Njegova je poanta: zabrinutost čovjeku ne daje suverenu vlast nad njegovim životom.

Čovjek ne može tjeskobom osigurati svoju budućnost.

Zato Isus ne poziva učenike na fatalizam, nego na pouzdanje u Oca.

Matej 6,27 stoga se dobro uklapa u širu biblijsku sliku čovjekove ograničenosti i Božje providnosti, ali ne bi ga trebalo koristiti kao dokaz da je određen upravo „sat“ smrti.

7. Može li poslušnost produljiti život?

Izreke govore:

„Sine moj, ne zaboravljaj moje pouke i neka tvoje srce čuva moje zapovijedi; jer će ti produljiti dane i godine života i dodati mir.“
(Izr 3,1-2)

Peta zapovijed također obećava: „Poštuj oca svoga i majku svoju… da dugo živiš na zemlji.“

Pavao tu zapovijed citira u Efežanima 6,2-3.

Kako to uskladiti s određenim čovjekovim danima?

Najprije treba razumjeti književnu vrstu Izreka.

Izreke uglavnom opisuju način na koji život u Božjem poretku redovito funkcionira. One nisu nužno beziznimna obećanja svakom pojedincu.

Mudrost, samokontrola, poštovanje roditelja, izbjegavanje nasilja, seksualne nepromišljenosti, pijanstva i drugih destruktivnih ponašanja doista mogu biti povezani s duljim životom.

To ne znači: „Ako sam dovoljno poslušan, Bog mi jamči određeni broj dodatnih godina.“

Biblija sama poznaje pravedne ljude koji umiru mladi i zle ljude koji žive dugo.

Zato je bolje govoriti o stvarnim sredstvima Božje providnosti.

Bog može održavati i produljivati čovjekov život upravo preko mudrih odluka, poslušnosti, hrane, odmora, sigurnosti, medicine i drugih sredstava.

8. Može li grijeh skratiti život?

Biblija pokazuje da u određenim slučajevima može.

Pavao Korinćanima govori o ozbiljnoj zloupotrebi Gospodnje večere:

„Zato su među vama mnogi slabi i bolesni, i dosta ih je usnulo.“
(1 Kor 11,30)

U Djelima 5 Ananija i Safira umiru nakon svojega grijeha.

Mojsije i Aron također pokazuju da grijeh može imati ozbiljne posljedice za završetak čovjekova zemaljskog života. Zbog njihove neposlušnosti kod Meribe Bog je odredio da neće ući u Obećanu zemlju: Aron je umro na brdu Hor, a Mojsije u zemlji Moaba prije ulaska Izraela u Kanaan (Br 20,12.23-29; Pnz 32,48-52; 34,1-5).

To pokazuje da grijeh u nekim slučajevima može imati posljedice i za duljinu zemaljskog života.

Ali ovdje je potrebna vrlo važna zaštita od pogrešnog zaključivanja.

Iz činjenice da neki grijeh može dovesti do prerane smrti ne slijedi: „Tko umre mlad, sigurno je umro zbog nekog posebnog grijeha.“

Isus odbacuje takvu jednostavnu logiku.

U Luki 13 spominje Galilejce koje je Pilat dao pogubiti i osamnaest ljudi na koje je pala kula u Siloamu.

Isus pita jesu li oni bili veći grešnici od ostalih.

Njegov odgovor je: ne.

Zato tragedija sama po sebi nije dokaz veće osobne krivnje.

Ne smijemo gledati čovjeka koji je mlad umro od raka, stradao u prometnoj nesreći ili postao žrtvom zločina i zaključiti:

„Bog mu je skratio život zbog grijeha.“

Bez posebne Božje objave nemamo pravo donositi takav zaključak.

9. Može li čovjek umrijeti „prije vremena“?

Propovjednik 7,17 sadrži zanimljivo upozorenje:

„Ne budi bezbožan preko mjere i ne budi lud. Zašto bi umro prije vremena?“

Na prvi pogled to može izgledati kao proturječje Jobu 14,5.

Ako je Bog postavio granicu koju čovjek ne može prijeći, kako onda čovjek može umrijeti „prije vremena“?

Odgovor zahtijeva razlikovanje dviju perspektiva.

Iz ljudske perspektive

Čovjek svojim postupcima može dovesti do prerane smrti.

Netko može živjeti nasilno, donositi krajnje nepromišljene odluke ili se izlagati opasnostima koje mogu završiti smrću.

U tom smislu Biblija sasvim normalno govori o „preranoj smrti“.

Iz perspektive Božje providnosti

Takva smrt nije Bogu nepoznata niti se dogodila izvan njegove konačne vlasti.

Dakle, dvije tvrdnje nisu nužno proturječne.

Možemo reći: čovjek je svojim postupcima prouzročio preranu smrt

i istodobno: taj događaj nije izmaknuo Božjem znanju i providnosti.

Biblija često govori o istom događaju na više razina uzročnosti.

10. Može li Sotona prouzročiti bolest i smrt?

Knjiga o Jobu pokazuje da Sotona može nanijeti čovjeku veliko zlo.

Ali pokazuje još nešto jednako važno: Sotona nije suveren.

U Jobu 1 Bog mu dopušta djelovanje, ali postavlja granicu:

„Evo, sve što ima u tvojoj je ruci; samo na njega ne pružaj ruke.“
(Job 1,12)

Kasnije dopušta da Job bude tjelesno pogođen, ali ponovno određuje granicu:

„Evo ga u tvojoj ruci; samo mu život sačuvaj.“
(Job 2,6)

Sotona zatim udara Joba teškim čirevima.

Tekst zato pokazuje dvije stvari.

Prvo, sotonsko djelovanje može imati stvarne fizičke posljedice.

Drugo, Sotona ne djeluje kao Božji ravnopravni suparnik.

Ne može prijeći granicu koju mu Bog postavi.

To je zapravo jedna od glavnih teoloških poruka prologa knjige o Jobu.

Zato nije precizno reći da Sotona jednostavno „ubija koga želi“.

Job pokazuje upravo suprotno: njegova moć je ograničena Božjom vlašću.

11. Ako je Bog suveren, je li onda ubojica odgovoran?

Ovo je jedan od najozbiljnijih prigovora cijeloj nauci o Božjoj providnosti.

Pretpostavimo da čovjek A ubije čovjeka B.

Ako kažemo da smrt čovjeka B nije bila izvan Božje providnosti, može li ubojica reći: „Ja nisam kriv. On je ionako trebao tada umrijeti“?

Biblijski odgovor je jasan: ne može.

Božja suverenost ne poništava ljudsku odgovornost.

Jedan od najjasnijih primjera jest Isusovo raspeće.

Petar kaže da je Isus bio: „predan po određenom naumu i predznanju Božjem“ ali odmah zatim ljudima pripisuje odgovornost za njegovo raspeće:

„…njega ste rukama bezakonika razapeli i pogubili.“
(Dj 2,23)

Djela 4,27-28 ponovno povezuju dvije stvarnosti: ljudi stvarno djeluju i stvarno su odgovorni, a događaj istodobno nije izvan Božjeg plana.

Biblija zato ne prihvaća zaključak: „Ako je događaj bio unutar Božje providnosti, čovjek koji je počinio zlo nije odgovoran.“

Božja providnost i ljudska moralna odgovornost u Pismu postoje zajedno.

12. Josip i njegova braća – jedan događaj, dvije namjere

Postanak 50,20 posebno je važan za razumijevanje ove teme.

Josip govori braći koja su mu učinila veliko zlo: „Vi ste namjeravali zlo protiv mene, ali Bog je namjeravao dobro…“

Primijetimo da Josip ne govori: „Vi ste mislili da činite zlo, ali to zapravo nije bilo zlo.“

Njihova namjera bila je zla.

Oni su odgovorni.

Ali isti događaj Bog je uključio u širu nakanu spašavanja života.

To nam daje važnu kategoriju: isti događaj može imati ljudsku namjeru i Božju providonosnu svrhu, a da te dvije namjere moralno nisu iste.

Zato Božja providnost ne pretvara ljudsko zlo u dobro niti Boga čini moralnim autorom zle ljudske namjere.

13. Je li Bog neposredni uzrok svake smrti?

Ponovljeni zakon 32,39 donosi snažnu Božju izjavu:

„Ja usmrćujem i oživljujem; ja ranjavam i ja liječim; i nema nikoga tko može izbaviti iz moje ruke.“

Ana slično govori:

„Jahve usmrćuje i oživljuje, spušta u Šeol i podiže.“
(1 Sam 2,6)

Ti tekstovi snažno potvrđuju Božju konačnu vlast nad životom i smrću.

Ali iz njih ne moramo zaključiti da Bog neposredno uzrokuje svaku smrt na potpuno isti način.

Biblija poznaje različite uzroke smrti.

Netko umire od starosti.

Netko od bolesti.

Netko u nesreći.

Netko je ubijen.

Netko umire kao posljedica vlastitih postupaka.

U nekim tekstovima Bog neposredno izvršava sud.

U drugim tekstovima djeluju ljudi ili drugi sekundarni uzroci.

Zato je korisno razlikovati Božju konačnu suverenost od neposrednog uzroka određenog događaja.

Možemo reći: nijedna smrt nije izvan Božje konačne vlasti bez tvrdnje: Bog je na potpuno isti način neposredni djelatni uzrok svake smrti.

Ta razlika vrlo je važna.

14. Čovjek iz Luke 12 – „ove noći“

Isus govori o bogatašu koji je imao iznimno bogatu žetvu.

Čovjek planira sagraditi veće žitnice i govori sebi:

„Dušo, imaš mnogo dobara spremljenih za mnoge godine; počivaj, jedi, pij i veseli se.“

Ali Bog mu govori:

„Bezumniče! Ove noći zatražit će se duša tvoja od tebe.“
(Lk 12,20)

Kontrast je namjeran.

Čovjek kaže: „mnoge godine“.

Bog kaže: „ove noći“.

Ovaj tekst vrlo snažno pokazuje da čovjek nema konačnu vlast nad duljinom svojega života.

Možemo praviti planove za desetljeća, ali ne posjedujemo sutrašnji dan.

Ipak, glavna poanta Isusove prispodobe nije filozofsko pitanje postoji li unaprijed određen trenutak svake smrti.

Isus zaključuje:

„Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a nije bogat pred Bogom.“
(Lk 12,21)

Dakle, prispodoba govori prvenstveno o ludosti života koji planira budućnost bez Boga.

Ona potvrđuje Božju vlast nad životom, ali ne trebamo od nje tražiti odgovore na pitanja koja Isus u toj prispodobi nije postavio.

15. Je li Henok dokaz da Bog pobožne ljude uzima ranije?

Postanak govori:

„Henok je hodio s Bogom; potom ga više nije bilo jer ga Bog uze.“
(Post 5,24)

Hebrejima 11,5 dodatno kaže da je Henok prenesen tako da nije vidio smrti.

To je izvanredan događaj.

Ali upravo zato nije dobar temelj za opće pravilo:

„Bog ponekad skraćuje život pobožnim ljudima zato što su mu posebno bliski.“

Tekst to ne kaže.

Henok zapravo nije primjer čovjeka kojemu je Bog „skratio život smrću“, jer Hebrejima izričito naglašava da Henok nije vidio smrti.

Stoga Henokovo iskustvo treba ostaviti tamo gdje ga Pismo stavlja: kao izniman primjer vjere i Božjeg djelovanja, a ne kao univerzalno objašnjenje zašto neki pobožni ljudi umiru mladi.

16. Ako je dan smrti određen, zašto se liječiti?

Ovo pitanje otkriva razliku između providnosti i fatalizma.

Netko može zaključiti:

„Ako je Bog već odredio koliko ću živjeti, nema smisla liječiti se. Ako trebam živjeti, živjet ću; ako trebam umrijeti, umrijet ću.“

To nije biblijski način razmišljanja.

Istom logikom mogli bismo reći: „Ako je Bog odredio da danas ne umrem od gladi, nema potrebe da jedem.“

Ali nitko razuman tako ne postupa.

Zašto?

Zato što Bog svoju providnost redovito ostvaruje preko sredstava.

Hrana održava život.

Voda sprječava dehidraciju.

San obnavlja tijelo.

Liječnik liječi.

Lijek može ukloniti infekciju.

Sigurnosni pojas može spasiti život.

Čovjek može pobjeći od opasnosti.

Molitva također može biti sredstvo.

Vjerovanje u Božju providnost zato nije razlog za zanemarivanje sredstava kojima Bog održava život.

Biblijska vjera nije: „Ništa što učinim nije važno.“

Biblijska vjera glasi: „Moje odluke imaju stvarne posljedice, ali ja ipak nisam konačni gospodar svojega života.“

17. Ako je sve poznato Bogu, ima li molitva smisla?

Ima.

Ezekija je jedan od najboljih primjera.

Bog zna budućnost, ali Ezekijina molitva ipak ima stvarno mjesto u događajima.

To pokazuje da postoji pogrešna pretpostavka u pitanju: „Ako Bog zna ili određuje ishod, sredstva više nisu važna.“

To ne slijedi.

Ako Bog određuje ne samo cilj nego i put kojim će se cilj ostvariti, onda molitva može biti upravo dio Božjega načina ostvarivanja tog cilja.

Jednako vrijedi za ljudske odluke.

Bog može odlučiti nekome dati hranu upravo preko rada poljoprivrednika.

Može nekoga izliječiti preko liječnika.

Može nekoga izbaviti iz opasnosti preko druge osobe.

Može odgovoriti na potrebu preko molitve.

Zato Božje predznanje ne čini molitvu besmislenom.

18. Što zapravo znači da Bog „dopušta“ smrt?

Riječ „dopustiti“ često se koristi vrlo neprecizno.

Ponekad se njome želi zaštititi Boga od odgovornosti pa se stvara slika Boga kao pasivnog promatrača koji bi želio nešto spriječiti, ali ne može.

To nije biblijska slika Božje suverenosti.

S druge strane, ako kažemo da Bog sve „uzrokuje“, možemo izbrisati stvarne razlike koje Pismo pravi između Božjeg djelovanja i ljudskog zla.

Zato je korisno razlikovati nekoliko stvari.

Bog nešto može izravno učiniti.

Bog nešto može zapovjediti.

Bog može nešto spriječiti.

Bog može dopustiti djelovanje sekundarnog uzroka, ali mu postaviti granice.

Bog može zlo djelo koje sam moralno ne odobrava uključiti u svoju širu providonosnu svrhu.

Job je dobar primjer ograničavajućeg dopuštenja.

Josipova priča primjer je providonosnog korištenja ljudskog zla.

Kristovo raspeće najdublji je primjer događaja u kojem se ljudska krivnja i Božja providnost pojavljuju zajedno.

Zato riječ „dopustiti“ može biti korisna, ali samo ako pod njom ne zamišljamo nemoćnog Boga.

19. Znači li rana smrt da je Bog nekoga kaznio?

Ne možemo tako zaključivati.

Biblija poznaje slučajeve u kojima je smrt izravni Božji sud.

Ali iz toga ne slijedi da je svaka rana smrt Božja kazna za određeni osobni grijeh.

Takav zaključak može nanijeti veliku nepravdu ljudima koji pate.

Isusovo upozorenje u Luki 13 ovdje je presudno.

Ljudi koji su tragično stradali nisu zbog načina svoje smrti automatski bili veći grešnici od drugih.

Knjiga o Jobu još snažnije ruši jednostavnu jednadžbu: velika patnja = velika osobna krivnja.

Jobovi prijatelji upravo tu pogrešku stalno ponavljaju.

Zato ne smijemo promatrati nečiju bolest, invaliditet, nesreću ili ranu smrt i tvrditi da znamo tajni Božji razlog.

Možemo znati da događaj nije izvan Božje vlasti.

Ne možemo zato tvrditi da znamo zašto ga je Bog dopustio.

To su dvije različite stvari.

20. Možemo li znati zašto je određena osoba umrla upravo tada?

U većini slučajeva – ne.

Možemo znati neposredni medicinski ili fizički uzrok smrti.

Možemo znati da je netko umro od bolesti, ozljede, starosti ili nasilja.

Ali pitanje: „Zašto je Bog dopustio da upravo ova osoba umre upravo sada?“ ide mnogo dalje.

Pismo nam ne daje univerzalni ključ kojim možemo protumačiti svaki pojedini slučaj.

Zato nije mudro reći: „Bog ga je uzeo da ne bi patio.“

ili:

„Bog ju je uzeo jer je završila svoju zadaću.“

ili:

„Bog je znao da bi se kasnije dogodilo nešto gore.“

Takve tvrdnje mogu biti moguće pretpostavke, ali bez Božje objave ostaju pretpostavke.

Rimljanima 11,33 podsjeća nas:

„O dubino bogatstva, mudrosti i znanja Božjega! Kako su nedokučivi sudovi njegovi i neistraživi putovi njegovi!“

Vjera u Božju providnost ne znači da poznajemo sve razloge njegove providnosti.

21. Četiri tvrdnje koje moramo razlikovati

Velik dio zabune nestaje ako jasno razdvojimo četiri tvrdnje.

Tvrdnja 1: Bog zna kada će svaki čovjek umrijeti

Za to postoji vrlo snažna biblijska osnova.

Božje znanje nije ograničeno kao naše.

Psalam 139 posebno snažno opisuje tu stvarnost.

Tvrdnja 2: Život i smrt nalaze se pod Božjom suverenom vlašću

I za to postoji vrlo snažna biblijska osnova.

Ponovljeni zakon 32,39, 1 Samuelova 2,6, Job 14,5 i drugi tekstovi to potvrđuju.

Tvrdnja 3: Bog postavlja granice čovjekovu životu

Job 14,5 vrlo snažno govori upravo tim jezikom.

Psalam 139,16 dodatno govori o danima koji su pred Bogom prije nego što su nastali.

Zato postoji snažna osnova za tvrdnju da granica čovjekova života nije neovisna o Božjoj providnosti.

Tvrdnja 4: Biblija izričito kaže da je svakom čovjeku prije stvaranja svijeta određen točan datum, sat, minuta i sekunda smrti koji se ni u kojem smislu ne mogu promijeniti

Ovo je jača tvrdnja.

Može se braniti unutar određenog sustavno-teološkog razumijevanja Božjeg određenja.

Ali ne treba je predstavljati kao doslovnu izjavu Joba 14,5, Psalma 139,16 ili Mateja 6,27.

To je teološka sinteza, a ne izravna rečenica jednoga od tih tekstova.

Ta razlika nije sitničarenje.

Ona je srž dobre egzegeze.

22. Kako onda zajedno razumjeti Joba i Ezekiju?

Job kaže: Bog je čovjeku postavio granicu koju ne može prijeći.

Ezekiji Bog kaže: „Dodat ću tvojim danima petnaest godina.“

Na prvi pogled postoji napetost.

Ali napetost nestaje ako razlikujemo Božju konačnu providnost od načina na koji se ona ostvaruje u povijesti.

Bog može odrediti da određeni događaj nastupi upravo preko molitve.

Može odrediti da čovjek živi dulje upravo zato što će poslušati određeno upozorenje.

Može odrediti ozdravljenje preko liječnika.

Može odrediti izbavljenje preko odluke da čovjek napusti opasno mjesto.

Drugim riječima: Božje određenje cilja ne poništava sredstva; može ih uključivati.

Zato Ezekijinih dodatnih petnaest godina ne mora značiti da je Ezekija svojom molitvom iznenadio Boga i prisilio ga da prepravi nešto što Bog prethodno nije predvidio.

Ali ne smijemo otići ni u drugu krajnost i tvrditi da Ezekijina molitva zapravo ništa nije učinila.

Sam Bog kaže: „Čuo sam tvoju molitvu, vidio sam tvoje suze; evo, dodat ću tvojim danima petnaest godina.“

Molitva je stvarna.

Božji odgovor je stvaran.

Božja providnost je stvarna.

Biblija ih ne suprotstavlja.

23. Providnost nije isto što i fatalizam

Ovo je možda najvažnija praktična razlika u cijeloj raspravi.

Fatalizam govori: „Dogodit će se ono što se mora dogoditi bez obzira na to što ja učinim.“

Biblijska providnost ne govori tako.

Ona kaže: Bog suvereno ostvaruje svoje nakane, a ljudske odluke, molitve, upozorenja, poslušnost i drugi uzroci stvarni su dijelovi povijesti kroz koje se njegova providnost ostvaruje.

Zato Biblija istodobno može govoriti:

moli;

budi mudar;

čuvaj život;

bježi od opasnosti;

slušaj upozorenje;

poštuj roditelje;

ne iskušavaj Boga;

i istodobno: tvoj život nalazi se u Božjim rukama.

Nema proturječja ako razlikujemo konačnog Gospodara povijesti od sredstava kojima se povijest odvija.

24. Povezano pitanje: idu li sva djeca koja umru u nebo?

Ovo pitanje nije isto što i pitanje određuje li Bog duljinu ljudskog života.

Zato ga treba razmatrati zasebno.

Najčešće se navode Davidove riječi nakon smrti njegova djeteta:

„Ja ću otići k njemu, ali ono se neće vratiti k meni.“
(2 Sam 12,23)

Na prvi pogled Davidove riječi mogu zvučati kao izraz nade da će ponovno susresti svoje dijete.

Takvo razumijevanje je moguće i uklapa se u uvjerenje mnogih kršćana da djeca koja umru prije sposobnosti moralne odgovornosti primaju Božje milosrđe.

Ipak, moramo pitati: što sam tekst nedvojbeno dokazuje?

David kaže da se dijete neće vratiti njemu, ali da će on otići k djetetu.

U neposrednom kontekstu to svakako znači da je djetetova smrt nepovratna i da će i David jednoga dana umrijeti.

Iz same rečenice nije potpuno jasno govori li David dodatno o budućem svjesnom susretu nakon smrti.

Zato 2 Samuelovu 12,23 ne treba predstavljati kao da izričito kaže: „Sva djeca koja umru idu u nebo.“

Tekst te riječi ne izgovara. To ne znači da je takav teološki zaključak nužno pogrešan.

Mnogi kršćani argumentiraju u korist spasenja djece koja umru uzimajući u obzir širu sliku Božjeg karaktera, njegove pravednosti i milosrđa, pitanje moralne odgovornosti i druge biblijske tekstove.

Ali potrebno je zadržati ključnu hermeneutičku razliku: jedno je tvrditi da širi biblijski nauk daje dobar temelj za određeni zaključak, a drugo tvrditi da pojedini stih taj zaključak izričito naučava.

To nisu iste stvari.

25. Određuje li Bog smrt nerođenog djeteta?

I ovo pitanje zahtijeva veliku preciznost.

Ako prihvatimo biblijsku tvrdnju da život i smrt nisu izvan Božje providnosti, tada ni smrt nerođenog djeteta nije događaj koji je Boga iznenadio ili izmaknuo njegovoj vlasti.

Ali iz toga ne slijedi da je osoba koja namjerno prouzroči smrt nevina.

To je ista razlika koju smo vidjeli kod drugih oblika ljudskog zla: Božja suverenost ne poništava ljudsku moralnu odgovornost.

Još je problematičnije tvrditi da znamo zašto je Bog dopustio smrt određenog djeteta.

Ne možemo iz Pisma zaključiti: „Bog je dopustio upravo ovu smrt kako bi dijete odmah odveo u nebo.“

Možda netko takvu mogućnost teološki pretpostavlja, ali Biblija nam ne daje pravo da za pojedini slučaj govorimo kao da poznajemo Božju skrivenu namjeru.

Jedno je vjerovati da Bog može iz zla izvesti dobro.

Drugo je tvrditi da znamo zašto je dopustio konkretno zlo.

To treba strogo razlikovati.

26. Najjači prigovor: „Ako je moj dan smrti određen, mogu raditi što želim“

Pretpostavimo da čovjek kaže:

„Ako je Bog odredio da umrem 1. rujna 2050., ne mogu umrijeti prije toga. Zato mogu voziti 200 kilometara na sat, ne vezati sigurnosni pojas i ignorirati liječnike.“

Problem je što čovjek ne zna Božju skrivenu providnost.

Možda je upravo njegova nepromišljena odluka sredstvo njegove smrti.

Biblija čovjeku nije dala datum njegove smrti.

Dala mu je zapovijedi kako treba živjeti.

Zato je korisna razlika iz Ponovljenog zakona 29,29:

„Što je skriveno pripada Jahvi, Bogu našemu, a objavljeno nama i sinovima našim dovijeka, da vršimo sve riječi ovoga Zakona.“

Čovjek nije pozvan nagađati o skrivenoj Božjoj odluci.

Pozvan je biti odgovoran prema onome što mu je Bog objavio.

Zato se Božja providnost nikada ne smije koristiti kao opravdanje za nepromišljenost.

27. Najjači prigovor: „Ako je Bog mogao spriječiti smrt, zašto je nije spriječio?“

Ovo pitanje više nije samo pitanje duljine života.

To je pitanje problema zla i patnje.

Ako je Bog svemoćan i dobar, zašto dopušta bolest, nesreće, ubojstva i smrt?

Biblija daje dijelove odgovora.

Svijet je obilježen grijehom i smrću.

Ljudi imaju stvarnu moralnu odgovornost.

Bog ponekad dopušta posljedice ljudskih odluka.

Bog može koristiti patnju za svrhe koje ljudi u tom trenutku ne vide.

Bog može iz zla izvesti dobro.

Konačni biblijski odgovor na smrt nije njezino proglašavanje nevažnom, nego uskrsnuće.

Ali Biblija nam ne daje pojedinačno objašnjenje za svaku tragediju.

Knjiga o Jobu posebno je važna upravo zato što Job nikada ne dobiva detaljno objašnjenje nebeskog razgovora koji čitatelj poznaje iz prvih poglavlja.

Drugim riječima: čovjek može vjerovati Božjem karakteru i kada ne poznaje Božje razloge.

To je mnogo skromnija, ali i biblijski sigurnija tvrdnja od pokušaja da za svaku smrt objasnimo zašto ju je Bog dopustio.

28. Što možemo tvrditi s najvećom sigurnošću?

Nakon razmatranja svih glavnih tekstova možemo iznijeti nekoliko zaključaka različitog stupnja sigurnosti.

Prvo: Bog potpuno poznaje čovjekov život

Ni jedan dan čovjekova života ne iznenađuje Boga.

Psalam 139 snažno potvrđuje potpunost Božjeg znanja.

Drugo: život i smrt konačno se nalaze pod Božjom vlašću

Ponovljeni zakon 32,39 i 1 Samuelova 2,6 govore vrlo snažno o Božjoj vlasti da usmrćuje i oživljuje.

Treće: čovjekov život ima granicu koju čovjek sam ne kontrolira

Job 14,5 jedan je od najsnažnijih tekstova za ovu tvrdnju.

Čovjekovi dani nisu beskonačni niti je čovjek njihov apsolutni gospodar.

Četvrto: ljudske odluke imaju stvarne posljedice

Biblija ozbiljno govori o mudrosti, poslušnosti, grijehu, molitvi, upozorenjima i drugim čimbenicima koji mogu biti povezani sa životom i smrću.

Zato Božju providnost ne smijemo pretvoriti u fatalizam.

Peto: molitva može biti stvarno sredstvo Božjeg djelovanja

Ezekija to vrlo jasno pokazuje.

Božje znanje budućnosti ne čini molitvu besmislenom.

Šesto: Božja suverenost ne uklanja ljudsku odgovornost

Kristovo raspeće, Josipova priča i brojni drugi tekstovi pokazuju da Pismo može istodobno govoriti o Božjoj providnosti i ljudskoj krivnji.

Sedmo: ne možemo iz načina ili vremena nečije smrti automatski zaključiti zašto je Bog to dopustio

Ponekad Biblija otkriva razlog određenog suda.

U većini naših konkretnih životnih slučajeva nemamo takvu objavu.

Zato je potrebna poniznost.

29. Konačni odgovor

Vratimo se početnom pitanju:

Je li Bog odredio koliko će dana svaka osoba živjeti?

Ako pod tim pitanjem mislimo: „Je li duljina mojega života izvan Božjeg znanja i njegove suverene providnosti?“

biblijski odgovor glasi: Ne.

Čovjekov život nije izvan Božje vlasti.

Job govori o određenim danima, broju mjeseci koji je kod Boga i granici koju čovjek ne može prijeći.

Psalam 139 govori o danima koji su pred Bogom prije nego što ih čovjek proživi.

Ponovljeni zakon i 1 Samuelova govore o Bogu kao konačnom Gospodaru života i smrti.

Zato postoji snažna biblijska osnova za tvrdnju: Bog potpuno poznaje i suvereno određuje granice čovjekova zemaljskog života.

Ali ako pitanje glasi:

„Uči li Biblija izričito da je svakom čovjeku prije njegova rođenja određen točan datum, sat, minuta i sekunda smrti, pri čemu molitva, ljudske odluke, medicina, bolest i svi drugi uzroci nemaju nikakvu stvarnu ulogu?“

tada odgovor mora biti: Biblija to ne formulira na taj način.

Takva formulacija lako prelazi iz nauke o providnosti u fatalizam.

Biblija istodobno uči da Bog vlada i da sredstva imaju stvarnu važnost.

Čovjek se moli.

Bog odgovara.

Čovjek donosi odluke.

Te odluke imaju posljedice.

Liječnik liječi.

Mudrost čuva život.

Grijeh može razoriti život.

Drugi čovjek može prouzročiti smrt i za to biti potpuno moralno odgovoran.

Sotona može djelovati, ali samo unutar granica koje mu Bog dopušta.

A iznad svega toga Pismo ipak govori o Bogu kao Gospodaru života i smrti.

Zato je najprecizniji zaključak:

Prema Svetom pismu, duljina čovjekova života nije izvan Božjeg predznanja, vlasti i providnosti. Bog postavlja granice ljudskom životu, a čovjek nije apsolutni gospodar trenutka svoje smrti. Istodobno, Bog svoju providnost ostvaruje kroz stvarne uzroke i sredstva — kroz ljudske odluke, molitvu, mudrost, bolest, liječenje, prirodne događaje i postupke drugih ljudi. Zato Božja suverenost ne vodi fatalizmu niti poništava ljudsku odgovornost.

Možemo to izraziti još kraće: Naši dani nisu izvan Božjih ruku, ali to ne znači da su naše odluke nevažne.

To najbolje čuva zajedno različite naglaske Svetoga pisma.

30. Što ova istina praktično znači?

Biblijski odgovor na Božju suverenost nad životom nije pasivnost.

Nije: „Ionako je sve određeno, zato nije važno kako živim.“

Upravo suprotno.

Mojsije nakon razmišljanja o kratkoći života moli:

„Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce.“
(Ps 90,12)

Jakov također upozorava ljude koji samouvjereno govore:

„Danas ili sutra otići ćemo u taj i taj grad, provesti ondje godinu, trgovati i zaraditi.“

Zatim kaže:

„Vi ne znate što će biti sutra. Ta što je vaš život? Vi ste para koja se nakratko pojavi i potom nestane.“
(Jak 4,13-14)

Njegov zaključak nije:

„Nemojte ništa planirati.“

Nego:

„Umjesto da govorite: Ako Gospodin htjedne, živjet ćemo i učiniti ovo ili ono.“
(Jak 4,15)

To je možda najbolja praktična ravnoteža cijele teme.

Planiraj.

Radi.

Liječi se.

Čuvaj život.

Moli.

Donosi mudre odluke.

Ne iskušavaj Boga.

Ali nemoj živjeti kao da si gospodar sutrašnjega dana.

Jer konačna biblijska poruka nije da čovjek treba otkriti datum svoje smrti, nego da treba mudro živjeti vrijeme koje mu je dano.

Zato pitanje: „Koliko mi je još dana ostalo?“

Biblija uglavnom ostavlja skrivenim.

Ali pitanje: „Kako trebam živjeti dane koje imam?“ na njega odgovara vrlo jasno.

Hvala što čitaš Početni dizajn.

Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.

dr. Mihael Bermanec

Podržite ovaj rad

Ako vam je ovaj sadržaj bio koristan i želite podržati vrijeme, istraživanje i trud uložen u njegovu izradu, svoj doprinos možete dati dobrovoljnom donacijom.

Hvala na podršci.

Podržite rad – https://pocetnidizajn.com/donacije/