Približno vrijeme čitanja: 26 min

Temeljni tekstovi: Jeremija 27,16–22; Jeremija 28; 2 Timoteju 4,1–5

Uvod: želimo li istinu ili potvrdu?

Jedna od najvećih opasnosti za kršćanina nije samo otvoreno odbacivanje Božje riječi. Postoji nešto mnogo suptilnije: možemo imati Bibliju otvorenu pred sobom, redovito je čitati, slušati propovijedi i iskreno vjerovati da branimo biblijsku istinu, a ipak iz nje neprestano izvlačiti upravo ono što želimo čuti.

Tada problem nije u tome što smo odbacili Bibliju, nego u tome što smo je počeli koristiti kako bismo potvrdili sebe, svoje želje, očekivanja i već formirana uvjerenja.

U Jeremiji 27–28 susrećemo upravo takvu situaciju. Narod se nalazi pred teškom stvarnošću. Babilon je postao dominantna sila, dio stanovništva već je odveden u izgnanstvo, a dio dragocjenosti iz jeruzalemskog Hrama završio je u Babilonu. Ljudi razumljivo žele čuti da će kriza brzo završiti, da će se prognanici vratiti i da će sve ponovno biti kao prije.

Upravo se tada pojavljuju proroci koji im obećavaju ono čemu se nadaju.

Jeremija, međutim, govori nešto sasvim drugo.

Tu nastaje pitanje koje se proteže sve do našega vremena:

Želim li doista znati što je Bog rekao – čak i kada to nije ono što sam se nadao čuti?

1. Povijesni kontekst: poruka koju nitko nije želio čuti

Jeremijina poruka bila je politički, emocionalno i religiozno vrlo neugodna. Babilonski kralj Nabukodonozor već je proširio vlast nad Judom, dio stanovništva odveden je u izgnanstvo, a dio dragocjenosti iz jeruzalemskog Hrama odnesen je u Babilon. Narod se nadao brzom preokretu, slomu babilonske vlasti i povratku prognanika.

Nasuprot takvim očekivanjima Jeremija poziva narod da se pokori babilonskom kralju.

To ne govori zato što Babilon smatra moralno superiornim Judinu narodu, niti zato što zagovara univerzalno načelo prema kojemu se svaki narod u svim okolnostima mora pokoriti svakom osvajaču. Razlog je specifičan za povijesni i saveznički kontekst Jeremijina vremena: prema proročkoj poruci, Bog je Babilon upotrijebio kao sredstvo suda nad Judom.

Zbog toga otpor Babilonu u tom konkretnom trenutku nije predstavljao samo politički otpor. Predstavljao je i odbijanje Božje discipline.

Upravo zato Jeremija upozorava narod da ne sluša proroke koji obećavaju kako će se posuđe Doma Gospodnjega uskoro vratiti iz Babilona. Bila je to poruka koju su ljudi silno željeli čuti, ali problem je bio jednostavan i presudan:

Bog to nije rekao.

2. Lažna poruka može zvučati vrlo pobožno

Jedna od najvažnijih pouka ovoga odlomka jest da lažna poruka ne mora zvučati bezbožno.

Jeremijini protivnici nisu govorili narodu da zaboravi Boga. Nisu tvrdili da Hram nije važan niti su pozivali ljude da napuste vjeru. Naprotiv, govorili su o Bogu, njegovu Hramu, obnovi njegova naroda, povratku svetoga posuđa i pobjedi nad neprijateljskom silom.

Njihova je poruka zvučala izrazito religiozno i upravo je zbog toga bila toliko uvjerljiva i opasna.

I danas pogrešno učenje može biti prepuno biblijskih izraza, govora o vjeri, pobjedi, blagoslovu, Božjoj dobroti i Božjim obećanjima. Čovjek može neprestano izgovarati riječ „Bog“, citirati biblijske stihove i govoriti o vjeri, a ipak tekstu pripisivati ono što on ne govori.

Zato presudno pitanje nikada ne smije biti samo: „Zvuči li ovo duhovno?“

Pravo pitanje glasi: „Je li Bog to doista rekao i može li se to pokazati iz teksta u njegovu kontekstu?“

3. Problem nije bio nada, nego lažna nada

Važno je ne pojednostaviti Jeremijinu poruku tako da ga pretvorimo u proroka pesimizma. Jeremija ne tvrdi da je sve završeno i da za Božji narod više nema budućnosti. Naprotiv, u njegovoj proročkoj poruci postoji i buduća obnova. Bog će ponovno djelovati, narod neće zauvijek ostati u izgnanstvu, a i hramsko će se posuđe jednoga dana vratiti.

Razlika između Jeremije i lažnih proroka stoga nije jednostavno u tome što je Jeremija pesimist, a oni optimisti.

Razlika je mnogo dublja.

Lažni proroci nude obnovu bez suda, pobjedu bez discipline i brzo rješenje bez ozbiljnog suočavanja s onim što je dovelo do krize. Jeremija, s druge strane, govori da je sud stvaran i da ga narod ne može jednostavno preskočiti, ali istodobno svjedoči da sud nije posljednja Božja riječ.

Tu možemo vidjeti razliku između biblijske nade i religioznog optimizma.

Religiozni optimizam govori: „Dogodit će se ono što želim jer vjerujem.“

Biblijska nada govori: „Mogu vjerovati Bogu čak i kada se ne dogodi ono što želim, jer Božja vjernost ne ovisi o ispunjenju mojega zamišljenog scenarija.“

4. Jeremija 28: Hananija govori upravo ono što narod želi čuti

Sljedeće poglavlje još snažnije pokazuje problem. U Jeremiji 28 pojavljuje se prorok Hananija, koji ne govori neodređeno niti ostavlja mnogo prostora za različita tumačenja. Njegova je poruka vrlo konkretna: tvrdi da je Bog slomio jaram babilonskoga kralja te da će se za dvije godine vratiti hramsko posuđe i prognanici.

Za tadašnju publiku teško je zamisliti privlačniju poruku. Kriza će brzo završiti, izgnanici će se vratiti, Babilon će izgubiti vlast, a Hram će ponovno dobiti svoje dragocjenosti.

Tada dolazi jedan od najzanimljivijih trenutaka cijele pripovijesti. Jeremija odgovara Hananiji riječima:

„Amen! Učinio tako Gospodin!“

Drugim riječima, Jeremija bi volio da je Hananija u pravu. On nije čovjek koji uživa u katastrofi niti prorok koji se raduje propasti vlastitoga naroda. I on bi volio da se prognanici vrate, da se hramsko posuđe ponovno nađe u Jeruzalemu i da vrijeme nacionalnog poniženja brzo završi.

Ali Jeremija razumije nešto presudno: Moja želja ne određuje Božju riječ.

To je jedna od najvažnijih hermeneutičkih pouka cijeloga događaja. Mogu nešto silno željeti, mogu se za to iskreno moliti i mogu određeni ishod smatrati dobrim i poželjnim, ali iz toga još uvijek ne slijedi da je Bog obećao kako će se upravo to dogoditi.

5. Egzegeza ili eisegeza?

Tu dolazimo do temeljnog pitanja tumačenja Svetoga pisma.

Egzegeza nastoji iz teksta izvući ono što tekst doista govori. Ona pita tko govori, kome govori, u kojim okolnostima, što određene riječi znače u njihovu književnom i povijesnom kontekstu te kako se odlomak uklapa u cjelinu knjige i šire svjedočanstvo Svetoga pisma.

Eisegeza čini suprotno. Umjesto da dopusti tekstu da odredi značenje, čitatelj u njega unosi vlastite pretpostavke, želje ili već oblikovana teološka uvjerenja.

Razlika se može jednostavno prikazati.

Kod egzegeze put izgleda ovako:

tekst → kontekst → značenje → teologija → primjena → ja.

Kod eisegeze smjer se obrće:

moja želja → moje uvjerenje → traženje odgovarajućeg stiha → zaključak da Bog govori isto što i ja.

Problem, dakle, nije samo u tome što možemo doći do pogrešnog zaključka. Problem je u tome što smo promijenili smjer autoriteta. Umjesto da tekst prosuđuje mene, ja sam postao onaj koji određuje što tekst smije značiti.

6. Hermeneutičko pravilo: prvo „Što znači?“, a tek onda „Što znači meni?“

Jedno od najčešćih pitanja pri proučavanju Biblije glasi: „Što ovaj stih znači meni?“

To je legitimno pitanje, ali nije prvo pitanje.

Prvo moramo pitati: „Što ovaj tekst znači?“

Tek kada smo pokušali razumjeti njegovu izvornu poruku, možemo odgovorno postaviti drugo pitanje: „Kako se istina ovoga teksta odnosi na mene i na moje vrijeme?“

To je osobito važno kada čitamo Stari zavjet. Ne možemo proizvoljno tvrditi da Babilon predstavlja moje probleme, Nabukodonozor mojega neprijatelja, a Jeruzalem moj osobni život. Takvo alegoriziranje omogućilo bi nam da od biblijskog teksta napravimo gotovo bilo kakvu poruku.

Babilon u Jeremiji 27 prije svega je povijesni Babilon, Nabukodonozor je konkretni babilonski kralj, a Juda je povijesni narod kojemu Jeremija govori.

Tek nakon što smo razumjeli tu razinu možemo pitati postoji li u tekstu trajni teološki princip koji nadilazi prvotnu situaciju.

Jedan od takvih principa svakako glasi: Božji narod mora dopustiti Božjoj objavljenoj riječi da ispravlja njegove želje, očekivanja i tradicije, umjesto da svoje želje pretvara u sadržaj Božje riječi.

7. Kako od biblijskog stiha napravimo obećanje koje Bog nikada nije dao?

Dobar primjer nalazimo u često citiranim Pavlovim riječima:

„Sve mogu u Onome koji me jača.“
(Fil 4,13)

Kada se taj redak izdvoji iz konteksta, lako može postati općenita poruka o uspjehu: uz dovoljno vjere mogu ostvariti svaki cilj, prevladati svaku prepreku i postići ono što sam zamislio.

Međutim, neposredni kontekst pokazuje nešto drukčije. Pavao govori o tome da je naučio živjeti i u obilju i u oskudici, biti sit i gladovati te ostati postojan u vrlo različitim životnim okolnostima.

Njegova poruka stoga nije prvenstveno: „Krist mi jamči ostvarenje svakoga cilja koji sam sebi postavio.“

Smisao je mnogo bliži ovome: „Krist mi daje snagu ostati vjeran i izdržati u svim okolnostima kroz koje prolazim.“

Razlika je velika. U prvom slučaju stih postaje sredstvo kojim potvrđujem svoje ambicije. U drugom slučaju tekst preoblikuje moje razumijevanje vjere, snage i zadovoljstva.

To je razlika između korištenja Biblije za vlastite ciljeve i dopuštanja Bibliji da oblikuje nas.

8. „Bog mi je rekao“

Jedan od suvremenih oblika istoga problema pojavljuje se kada osobnom osjećaju ili snažnom unutarnjem dojmu damo status Božjeg obećanja.

Netko može reći: „Bog mi je rekao da ću sigurno ozdraviti“, „Bog mi je rekao da ću dobiti taj posao“, „Bog mi je rekao da će se moj brak sigurno obnoviti“, „Bog mi je pokazao da će ovaj poslovni pothvat uspjeti“ ili „Znam da će se to dogoditi jer mi je Bog to stavio na srce.“

Ovdje je potreban veliki oprez. Problem nije u molitvi, nadi ili očekivanju da Bog može djelovati na neočekivane i čudesne načine. Problem nastaje onda kada vlastiti osjećaj sigurnosti pretvorimo u objektivno Božje obećanje i kažemo „Bog je obećao“ ondje gdje Sveto pismo nije obećalo određeni ishod.

Moja snažna želja nije proročanstvo. Moj unutarnji mir nije novi redak Svetoga pisma. Moje osobno uvjerenje nije automatski Božje obećanje.

Jeremija 27–28 pokazuje koliko je ozbiljno govoriti u Božje ime ono što Bog nije rekao.

9. Prosperitetno evanđelje: blagoslov bez križa

U svjetlu Jeremije postaje razumljiva i privlačnost prosperitetnog evanđelja. Njegova se poruka u različitim oblicima može svesti na ideju da će dovoljno snažna vjera nužno dovesti do uspjeha, zdravlja, materijalnog napretka ili povoljnih životnih okolnosti.

Takva je poruka privlačna zato što čovjeku govori upravo ono što prirodno želi čuti. Tko ne bi želio vjerovati da će dovoljno snažna vjera ukloniti bolest, financijske teškoće, neuspjeh i patnju?

Međutim, Novi zavjet nikada ne poistovjećuje Božju naklonost s neprekidnom zemaljskom udobnošću. Apostol Pavao poznavao je glad, oskudicu, progonstvo, zatvor, slabost i gubitak, a u samom središtu kršćanske vjere nalazi se Kristov križ.

Kršćanska vjera zato ne obećava život bez patnje. Ona obećava nešto dublje i sigurnije: Božju prisutnost i vjernost usred patnje te konačnu nadu koja ne ovisi o tome jesu li naše sadašnje okolnosti ugodne.

10. Postoji i suprotna pogreška: „Ako boli, mora biti istina“

Iz Jeremije ne smijemo izvući suprotan zaključak i početi vjerovati da je svaka ugodna poruka sumnjiva, dok je svaka neugodna poruka automatski istinita.

Istina nije istinita zato što boli, kao što nije lažna zato što tješi.

Biblija sadrži iznimno utješne istine. Govori da Bog oprašta, ljubi, spašava i ostaje vjeran. Govori o uskrsnuću, vječnom životu i budućnosti u kojoj će Bog ukloniti konačne posljedice grijeha i smrti. To su duboko utješne poruke, ali njihova utješnost nimalo ne umanjuje njihovu istinitost.

Prema tome, ugodnost poruke nije dokaz njezine istinitosti, ali ni neugodnost poruke nije dokaz njezine istinitosti.

Kriterij ostaje isti: govori li biblijski tekst doista ono što tvrdimo da govori?

11. Opasnost „hrabrog nepopularnog propovjednika“

Postoji još jedna suptilna zloupotreba Jeremijina primjera. Propovjednik može vlastitu kritiziranost ili nepopularnost početi koristiti kao potvrdu svoje ispravnosti: „Ljudi me napadaju zato što govorim istinu“, „Ni Jeremiju nisu prihvaćali“ ili „Ako vas moja poruka vrijeđa, to samo pokazuje da sam dotaknuo istinu.“

Takav argument nije dovoljan.

Činjenica da je Jeremija bio odbačen ne znači da je svaki odbačeni propovjednik Jeremija. Činjenica da je neko učenje nepopularno također ne znači da je istinito. Čovjek može biti kritiziran zato što govori istinu, ali može biti kritiziran i zato što je pogriješio, nepravedno protumačio tekst ili loše postupao prema ljudima.

Jeremijin autoritet nije proizlazio iz njegove nepopularnosti. Njegov autoritet proizlazio je iz činjenice da je vjerno govorio ono što mu je Bog objavio.

Zato presudno pitanje nije: „Je li ovaj propovjednik dovoljno hrabar i kontroverzan?“

Pitanje glasi: „Je li njegovo tumačenje Božje riječi vjerno tekstu?“

12. Tradicija također može postati ono što želimo čuti

Jeremijini suvremenici nisu imali samo osobne želje. Imali su i snažna religiozna očekivanja. Jeruzalem je bio Božji grad, a Hram mjesto povezano s Božjom prisutnošću. Kako bi onda Bog mogao dopustiti da poganski Babilon ponizi Jeruzalem i odnese hramske dragocjenosti?

Takva je logika mogla zvučati vrlo uvjerljivo, osobito zato što se oslanjala na stvarne elemente izraelske vjere. Problem je nastao kada su iz tih istina izvukli zaključke koje Bog nije obećao.

I danas se može dogoditi nešto slično. Možemo reći: „Naša crkva oduvijek tako uči“, „Naša denominacija tako vjeruje“, „Moj omiljeni propovjednik tako tumači“ ili „Svi ljudi koje teološki poštujem vjeruju isto.“

Crkvena povijest, tradicija i učitelji nisu bezvrijedni. Naprotiv, bilo bi oholo ponašati se kao da dvije tisuće godina kršćanskog promišljanja nema što reći suvremenom čitatelju.

Ipak, nijedna tradicija nije iznad Božje riječi.

Zato posljednje pitanje mora ostati: „Može li se ovo uvjerenje pokazati iz Svetoga pisma odgovornom egzegezom?“

13. 2 Timoteju 4: učitelji prema vlastitim željama

Pavao upozorava Timoteja da će doći vrijeme kada ljudi neće podnositi zdrav nauk, nego će prema vlastitim željama okupljati učitelje koji će im govoriti ono što žele slušati.

Važno je primijetiti da problem ne počinje samo s učiteljem. Počinje i sa slušateljem.

Najprije postoji želja. Zatim tražimo učitelja koji će tu želju potvrditi. Nakon toga pronalazimo biblijske tekstove koji, izdvojeni ili protumačeni na određeni način, izgledaju kao potvrda našega uvjerenja. Na kraju možemo doći do točke na kojoj više ne razlikujemo vlastitu želju od Božje volje.

Obrazac izgleda ovako:

moja želja → učitelj koji potvrđuje moju želju → stihovi koji se koriste kao potvrda → uvjerenje da je moja želja zapravo Božja volja.

Zdrava hermeneutika kreće suprotnim smjerom:

tekst → kontekst → značenje → teološka istina → preispitivanje mojih želja → poslušnost.

14. Najveća opasnost možda nije lažni učitelj

Lako je čitati Jeremiju i odmah početi razmišljati o televizijskim propovjednicima, internetskim učiteljima, nekoj drugoj crkvi ili denominaciji. Međutim, ako se na tome zaustavimo, možda smo promašili najvažniju primjenu teksta.

Problem nisu samo ljudi koji govore ono što želimo čuti. Dublje pitanje glasi: zašto ih želimo slušati?

U svakome od nas postoji sposobnost selektivnog slušanja. Ako želim vjerovati da će Bog ukloniti svaki moj problem, prirodno ću primjećivati tekstove o pobjedi. Ako želim opravdati svoju ljutnju, posebno će mi biti zanimljivi tekstovi o sudu. Ako želim opravdati određeno ponašanje, tražit ću tumačenje koje ga čini prihvatljivim. Ako želim osuditi drugoga, lako ću pronaći biblijski redak koji ću primijeniti na njega. Ako sam duboko vezan uz vlastitu teološku tradiciju, možda ću nesvjesno primjećivati samo one tekstove koji joj odgovaraju.

Najopasniji oblik eisegeze (učitavati svoje ideje u biblijski tekst) zato nije uvijek svjesna manipulacija tekstom.

Ponekad je to iskreno, ali duboko samozavaravanje.

15. Nećemo svi primiti jednaku nagradu – ozbiljnost buduće odgovornosti

Jedan od primjera učenja koje vjerniku možda nije uvijek ugodno čuti jest novozavjetni govor o budućoj odgovornosti i nagradi vjernika. Ponekad se o vječnosti govori kao da nakon spasenja više nema nikakve razlike između načina na koji su vjernici živjeli svoje zemaljske živote. Svi koji pripadaju Kristu bit će spašeni, svi će biti s njime i stoga se ponekad zaključuje da će u konačnici svi primiti potpuno isto.

Prvi dio te tvrdnje izražava temeljnu kršćansku istinu: spasenje je Božji dar i ne zarađujemo ga količinom svojih dobrih djela. Nitko nije „više spašen“ zato što je više služio, davao ili se više žrtvovao. Naše prihvaćanje pred Bogom počiva na Kristu, a ne na našim zaslugama.

Međutim, iz toga ne slijedi da je Bogu svejedno kako njegovo dijete živi nakon što je povjerovalo niti da Novi zavjet govori o potpuno jednakoj nagradi za svakoga.

Upravo zato potrebno je razlikovati spasenje od nagrade.

Spasenje nije plaća za dobro odrađen kršćanski život. Nagrada pripada drugoj kategoriji. Novi zavjet povezuje je s vjernošću, služenjem, djelima, motivima i načinom na koji smo upotrijebili vrijeme, sposobnosti, sredstva i prilike koje nam je Bog povjerio.

Spašen – ali s mogućnošću gubitka nagrade

Jedan od najsnažnijih tekstova nalazimo u 1 Korinćanima 3,10–15. Pavao vjernikov život opisuje slikom gradnje na već postavljenom temelju. Netko gradi zlatom, srebrom i dragim kamenjem, a netko drvom, sijenom i slamom. Doći će trenutak kada će se pokazati kakvo je bilo čije djelo.

Za onoga čije djelo opstane Pavao kaže da će primiti nagradu, dok za onoga čije djelo izgori kaže da će pretrpjeti gubitak, premda će on sam biti spašen.

Ta je razlika iznimno važna.

Pavao ovdje ne govori samo o razlici između spašenog vjernika i izgubljenog nevjernika. Njegove riječi pokazuju i mogućnost čovjeka koji je spašen, ali trpi gubitak onoga što je mogao primiti.

To znači da Božja milost ne uklanja ozbiljnost našega sadašnjeg života. Upravo zato što pripadamo Kristu važno je što činimo s životom koji nam je povjeren.

Sličnu ozbiljnost nalazimo u 2 Korinćanima 5,10, gdje Pavao govori da se svi moramo pojaviti pred Kristovim sudištem kako bi svatko primio prema onome što je činio dok je bio u tijelu.

Dakle, budući susret s Kristom nije prikazan samo kao trenutak u kojem će se ustanoviti tko pripada Kristu. Za vjernika postoji i Kristovo vrednovanje načina na koji je živio.

U čemu će se ta razlika očitovati?

Tu trebamo biti precizni. Biblija prilično jasno govori da postoji nagrada i mogućnost gubitka nagrade, ali nam ne daje detaljnu kartu vječnosti prema kojoj bismo mogli točno opisati položaj svakog vjernika.

Zato je bolje govoriti o različitoj nagradi, Kristovu priznanju i povjerenoj odgovornosti nego jednostavno o „višem“ i „nižem statusu na nebu“.

Izraz „različit status“ može stvoriti pogrešan dojam da će neki vjernici biti više spašeni, više Božja djeca ili više voljeni od drugih. To nije zaključak koji trebamo izvesti iz ovih tekstova.

Međutim, Novi zavjet ipak daje određene naznake o tome u čemu bi se razlika mogla očitovati.

Prije svega, postoji Kristovo priznanje vjernosti. U prispodobi o talentima gospodar vjernom sluzi govori: „Valjaš, slugo dobri i vjerni“ te mu zbog vjernosti u malome povjerava više (Mt 25,21.23). U 1 Korinćanima 4,5 Pavao također govori o vremenu kada će Bog iznijeti na vidjelo nakane srca i kada će svatko primiti odgovarajuću pohvalu od Boga.

Drugo, Isusove prispodobe povezuju vjernost s budućom odgovornošću. Posebno je zanimljiva prispodoba o minama u Luki 19,11–27. Jednom sluzi gospodar povjerava vlast nad deset gradova, a drugome nad pet. Razlika u njihovoj prethodnoj vjernosti povezana je s razlikom u odgovornosti koja im je poslije povjerena.

To se uklapa u širu novozavjetnu sliku budućnosti u kojoj Božji narod nije prikazan kao pasivan. Otkrivenje govori o Božjim slugama koje mu služe i kraljuju s njime (Otk 22,3–5). Stoga postoje dobri biblijski razlozi ozbiljno razmotriti mogućnost da buduća nagrada uključuje različitu mjeru povjerene odgovornosti i sudjelovanja u Kristovu kraljevanju.

Treće, Novi zavjet govori o različitim „vijencima“ ili „krunama“ povezanim s vjernošću, ustrajnošću i služenjem (2 Tim 4,8; Jak 1,12; 1 Pt 5,4). Ne moramo ih nužno zamišljati kao doslovne materijalne krune. Važna je misao da Krist poznaje i vrednuje vjernost svojih ljudi.

Dakle, Biblija nam daje dovoljno da možemo reći: neće svaki vjernik nužno primiti jednaku nagradu, pohvalu i povjerenu odgovornost.

Ali ne daje nam dovoljno da bismo trebali graditi detaljan sustav nebeske hijerarhije.

Znači li to da će neki vjernici biti manje sretni cijelu vječnost?

Ni ovdje ne bismo trebali govoriti više nego što Pismo govori.

Pavao u 1 Korinćanima 3 koristi ozbiljan izraz: čovjek može pretrpjeti gubitak. To znači da rezultat Kristova vrednovanja nije nevažan. Ako ne bi postojala nikakva stvarna posljedica, upozorenje o gubitku teško bi imalo svoju punu težinu.

Istodobno, Biblija ne govori da će manje nagrađeni vjernici provesti vječnost u zavisti, frustraciji ili žalosti gledajući one koji su primili više. Konačno stanje Božjega naroda opisano je kao stanje bez smrti, žalosti, jauka i boli (Otk 21,4).

Zato možemo držati zajedno dvije istine: Kristovo vrednovanje našega života imat će stvarne posljedice, ali konačna vječnost Božjega naroda neće biti obilježena nezadovoljstvom i međusobnom zavišću.

Kako se te dvije stvarnosti u svim pojedinostima međusobno povezuju, Pismo nam jednostavno ne objašnjava.

Dva spašena čovjeka – ali dva različito proživljena života

Zamislimo dvojicu ljudi koji obojica pripadaju Kristu.

Jedan desetljećima vjerno služi. Oprašta kada je teško oprostiti, daje kada bi mu bilo lakše zadržati za sebe, služi kada nitko ne vidi, ostaje vjeran Kristu kada ga to nešto košta i odgovorno koristi vrijeme, sposobnosti, sredstva i prilike koje mu je Bog dao.

Drugi također ispovijeda vjeru u Krista, ali velik dio svojega života provodi prvenstveno za sebe. Ne odriče se Krista, ali ne želi da ga nasljedovanje previše košta. Služit će dok je ugodno, dati dok ne osjeti ozbiljniju žrtvu i poslušati dok poslušnost ne poremeti njegove planove.

Ako kažemo da između ta dva života u konačnom Kristovu vrednovanju ne može postojati nikakva razlika, tada moramo objasniti zašto Novi zavjet toliko često govori o nagradi, gubitku, vjernosti, upravljanju povjerenim dobrima i polaganju računa.

Jednako spasenje ne znači nužno jednako vrednovanje načina na koji smo živjeli nakon što smo primili spasenje.

„Baš me briga za nagradu. Bitno da sam spašen.“

Netko bi na sve ovo mogao odgovoriti:

„Meni nagrada nije važna. Bitno mi je da sam spašen. Živjet ću kao Božje dijete, ali ne namjeravam se previše žrtvovati, davati ili odricati. Ako na kraju budem s Kristom, meni je to dovoljno.“

Na prvi pogled takva izjava čak može zvučati ponizno. Kao da čovjek govori: „Ne trebaju mi posebne počasti. Dovoljan mi je Krist.“

Ali problem se pojavljuje u drugom dijelu izjave: „Ne želim da me život za Krista previše košta.“

Tada pitanje više nije samo koliko nas zanimaju buduće nagrade. Pitanje postaje kakav odnos imamo prema Kristu i životu koji nam je povjerio.

Novi zavjet ne predstavlja kršćanski život pitanjem: „Koliko malo mogu dati Kristu, a ipak biti spašen?“

Pavao nakon izlaganja Božjega milosrđa poziva vjernike da svoja tijela prinesu kao živu, svetu i Bogu ugodnu žrtvu (Rim 12,1). U 2 Korinćanima 5,14–15 govori da nas Kristova ljubav pokreće kako oni koji žive više ne bi živjeli sebi, nego Onome koji je za njih umro i uskrsnuo.

Drugim riječima, milost ne vodi zaključku: „Krist me spasio, zato sada mogu što više živjeti za sebe.“

Milost proizvodi potpuno drukčije pitanje: „Ako je Krist dao sebe za mene, kako sada želim živjeti za njega?“

„Ali ja ne želim služiti Bogu zbog nagrade“

To je opravdan prigovor.

Ako bi jedini razlog moje poslušnosti bio: „Što ću ja od toga dobiti?“, tada bi nešto bilo pogrešno u mojoj motivaciji. Kršćanin služi zato što voli Krista, zahvalan je za primljenu milost, želi proslaviti Boga i voli ljude kojima služi.

Ali Novi zavjet ne postavlja ljubav prema Kristu i buduću nagradu kao međusobne suprotnosti.

Sam Isus govori: „Skupljajte sebi blago na nebu“ (Mt 6,20).

Pavao na kraju života može reći da je dobar boj bio, trku završio i vjeru sačuvao, a zatim govori o vijencu pravednosti koji mu je pripravljen (2 Tim 4,7–8).

Prema tome, nije neduhovno željeti ono što Krist sam smatra vrijednim nagraditi.

Možemo istodobno reći: „Gospodine, služim ti zato što te volim“ i: „Želim jednoga dana pred tobom stajati kao netko tko je vjerno postupao s onim što si mu povjerio.“

Nagrada nije kupovanje Božje ljubavi

Ovdje moramo izbjeći i drugu krajnost. Učenje o nagradama ne smije pretvoriti kršćanski život u skupljanje bodova kod Boga.

Ne dajemo više kako bismo kupili veću Božju ljubav. Ne služimo kako bismo postali njegova djeca. Ne žrtvujemo se kako bismo zaradili vječni život.

Služimo zato što već jesmo njegova djeca.

Živimo vjerno zato što nam je život darovan.

Dajemo zato što smo sami primili.

Služimo Kristu zato što nas je prvi ljubio.

Nagrada je zato najbolje razumjeti kao Kristovo vrednovanje vjernosti života koji je već primio milost.

To potpuno mijenja perspektivu.

Ne služim da bih postao Božje dijete; služim zato što jesam Božje dijete. Ne živim vjerno kako bih kupio vječni život; želim živjeti vjerno zato što mi je život darovan i zato što ću pred Kristom položiti račun za ono što mi je bilo povjereno.

„Baš me briga“ zapravo promašuje važnije pitanje

Ako netko kaže: „Nije me briga hoću li dobiti nagradu“, možda je korisno postaviti drugo pitanje:

„Ako Krist smatra vjernost dovoljno važnom da je želi nagraditi, zašto bi meni bilo svejedno?“

To je mnogo dublje od želje za nekakvim „većim blagom u nebu“.

Ako nagrada uključuje Kristovo priznanje vjernosti, tada rečenica „nije me briga za nagradu“ može nehotice značiti:

„Nije mi osobito važno kako će Krist vrednovati način na koji sam živio život koji mi je povjerio.“

A upravo tu Novi zavjet poziva na ozbiljnost.

Pitanje zato nije:

„Koliko malo mogu učiniti, a ipak biti spašen?“

Niti: „Koliko mogu zadržati za sebe, a da ipak završim u nebu?“

Pravo pitanje glasi: „Što želim učiniti s jedinim zemaljskim životom koji mi je Krist povjerio?“

Vrijeme koje imamo prolazi. Novac koji danas posjedujemo jednoga će dana pripadati nekome drugome. Položaji, karijere i ljudska priznanja završit će. Mnoge prilike za služenje, davanje, opraštanje, pomaganje i svjedočenje koje imamo danas neće trajati zauvijek.

Upravo zato nauk o budućoj nagradi govori nešto vrlo važno o sadašnjosti: način na koji danas živimo ima vječnu težinu.

I upravo tu ponovno dolazimo do Jeremije

Naša prirodna želja može biti čuti:

„Ne brini. Budući da si spašen, način na koji sada živiš u konačnici neće napraviti nikakvu stvarnu razliku.“

Takva poruka može biti vrlo ugodna jer uklanja ozbiljnost odgovornosti.

Ali ugodnost nije kriterij istine.

S druge strane, ni stroža poruka nije automatski istinita samo zato što je stroža. Ne trebamo od Biblije tražiti ni lakšu ni težu poruku. Trebamo pitati: „Što tekst doista govori?“

Ako Novi zavjet razlikuje spasenje kao dar od nagrade povezane s vjernošću, tada tu razliku ne bismo trebali izbrisati samo zato što nam je neugodno razmišljati o budućem polaganju računa.

Božja milost ne govori: „Nije važno kako živiš.“

Naprotiv, upravo nas milost oslobađa da život koji smo primili živimo ozbiljno, zahvalno i vjerno.

Zato je možda najbolji sažetak ovoga učenja sljedeći:

Svi koji pripadaju Kristu spašeni su istom milošću i na temelju istoga Kristova djela, ali Novi zavjet ne daje osnovu za zaključak da će zato svaki vjernik primiti jednaku nagradu. Pismo govori o nagradi i gubitku nagrade, Kristovu priznanju vjernosti i povjerenoj odgovornosti. Ne otkriva nam dovoljno da bismo izgradili detaljnu hijerarhiju vječnosti, ali otkriva dovoljno da znamo kako način na koji danas živimo nije nevažan.

Zato zreo kršćanski život ne pita: „Koji je minimum koji moram dati Kristu?“ nego: „Ako mi je Krist toliko dao, kako mogu vjerno upotrijebiti ono što mi je povjerio dok još imam priliku?“

16. „Neka vas ne bude mnogo učitelja“ – želimo li poučavati više nego biti poučeni?

Postoji još jedna opasnost koja se vrlo prirodno nadovezuje na pitanje buduće odgovornosti. Nije problem samo u tome što ljudi traže učitelje koji će im govoriti ono što žele čuti. Problem može nastati i onda kada sami želimo biti učitelji, a više nismo spremni biti učenici.

Jakov piše: „Neka vas, braćo moja, ne bude mnogo učitelja, znajući da ćemo primiti stroži sud“ (Jak 3,1).

Jakov ne govori da Crkva ne treba učitelje. Novi zavjet jasno pokazuje da je poučavanje potrebno i da je sposobnost poučavanja Božji dar. Njegovo upozorenje usmjereno je protiv olakog preuzimanja položaja s kojega čovjek drugima govori: „Ovo je ono što Bog kaže.“

Zašto je to toliko ozbiljno?

Zato što učitelj ne utječe samo na sebe. Njegovo razumijevanje Pisma oblikuje razumijevanje drugih ljudi. Ako pogriješi u tumačenju, posljedice njegove pogreške mogu se umnožiti kroz ljude koji mu vjeruju.

Zbog toga Jakov kaže da će učitelji primiti stroži sud. U kontekstu poslanice nema potrebe taj izraz automatski razumjeti kao tvrdnju da će učitelji biti vječno osuđeni ako pogriješe. Naglasak je prije na većoj odgovornosti pred Bogom. Onaj kome je povjeren veći utjecaj odgovara i za način na koji ga je koristio.

To se vrlo dobro uklapa u prethodnu temu o budućoj odgovornosti. Ako ćemo pred Kristom položiti račun za ono što nam je bilo povjereno, tada osoba kojoj je povjereno poučavanje drugih nosi posebno ozbiljnu odgovornost.

Ali Jakovljevo upozorenje otkriva još jedan problem koji je vrlo aktualan.

Moguće je željeti poučavati, a ne željeti biti poučen.

Čovjek može voljeti govoriti drugima što Biblija znači, ispravljati tuđu teologiju, voditi biblijske rasprave, objavljivati tumačenja i upozoravati na pogreške drugih, a istodobno vrlo teško podnositi kada netko ispravi njega.

Tada nastaje paradoks: želim da se drugi podlože istini koju ja poučavam, ali ne želim da se ja podložim istini kada ona ispravlja mene.

To je posebno opasno za svakoga tko poučava Bibliju.

Učitelj se s vremenom može naviknuti pristupati Pismu prvenstveno s pitanjem: „Što ću iz ovoga poučiti druge?“

Umjesto da najprije pita: „Što ovaj tekst govori meni i gdje mene treba ispraviti?“

Tada Biblija polako prestaje biti riječ pod čijim autoritetom stoji učitelj i postaje samo alat kojim on poučava druge.

A upravo tu počinje opasnost protiv koje govori cijeli ovaj članak.

Jer eisegeza nije opasna samo kada želimo pronaći stih koji će opravdati naš način života. Može se pojaviti i kada toliko zavolimo vlastito teološko stajalište da više nismo spremni dopustiti tekstu da ga dovede u pitanje.

Učitelj tada više ne pita: „Jesam li ispravno razumio tekst?“ nego: „Kako mogu iz teksta dokazati ono što već poučavam?“

Razlika između ta dva pitanja golema je.

Učitelj mora ostati učenik

Najsigurniji učitelj nije onaj koji nikada nije promijenio mišljenje.

Ponekad upravo spremnost da kažemo „ovdje sam pogriješio“ pokazuje da nam je autoritet Pisma važniji od vlastitog ugleda.

Ako ozbiljno proučavanje teksta pokaže da sam godinama nešto razumijevao pogrešno, imam izbor. Mogu braniti svoje staro stajalište zato što sam ga javno zastupao, zato što ga zastupa moja tradicija ili zato što bi priznanje pogreške bilo neugodno.

Ili mogu reći:

„Ako tekst govori drukčije nego što sam mislio, moram promijeniti svoje mišljenje, a ne značenje teksta.“

To je jedna od najvažnijih osobina svakoga tko poučava Božju riječ.

Učitelj koji se više ne može ispraviti postaje posebno ranjiv upravo na ono od čega bi trebao čuvati druge.

Zašto Jakov odmah govori o jeziku?

Nije slučajno što nakon upozorenja učiteljima Jakov počinje govoriti o jeziku. Govori o uzdi kojom se upravlja konjem, malom kormilu koje usmjerava veliki brod i maloj vatri koja može zapaliti veliku šumu (Jak 3,2–6).

Slika je vrlo snažna. Riječi izgledaju malene, ali mogu proizvesti velike posljedice.

To posebno vrijedi za riječi učitelja.

Jedna pogrešno protumačena rečenica može postati nečije uvjerenje. To uvjerenje može oblikovati njegove odluke. On ga može prenijeti svojoj obitelji, crkvi ili drugim ljudima. Tako nešto što je počelo kao pogrešno tumačenje jednoga čovjeka može postati tradicija koju nakon nekoliko generacija više nitko ne preispituje.

Zato učitelj Božje riječi ne bi trebao olako govoriti: „Biblija jasno kaže…“

Prije toga mora biti spreman učiniti težak posao: pročitati kontekst, razmotriti druge relevantne tekstove, razlikovati svoje pretpostavke od onoga što tekst stvarno govori i poslušati ozbiljne prigovore vlastitom tumačenju.

Što je veći naš utjecaj, to bi trebala biti veća naša poniznost pred tekstom.

I učitelj može željeti čuti samo ono što želi čuti

Druga Timoteju 4,3 upozorava na ljude koji će sebi gomilati učitelje prema vlastitim željama.

Ali postoji zanimljiva opasnost i s druge strane propovjedaonice.

I učitelj može sebi gomilati tumačenja koja potvrđuju ono što već želi vjerovati.

Može čitati samo autore koji pripadaju njegovoj teološkoj tradiciji. Može ozbiljno uzimati samo komentare koji potvrđuju njegov zaključak. Može protivničko tumačenje predstaviti u njegovu najslabijem obliku. Može desetljećima ponavljati isto učenje jednostavno zato što ga je tako naučio od svojih učitelja.

Tada se događa nešto vrlo slično problemu kojim smo započeli ovaj članak.

Slušatelj kaže: „Reci mi što želim čuti.“

A učitelj može, možda nesvjesno, govoriti: „Dopusti tekstu da kaže ono što sam već odlučio poučavati.“

U oba slučaja lijek je isti: podložiti se Božjoj riječi.

Zato Jakovljeve riječi nisu poziv da prestanemo poučavati. One su poziv da poučavanje shvatimo ozbiljno.

Onaj tko drugima govori što Bog kaže mora biti među prvima koji su spremni reći: „Možda sam pogriješio. Otvorimo tekst ponovno.“

Jer dobar učitelj nije čovjek koji uvijek mora biti u pravu.

Dobar učitelj je čovjek kojemu je važnije da Božja riječ bude u pravu nego da on ostane u pravu.

17. Kako se zaštititi od samoobmane?

Prije nego što samouvjereno izgovorimo rečenicu „Biblija jasno kaže…“, korisno je postaviti nekoliko pitanja.

Prvo trebamo pitati što tekst govori u svojem izvornom kontekstu: tko govori, kome govori, zašto govori i u kojim povijesnim okolnostima. Zatim trebamo provjeriti jesmo li pročitali cijeli odlomak ili smo svoju teologiju izgradili na jednoj izdvojenoj rečenici.

Važno je također pitati radi li se o univerzalnom obećanju svim vjernicima ili o riječi upućenoj određenoj osobi ili skupini u određenom povijesnom trenutku. Moramo razlikovati ono što tekst stvarno govori od onoga što smo naslijedili iz vlastite teološke tradicije, kao i Božje obećanje od vlastite želje.

Potrebno je uzeti u obzir i druge relevantne biblijske tekstove jer se ozbiljna doktrina ne gradi na izoliranom retku.

Ali možda je najteže pitanje sljedeće: Jesam li jednako kritičan prema učenju koje mi se sviđa kao prema učenju koje mi se ne sviđa?

Vrlo lako uočavamo hermeneutičke pogreške kod ljudi s kojima se ne slažemo. Mnogo je teže istu strogost primijeniti na vlastita uvjerenja.

Zato posljednje pitanje glasi: Ako pažljivo proučavanje teksta pokaže da sam pogriješio, jesam li spreman promijeniti svoje mišljenje?

18. Crvena zastavica: kada unaprijed znamo što Biblija „mora“ reći

Jedan od znakova hermeneutičke opasnosti pojavljuje se kada prije ozbiljnog proučavanja teksta već znamo kakav rezultat ono mora dati.

Možemo razmišljati: „Bog ljubavi nikada ne bi…“, „Pravi Bog sigurno bi…“, „Moja denominacija ne može biti u krivu“, „Taj poznati učitelj sigurno zna što govori“ ili „Ovaj tekst mora značiti ono što sam uvijek vjerovao.“

U tom trenutku više ne dopuštamo tekstu da postavlja pitanja nama. Mi postavljamo uvjete tekstu i unaprijed određujemo koje odgovore smije dati.

Upravo tada potrebno je ponovno postaviti najjednostavnije, ali i jedno od najzahtjevnijih pitanja: „Što zapravo piše?“

19. Odlični egzegeti za tuđe grijehe

Postoji još jedna ljudska sklonost koju ne bismo trebali zanemariti. Možemo biti izvrsni tumači Biblije kada tekst govori o problemu nekoga drugoga.

Kada tekst osuđuje grijeh druge osobe, kontekst nam često izgleda vrlo jasan. Kada proziva naš grijeh, odjednom otkrivamo velik broj mogućih „alternativnih interpretacija“.

Kada određeni tekst potvrđuje našu teologiju, lako kažemo: „Biblija je jasna.“ Kada je dovodi u pitanje, skloni smo naglasiti koliko je riječ o složenom teološkom problemu.

Zato zdrava hermeneutika nije samo akademska metoda. Ona zahtijeva duhovnu i intelektualnu poniznost.

Čitatelj Biblije mora biti spreman dopustiti da Božja riječ ne ispravlja samo druge nego i njega samoga.

20. Istina prije ugode, ali milost zajedno s istinom

Jeremija nas ne uči da trebamo postati ljudi koji uživaju govoriti drugima neugodne stvari. Prorok nije pozvan biti grub, propovjednik nije vjerniji zato što je agresivniji, a kršćanin nije duhovniji zato što uvijek očekuje najgore.

Cilj nije reći: „Govorit ću ono što ljude boli jer je neugodna poruka sigurno istinita.“

Cilj je moći reći: „Želim vjerno prenijeti ono što Bog govori, bilo da nas njegova riječ tješi, ispravlja, upozorava, ohrabruje ili poziva na pokajanje.“

Ponekad Božja riječ ruši našu lažnu sigurnost, ali ponekad ista ta riječ ruši naš očaj. Ponekad nam govori ono što nismo željeli čuti, a ponekad nam daje nadu koju se nismo usudili očekivati.

U oba slučaja potrebna nam je istina.

21. Konačno pitanje nije samo: „Tko je lažni prorok?“

Nakon čitanja Jeremije lako je završiti pitanjem: „Tko su danas lažni proroci?“

To pitanje ima svoje mjesto, ali postoji još važnije pitanje:

„Postoji li nešto što toliko želim da bih radije pronašao učitelja koji će mi to potvrditi nego dopustio Bibliji da me ispravi?“

Tu Jeremija prestaje biti samo tekst o ljudima koji su živjeli prije više od dvije i pol tisuće godina i postaje ogledalo u kojemu promatramo vlastito srce i vlastiti način čitanja Svetoga pisma.

Možda moja najveća hermeneutička opasnost nije propovjednik kojega ne volim, nego propovjednik kojega toliko volim da sam ga prestao provjeravati. Možda problem nije teologija druge denominacije, nego moja vlastita tradicija koju nikada nisam ozbiljno preispitao. Možda najveća opasnost nije očita laž, nego tvrdnja koju silno želim da bude istinita.

Zaključak: „Reci mi što stvarno piše“

Jeremijini suvremenici željeli su čuti da će kriza uskoro završiti, da će se prognanici vratiti i da će sve ponovno biti kao prije. Hananija im je upravo to obećao.

Jeremija bi također volio da je takva poruka istinita. I on je pripadao tome narodu, i njemu je bilo stalo do Jeruzalema, Hrama i prognanika. Međutim, nije mogao dopustiti da njegova želja određuje sadržaj Božje riječi.

U tome se nalazi trajna pouka ovih poglavlja.

Ne dolazimo Bibliji govoreći: „Potvrdi ono što već vjerujem.“ Ne dolazimo joj ni tražeći samo teške i neugodne poruke kako bismo dokazali vlastitu ozbiljnost. Dolazimo ponizno i pitamo:

„Reci mi što stvarno piše. Pokaži mi što je pisac govorio svojim prvim slušateljima. Pomozi mi razlikovati tvoju riječ od mojih pretpostavki, želja i tradicija. A zatim mi pokaži kako istina toga teksta treba mijenjati moj život.“

Možda zato jedna od najzdravijih molitava prije proučavanja Svetoga pisma može glasiti:

„Gospodine, ne dopusti mi da u tvojoj Riječi pronađem samo ono što želim pronaći. Pokaži mi što si doista rekao. Daj mi poniznost da razlikujem tvoju riječ od svojih želja, tradicije i pretpostavki. Kada me tvoja Riječ utješi, daj mi vjeru da prihvatim njezinu utjehu; kada me upozori, daj mi ozbiljnost da poslušam; a kada me ispravi, daj mi hrabrosti promijeniti sebe, a ne značenje teksta.“

Jer najveća opasnost nije uvijek u tome da zatvorimo Bibliju i odbijemo je slušati. Ponekad je mnogo suptilnija opasnost u tome da Bibliju držimo otvorenu, citiramo je i branimo, ali joj dopuštamo govoriti samo ono što smo unaprijed odlučili čuti.

Zato ozbiljan učenik Krista mora njegovati poniznost koja može izgovoriti jednu jednostavnu, ali zahtjevnu rečenicu:

Ako tekst ne govori ono što sam mislio, promijenit ću svoje mišljenje, a ne tekst.

Budimo poput Berejaca – otvoreni za pouku, ali pod autoritetom Pisma

Nakon svih upozorenja o lažnim prorocima, učiteljima, tradicijama i našoj sklonosti da u Bibliji pronađemo ono što želimo čuti, ostaje važno pitanje: Kako onda trebamo slušati one koji nas poučavaju?

Djela apostolska daju nam izvrstan primjer u Berejcima:

„Oni su bili plemenitiji od onih u Solunu: primiše Riječ sa svom spremnošću te su svaki dan istraživali Pisma da vide je li to tako“ (Dj 17,11).

U toj jednoj rečenici nalazimo dvije osobine koje moraju ostati zajedno.

Berejci su rado primili riječ, ali su također istraživali Pisma da vide je li ono što slušaju doista tako.

Nisu bili cinični slušatelji koji su unaprijed sumnjali u svakoga tko ih poučava. Nisu slušali Pavla samo kako bi pronašli pogrešku u njegovim riječima. Naprotiv, Luka kaže da su riječ primili „sa svom spremnošću“. Bili su otvoreni za pouku.

Ali otvorenost prema učitelju nije značila da je učitelj postao njihov konačni autoritet.

Iznad učitelja stajala su Pisma.

To je posebno značajno kada se sjetimo koga su slušali. Pred njima nije bio neki nepoznati propovjednik, nego Pavao. Ako su Berejci ozbiljno istraživali Pisma dok su slušali Pavlovo naviještanje, koliko više trebamo razmišljati o onome što čujemo od svojih pastora, propovjednika, omiljenih autora, teologa i internetskih učitelja.

Međutim, ovdje moramo izbjeći jednu drugu krajnost.

Berejski duh ne znači: „Ne trebaju mi učitelji“

Netko bi iz primjera Berejaca mogao izvući pogrešan zaključak:

„Ne trebaju mi učitelji. Imam Bibliju i sam ću odlučiti što ona znači.“

Ali to nije novozavjetna slika Crkve.

Novi zavjet govori o učiteljima kao o ljudima koje je Bog dao Crkvi radi izgradnje i sazrijevanja svojega naroda (Ef 4,11–14). Ne razumijemo svi jednako dobro povijesni kontekst, književne vrste, tok argumenta, povezanost pojedinih biblijskih knjiga niti sva teška mjesta Pisma. Novi vjernik posebno treba ljude koji će mu pomoći naučiti čitati i razumijevati Bibliju.

To nije znak duhovne slabosti.

To je jedan od razloga zbog kojih učitelji postoje.

Berejski duh zato ne znači da moram znati više od svojega učitelja kako bih ga mogao provjeravati.

Mogu priznati da moj učitelj poznaje određeni dio Pisma mnogo bolje od mene. Mogu od njega učiti, postavljati pitanja i ozbiljno uzimati njegove argumente. Ali istodobno želim razumjeti zašto nešto tvrdi i kako je do toga zaključka došao iz biblijskog teksta.

Zato Berejac nije čovjek kojemu učitelj nije potreban.

Berejac je čovjek koji od učitelja želi naučiti ne samo što treba vjerovati, nego i zašto to treba vjerovati na temelju Pisma.

„Ali što ako ne razumijem dovoljno da bih mogao provjeriti učitelja?“

To je stvarna poteškoća.

Čovjek koji je tek počeo čitati Bibliju neće moći samostalno procijeniti svako složeno teološko pitanje. Ponekad će otvoriti neki tekst i jednostavno neće znati što znači. Možda će čuti dva učitelja koji isti odlomak tumače različito i neće imati dovoljno znanja da odmah procijeni koji argument bolje odgovara tekstu.

Berejski duh tada ne znači da mora glumiti sigurnost koju nema.

Ponekad je jedan od najzdravijih odgovora:

„Ne znam dovoljno. Moram još učiti.“

Može pročitati cijeli odlomak, pogledati njegov kontekst, usporediti druga relevantna mjesta, poslušati više ozbiljnih učitelja i pokušati razumjeti argumente obiju strana. Može pitati svojega pastora ili nekoga tko bolje poznaje Pismo zašto određeni tekst razumije upravo tako.

Provjeravanje zato nije isto što i nepovjerenje.

Ono je dio procesa učenja.

Dobar učitelj neće se osjećati ugroženo kada ga netko pita:

„Možete li mi pokazati gdje to vidimo u tekstu?“

Naprotiv, upravo bi to trebao željeti.

Ni osobno čitanje Biblije ne čini nas nepogrešivima

Postoji još jedna važna opasnost.

Netko može reći:

„Provjerio sam u Bibliji i moj pastor nije u pravu.“

Ali sama činjenica da sam nešto osobno pročitao u Bibliji ne znači da sam to ispravno razumio.

I ja mogu izvući stih iz konteksta.

I ja mogu previdjeti povijesnu pozadinu.

I ja mogu u tekst unijeti vlastite pretpostavke.

I ja mogu pronaći upravo ono što sam želio pronaći.

Drugim riječima, problem eisegeze ne nestaje samo zato što smo prestali slijepo vjerovati učitelju. Možemo prestati nekritički slijediti drugoga i početi nekritički slijediti sebe.

Zato konačni autoritet Pisma ne znači konačni autoritet mojega osobnog tumačenja Pisma.

To je vrlo važna razlika.

Pismo je nepogrešivo; moje razumijevanje Pisma nije.

Zbog toga trebamo učitelje, druge vjernike, ozbiljno proučavanje, povijest kršćanskog tumačenja i poniznost koja je spremna ponovno razmotriti vlastiti zaključak.

Dobar učitelj ne stvara ovisnost o sebi

Zdrav učitelj ne želi da nakon deset ili dvadeset godina ljudi još uvijek jedino mogu reći:

„To je istina zato što je moj pastor tako rekao.“

Njegov je cilj pomoći ljudima da sve bolje poznaju Pismo.

Želi ih naučiti postavljati dobra pitanja, čitati tekst u kontekstu, razlikovati ono što tekst kaže od onoga što bismo željeli da kaže i prepoznati kada neko tumačenje nema dovoljno uporišta u samome tekstu.

Drugim riječima, dobar učitelj ne želi samo prenijeti zaključke.

Želi ljude naučiti kako do tih zaključaka dolazimo iz Pisma.

To se lijepo uklapa s Pavlovim opisom službi u Crkvi. Učitelji nisu dani da bi Božji narod zauvijek ostao ovisan o njima, nego da bi ga opremali i pomagali mu sazrijevati (Ef 4,11–14).

Berejski duh potreban je i kada nam se učitelj sviđa

Najveća potreba za provjeravanjem možda nije onda kada slušamo nekoga s kim se ne slažemo.

Tada smo već oprezni.

Mnogo je opasniji trenutak kada slušamo nekoga tko govori upravo ono što već vjerujemo.

Ako propovjednik potvrđuje našu teologiju, našu tradiciju, naše mišljenje i naše želje, vrlo lako možemo zaključiti:

„Ovaj čovjek stvarno propovijeda Bibliju.“

Možda i propovijeda.

Ali činjenica da se slaže sa mnom nije dokaz da je njegovo tumačenje ispravno.

Zato bismo učenje koje nam se sviđa trebali provjeravati jednako ozbiljno kao i ono koje nam se ne sviđa.

Upravo tada berejski duh postaje posebno važan.

Otvoreno srce, otvorena Biblija i ponizan um

Berejski pristup zato nije:

„Vjerujem samo onome što mi se sviđa.“

Nije ni:

„Ne vjerujem nijednom učitelju.“

A nije ni:

„Ja imam Bibliju i nitko mi ne treba govoriti što ona znači.“

Berejski pristup izgleda drukčije:

„Spreman sam biti poučen. Zahvalan sam za učitelje koje je Bog dao Crkvi. Ali želim razumjeti što Pismo doista govori i zašto vjerujem ono što vjerujem.“

To je možda najbolja zaštita od problema kojim smo se bavili kroz cijeli ovaj članak.

Ne slijepo povjerenje u učitelja.

Ne slijepo povjerenje u tradiciju.

Ali ni slijepo povjerenje u vlastito razumijevanje.

Umjesto toga potrebni su nam otvoreno srce koje želi učiti, otvorena Biblija prema kojoj sve provjeravamo i ponizan um koji je spreman priznati da možda nešto još ne razumije ili da je nešto razumio pogrešno.

Zato se berejski duh ne pokazuje samo pitanjem:

„Je li moj učitelj u pravu?“

Pokazuje se i težim pitanjem:

„Jesam li ja spreman biti ispravljen ako Pismo pokaže da nisam u pravu?“

I možda upravo time treba završiti cijelu raspravu.

Kada čujemo neko učenje, ne trebamo ga prihvatiti zato što nam se sviđa niti odbaciti zato što nam je neugodno. Ne trebamo ga prihvatiti samo zato što dolazi od poznatog učitelja, ali ni odbaciti zato što mislimo da nam nitko ne treba pomoći razumjeti Pismo.

Trebamo učiti, istraživati, pitati, uspoređivati i iznad svega ostati pod autoritetom Božje riječi.

Berejac nije čovjek koji misli da mu učitelj nije potreban. Berejac je učenik koji rado sluša učitelja, ali zajedno s njim želi stajati pod autoritetom Pisma.

Zato neka naše posljednje pitanje ne bude:

„Govori li mi ovo ono što želim čuti?“

nego:

„Je li to doista tako? Otvorimo Pismo i provjerimo.“

Hvala što čitaš Početni dizajn.

Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.

dr. Mihael Bermanec

Podržite ovaj rad

Ako vam je ovaj sadržaj bio koristan i želite podržati vrijeme, istraživanje i trud uložen u njegovu izradu, svoj doprinos možete dati dobrovoljnom donacijom.

Hvala na podršci.

Podržite rad – https://pocetnidizajn.com/donacije/