Možda te noću ne drže budnim problemi, nego potreba da ih držiš pod kontrolom

Približno vrijeme čitanja: 11 min

Danju nekako uspijevamo održavati osjećaj da upravljamo vlastitim životom. A onda legnemo, ugasimo svjetlo i otkrijemo koliko toga što nam je važno zapravo nije u našim rukama. Možda nas zato noću ne progone samo problemi. Progoni nas i činjenica da ih ne možemo sve kontrolirati.

Dva sata i sedamnaest minuta su ujutro.

Sutra moraš ustati u šest. Umoran si, ali tvoj je um upravo odlučio da je sada idealno vrijeme da riješiš posao, financije, zdravlje, budućnost svoje djece i razgovor od prošlog utorka.

Zašto sam to rekao? Što ako sam pogriješio? Što ako nalaz ne bude dobar? Što ako izgubim posao? Što ako se djetetu nešto dogodi? Što ako donesem pogrešnu odluku? Što ako se dogodi upravo ono čega se najviše bojim?

Ništa od toga u 2:17 ne možeš riješiti.

Ne možeš nazvati osobu s kojom trebaš razgovarati. Ne možeš ubrzati liječnički nalaz. Ne možeš promijeniti jučerašnju odluku. Ne možeš znati što će se dogoditi sljedećega mjeseca.

Ali tvoj um pokušava.

Analizira ono što se dogodilo, predviđa ono što bi se moglo dogoditi, konstruira moguće scenarije i zatim se ponovno vraća na početak. Kao da će dovoljno razmišljanja proizvesti ono što ti zapravo nedostaje: sigurnost da će sve biti dobro.

I možda upravo tu počinje mnogo dublje pitanje od pitanja kako ponovno zaspati.

Što ako nas noću ne drže budnima samo naši problemi?

Što ako nas budnima drži i naša potreba da ih držimo pod kontrolom?

Kada ugasimo svjetlo, ne možemo više održavati iluziju kontrole

Jedan od praktičnih savjeta ljudima koji navečer ne mogu „ugasiti mozak“ jest da prije spavanja zapišu ono što im se vrti po glavi. Što sutra moram napraviti? Što ne želim zaboraviti? Što me brine? Koji razgovor moram obaviti? Što trenutačno ne mogu riješiti?

Ideja je jednostavna. Ako smo nešto zapisali, naš um više to ne mora cijelu noć držati otvorenim iz straha da ćemo zaboraviti.

U toj jednostavnoj vježbi ima nečega gotovo simboličnog: uzeti ono što nosimo u glavi i odložiti to izvan sebe.

Ali papir može preuzeti podsjetnik. Ne može preuzeti teret života.

Možeš zapisati da čekaš nalaz, ali papir ti ne može obećati kakav će nalaz biti. Možeš zapisati problem svojega djeteta, ali ga ne možeš zaštititi od svakoga pogrešnog izbora. Možeš napraviti financijski plan, ali ne možeš kontrolirati sve što će se dogoditi s gospodarstvom, poslom ili zdravljem. Možeš pripremiti razgovor, ali ne možeš kontrolirati kako će druga osoba odgovoriti.

I upravo ondje gdje završavaju planiranje i djelovanje počinje nešto što je čovjeku mnogo teže: prihvatiti granice vlastite moći.

Možda postoji razlog zbog kojega zabrinutost toliko voli noć.

Danju imamo mnogo načina da održavamo osjećaj da nešto činimo. Radimo, odgovaramo na poruke, provjeravamo, planiramo, tražimo informacije, telefoniramo i donosimo odluke. Ako postoji problem, možemo barem pokušati napraviti sljedeći korak.

Noć nam većinu tih mogućnosti oduzima.

Ostajemo u mraku s činjenicom koju tijekom dana vrlo uspješno prikrivamo: ne možemo kontrolirati sve što nam je važno.

Ne možemo potpuno kontrolirati svoje zdravlje. Ne možemo kontrolirati ljude koje volimo. Ne možemo kontrolirati hoće li nas netko voljeti, razumjeti ili napustiti. Ne možemo kontrolirati tuđe odluke, starenje ni budućnost.

Možemo na mnogo toga utjecati. Za mnogo toga možemo preuzeti odgovornost. Mnogo toga možemo mudro planirati.

Ali kontrolirati možemo mnogo manje nego što volimo misliti.

Možda nas zato noć ponekad toliko uznemiruje. Kada više ništa ne možemo učiniti, ostaje pitanje možemo li išta pustiti.

Odgovornost nam pripada. Providnost ne.

Kršćanstvo ne poziva čovjeka na pasivnost. Ne govori nam da ne trebamo planirati, raditi, liječiti se, štedjeti, razgovarati, donositi odluke ili rješavati probleme.

Naprotiv, čovjek je odgovoran za ono što mu je povjereno.

Ali postoji velika razlika između odgovornosti i svemoći.

Odgovornost pita: „Što mogu učiniti?“

Potreba za kontrolom pita: „Kako mogu biti siguran da se ništa loše neće dogoditi?“

Na prvo pitanje često postoji odgovor. Na drugo ga gotovo nikada nema.

Možeš otići liječniku, ali ne možeš si zajamčiti zdravlje. Možeš dobro odgajati dijete, ali ne možeš donijeti sve njegove buduće odluke. Možeš odgovorno raditi, ali ne možeš osigurati da nikada nećeš izgubiti posao. Možeš nekoga voljeti, ali ne možeš ga prisiliti da ostane.

Možeš napraviti ono što je do tebe.

Ne možeš postati gospodar svega što će ti se dogoditi.

Tu se nalazi granica koju suvremeni čovjek teško prihvaća.

Nismo stvoreni da budemo providnost vlastitoga života.

Odgovornost nam pripada. Providnost ne.

Velik dio našega unutarnjeg nemira možda nastaje upravo onda kada od sebe počnemo zahtijevati ono što nijedan čovjek ne može dati: potpunu sigurnost u budućnost.

Isus ne govori da sutra neće biti teško

Isusove riječi iz Govora na gori među najpoznatijim su biblijskim riječima o zabrinutosti:

„Ne budite zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.“ (usp. Mt 6,34)

Te riječi lako možemo pretvoriti u pobožnu verziju rečenice: „Prestani se brinuti.“

Ali čovjek koji je ozbiljno iskusio tjeskobu zna koliko takav savjet može biti beskoristan. Često vrlo dobro znamo da pretjerano brinemo. Problem je upravo u tome što ne možemo jednostavno pritisnuti prekidač i prestati.

Isus, međutim, ne govori da u životu nema stvarnih razloga za strah.

Zanimljivo je da njegova rečenica završava gotovo brutalno realistično: „Dosta je svakom danu zla njegova.“

Današnji dan već ima svoje probleme, gubitke, obveze i neizvjesnosti.

Isus ne govori da sutra neće biti teško.

Govori da ne moramo sutrašnju nevolju unaprijed proživljavati danas.

To je velika razlika.

Razborit čovjek planira. To nije nedostatak vjere. Ako sutra imaš važan sastanak, pripremi se. Ako imaš zdravstveni problem, nazovi liječnika. Ako postoji financijski problem, napravi plan. Ako si nekoga povrijedio, odluči razgovarati s njim. Ako nešto moraš promijeniti, napravi prvi korak.

Ali postoji trenutak u kojemu planiranje završava.

Nakon toga više ne rješavamo problem. Samo ga vrtimo u glavi, zamišljamo petnaest mogućih ishoda i zatim još petnaest odgovora na svaki od njih.

Planiranje pita: „Koji je moj sljedeći korak?“

Tjeskobno prežvakavanje pita: „Kako mogu unaprijed ukloniti svaku mogućnost da nešto pođe po zlu?“

To nije moguće.

Isus nas zato ne poziva da budemo neodgovorni prema sutrašnjem danu.

Poziva nas da sutrašnjem danu ne predamo današnji mir.

Ponekad patimo zbog budućnosti koja nikada neće postojati

Zabrinutost ima neobičnu sposobnost uzeti mogućnost i pretvoriti je gotovo u iskustvo.

„Što ako izgubim posao?“

Još ga nisi izgubio, ali tvoje tijelo već reagira kao da jesi.

„Što ako nalaz bude loš?“

Nalaz još nije stigao, ali u glavi već živiš život nakon dijagnoze.

„Što ako dijete donese pogrešnu odluku?“

Nije je donijelo, ali ti već emocionalno proživljavaš posljedice.

„Što ako ostanem sam?“

Nisi sam, ali već tuguješ zbog napuštanja koje se možda nikada neće dogoditi.

To ne znači da su svi naši strahovi iracionalni. Neke su opasnosti stvarne. Neke će se loše stvari doista dogoditi.

Ali postoji nešto duboko iscrpljujuće u pokušaju da unaprijed emocionalno proživimo sve moguće budućnosti kako nas nijedna ne bi iznenadila.

To nas ne čini nužno spremnijima.

Često nas samo ostavlja iscrpljenima za život koji se stvarno događa.

Bog daje kruh za danas

Možda zato u središtu molitve koju je Isus dao svojim učenicima ne stoji molba za životnu zalihu sigurnosti.

Stoji vrlo mala molba: „Kruh naš svagdanji daj nam danas.“

Danas.

Ne kruh za sljedećih dvadeset godina.

Ne dokaz da nam nikada ništa neće nedostajati.

Ne jamstvo da se ništa loše neće dogoditi.

Kruh za danas.

U tome odjekuje drevna priča o mani u pustinji. Izrael prima ono što mu je potrebno za dan koji je pred njim. Čovjek bi rado skladištio sigurnost, ali biblijska pedagogija neprestano ga vraća povjerenju.

Možda je jedan od razloga zbog kojih nas zamišljena budućnost tako lako slomi upravo taj što pokušavamo današnjom snagom nositi sutrašnji teret.

Ali sutrašnji teret još nije stigao.

A s njim još nije stigla ni sutrašnja milost.

Bog nam danas ne obećava snagu za svaku katastrofu koju možemo zamisliti za sljedećih deset godina. Daje nam kruh za danas.

To je mnogo manje od potpune kontrole.

Ali možda je upravo to dovoljno za život.

Vjera nije religiozni oblik kontrole

Tu se kršćansko povjerenje lako pogrešno razumije.

Vjerovati Bogu ne znači biti siguran da će se sve dogoditi onako kako želimo.

To bi bila samo religiozna verzija kontrole.

Molitva bi tada postala način da Boga pridobijemo kao jamca svojega plana: ako dovoljno vjerujem, neće se dogoditi ono čega se bojim; ako dovoljno molim, nalaz će biti dobar; ako sam dovoljno blizu Bogu, moja će obitelj biti zaštićena od tragedije.

Ali evanđelje takvo obećanje ne daje.

Kršćani obolijevaju. Gube posao. Doživljavaju neuspjehe. Gube ljude koje vole. Prolaze kroz noći u kojima ne razumiju što Bog radi.

Kršćanska vjera ne počiva na obećanju da se ništa strašno neće dogoditi.

Počiva na drukčijem obećanju: da ni ono strašno ne znači da smo napušteni.

To je mnogo zahtjevnija vrsta nade.

Dvije noći s Isusom

Možda to najbolje vidimo u dvije noći iz Evanđelja.

U prvoj Isus spava.

U drugoj ne spava.

Prva je noć na Galilejskom jezeru.

Učenici su u lađi kada dolazi oluja. Valovi udaraju, voda ulazi u lađu, a situacija postaje dovoljno ozbiljna da se čak i ljudi navikli na jezero počinju bojati za život.

A Isus spava.

To je jedan od najneobičnijih detalja u toj priči.

Dok učenici pokušavaju spasiti lađu, Isus spava na krmi.

Na kraju ga bude riječima: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ (Mk 4,38)

Primijetimo što pitaju.

Ne samo: „Možeš li ovo zaustaviti?“

Nego: „Zar ne mariš?“

Ispod straha od oluje nalazi se dublji strah.

Što ako sam u ovome sam?

Što ako Bog vidi što mi se događa i nije ga briga?

Što ako njegova šutnja znači njegovu odsutnost?

To su pitanja koja često stoje ispod naših noćnih briga.

Ne samo: „Hoće li sve završiti dobro?“

Nego: „Ako ne završi dobro, hoće li Bog još biti ovdje?“

Evanđelje ne odgovara obećanjem života bez oluje.

Božja ljubav ne mjeri se odsutnošću oluje.

U istoj lađi u kojoj postoji oluja nalazi se i Krist.

Oluja je stvarna. Strah učenika je stvaran. Ali ni oluja ni njihov strah nisu cijela stvarnost.

A onda dolazi noć u kojoj Isus ne spava

Bilo bi, međutim, prejednostavno završiti s Isusom koji mirno spava u oluji.

Jer Evanđelje poznaje još jednu noć.

Getsemani.

Ovoga puta učenici spavaju, a Isus bdije.

Isus zna što dolazi. Ne ponaša se kao čovjek kojemu vjera omogućuje da emocionalno ne osjeti težinu onoga što ga čeka.

Govori: „Duša mi je nasmrt žalosna.“ (usp. Mk 14,34)

Moli. Vraća se učenicima. Ponovno odlazi. Ponovno moli.

Pred njim je čaša koju ne želi.

I izgovara jednu od najdubljih molitava povjerenja: „Abba! Oče! Tebi je sve moguće! Otkloni čašu ovu od mene! Ali ne što ja hoću, nego što hoćeš ti!“ (usp. Mk 14,36)

To nije molitva čovjeka koji ništa ne osjeća.

Nije poricanje straha.

Nije glumljenje duhovne nepokolebljivosti.

Isus iskreno govori što želi i koliko je teško ono što je pred njim. A onda čini nešto što je mnogo teže od osjećaja sigurnosti.

Predaje se Ocu bez zahtjeva da čaša mora biti uklonjena kako bi mu mogao vjerovati.

To potpuno mijenja naše razumijevanje vjere.

Vjera nije odsutnost straha.

Možemo se bojati i vjerovati.

Možemo plakati i vjerovati.

Možemo željeti da nešto prođe mimo nas i vjerovati.

Možemo noću ne moći spavati i još uvijek vjerovati.

Suprotnost vjeri nije osjećati strah.

Vjera počinje ondje gdje svoj strah više ne moramo skrivati od Boga.

„Ne moja volja“ nije ravnodušnost

Getsemani nam također pokazuje što zapravo znači nešto „predati Bogu“.

Ta se fraza toliko često koristi da gotovo više ne znamo što znači.

Predati ne znači reći: „Nije me briga.“

Isusu je itekako stalo.

Ne znači: „Svejedno mi je što će se dogoditi.“

Nije mu svejedno.

Ne znači: „Ne bojim se.“

Njegova je žalost stvarna.

Predaja izgleda više ovako:

„Oče, ovo želim. Ovoga se bojim. Ako je moguće, ne želim proći kroz ovo. Ali neću zahtijevati kontrolu nad ishodom kao uvjet svojega povjerenja u tebe.“

To je vjera mnogo ozbiljnija od optimizma.

Optimizam kaže: „Siguran sam da će sve biti dobro.“

Vjera može reći: „Ne znam što će se dogoditi, ali znam kome pripadam.“

Predati Bogu ne znači vjerovati da će Bog ostvariti ishod koji sam ja zamislio.

Predati znači vjerovati Bogu i onda kada ne znam kakav će ishod biti.

Getsemani vodi prema križu

Ali Isus u Getsemaniju nije samo primjer smirenijeg načina suočavanja s tjeskobom.

On ide prema križu.

Čaša pred kojom stoji nije samo neugodan životni događaj. Pred njim je križ, osuda i smrt.

On ne ostaje na sigurnoj udaljenosti od ljudske patnje i ne govori nam da se jednostavno manje bojimo.

Ulazi u nju.

Ide prema Golgoti.

Kršćanska nada zato nije tek misao da će Bog nekako urediti okolnosti tako da nas ništa previše ne zaboli. Naša nada počiva na Kristu koji je prošao kroz tamu smrti i pobijedio je.

Zato činjenica da se nalaz nije pokazao onako kako smo željeli, da je posao izgubljen, da nas je netko napustio ili da se dogodilo nešto čega smo se bojali ne znači da je Bog prestao biti vjeran.

Križ nam ne obećava život bez boli.

Pokazuje nam Boga koji nas nije napustio u njoj.

A uskrsnuće nam govori da ni patnja ni smrt nemaju posljednju riječ.

Zato vjera ne mora govoriti: „Znam da se ništa loše neće dogoditi.“

Može reći nešto dublje: „Ne znam što će se dogoditi, ali znam da moja budućnost nije izvan Božjih ruku.“

Ti smiješ spavati jer Bog ne mora

Postoji jedan prekrasan psalam za ljude koji noću pokušavaju držati svijet na okupu.

Psalmist govori o Bogu: „Ne drijema i ne spava čuvar Izraelov.“ (Ps 121,4)

Možda smo tu rečenicu toliko puta čuli da više ne osjećamo koliko je oslobađajuća.

Bog ne spava.

To znači da ti smiješ.

Ne moraš ostati budan kako bi svojim mislima održavao ljude koje voliš sigurnima. Ne moraš cijelu noć mentalno patrolirati budućnošću. Ne moraš razmišljati o problemu još tri sata kako bi dokazao da ti je stalo.

Ne moraš biti čuvar svemira.

Dok spavam, priznajem da nisam Bog.

To nije neodgovornost.

To je prihvaćanje stvarnosti.

Postoji Čuvar koji ne spava. A to nisam ja.

San je mali čin predaje

Možda zato spavanje ima dublju duhovnu dimenziju nego što obično mislimo.

Svake večeri činimo nešto vrlo neobično.

Prestajemo raditi. Prestajemo proizvoditi. Prestajemo odgovarati. Prestajemo donositi odluke.

Zatvaramo oči.

I nekoliko sati svijet nastavlja postojati bez naše pomoći.

Sunce će izaći i ako mi spavamo. Zemlja će se nastaviti okretati. Ljudi će nastaviti živjeti svoje živote. Bog neće prestati biti Bog zato što smo mi nekoliko sati nesvjesni svega što se događa.

Svaka noć podsjeća nas na neugodnu, ali oslobađajuću istinu: svijet nije na našim ramenima.

Čovjeku koji mora sve držati pod kontrolom upravo zato može biti teško zaspati.

San traži predaju.

Ne neku veliku mističnu predaju cijeloga života, nego vrlo konkretnu odluku:

Za danas je dosta.

Ovo što nisam riješio ostat će neriješeno do jutra.

Ono što mogu učiniti, učinit ću sutra.

A ono što nikada nije bilo u mojim rukama neću učiniti sigurnijim tako što ću ga cijelu noć pokušavati držati u njima.

Kada briga postane molitva

Zanimljivo je koliko jednostavna praksa zapisivanja briga podsjeća na nešto što Biblija radi već tisućama godina.

Psalmi su puni ljudi koji pred Boga iznose ono što im se vrti po glavi.

Ne uljepšavaju svoje stanje. Ne glume mir. Ne pokušavaju zvučati duhovnije nego što jesu.

Boje se. Ljute se. Ne razumiju. Osjećaju se napušteno. Pitaju Boga koliko će još trajati. Plaču. Mole. Ponekad govore Bogu zapanjujuće otvoreno.

A onda se često događa nešto zanimljivo.

Okolnosti se nisu nužno promijenile.

Ali briga više nije samo zatvoreni krug u čovjekovoj glavi.

Postala je molitva.

Postoji razlika između brige koju beskonačno vrtimo u sebi i brige koju smo pred Bogom izgovorili.

Možda molitva ponekad ne treba biti ništa složenije od toga:

Bože, ovoga se bojim.

Ovo ne znam riješiti.

Ovo mogu učiniti sutra.

Ovo ne mogu kontrolirati.

Ovo ti predajem.

Što možeš učiniti večeras?

Možda vrijedi pokušati jednu vrlo jednostavnu večernju praksu.

Uzmi papir i napravi tri stupca.

U prvi napiši:

Ovo me brine.

Budi konkretan. Nemoj uljepšavati. Nemoj odmah pokušavati zvučati pobožno. Samo napiši što stvarno nosiš.

U drugi napiši:

Ovo mogu učiniti.

Ako postoji konkretan korak, napiši ga.

Nazvat ću liječnika. Razgovarat ću s njim. Poslat ću prijavu. Ispričat ću se. Provjerit ću račun. Potražit ću pomoć.

To je odgovornost.

U treći napiši:

Ovo nije u mojim rukama.

Kako će druga osoba reagirati. Kakav će biti nalaz. Hoću li dobiti posao. Što će netko odlučiti. Što će se dogoditi za šest mjeseci. Hoće li život krenuti putem koji sam zamislio.

A onda učini četvrti korak.

Nemoj više pisati.

Predaj.

Ne zato što će se problem magično riješiti.

Nego zato što si došao do granice vlastite odgovornosti.

Vjera nas ne oslobađa odgovornosti. Oslobađa nas zahtjeva za svemoći.

Tjeskoba nije dokaz slabe vjere

Ovdje je potrebno reći nešto što religiozni govor ponekad zaboravlja.

Nije svaka tjeskoba duhovni problem koji će nestati ako se čovjek samo bolje pomoli.

Čovjek može iskreno vjerovati Bogu i istodobno prolaziti kroz ozbiljnu anksioznost, panične napadaje ili dugotrajne probleme sa spavanjem. Reći takvoj osobi samo „moraš više vjerovati“ može joj dodati još jedan teret. Tada se više ne boji samo onoga čega se već bojala, nego se počinje osjećati i krivom zato što se uopće boji.

To nije potrebno.

Ponekad čovjek treba liječnika ili psihoterapeuta. Tražiti stručnu pomoć nije suprotnost povjerenju u Boga.

Mi nismo samo „duhovna bića“. Naš tjelesni, psihološki i duhovni život međusobno su povezani, pa nema razloga pomoć na jednoj od tih razina pretvarati u konkurenciju pomoći na drugoj.

Ponekad je upravo odluka da kažemo „ne mogu ovo sam“ jedan od najzdravijih oblika poniznosti.

Sutra još nije došlo

Možda će problem zbog kojega večeras ne možeš spavati sutra još uvijek biti ondje.

Nalaz neće stići brže zato što si ostao budan.

Dijete neće biti sigurnije zato što si do četiri ujutro zamišljao sve što bi mu se moglo dogoditi.

Budućnost neće postati predvidljiva zato što si je u glavi proživio deset puta.

Razgovor neće biti lakši zato što si cijelu noć vodio njegove zamišljene verzije.

Zato učini ono što možeš.

Zapiši ono što ne želiš zaboraviti. Napravi plan ondje gdje plan može pomoći. Razgovaraj ondje gdje treba razgovarati. Potraži stručnu pomoć kada ti je potrebna.

Moli.

A onda dopusti sebi biti ono što jesi: čovjek, a ne providnost.

Možda je upravo to jedan od razloga zbog kojih je noć duhovno tako zanimljiva.

Danju možemo održavati iluziju da smo potrebni svijetu.

Noću moramo zatvoriti oči i prepustiti svijet nekome drugome.

Psalmist kaže: „Ne drijema i ne spava čuvar Izraelov.“

Možda je zato jedna od najdubljih večernjih molitava mnogo jednostavnija nego što mislimo.

Učiniti ono što je bilo do nas.

Priznati ono što nije.

Položiti pred Boga ono čega se bojimo.

I zatvoriti oči.

Ne zato što znamo što će se dogoditi sutra.

Ne zato što smo sigurni da će sve završiti onako kako želimo.

Ne zato što problema više nema.

Nego zato što konačno prihvaćamo da nikada nismo bili pozvani držati cijelu budućnost u svojim rukama.

Odgovornost nam pripada. Providnost ne.

Dok mi spavamo, Bog ne prestaje biti Bog.

Zato možda večeras ne moraš riješiti svoj život prije nego što zaspiš.

Ti možeš zaspati jer Bog ne mora.

Hvala što čitaš Početni dizajn.

Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.

dr. Mihael Bermanec

Podržite ovaj rad

Ako vam je ovaj sadržaj bio koristan i želite podržati vrijeme, istraživanje i trud uložen u njegovu izradu, svoj doprinos možete dati dobrovoljnom donacijom.

Hvala na podršci.

Podržite rad – https://pocetnidizajn.com/donacije/