Većina ljudi očekuje da će se njihov život promijeniti u jednom velikom trenutku. Mislimo da će to biti dan kada dobijemo novu priliku, ostvarimo veliki uspjeh ili doživimo nešto izvanredno. Međutim, Sveto pismo pokazuje sasvim drugačiju sliku.
Bog najčešće ne oblikuje svoje ljude kroz spektakularne događaje, nego kroz svakodnevne odluke poslušnosti. Najveće promjene ne događaju se na pozornici, nego u srcu. Ne događaju se kada nas svi promatraju, nego kada nas nitko ne vidi.
Jakov piše:
“Smatrajte čistom radošću, braćo moja, kada padnete u razne kušnje, znajući da kušanje vaše vjere proizvodi postojanost. A postojanost neka dovrši svoje djelo da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka.” (Jakovljeva 1,2-4)
Jakov ne kaže da su kušnje dobre same po sebi. On kaže da ih Bog koristi kako bi dovršio svoje djelo u nama.
Jedna od najvećih zabluda jest uvjerenje da ćemo jednoga dana biti potpuno spremni za ono na što nas Bog poziva. Biblija pokazuje upravo suprotno.
Abraham nije znao kamo ide.
Mojsije nije vjerovao da može govoriti pred faraonom.
Gideon se smatrao najmanjim u svojoj obitelji.
Jeremija je rekao da je premlad.
Petar je bio običan ribar.
Nitko od njih nije osjećao da je spreman. Bog nije čekao da oni postanu sigurni u sebe. Pozvao ih je upravo onda kada su bili svjesni vlastite slabosti. Zato Bog ne traži ljude koji vjeruju u sebe. On traži ljude koji vjeruju njemu.
Poslušnost gotovo uvijek prethodi osjećaju sigurnosti. Mnogi od nas odgađaju služenje Bogu govoreći: “Još nisam spreman.” Ali pitanje nije jesmo li mi spremni. Pitanje je vjerujemo li da je Bog dovoljan.
Nitko ne voli kušnje. Prirodno ih želimo izbjeći. Molimo da nestanu što prije.
Ali Jakov kaže da kušnje imaju svrhu. One ispituju našu vjeru. One razotkrivaju ono što se nalazi u našem srcu. One razvijaju postojanost.
Bog više brine za naš karakter nego za našu udobnost.
Apostol Pavao tri je puta molio da Bog ukloni njegov “trn u tijelu”. Bog nije uklonio problem, nego je rekao:
“Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga u slabosti usavršuje.” (2. Korinćanima 12,9)
Naše slabosti nisu prepreka Božjem djelovanju.
Često su upravo mjesto na kojem njegova milost postaje najvidljivija.
Kušnje nas ne definiraju. One nas oblikuju.
Nitko ne raste sam.
To je jedno od temeljnih načela Novoga zavjeta.
Pavao je imao Barnabu. Kasnije Timoteja. Priscilu i Akvilu. Silu. Luka.
Bog je mogao sve učiniti izravno. Ali odlučio je koristiti ljude. Koliko puta tek kasnije shvatimo koliko je neka osoba bila važna u našem životu?
Roditelj. Supružnik. Prijatelj. Pastor. Učitelj.
Netko tko je molio za nas kada mi nismo znali da to čini. Bog svoju brigu često pokazuje upravo preko ljudi.
Zato zahvalnost nije samo lijepa osobina. Ona je izraz vjere.
Kada zahvaljujemo ljudima, zapravo zahvaljujemo Bogu koji ih je stavio u naš život.
Sve ove istine svoj vrhunac nalaze u Isusu Kristu.
On nije izbjegao put patnje. Nije čekao lakši trenutak.
U Getsemanskom vrtu molio je:
“Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti.” (Matej 26,39)
Na križu je izgledalo kao da je sve izgubljeno. Upravo tada Bog ostvaruje najveću pobjedu u povijesti čovječanstva.
To je srce evanđelja. Bog često čini svoje najveće djelo upravo onda kada nama izgleda da se ništa dobro ne događa.
Možda se upravo sada nalaziš u razdoblju koje ne razumiješ. Možda čekaš da nestane strah prije nego što poslušaš Boga.
Možda moliš da kušnja završi što prije. Možda tek kasnije shvatiš koliko je Bog koristio ljude oko tebe.
Ali zapamti: Bog nije prestao raditi samo zato što ti još ne vidiš konačni rezultat.
On i danas oblikuje tvoju vjeru. On i danas oblikuje tvoj karakter. On i danas priprema tvoj život za ono što dolazi.
I zato najveće pitanje nije:
“Jesam li spreman?”
Nego:
“Jesam li spreman vjerovati Bogu i biti poslušan upravo tamo gdje me danas postavio?”
Za ovakvu propovijed pitanja bi trebala biti više biblijska nego motivacijska. Cilj nije da ljudi razmišljaju samo o svojim osjećajima, nego da preispitaju svoj odnos prema Bogu i njegovu djelovanju.
1. Na koje područje poslušnosti me Bog trenutno poziva, a ja odgađam jer čekam da se osjećam spremnijim?
Razmisli postoji li nešto što već znaš da bi trebao učiniti – oprostiti, služiti, svjedočiti, preuzeti odgovornost ili napraviti korak vjere – ali ga odgađaš jer se ne osjećaš dovoljno sposobnim.
2. Kako gledam na kušnje kroz koje trenutno prolazim?
Vidim li ih samo kao prepreku ili vjerujem da ih Bog može koristiti kako bi izgradio moj karakter, produbio moju vjeru i učinio me sličnijim Kristu?
3. Jesam li više usmjeren na svoju udobnost ili na svoju duhovnu zrelost?
Kada molim Boga da promijeni moje okolnosti, molim li ga jednako iskreno da promijeni moje srce?
4. Tko su ljudi koje je Bog koristio da me oblikuje?
Jesam li zahvalio Bogu za njih? Jesam li njima osobno izrazio zahvalnost za njihov utjecaj u mom životu?
5. Postoji li netko u koga Bog želi da ja ulažem?
Kao što su drugi ulagali u mene, postoji li osoba kojoj mogu biti ohrabrenje, mentor ili duhovna podrška?
6. Jesam li spreman vjerovati Bogu čak i kada ne razumijem njegov plan?
Mogu li poput Krista reći: “Ne moja volja, nego tvoja neka bude.” Čemu se još uvijek opirem predati Gospodinu?
Ako Bog upravo sada oblikuje moj karakter kroz okolnosti koje možda ne bih sam izabrao, hoću li mu vjerovati i biti poslušan ili ću nastaviti čekati “bolje vrijeme”?
Prisjeti se jednog razdoblja u svom životu koje ti je u tom trenutku bilo teško ili nerazumljivo. Kako danas, s vremenskim odmakom, vidiš da je Bog upravo kroz to iskustvo oblikovao tvoju vjeru ili karakter?
To pitanje često vodi do vrlo iskrenih svjedočanstava i pomaže ljudima prepoznati Božju providnost u vlastitom životu.
Bog oblikuje naš karakter i priprema nas za svoju službu upravo kroz trenutke koji nam se u tom času čine teškima, neugodnima ili čak neželjenima.
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
