ŠTO BIBLIJA KAŽE O TETOVAŽAMA?

Približno vrijeme čitanja: 18 min

Biblijska analiza tetoviranja, kršćanske slobode, savjesti i odgovornosti prema tijelu

Pitanje tetoviranja među kršćanima često izaziva vrlo različite odgovore.

Jedni kažu: „Biblija kaže da se ne smijemo tetovirati. Svaka tetovaža je grijeh.”

Drugi odgovaraju: „To je Stari zavjet. Kršćanin se danas može tetovirati, pogotovo ako je tetovaža mala ili ima kršćanski motiv.”

Treći kažu: „Bog gleda srce. Nije važno što je na koži.”

Svaka od tih tvrdnji dodiruje dio problema, ali nijedna sama po sebi nije dovoljno precizna.

Ako želimo biti pošteni prema Božjoj riječi, ne smijemo Bibliji pripisivati ono što ona ne kaže. Ali jednako tako ne smijemo odbaciti ono što ona doista govori samo zato što nam se njezin smjer možda ne sviđa.

Zato glavno pitanje kršćanina nije samo: „Je li mi ovo dopušteno?”

nego: „Gospodine, želiš li da to učinim sa svojim tijelom?”

To pitanje cijelu raspravu stavlja na pravo mjesto.

1. LEVITSKI ZAKONIK 19,28 — ŠTO TEKST ZAPRAVO GOVORI?

Najizravniji biblijski tekst povezan s ovim pitanjem nalazi se u Levitskom zakoniku 19,28:

„Ne urezujte zareza na svome tijelu za pokojnika; niti na sebi usijecajte kakvih biljega. Ja sam Jahve!”

Prije nego što taj redak jednostavno pretvorimo u suvremenu zabranu svake tetovaže ili ga potpuno odbacimo kao nevažan starozavjetni propis, trebamo ga protumačiti u njegovu kontekstu.

„Budite sveti”

Levitski zakonik 19 ne počinje pitanjem tetovaža.

Počinje Božjim pozivom:

„Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš.”
–  Levitski zakonik 19,2

To je okvir cijelog poglavlja. Bog uči Izrael kako treba živjeti narod koji pripada Njemu.

Poglavlje govori o roditeljima, suboti, idolima, žrtvama, siromašnima, krađi, laži, pravdi, odnosu prema bližnjemu, poganskim praksama, seksualnom ponašanju, tijelu i drugim područjima života.

Drugim riječima: svetost nije bila ograničena samo na bogoslužje.

Bog polaže pravo na cijeli život svojega naroda.

I na dušu. I na ponašanje. I na tijelo. 

To je prva važna činjenica za našu temu.

2. NEPOSREDNI KONTEKST LEVITSKOG ZAKONIKA 19,28

Redci koji neposredno prethode zabrani govore o praksama koje su bile poznate u religijskom i kulturnom svijetu koji je okruživao Izrael.

U retku 26 zabranjuju se vračarske i gatačke prakse.

U retku 27 govori se o određenom načinu šišanja kose i brade.

U retku 28 slijedi: urezivanje tijela zbog mrtvih i stavljanje određenih znakova ili zapisa na tijelo.

Sličnu zapovijed nalazimo u Ponovljenom zakonu 14,1:

„Vi ste sinovi Jahve, Boga svoga. Nemojte se zarezivati niti činiti ćelavice među očima za pokojnikom.”

To jasno pokazuje da je barem prvi dio Lev 19,28 povezan s običajima žalovanja za mrtvima.

Zato nije pošteno uzeti redak potpuno izvan njegova povijesnog konteksta.

Ali jednako je nepošteno reći: „To nema nikakve veze s obilježavanjem tijela.”

Ima.

3. ŠTO ZNAČI IZRAZ KOJI SE PREVODI KAO „TETOVAŽA”?

Hebrejski izraz u drugom dijelu Lev 19,28 vrlo je rijedak.

Riječ povezana s pisanjem jasno nosi ideju zapisa ili oznake, dok je druga riječ toliko rijetka da se njezino značenje ne može jednostavno utvrditi usporedbom s deset drugih biblijskih mjesta.

Zato različiti prijevodi govore o: znakovima, urezanim znacima, tetovažama ili tetoviranim oznakama.

Ne trebamo se ponašati kao da suvremena električna tattoo-mašina postoji u Mojsijevu svijetu.

Nije postojala. Ali tekst očito govori o namjernom i trajnijem obilježavanju tijela.

Odnose li se oba dijela samo na mrtve?

Tu postoje različita tumačenja.

Jedno razumijevanje kaže: „Nemojte se rezati niti obilježavati tijelo u obredima povezanim s mrtvima.”

Drugo razumijevanje vidi dvije povezane zabrane: „Nemojte se rezati zbog mrtvih” i „nemojte na sebi praviti trajne oznake.”

Ne trebamo skrivati tu egzegetsku raspravu.

Ali ni jedno razumijevanje ne vodi zaključku: „Bogu je potpuno svejedno što Njegov narod radi sa svojim tijelom.”

Upravo suprotno.

Levitski zakonik 19,28 pokazuje da je i način postupanja s tijelom mogao biti pitanje svetosti i pripadnosti Bogu.

4. „ALI TO JE STARI ZAVJET”

To je ozbiljan prigovor.

Kršćani doista nisu pod Mojsijevim savezom na isti način kao drevni Izrael.

Novi zavjet to jasno pokazuje.

Hebrejima 7,11–12 govori da promjenom svećeništva dolazi i promjena zakonskog poretka.

Hebrejima 8 govori o Novom savezu.

Djela apostolska 15 pokazuju da apostoli obraćenim poganima nisu nametnuli cijeli Mojsijev zakon.

Kološanima 2,16–17 upozorava da se kršćanina ne osuđuje zbog hrane, pića, blagdana, mlađaka i subota, nazivajući ih sjenom onoga što dolazi, dok je stvarnost u Kristu.

Dakle, ne možemo jednostavno uzeti svaki propis dan Izraelu i prenijeti ga na Crkvu.

To je važno.

5. OBREDNI ZAKON I MORALNI ZAKON – KORISNA, ALI OPREZNA RAZLIKA

U kršćanskoj teologiji često se razlikuju moralni, građanski i obredni elementi Mojsijeva zakona.

Ta podjela može biti korisna.

Ali treba nešto pojasniti: sama Biblija uz Levitski zakonik 19,28 ne stavlja oznaku: „ovo je obredni zakon”.

To je teološka klasifikacija kojom pokušavamo razumjeti kako se pojedine starozavjetne zapovijedi odnose prema Novom savezu.

Zato ne bih argumentirao ovako: „To je obredni zakon, dakle redak više ništa ne znači.”

Bolje je reći: Kršćanin nije neposredno pod Mojsijevom zakonskom zabranom kao Izraelac pod Starim savezom, ali zapovijed i dalje ostaje dio nadahnute Božje riječi iz koje učimo o Božjem karakteru, svetosti, idolopoklonstvu i odnosu prema tijelu.

Pavao kaže:

„Sve je Pismo od Boga nadahnuto i korisno…”
– 2. Timoteju 3,16

Zato se pitamo: Koje trajno načelo ovaj tekst otkriva?

Vidimo najmanje ovo: Bog polaže pravo na svoj narod.

Božji narod ne treba nekritički oponašati okolne religijske i kulturne obrasce.

Tijelo nije duhovno nevažno. Vanjski postupci mogu izražavati pripadnost.

Čovjek nije apsolutni gospodar svojega tijela. A upravo tu Novi zavjet postaje posebno važan.

6. NOVI ZAVJET POSTAVLJA JOŠ DUBLJE PITANJE: ČIJE JE MOJE TIJELO?

U 1. Korinćanima 6,19–20 Pavao piše da je tijelo vjernika hram Duha Svetoga, da vjernik ne pripada sam sebi i da je kupljen cijenom.

Moramo biti egzegetski pošteni:

Pavao u tom odlomku neposredno govori o spolnom nemoralu, a ne o tetovažama.

Zato nije ispravno reći: „1 Kor 6,19 zabranjuje tetoviranje.”

Ne zabranjuje ga izravno.

Ali Pavao iznosi veliko teološko načelo: Moje tijelo više nije samo moje.

Krist me otkupio. I moje tijelo pripada Njemu.

Zato kršćanski stav nije: „Moje tijelo, moj izbor, mogu činiti što želim.”

nego: „Gospodine, ovo je tijelo Tvoje. Kako želiš da ga koristim?”

Tada se mijenja i pitanje tetoviranja.

Više nije samo: „Sviđa li se meni?” nego: „Proslavlja li to Boga kojemu pripadam?”

7. TIJELO KAO ŽIVA ŽRTVA

Istu misao nalazimo u Rimljanima 12,1–2.

Pavao poziva vjernike da svoja tijela prinesu Bogu kao živu, svetu i Bogu ugodnu žrtvu.

Zatim kaže:

„Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti…”

To ne znači: „Ako nešto radi suvremena kultura, automatski je grijeh.”

To bi bilo pogrešno.

Ali znači da popularnost nečega nije dovoljan razlog da kršćanin to prihvati.

„Svi imaju.” „Nogometaši imaju.” „Influenceri imaju.”

„Moji prijatelji imaju.” „To je danas normalno.”

Ništa od toga nije biblijski argument.

Kultura često govori: „Izrazi sebe.”

Kršćanin treba postaviti još jedno pitanje: „Kako će se kroz mene izraziti Krist?”

8. NE TRAŽI SAMO DOPUŠTENJE – TRAŽI MUDROST

Ovo smatram jednim od najvažnijih dijelova cijele teme.

Često se pitanje postavlja ovako: „Dokaži mi da je tetoviranje grijeh.”

Ali kršćanski život ne funkcionira samo tako.

Biblija ne daje posebnu zabranu za svaku moguću ljudsku odluku.

Zato postoje biblijska načela.

1. Korinćanima 6,12:

„Sve mi je dopušteno, ali sve ne koristi.”

1. Korinćanima 10,23:

„Sve je dopušteno, ali sve ne koristi. Sve je dopušteno, ali sve ne izgrađuje.”

I 1. Korinćanima 10,31:

„Dakle, ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite.”

Pogledaj redoslijed pitanja.

Ne samo: Je li dopušteno? nego: Je li korisno?

Izgrađuje li?

Može li me nečime zarobiti?

Kako djeluje na druge?

Proslavlja li Boga?

To je zreliji oblik kršćanskog razmišljanja.

9. „CRKVA TO NE ZABRANJUJE” NIJE ISTO ŠTO I „TREBAŠ TO UČINITI”

Neke kršćanske tradicije, uključujući velik dio suvremene katoličke moralne teologije, ne smatraju da Levitski zakonik 19,28 predstavlja izravnu univerzalnu zabranu svakog suvremenog tetoviranja.

To treba pošteno priznati.

Ali čak i ako kažemo: „Ne postoji opća crkvena zabrana tetoviranja”

iz toga još ne slijedi: „Dakle, tetoviraj se.”

Nešto može biti dopušteno, a ipak nepotrebno.

Dopušteno, ali nemudro.

Dopušteno, ali ne korisno.

Dopušteno, ali loše motivirano.

Dopušteno, ali učinjeno protiv savjesti.

Dopušteno, ali loše za moje svjedočanstvo.

Zato se cijelo pitanje ne može završiti riječima: „Nije zabranjeno.”

10. MOTIV SRCA – ZAŠTO TO ŽELIM?

Ovdje dolazimo do možda važnijeg pitanja od samog crteža.

1. Samuelova 16,7 kaže da čovjek gleda ono što je pred očima, dok Gospodin gleda srce.

Zato se prije tetoviranja iskreno pitaj: Zašto ovo želim?

Želim li pažnju?

Želim li da ljudi misle da sam zanimljiviji?

Želim li izgledati privlačnije?

Želim li pripadati određenoj skupini?

Želim li izgledati „cool”?

Želim li kopirati prijatelje, sportaše ili poznate osobe?

Želim li pokazati bunt?

Želim li šokirati roditelje?

Želim li dokazati da sam slobodan?

Pokušavam li liječiti neku nesigurnost?

Tražim li identitet?

Ili doista vjerujem da ću time proslaviti Boga?

Ponekad najveći problem nije ono što želimo staviti na kožu.

Problem može biti ono što se već događa u srcu.

11. PRIPADNOST – KRŠĆANIN VEĆ ZNA KOME PRIPADA

Posebno kod mladih postoji velika želja za pripadanjem.

Ako svi u određenom društvu imaju tetovažu, lako se pojavi osjećaj: „I ja to trebam da bih pripadao.”

Ali društvene skupine se mijenjaju.

Ljudi dolaze i odlaze.

Trendovi se mijenjaju.

Tetovaža ostaje.

Kršćanin već ima dublji identitet: pripada Kristu.

Pavao govori o vjernicima kao Kristovu tijelu.

Naša vrijednost ne dolazi iz toga izgledamo li kao ljudi oko nas.

Ne moramo obilježiti kožu da bismo postali prihvaćeni od Boga.

To ne znači da je želja za lijepim izgledom automatski grijeh.

Ali znači da trajnu odluku ne treba koristiti kao lijek za nesigurnost ili kao ulaznicu u određeno društvo.

12. „BOG NAS JE UREZAO U SVOJE DLANOVE” — ŠTO IZAIJA 49,16 ZAPRAVO ZNAČI?

Ponekad se u ovoj raspravi citira:

„Gle, u dlanove sam te svoje urezao…”
– Izaija 49,16

To je prekrasan tekst.

Ali ne treba ga pogrešno koristiti.

On ne govori da Bog ima doslovnu tetovažu niti daje dopuštenje za tetoviranje.

To je pjesnička slika Božje trajne vjernosti i sjećanja na svoj narod.

Vrijednost tog retka za našu temu leži drugdje: čovjek koji pripada Bogu ne mora trajnom vanjskom oznakom dokazivati svoju vrijednost.

Bog ga nije zaboravio. Njegov identitet počiva u Božjoj vjernosti, a ne u njegovu izgledu.

13. „ALI ŽELIM KRŠĆANSKU TETOVAŽU”

Netko kaže:

„Želim križ.”

„Želim Isusovo ime.”

„Želim biblijski stih.”

„Želim ribu.”

„Želim krunu od trnja.”

„Želim tetovažom svjedočiti za Krista.”

Motiv nije nevažan.

Križ nije isto što i sotonistički simbol.

Biblijski stih nije isto što i vulgarna poruka.

Ali: dobar sadržaj ne čini automatski postupak potrebnim ili mudrim.

Pitanje ostaje: Trebam li tetovažu da bih pokazao da pripadam Kristu?

14. KRIŽ NA KOŽI ILI KRIŽ U ŽIVOTU?

U Luki 9,23 Isus ne kaže: „Neka učenik stavi križ na svoje tijelo.”

On kaže da se njegov učenik treba odreći sebe, svakodnevno uzimati svoj križ i slijediti ga.

To je mnogo dublje.

Križ na ruci možeš napraviti za nekoliko sati.

Nositi križ znači slijediti Krista cijeli život.

Križ treba biti vidljiv u: poniznosti, čistoći, praštanju, vjernosti, ljubavi, žrtvi, milosrđu, riječima, odnosu prema neprijateljima, odnosu prema novcu, odnosu prema obitelji, karakteru.

Bolje je imati križ u životu nego samo križ na koži.

15. PO ČEMU ĆE LJUDI ZNATI DA PRIPADAMO ISUSU?

Isus u Ivanu 13,35 kaže:

„Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.”

To je fascinantno.

Isus nije rekao: „Po posebnom simbolu na koži.”

Niti: „Po posebnom izgledu.”

Nego: po ljubavi.

Zato čovjek može imati križ preko cijelih leđa, a životom poricati Krista.

A drugi može nemati nijednu tetovažu i njegov cijeli život govoriti: „Ja pripadam Isusu.”

16. MOŽE LI KRŠĆANSKI SIMBOL POSTATI SAMO MODNI DODATAK?

I ovo treba ozbiljno razmotriti.

Križ nije samo lijep simbol.

On predstavlja Kristovu patnju, smrt, otkupljenje i pobjedu.

Isusovo ime nije samo dizajn.

Biblijski stih nije dekoracija.

Zato pitaj: Pretvaram li ono što je sveto u ukras?

Ne tvrdim da će to svaki čovjek učiniti.

Ali dobro je pitati.

Možda je mnogo snažnije živjeti biblijski stih nego ga samo nositi na koži.

17. „ALI TETOVAŽA MOŽE BITI SVJEDOČANSTVO”

Da, može otvoriti razgovor.

Netko vidi križ.

Pita što znači.

Razgovor završi Evanđeljem.

Bog to može upotrijebiti.

Ne trebamo to poricati.

Ali činjenica da Bog nešto može upotrijebiti ne znači da nam je to bilo potrebno.

1. Petrova 3,15 poziva nas da budemo spremni dati odgovor za nadu koja je u nama.

Za svjedočenje već imamo: svoje riječi, svoj karakter, ljubav, dobra djela, milosrđe, svetost, Evanđelje.

Ne treba nam tinta da bismo mogli govoriti o Isusu.

18. „ALI SAMO JEDNA MALA”

Ovo je jedan od najčešćih argumenata.

„Neću cijelu ruku.”

„Samo mali križić.”

„Samo jednu riječ.”

„Samo mali datum.”

Naravno da postoji praktična razlika između dvocentimetarskog znaka i tetovaže preko cijelih leđa.

Ali veličina ne rješava temeljno pitanje.

Biblija nigdje ne kaže: „Do dva centimetra je dobro, a iznad toga nije.”

Takvu granicu ne smijemo izmisliti.

Mala tetovaža i dalje postavlja ista pitanja: Zašto je želim?

Je li korisna?

Proslavlja li Boga?

Je li potrebna?

Imam li čistu savjest?

Pripada li moje tijelo Kristu?

„Samo jedna” govori o broju.

„Samo mala” govori o veličini.

Ali ni jedno ni drugo ne odgovara na pitanje:

„Je li ovo mudra odluka?”

19. „SAMO JEDNA” NE MORA UVIJEK OSTATI JEDNA

Ne tvrdim da će svatko tko napravi jednu tetovažu napraviti deset.

To ne bi bilo pošteno.

Ali neki ljudi počnu: „Samo jedna mala.”

Zatim dođe druga. Pa treća.

Zato je dobro riješiti pitanje načela prije prve, a ne stalno pomjerati granicu.

Pitanje nije: „Koliko ih još smijem?” nego: „Zašto ih uopće trebam?”

20. USPOMENA NA POKOJNIKA

Ovo je osjetljivija situacija.

Netko želi ime pokojne majke.

Datum smrti oca.

Portret prijatelja.

Simbol u čast preminulog djeteta.

Tugu ne smijemo ismijavati.

Ljubav prema pokojniku je stvarna.

Ali zanimljivo je da Levitski zakonik 19,28 upravo tjelesno obilježavanje stavlja uz praksu povezanu s mrtvima.

Ne tvrdim da je suvremena memorijalna tetovaža ista stvar kao drevni poganski obred žalovanja.

Nije nužno.

Ali tekst daje dovoljan razlog da kršćanin zastane i zapita se: Moram li svoju ljubav prema pokojniku pokazati trajnim obilježavanjem tijela?

Ne moram.

Mogu pamtiti.

Mogu zahvaljivati Bogu za njegov život.

Mogu čuvati fotografije.

Mogu govoriti o njemu.

Mogu nastaviti dobro koje sam od njega primio.

Ljubav prema čovjeku ne mjeri se količinom tinte na koži.

21. IME DJETETA, SUPRUŽNIKA ILI VAŽAN DATUM

Ovdje namjera može biti potpuno dobra.

Ali: dobra namjera ne čini tetovažu nužnom.

Moje dijete nije više moje zato što mu je ime na mojoj ruci.

Moja ljubav prema supruzi ne postaje veća jer sam njezino ime unio u kožu.

Biblijska ljubav prvenstveno se vidi u: vjernosti, žrtvi, služenju, strpljivosti, praštanju i djelima.

22. ŠTO AKO JE TETOVAŽA IZRAZ POBUNE?

Tada problem postaje mnogo jasniji.

Ako mlada osoba kaže: „Roditelji su protiv toga, zato ću baš napraviti.” problem više nije samo tinta.

Problem je srce pobune.

Biblija poziva djecu da poštuju roditelje.

Efežanima 6,1–3 ponavlja zapovijed o poštovanju oca i majke.

To ne znači da odrasla osoba cijeli život mora tražiti roditeljsko dopuštenje za svaku odluku.

Ali ako je svrha moje odluke: „Pokazat ću im da mi ne mogu govoriti što ću raditi”, onda trebam ozbiljno ispitati svoju motivaciju.

Ne pretvaraj nevažnu tetovažu u važan obiteljski rat.

23. PRITISAK DRUŠTVA I ŽELJA ZA PRIHVAĆANJEM

Ako je glavni razlog: „Svi moji prijatelji imaju.”

„U našem društvu svi to rade.”

„Ne želim biti jedini bez tetovaže.” – pričekaj.

Ljudi kojima moraš promijeniti svoje tijelo da bi te prihvatili možda nisu ljudi prema kojima trebaš graditi svoj identitet.

Rimljanima 12,2 poziva nas da se ne prilagođavamo svijetu nego da nam se um obnavlja.

A Galaćanima 1,10 postavlja ozbiljno pitanje tražimo li prvenstveno ljudsko odobravanje ili želimo služiti Kristu.

Kršćanin ne mora dokazati da pripada društvu. On već zna kome pripada.

24. ŠTO AKO TETOVAŽA PREKRIVA OŽILJAK?

Tu treba biti posebno osjetljiv.

Neke osobe žele tetovažom prikriti ožiljak nakon operacije, nesreće, opeklina ili teškog razdoblja života.

To nije ista motivacija kao: „Želim izgledati zanimljivije.”

Zato ne treba svaku situaciju mehanički izjednačiti.

Treba razmotriti: svrhu, alternativne mogućnosti, zdravstvena pitanja, savjest, okolnosti i motiv.

Biblijska mudrost nije samo pravljenje pravila.

Ona uključuje razlučivanje pred Bogom.

25. MEDICINSKO I REKONSTRUKTIVNO TETOVIRANJE

Također treba razlikovati ukrasno tetoviranje od nekih medicinskih i rekonstruktivnih postupaka koji koriste pigmentaciju kože.

Ako se pigmentacija koristi kao dio rekonstrukcije nakon medicinskog zahvata, nije pošteno automatski je moralno izjednačiti s tetovažom učinjenom radi mode, identiteta ili pobune.

Zato ne trebamo izmišljati pravilo: „Svako unošenje pigmenta pod kožu u svakoj situaciji moralno je potpuno jednako.”

Biblija nas poziva da razmatramo svrhu i okolnosti.

26. A ŠTO AKO JE SADRŽAJ TETOVAŽE SAM PO SEBI PROBLEMATIČAN?

Tu možemo biti mnogo jasniji.

Ako tetovaža slavi: okultizam, sotonizam, druga božanstva, seksualnu nemoralnost, mržnju, rasizam, nasilje kao vrlinu, bogohuljenje ili nešto drugo protivno Kristu, onda problem više nije samo rasprava o tome jesu li tetovaže dopuštene.

Problem je poruka koju čovjek namjerno nosi.

Kršćanin ne može reći: „Tetovaže su pitanje slobode”

i onda tom slobodom veličati ono što Božja riječ jasno osuđuje.

27. ŠTO AKO NISAM SIGURAN?

Ovdje je Rimljanima 14 izuzetno važan.

U retku 23 Pavao daje načelo da čovjek ne treba postupati protiv svoje vjere i savjesti.

Ako misliš: „Možda ovo nije dobro.”

„Savjest me upozorava.”

„Ne znam želi li Bog ovo.”

„Moram pronaći još pet tekstova koji će mi dokazati da ipak smijem.” – stani.

Ako moraš stalno uvjeravati vlastitu savjest da je nešto u redu, možda problem nije nedostatak argumenata.

Možda jednostavno trebaš odustati.

Ne učiniti nešto što ti nije potrebno nije gubitak slobode.

Ponekad je upravo to zrelost.

28. ALI SAVJEST NIJE NEPOGREŠIVA

Ovdje treba dodati još jednu važnu ravnotežu.

Netko može reći: „Mene savjest uopće ne peče.”

Ali sama činjenica da nešto ne osjećamo kao problem ne dokazuje da je automatski ispravno.

Savjest treba biti oblikovana Božjom riječju.

Zato ne pitamo samo: „Osjećam li mir?” nego: „Je li moje razumijevanje u skladu s Pismom?”

Čovjek može imati mir jer nikada nije ozbiljno razmotrio neko pitanje.

Zato su potrebni: Božja riječ, molitva, mudrost, zreli savjet i poniznost.

29. KRŠĆANSKA SLOBODA NIJE SAMOVOLJA

Ponekad se kaže: „Slobodan sam u Kristu.”

Istina. Ali Krist nas nije oslobodio da bismo postali vlastiti gospodari.

Oslobodio nas je da pripadamo Njemu.

Pavao zato u Galaćanima 5,13 upozorava da sloboda ne postane prilika tijelu nego da jedni drugima služimo ljubavlju.

Zato kršćanska sloboda nije: „Mogu raditi što želim.” nego: „Slobodan sam izabrati ono što najbolje služi Kristu.”

To je ogromna razlika.

30. MOJA SLOBODA I MOJ BRAT

Rimljanima 14 i 1. Korinćanima 8–10 pokazuju da kršćanska odluka nije uvijek samo privatna stvar.

Pavao pita kako moja sloboda djeluje na drugoga.

Ne trebamo postati robovi mišljenja drugih ljudi.

Ali ljubav ponekad dobrovoljno odustaje od onoga što smatra dopuštenim.

Zrelost može reći: „Možda mogu, ali ne moram.”

To je mnogo drugačije od: „Nitko mi ne može reći što ću napraviti.”

31. ZDRAVSTVENI ASPEKT

Zdravstveni rizik nije dokaz da je tetoviranje grijeh.

To treba jasno reći.

Mnoge dopuštene aktivnosti nose zdravstveni rizik.

Ali budući da tetoviranje nije zdravstvena potreba u svom uobičajenom ukrasnom obliku, potencijalne komplikacije predstavljaju još jedan razuman faktor pri odluci.

Tetoviranje višestruko probija kožnu barijeru i unosi pigment.

Mogući problemi uključuju: infekcije, alergijske reakcije, granulome, ožiljke, keloide i druge reakcije kože.

Kontaminirana oprema može prenijeti infekciju, a problem može biti i sama kontaminirana tinta.

Zato nije dovoljno misliti: „Salon lijepo izgleda, dakle rizika nema.”

Profesionalni uvjeti rizik mogu znatno smanjiti. Ali smanjeni rizik nije isto što i nulti rizik.

32. TETOVAŽE I MRI

Ovdje posebno ne treba širiti strah.

Nije istina da osoba s tetovažom ne može normalno obaviti magnetsku rezonanciju.

Većina ljudi može.

Ipak, rijetko su opisani slučajevi zagrijavanja, pečenja ili oticanja tetoviranog područja tijekom MRI pregleda.

Zato osoba treba zdravstvenom osoblju reći da ima tetovaže.

MRI nije veliki argument protiv tetoviranja.

Ali jest jedan od praktičnih aspekata koje treba navesti precizno, a ne senzacionalistički.

33. TRAJNOST I UKLANJANJE

Tetovažu je mnogo lakše napraviti nego ukloniti.

Uklanjanje često zahtijeva više tretmana.

Može biti neugodno.

Može biti skupo.

Potpuno uklanjanje bez ostataka pigmenta ili promjena kože nije uvijek moguće.

Tu dobro pristaje načelo iz Izreka 21,5:

„Namisli marljivoga samo su na korist, a nagloga samo na siromaštvo.”

Ne tvrdim da taj redak govori o tetovažama.

Govori o promišljenosti nasuprot brzopletosti.

I upravo je to načelo primjenjivo.

Trajna odluka zaslužuje više razmišljanja od prolazne želje.

34. UKUS SE MIJENJA – TETOVAŽA OSTAJE

Pogledaj što ti se sviđalo prije deset godina.

Odjeća.

Frizure.

Glazba.

Fotografije.

Stil.

Ideje.

Možda danas nešto od toga više ne bi izabrao.

Čovjek se mijenja.

Tetovaža je upravo zbog toga neobična odluka: trenutačni ukus pretvaramo u dugoročnu oznaku tijela.

To nije grijeh samo po sebi. Ali jest razlog za oprez.

Pitanje nije: „Sviđa li mi se ovo danas?” nego: „Želim li ovo nositi ako mi se za dvadeset godina više ne bude sviđalo?”

35. ŠTO AKO VEĆ IMAM TETOVAŽU?

Ovo mi je posebno važno reći.

I ja razumijem tu želju.

Ne govorim o ovoj temi kao čovjek koji nikada nije razumio zašto bi netko poželio tetovažu.

Kad sam bio puno mlađi, nisam imao informacije ni razumijevanje koje imam danas.

Nitko me nije ozbiljno usmjerio kroz ovo pitanje.

Nitko nije sa mnom prošao ove biblijske tekstove.

Nitko mi nije pomogao da stanem i postavim sva ova pitanja.

I sam sam napravio dvije tetovaže.

Zato razumijem kada mladi čovjek kaže: „Sviđa mi se.”

Razumijem želju da nešto trajno označiš na sebi.

Razumijem kako se u toj dobi može činiti: „Pa što je tu tako ozbiljno?”

Upravo zato ovo ne pišem da bih s visine osuđivao tetovirane ljude.

Naprotiv.

Govorit ću ti ono što bih volio da je netko meni tada mirno i ozbiljno objasnio.

Kad bih danas, sa znanjem i razumijevanjem koje sada imam, ponovno stajao pred istom odlukom: ne bih se tetovirao.

Ne zato što danas mrzim sebe kakav sam bio.

Nego zato što danas znam više.

Čovjek raste. Uči. Bog ga mijenja.

Ne mogu od mlađe verzije sebe zahtijevati da je tada znala ono što znam danas.

Ali mogu danas drugom čovjeku dati informaciju koju ja tada nisam imao.

36. POSEBNO MLADOJ OSOBI

Ako si mlad i razmišljaš o tetovaži, moj savjet nije: „Nikada ništa sam ne odlučuj.”

Moj savjet je: Ne žuri.

Informiraj se. Čitaj Božju riječ. Moli. Razmisli.

Razgovaraj s roditeljima. Razgovaraj sa zrelim kršćaninom kojem vjeruješ.

Pričekaj. Ako danas odlučiš: „Neću je napraviti”, za godinu dana još uvijek je možeš napraviti.

Ali kad jednom bude na koži, odluka se više ne mijenja tako jednostavno.

Zato vrijeme radi u korist čovjeka koji čeka.

37. TREBAM LI UKLONITI TETOVAŽU KOJU VEĆ IMAM?

Ne nužno.

Biblija nigdje ne zapovijeda: „Nakon obraćenja moraš laserski ukloniti sve tetovaže.”

Takvu zapovijed ne smijemo izmisliti.

Ako tetovaža prikazuje nešto otvoreno bogohulno, okultno ili ozbiljno protivno tvojoj sadašnjoj vjeri, možeš razmotriti uklanjanje ili prekrivanje.

Ali i tu treba postupati razumno.

Uklanjanje ima svoje rizike, troškove i ograničenja.

2. Korinćanima 5,17 govori o novom stvorenju u Kristu.

Tetovaža može ostati na koži.

Krist mijenja čovjeka.

Možda će upravo tetovaža jednoga dana postati dio tvoga svjedočanstva:

„To sam napravio kad sam drugačije razmišljao. Danas bih odlučio drugačije jer me Bog mnogočemu naučio.” To nije licemjerje. To je rast.

38. ŠTO AKO SAM KRŠĆANIN, TETOVIRAO SAM SE I SADA ŽALIM?

Nemoj od tetovaže napraviti neoprostivi grijeh. Takvo nešto Biblija ne uči.

Ako si uvjeren da si postupio protiv svoje savjesti ili protiv Boga, priznaj to Gospodinu.

1. Ivanova 1,9 govori o Božjoj vjernosti i oproštenju.

Ne provodi ostatak života gledajući svoju ruku i govoreći:

„Bog me zbog ovoga manje voli.”

Ako pripadaš Kristu: tetovaža nije tvoj identitet.

Krist je tvoj identitet.

39. ŠTO S TETOVAŽOM KOJA JE POVEZANA S DRUGOM RELIGIJOM ILI OKULTIZMOM?

Ovdje treba razlikovati dvije stvari.

Sama činjenica da čovjek ima staru tetovažu iz vremena prije obraćenja ne znači da je automatski duhovno pod vlašću simbola na koži.

Ne treba širiti praznovjerje i strah.

Ako se čovjek obratio Kristu, pripada Kristu.

Ali ako je tetovaža bila izraz stvarnog bavljenja okultizmom, idolopoklonstvom ili drugom religijom, dobro je da čovjek jasno odbaci ono što je taj stari život predstavljao.

To ne znači da magijska moć živi u pigmentu.

Problem je bio duhovna pripadnost i praksa, a ne kemijski sastav tinte.

Može li osoba odlučiti ukloniti ili prekriti simbol?

Može. Ali ne treba misliti: „Dok god taj simbol postoji na koži, Krist me ne može potpuno osloboditi.”

Takva tvrdnja nema biblijski temelj. Krist je veći od simbola na koži.

40. A ŠTO S KRŠĆANINOM KOJI SE TETOVIRA I U TOME NE VIDI PROBLEM?

Ovo je izuzetno važno.

Postoje iskreni kršćani koji čitaju Bibliju, mole se i ljube Krista, ali nakon razmišljanja ipak zaključuju da imaju slobodu napraviti tetovažu.

Mogu se s njihovim zaključkom ne slagati.

Mogu smatrati da nisu dovoljno uzeli u obzir Lev 19,28 ili novozavjetna načela o tijelu, savjesti, korisnosti, svjedočanstvu i mudrosti.

Ali ne mogu na temelju toga reći: „Imaš tetovažu, dakle nisi pravi kršćanin.”

Spasenje nije po netetoviranoj koži.

Efežanima 2,8–9 govori o spasenju milošću po vjeri.

Zato ih ne smijemo manje voljeti.

Ne smijemo ih ponižavati. Ne smijemo ih izbjegavati. Ne smijemo se osjećati svetijima jer mi nemamo tetovažu.

Čovjek može imati potpuno čistu kožu, a srce puno: oholosti, požude, zavisti, mržnje, neopraštanja i licemjerja.

A pokraj njega može stajati tetovirani čovjek koji iskreno ljubi Isusa.

Bog gleda dublje od kože.

41. LJUBAV NE ZNAČI ODOBRAVATI SVAKU ODLUKU

S druge strane, ljubav ne znači: „Moram reći da je sve što napraviš dobro.”

Efežanima 4,15 povezuje istinu i ljubav.

Mogu bratu reći: „Volim te. Tvoja tetovaža ne znači da te smatram manje vrijednim kršćaninom. Ali ako me pitaš bih li ti preporučio da napraviš novu, moj je odgovor: ne bih.”

To nije mržnja. Nije odbacivanje.

Nije automatska osuda. To je neslaganje izraženo u ljubavi.

Istina bez ljubavi postaje hladna.

Ljubav bez istine lako postaje odobravanje svega.

Kršćaninu trebaju oboje.

42. NE STVARAJMO NOVI ZAKON KOJI BIBLIJA NIJE DALA

Ovdje oprez treba i nama koji preporučujemo netetoviranje.

Biblija ne kaže: „Kršćanin bez tetovaže duhovno je bolji od kršćanina s tetovažom.”

Ne kaže.

Zato moramo razlikovati četiri stvari:

1. Izričitu Božju zapovijed

Ono što tekst jasno kaže.

2. Biblijsko načelo

Širu istinu koju tekst poučava.

3. Mudru primjenu načela

Kako to načelo primjenjujemo na situaciju o kojoj Biblija ne govori izravno.

4. Osobnu preferenciju

Ono što se meni osobno sviđa ili ne sviđa.

Ako te četiri kategorije pomiješamo, lako možemo svoju preferenciju proglasiti Božjom zapovijedi.

To ne smijemo činiti.

43. ALI NE KORISTIMO NI „SLOBODU” KAO IZGOVOR

Druga krajnost je reći: „Biblija ne zabranjuje izravno, dakle nema se o čemu razgovarati.”

Ni to nije dovoljno biblijski. Biblija nas poziva na: mudrost, samokontrolu, svetost, razboritost, ljubav, odgovornost, dobru savjest i Božju slavu.

Zato nešto ne mora imati posebnu zabranu da bi vrijedilo ozbiljno razmotriti.

44. 18 PITANJA PRIJE NEGO ŠTO SE TETOVIRAŠ

Prije nego što sjedneš u stolac, iskreno pred Bogom odgovori:

1. Zašto ovo zapravo želim?
2. Pripada li moje tijelo meni ili Kristu?
3. Mogu li zahvaliti Bogu za ovu odluku?
4. Mogu li iskreno reći da je činim na Njegovu slavu?
5. Je li ovo korisno ili samo možda dopušteno?
6. Izgrađuje li me?
7. Je li mi ovo uopće potrebno?
8. Tražim li identitet koji bih trebao imati u Kristu?
9. Pokušavam li se uklopiti u društvo?
10. Je li u pozadini pobuna, taština ili nesigurnost?
11. Imam li čistu savjest oblikovanu Božjom riječju?
12. Kako će to utjecati na moje svjedočanstvo?
13. Kako moja odluka može utjecati na druge?
14. Hoću li isto željeti za deset, dvadeset ili četrdeset godina?
15. Jesam li razmotrio zdravstvene rizike i mogućnost uklanjanja?
16. Jesam li spreman pričekati šest mjeseci ili godinu dana?
17. Ako nisam spreman čekati, zašto mi se toliko žuri?
18. Ako postoji ozbiljna sumnja da Bog želi da to učinim, zašto jednostavno ne bih odustao?

Možda je posljednje pitanje najjednostavnije.

45. MOJA PREPORUKA

Nakon svega rečenog, ako me netko pita: „Trebam li se tetovirati?”

moj odgovor je: Preporučujem ti da se ne tetoviraš.

Ne zato što mogu pokazati novozavjetni redak: „Svaka moderna tetovaža svakoga kršćanina jest grijeh.”

Takav redak ne postoji. Neću tvrditi nešto što Biblija ne tvrdi.

Ali kada sve stavim zajedno, vidim dovoljno razloga za suzdržanost.

Levitski zakonik 19,28 ozbiljno govori o trajnom obilježavanju tijela unutar poziva Božjeg naroda na svetost.

Levitski zakonik 19,2 postavlja cijelo pitanje unutar poziva: „Budite sveti.”

1. Korinćanima 6,19–20 podsjeća me da ne pripadam sam sebi nego Kristu.

1. Korinćanima 6,12 upozorava da nije sve što je dopušteno korisno.

1. Korinćanima 10,23 dodaje da nije sve što je dopušteno izgrađujuće.

1. Korinćanima 10,31 poziva me da sve činim na Božju slavu.

Rimljanima 12,1–2 poziva me da svoje tijelo prinesem Bogu i ne dopustim da kultura oblikuje moje razmišljanje.

Rimljanima 14 upozorava me da ne djelujem protiv savjesti.

Galaćanima 5,13 podsjeća da kršćanska sloboda nije prilika za samovolju.

Ivan 13,35 pokazuje po čemu Krist želi da njegovi učenici budu prepoznati.

Luka 9,23 pokazuje da je važnije nositi križ svojim životom nego njegov simbol na koži.

Zatim dolaze: motiv, identitet, pritisak društva, utjecaj na druge, trajnost, promjena ukusa, zdravstveni rizici i teškoća uklanjanja.

Kada sve to stavim na vagu, više ne pitam:

„Mogu li pronaći dovoljno argumenata da opravdam tetovažu?” nego: „Što zapravo gubim ako je ne napravim?”

Ne gubim Krista.

Ne gubim spasenje.

Ne gubim identitet.

Ne gubim mogućnost svjedočenja.

Ne gubim ljubav prema pokojniku.

Ne gubim ljubav prema supružniku ili djetetu.

Ne gubim pripadnost Crkvi.

Ne gubim ništa što mi je potrebno za svet život.

Zato, kada je nešto: nepotrebno, trajno, biblijski dovoljno ozbiljno da zahtijeva oprez, podložno motivima srca, mogući izvor dvojbe savjesti i povezano s određenim praktičnim i zdravstvenim rizicima, moj je savjet jednostavan: Nemoj.

ZAKLJUČAK – NE TINTA, NEGO KRIST

Na kraju ovog teksta ne želim da netko pogleda osobu s tetovažom i pomisli: „Ja sam bolji kršćanin.”

Ako se to dogodi, promašili smo cilj. Želim da svatko najprije pogleda sebe i pita: „Gospodine, pripadam li Ti potpuno?”

Ja imam dvije tetovaže.

Zato ovo ne pišem s druge strane nekakve moralne ograde.

Razumijem želju. Razumijem mladost. Razumijem kako čovjek donese odluku bez svih informacija.

Razumijem kako je kad nemaš nekoga tko će te zaustaviti i zajedno s tobom otvoriti Božju riječ.

Kad bih danas ponovno birao, s onim što sada znam: ne bih se tetovirao.

Ali ne živim zato u stalnoj osudi zbog onoga što sam učinio kada sam bio mlađi.

Iz toga učim. I mogu drugome dati ono usmjerenje koje ja tada nisam imao.

Zato ako već imaš tetovažu: ne misli da te Bog zbog nje manje voli.

Ako danas žališ: donesi to Kristu i nastavi dalje.

Ako tvoj brat ima tetovažu i ne slaže se s tobom: voli ga.

Ako smatraš da je donio nemudru odluku: govori istinu u ljubavi.

Ako tek razmišljaš o prvoj tetovaži: ne žuri.

Ne moraš je napraviti. Najprije traži Boga.

Ako želiš križ – uzmi svoj križ i slijedi Krista.

Ako želiš Isusovo ime – proslavi njegovo ime svojim životom.

Ako želiš biblijski stih – pohrani Božju riječ u srce i živi je.

Ako želiš da ljudi vide da pripadaš Kristu – neka vide Krista u tebi.

Najljepši kršćanski znak nije križ istetoviran na koži, nego Krist vidljiv u čovjeku.

A ako brat pokraj mene ipak ima križ na koži, moja je odgovornost da prema njemu imam Kristovu ljubav u srcu.

Hvala što čitaš Početni dizajn.

Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.

dr. Mihael Bermanec

Podržite ovaj rad

Ako vam je ovaj sadržaj bio koristan i želite podržati vrijeme, istraživanje i trud uložen u njegovu izradu, svoj doprinos možete dati dobrovoljnom donacijom.

Hvala na podršci.

Podržite rad – https://pocetnidizajn.com/donacije/